Kiša
Kiša!Prvomajska kiša hladnija nego inače.Potreba za živuće biljke i one iscrpljene,bez nade za oživljenjem.Podiže uspravno svaki list,glavicu stabljike,korjenje ispod njihovih margina.Vraća osmijeh obojan prirodniim bojama rukom neuspješno kopiranim.Kako život znači za svijet bez pluća.
Kiša!Ista ta kiša nespokoj susreće u nestabilnim dušama.Istiskujući volju baca u očaj.Mnoge oči sjaj ne vide što svaka kapljica utkuje u mrežu isprepletenih vlakana među porama.Hrani podjednako kao i ona mala zraka sunca što energiju udahnjuje putovima krvavih nutrina.Svaka žilica proširujući svoje tokove postaje korito bez brane kojom putuje bujica.Svaka stanica oživljena atomom ozona širi svoje listove poput zelenog svijeta.Milina.
Pogled prema nebu koje plače mami osmijeh okupan njegovim suzama.Eksplozija užitaka.
Nemoć u marginama
Pisati,tipkati,misliti,šaptati ili bukom nacrtati misli što se kriju iza zadnje granice stvarnosti.Kolika je granica realnosti?Sazidana duplim opekama,tada je i ožbukana,čvrsta,olujama prkosna..Postavljeni veo kao marginalna crta odvojenosti dvaju svemira,postoji šansa pomaka,valovito vijorenje uzburkano vjetrovima,miče one margine,omekšajući stroge zidove ,gdje odvojenost postaje spajanje cjeliina....
Svijet postavljen u granicama zapisnih od strane moćnika,nezapisanih od strane masa,uokvirenih u osobnim spisima ili nametnutim nečijim rukama,djelima il mislima,stvara prozore oko svake jedinke,zamućenim staklom ostakljene,grubim gustim roletnama prekrivene..Pogledi suženi percipiraju manji dio vidokruga omeđenim kružnicom obzorja..Veličina Sunca je smanjena,nebo jednim djelom plavom bojom obojan..Mjesec u svoj svojoj punoći nema moć mijena,zvijezda pada samo jedna...Uokvirenost zlatnim ramom,izrezbarenim do stila Baroka,ostavlja pravo umjetničko djelo u sjeni kvaliteta,oku ljudskom u obliku kiča preslikana..
Tišina ispunjena crvenilom,krvlju ispisana misterija samo sjenama znana..Kolika je moč emocija da vrijeme u bitkama svlada?Sudbina zapisana među zvijezdama ..kometama iščitana .. atmosferom zapaljena..
Kiša. Kapima održavana priča Amorovom strijelom probodena..
Staklene suze
Tišina.Sunčana tmurnost.Svijetlost tame.Dan za pamćenje.Kišni dan, a vedro nebo sunčeve zrake sije.Hladno,a toplotna energija mazi cvjetove.Glavobolja.Prazan svemir nutrine vapi za zvjezdicom,kakvom kometom,..samo da prazno ne caruje..jer bol tada jača je. Nema više. Nema one priče ispričane sjenama u letu crvenila. Bol je ostala. Teški teret koji se nastanio mliječnim putovima. Ljubav jedna ostala. Duša iskidana na djelove.
More,val,stijena.. ispisana riječ upila kapi što morska pjena ostavi iza sebe..Oči suzne.Jecaj.Morske dubine vraćaju jeku boli glasom vala tuge.Tupi pogled odaje misli svemira.Obzorje svoje suze krije.Nebo se smješkom trudi ne bi li posijalo sjeme sreće i osvježilo vibru tuge.Snage nema jer žalostan veo prekrio je cio svemir njen.Prazno.Tiho.Tama se spušta na kapke.Suze..male..klize..
Vječnost crvenila
Jutro. Mamurno i nekakvo sivo jutro,a jučerašnje je mnogo toga obećavalo. Kao da se umorilo i uzelo trenutak odmora u spokoju kojeg nema. Tišina. Nema niti nota koje uvivijek oko mene plešu. Sakrile se i one,tužne i umorne od mojih upornih nasrtaja da me omame,zabavljaju,oraspolože i sreću daju. Škripanje jedne kapije omelo zvuk tišine koja svemirom caruje..Bučna tišina. Crna tišina. Duboka tišina.
Riječi govore. Smiju se. Plaču. Negodoju i odobravaju. Traže smisao u besmislu. Traže besmisao u smilenom smislu. Jake su.,močne,imaju svoju težinu i boju. Imaju svoju dimenziju određenu unutarnjim vapajem..unutarnjom srećom..tugom..radošću..Njihova širina,dubina i visina oživljava 3D kompoziciju. Jasne su,čitke,transparentne u svom svojem šepurenju. Zapravo,jesu li? Znaju li se pročitati.? Zna li se smisao izvući? Zna li svaka duša razumijeti skrivenu tajnu koja gmiže putovima između ? Čemu onda rastrošno sipati ih uzalud? Korisnost riječi postaje beskorisno. Boja blijedi. Dimenzije su u nestajanju. Lete u svemiru.
Kakav rat. Kakav kaos plamti. Želje u sukobu s obavezama ne jenjavaju. Ugurati razum u tu borbu učinjena je nepravda. Razum srce prati u stopu. Obaveza postaje najveći neprijatelj. Svijet postaje okrutan. Onaj isti svijet koji je bio obojan. Svijet kojima su vibre zračile i zvijezde sjajile. Suncem okupan. Kišom osušen.
Potisnuti vapaj koji iskricama osjećaji šalju,nutrina ostaje u vječitim nemirima,borbama i ratu.. Teške duše. Slomljenog srca. Rijeka krvi osušuje. Misli stalno u ataku podsjećaju na skrivenu tajnu,na ljubav živuću. Lebdi nutarnjim svemirom hraneći svaku stanicu. Čitajući knjigu ostati u svemiru.
