Vječnost crvenila
Jutro. Mamurno i nekakvo sivo jutro,a jučerašnje je mnogo toga obećavalo. Kao da se umorilo i uzelo trenutak odmora u spokoju kojeg nema. Tišina. Nema niti nota koje uvivijek oko mene plešu. Sakrile se i one,tužne i umorne od mojih upornih nasrtaja da me omame,zabavljaju,oraspolože i sreću daju. Škripanje jedne kapije omelo zvuk tišine koja svemirom caruje..Bučna tišina. Crna tišina. Duboka tišina.
Riječi govore. Smiju se. Plaču. Negodoju i odobravaju. Traže smisao u besmislu. Traže besmisao u smilenom smislu. Jake su.,močne,imaju svoju težinu i boju. Imaju svoju dimenziju određenu unutarnjim vapajem..unutarnjom srećom..tugom..radošću..Njihova širina,dubina i visina oživljava 3D kompoziciju. Jasne su,čitke,transparentne u svom svojem šepurenju. Zapravo,jesu li? Znaju li se pročitati.? Zna li se smisao izvući? Zna li svaka duša razumijeti skrivenu tajnu koja gmiže putovima između ? Čemu onda rastrošno sipati ih uzalud? Korisnost riječi postaje beskorisno. Boja blijedi. Dimenzije su u nestajanju. Lete u svemiru.
Kakav rat. Kakav kaos plamti. Želje u sukobu s obavezama ne jenjavaju. Ugurati razum u tu borbu učinjena je nepravda. Razum srce prati u stopu. Obaveza postaje najveći neprijatelj. Svijet postaje okrutan. Onaj isti svijet koji je bio obojan. Svijet kojima su vibre zračile i zvijezde sjajile. Suncem okupan. Kišom osušen.
Potisnuti vapaj koji iskricama osjećaji šalju,nutrina ostaje u vječitim nemirima,borbama i ratu.. Teške duše. Slomljenog srca. Rijeka krvi osušuje. Misli stalno u ataku podsjećaju na skrivenu tajnu,na ljubav živuću. Lebdi nutarnjim svemirom hraneći svaku stanicu. Čitajući knjigu ostati u svemiru.
