Opet isti kadar,ista slika. Ova bjelina papira kida. Veličina, ostavljena bez tragova čini se još veća. Svijetlija. Čišća. Ostavljajući znakove,smanjuje se i margina. Tipkanje sve je sporije. Misli umorne od naprezanja. Oči podbuhtle. Zrak mirisa nema. Tišina. Pokoji krik,uzdah ,probija to gustilo muka kao što strijela probija srce. Amorova ruka.
Beskraj plavetnila u vidokrugu oka. Tupost pogleda daje sliku praznog lika. Odsutnost ega .......
Ne mogu.-ne mogu dalje..ne ide..
Šta da ti više kažem,prijateljice moja tajna.Htjedoh izliti misli i stanje duše, ispraznost svemira. Htjedoh ostaviti bujicu riječi,isprazniti ladice.Htjedoh ispuniti prazninu lista tragovima slova što brižno skrivajući se,čekaju lift za gornje katove. Ne ide.Opet ne ide. Inspiracija je potisnuta valom tuge.Prorijeđenost svemira oduzima atome. Kisika nema. Nema priče.
Ostaje samo čitanje. Stapanje sa slovima poistovjetiti sa dodirom lica.Poljupcem usne.Mirisom tijela.Gledati iz daljine pokrete siluete.NJene misli i dogodovštine. Otpustiti ljubav za ljubav. Neka sreća zavlada njime.
Post je objavljen 07.05.2009. u 14:44 sati.