hm....
na putu sam jedne odluke,davno donešene,nikad sprovedene..
putujem..mislim da jedan korak fali do realizacije..konačne odluke za viđenjem..pogledom kratke udaljenosti..dodirom ruke..
Sumnja me sputava u tom jednom koraku..sumnja da sam u njemu.....pije li kavu?
Što da radim? -pitam se u kontinuitetu.Ne prihvaćam mogućnost da cijeli "onaj naš svijet" nije ništa značio. Naprosto ..nemoguće je ..sve one emocije,riječi,zastori i maske..toliko proživljenog..a on -pun ignorancije..
Interesantno kako sve čestitke,pokloni i želje dobivene za rođendan ništa ne znače,kad nije stigla niti jedna jedina njegova riječ..niti jedna..a toliko sam željela tu vijest..
Čudno..Čudno kako nestane sve u tren.Može li to u njegovoj glavi,srcu..na duši? Možda može,ali onda nije niti postojalo u dovoljnoj veličini koja opstaje.Veličini koja u meni se širi.Onda nije vrijedno moje patnje,ljubavi i suza koje staklene klize niz obraze .Ljubav nema granica,barijera,i ona traje..ako postoji..ako ima težinu,veličinu,ako je rečena s...ljubavlju...ako je iskrena.
Pretjerujem? Ne!
Post je objavljen 17.08.2009. u 01:47 sati.