Hoće li mi tko reći..Tko sam?
Utorak,30.12.2008.Preostao je još jedan dan te magične i mistične godine koja je nosila mnogo toga značajnog,novog,šokantnog,neshvatljivog..Godina koja neće biti izbrisana niti jednim sredstvom,godina isklesana u stijenu koju oplahuje val mora.Hoće li more povući u svoje ralje zapisane riječi što gledajući ga igraju se s suncem..Neće!Stoje tamo ponosno i duboko urezane,trajne,bijele,slatke,moje,naše..
Grudi mi prepune pucaju od naboja što osjetih nekad davno,što se ne seli.Naboji ljubavi i dalje neshvaćene.Ispunjena,ne osjećam se dobro,guši.I dalje.Što da radim?
Bila sam jednom u Veroni,Julijinoj kući,onoj koja odiše ljubavi,tugom i boli.Želja je tada poželjena,danas ostvarena,proživljena u boli,patnji i jadima.Nije li njena nesreća,ili barem dio ,putovao onim željama tada napisanima i poželjenima.?Duh nesreće dospio do mojih nutrina,moje sudbine?Ne živi li njen dah u mojim grudima?Putuje mojim prazninama.
Nova godina je pred vratima.kažu,napisati popis želja.Čemu?Ima li smisla?
On postaje sve okrutniji i udaljuje se teškim za mene koracima.Ne shvaća.Mislila sam da jedini razumije bit priče.Ne shvaća.Ima li netko na ovom svijetu spreman i sposoban doprijeti do mojih dubina,uma,svijesti i onih čahura koji skrivaju pravi temelj svega.Zar sam toliko komplicirano posebna,teško shvatljiva,zatvorena,i dalje nepročitana?Pitam se..Tko sam?Ne znam ni sama..A nekad sam znala!!!!
Želim si pronaći sebe,svoju istinu,a tada slijediti ju ne mareći za tuđe.Okrutno?Strašno okrutno,ali to želim.Napokon!
Božični dan
ne mogu do njega...
mreža snage nema..
a fali mi
njegova blizina..
slova..
Sretan ti Božić ,čuj me..
18.-ti dan mjeseca decembra
Sudbina iskrojena u 365 dana!Kroj vječan!
Kraj.Uslijedio je kraj jednog početka,tamo negdje daleko zapisanog.Proživljenog početka,prožetog zlatnim nitima, isprepletenim svim lijepim emocijama i ugodom.Ljubav su pleli,ispleli i u ormar spremili.
Smogao je snage,one snage koju ja ne imah za dovesti kraju jednu ljubav.Čudan sistem.Mislim da i on nije bio spreman.Mislim da nije bio isplaniran.Mislim da i on nije očekivao takav End,baš sada,noćas,jutros,ovog sumornog dana decembra.
Lažima,lažima koje su na tren shvaćene kao najistinitija istina.I uvjerio me,zbunio u mom ionako zbunjenom bunilu,uspio je.Ostadoh zanijemljena...ostadoh na rubu ponora iz kojeg je jekom odzvanjala njegova riječ.Ostadoh u patnjama..napadnuta opet onim istim dosadnim mušicama što se upitnicima imenuju..
Ali,sve na tren.
Čudan sistem.
Znam da nije istina.Znam.Onolika osjetna ljubav ne može biti lažna,drugdje usmjerena,drugoj poklonjena.
Jednostavno,ne!Nije istina!Ne!
Možda je bio test,test koji je u tom trenu bio težak,pretežak za ionako pretešku dušu.Test koji je ocijenjen sa (negativan).Test koji je izmamio moju slabu točku,skrivenu nesigurnost u sebe i moju dušu, nesigurnost u istinitost cijele bajke,njega i njegove priče..njegovih lica i izjave..Nesigurnost u istinitost istine!
Voli me.Mislim da me voli .Osjećam ljubav koja vibrirajući stiže.Osjećam tu silu, snažnu i iskrenu, jer da moje srce nije toliko otvoreno,ne bih osjećala, ne bih vibre primala, ne bih toliko i ja voljela....
Volim Ga.Znam da ga volim.Zna da je to istina.Zna da je ista ljubav uzvraćena.Zna da je bolna i neshvaćena.
Zato me čuj!
Gdje god da jesi,gdje god ti misli lete, sudarit će se mojima, zagrlit će se, ljubiti do iznemoglosti tijela, plakati suzama koja će potop stvarati, voljeti snagom svemira.
Gdje god da jesi, pratim te mojim stopama, ljubav moja će te i u najhladnijim danima grijati, srce čuvati i hraniti.
Gdje god da jesi......jesi.......i ja te ljubim......i volim.......do svemira........
Istina
Gdje je potražiti?Negdje je skrivena,a trebamo
ju..Svijet kao takav i nije stvaran,naravno..i
istina biva ščućurena negdje u malom djelu
njega..
Kako odbaciti i malu želju za stvarnošću
svijeta,za traganjem istinskog kad je toliko
potrebita?
Zato i jesam,jesmo u hvatanju uma koji lita uvijek
mimo mog puta..
Mora negdje stvarnost kao pojava izbavljenja
postojati,da se za njen mali dio uhvatimo i
izvučemo iz ponora laži..
Svakom je dan put ili neki putokaz da pronađe istinu,da izađe iz laži..
koji nikako ne bi trebao biti sredstvo,nego cilj i slijeđenje vlastitog puta,ne uzimajući
u obzir utjecaj vanjskih sila,duboko uvjereni i centrirani u svoj stav..
vjerovanjem svojoj istini...
Život
E pa,problemi se počinju nagomilavati gdje
vanjski utjecaj prevlada osobnu svijest i htijenje
povezano s potrebama..
Ono tvoje Ja kaže jedno,a činjenice koje slijede
puteve vode upravo tamo gdje duša nije
zadovoljena.Doći do spoznaja čiste
svijesti,potpunih emocija,ispražnjenih do zadnje
kapi,rezultira nekim promjenama na koje čovjek
ili suprotnost koja te u životu prati,nije
spremna prihvatiti.
Cijeniti svoj nagon i želju,slijediti put koji je
bio godinama zametnut šikarom koja je odjednom
snagom svijesti očišćena,postaje težak zadatak
a u cilju ne povrijediti nikog..
Da sam prosta,rekla bih..Jeb....no!
Reflektiranje ponekad zakašnjelo..spoznaja
odgođena u svoj svojoj udaljenosti,
približava se svijesti i pokušava dokučiti istinitost
htijenja,dolazi u iščekivanju u predugom
vremenskom periodu..
Ljubav se kasno spozna..blaženi je onaj koji ju u
mladosti osjeti..
Patnički je nastrojen onaj,koji nju,ljubav, u pogrešnom
trenutku spoznajom osjeti..ako pogrešni trenuci postoje..
Meteopata sam,mada do tih saznanja nisam
došla do nedavno,a možda poklapanjem nekih
životnih činjenica,svaljujem krivicu upravo na
meteo..Bit će da je tako!
Životna optima,ovisi prvenstveno o našim
nutarnjim osjetima,koji ne želeći vode laganim
koracima naše tijelo kroz život i događaje.
Čovjek potiskuje,pohranjuje,niže stvari koje su
naizgled riješive,ali odgođene.
Potisnuto,postaje teretno saznanje da grčevito
uzrokuje rane,koje krvare kapno,i polagano.
Preuzeti konce u trenutku osjeta snage djeluje kao
flaster koji zacjeljuje krvavo.
Pitam se,da li nikad nije prekasno.?Da li
iskrvarenje ponekad uzima i toliko potrebnu snagu
za nikad učinjeno?
Bit ćemo optimistično nabijeni plus ionima i
vjerovati u čudo!
-----------------------------------------------------
Umirem. Umirem polagano.Umirem iskrvavljeno,kapima što klize s mene lagano.Umirem probodeno tupim predmetom,ozarenog lica,spaljenog gorućom vatrom što zmaj šikće u srđbi mržnjom.
Umirem osakaćeno.Prevareno.Izudarano krvnički i nemilosrdno.Umirem prazno.U neznanju razapeto.
Umirem s opravdanom sumnjom.Današnji dan nije mirisao na ružu.Niti neće.NIjedan više.
I dalje,upitnici šeću.Napadaju.Opterećuju.Oduzimaju mirnoću i spokoje.
Gore ne može.
Umirem ,a da niti ne znaju.
Ne miriše na ružu
Čas jedan blog posvećen jednom,čas drugom..
Istina,sličnosti je mnogo.Uvijek netko za nekim pati,uvijek netko nekog voli,uvijek netko nekog boli..
Savršenstvo je nađeno tamo gdje je ljubav,patnja i bol obojana svijetlim tonom obostrana tamo gdje jedna duša vlada,gdje svemir svojom širinom obgrli sva četiri ramena istovremeno..Tada je ta bol slatka..tada je ljubav vječna..
Voljeti osobu koja šutke obara svaku riječ,koja usnicama ne miče ,koja ne zabilježi niti jedan tren..postaje patnja na marginama propasti svakog uzdaha i emotivnog treptaja..Tu se nalazim ja.Tu je ON.
U ponoru zamrlosti pri njegovom uzdahu.U tami noći pri njegovoj svijetlosti. U svijetu ispražnjenih emocija pri njegovom svemiru beskrajnosti..kako živjeti??
Volim.Volim.Osjećam.Ljubim.Drhtim.Patim.Bolim.Volim.Volim njega beskrajno.Volim i samo svojoj duši kažem,samo njoj priznajem,samo srce moje znade,koje je ranjeno i krvavo.
Opterećena emocijama,plačnim očima,teške umorne duše,beskrajne ispunjene praznine,vječitim mislima u pogonu,nagomilanim željama,...koračam,uzdignute glave,u sigurnosti svijeta prožetom svakojakim novitetima,licima i osmijesima,što traže spokoj uvjereni da baš sam ja ta koja može savjetom ga pružiti..
Gle ironije! Pa ja sam ta koja isto tražim. A vječito dajem.Vječito moje lice,nasmijano dočekuje.Vječito riječ pružam.Nudim.
Umorna sam.Maska postaje teška.Ne prati linije grimase.Otežala mijenja mi lice.
Svaka linija obrisa nutrinu razotkriva.Gdje li sam?Čija?Kome pripadam?
Sebi?Da?
Ne?
Ima li svaki početak kraj?Mislim da se danas nazire,mada ga ne razumijem.Obrat događaja,obrat emocija,obrat razmišljanja,u mojoj bezočnosti.ostavlja me u totalnom neznanju..
Jutro donosi svježinu,mislim i tužne novosti..moram dobro podnijeti!!!
Stoički uzdignute glave u stavu ponosito prebroditi!!!!
Skriveno opravdanje
Hm! Čitam svoje zapise retrogradno i dolazim do spoznaje da samo bol i patnja vlada nadamnom zadnjih par dana,mjesec, više. Čitajući čovjek dolazi do saznanja. Ona do kojih ja dolazim,unose nemir , emocije prožete nekim novim nitima isprepletenim u klupko puno čvorova. Šta to radim od života?
To nisam ja! To nije ona osoba koju znam, koju okolina doživljava, koja je puna života, smirena, vedra i vesela..čvrsta i odlučna, razumna i požrtvovna..Ona koja je uvijek prisutna, koja sve rješava lakoćom koraka, koja crne oblake obožava jednakim intenzitetom kao i nebo plavo u igri bjelinom snijega u kojem se sunce skriva..
Ma koga zavaravam? Koga lažem i od koga se skrivam?
Ona tajna nutrina raste poput kakvog tumora. Bilo je pitanje vremena kad je kemotherapija neminovna.
Glumiti ili ne? Pitanje je sad!
Prošlo je točno 20 dana kako je donešena odluka. Mjenjanje života!
Usporediti 20 godina zajedničkog života ili 20 dana proživljenih u nemirima i patnji, nisam sigurna da težina ne bi bila na ovoj drugoj strani veća.
Donešena odluka nije odluka ako nije poštivana! Donešena odluka nije odluka ako nije prihvaćena! Donešena odluka nije odluka ako nije odrađena!
Valjda je to vremenska faza dio svakog mjenjanja. Prilagodba. Pokušaj eliminiranja lošega. Rekonstrukcija povjesnih činjenica. Molbe i zamolbe oprosta. Ostajanja. Ponovnog pokušaja.
Faza u kojoj je moguće pomirenje dio vremena,ako je htijenje obostrano, u oba spola osjećano..
Patnja i Bol je prisutna tamo gdje je jedna jedinka zainteresirana za to, dok druga traži izlaz iz tunela, vrtloga što nemilosrdno svojim valnim putevima drži u okovima svaki dio čovjeka. Demur i njegova vrtoglava tema!
Patnja i Bol osjećana s obje strane aktera, drugačije usmjerena, drugačije osjećana, drugačije muzike i tona..
Oskaćena i rasparana, visim na križu poput Isusa.
Kako privesti kraju donešenu odluku bez patnji i boli..za nijednu stranu?..Kako ne uviđa da je želja beskrajna i odluka konačna?..Kako sebe staviti jednom u životu na pijedestal i svoje želje staviti u prvi plan?..Kako se izboriti a ne nanijeti bol?..kad toliko pati i voli i on..kao i ja..u drugom smjeru..
Interesantna činjenica je ta, da onaj koji čistu savjest ima, duh i snagu koju je dao za život u dvoje,ne bi li time povisio kvalitetu,a u odsutnosti važnih emocija, na kraju, kad dođe kraj baš tomu, osjeća krivicu gledajući u onog koji postaje krhkiji i manje bitan u životu..Nije li to učinjena nepravda emocijama koje traže pravdu jednom u životu? Nije li osjećaj važnosti samom sebi važan i normalan dio u šumi osjećaja?
Nije li osobna želja važna želja koja gradi stepenice života bez stresa i boli?
Šta učiniti s njom ako nije sprovedena?
Previše pitanja,kao i obično. Pitanja koja u sebi sadrže odgovor. Pitanja koja zvuče izjavno. Pitanja koja su neminovno suvišna. Pitanja u kojima tražim opravdanje za učinjeno. Nije li čovjeku tada lakše?
Opravdati se pred samim sobom!!!
patim
patim patim patim patim patim
i samo patnja
bol...kao nikad do sada...
patim
3676
Opet ista priča..Ponavlja se...Ponavlja se opet ono bjesomučno sjedenje ispred ekrana,gledanje u prazan bijeli papir na stolu prenatrpanom kojekakvim žurnalima i radnim alatima..
Ponavlja se ono bacanje nezabilježenog vremena,trenutaka koje je vjetar zameo negdje prema nekoj strani svijeta..
Mora li svaki trenutak biti nečim obilježen,zapisan,ostavljen,negdje na nekom listu papira?
Umirem! Danas da!
Izrečena rečenica bacila me koju godinu nazad,bacila me u ponor bez izlaska..Ubila me,ubila moje Ja..
Cijeli svijet je stao,tama se spustila na zemaljsko tlo..Nebo prekriveno crnim oblacima,prijeteći je grabilo sve što mu se našlo..
Ptice odletjele na jug,Lišće proplakalo.Grane kroz prozor kucaju ne bi li me barem malo utješile,koju nadu dale i nasmiješile me.
Ništa ne pomaže..otišla sam u neki drugi svijet..Svijet tuge i boli..samoće i tišine u kojoj odjekuje samo krik jecaja i kapi suza kliznuvši na tlo ..
Odjekuje buka što nutrina zove..Odjekuje moja neizdrživa parajuća bol!
Bože,o Bože,pomagaj!
Sama
Ne znam koji dan po redu otvaram ovu stranicu.Ne znam koliko puta sam ju pogledala,pa zatvorila.
Ne znam koliko već sjedim ispred otvorene kao knjiga stranice..Minuti prolaze,možda sati,jedu se kilobajti,mega..nestalo vrijeme nezabilježeno ničim..
I dalje sjedim,...zurim ispred sebe....mislim....razmišljam uz taktove muzike......Praznina me proždire..danas osjećam posebnu bol,posebnu potrebu za razgovorom,netko da mi prisloni usne na uho i tiho šapne koju riječ..da osjetim dah na vratu koji mi seže do srži nutrine..da me zagrli,cijelu obgrli rukama i ljubavlju...
želim samo blizinu...dodir....pogled....šapat koji jednom rječju govori sve...one naše sne,jezu...
Bol raste,širi se,para i uništava sve..Pritišće,,koji mi je vrag?????????
Fali mi!...želja me ubija polagano,kao otrov što kola krvotokom,polako me ubija...do totalne klonulosti tijela u beživotno stanje..Užas! .......Ovo je užas........neizdrživo...........
Katastrofalno!
ovo je kulminacija boli ,plača, jada, i neizdrživosti takvog stanja.....................
Njega nema! Ne čuje moj zov! Ne osjeća bol! Ne vidi lice u grimasi što od boli stvara razne maske.
Uplakano lice! Oči nestale u kiši,moru kapi..beznađa...
Nema ga,u mojoj boli i patnji! Nema!
