Opet ista priča..Ponavlja se...Ponavlja se opet ono bjesomučno sjedenje ispred ekrana,gledanje u prazan bijeli papir na stolu prenatrpanom kojekakvim žurnalima i radnim alatima..
Ponavlja se ono bacanje nezabilježenog vremena,trenutaka koje je vjetar zameo negdje prema nekoj strani svijeta..
Mora li svaki trenutak biti nečim obilježen,zapisan,ostavljen,negdje na nekom listu papira?
Umirem! Danas da!
Izrečena rečenica bacila me koju godinu nazad,bacila me u ponor bez izlaska..Ubila me,ubila moje Ja..
Cijeli svijet je stao,tama se spustila na zemaljsko tlo..Nebo prekriveno crnim oblacima,prijeteći je grabilo sve što mu se našlo..
Ptice odletjele na jug,Lišće proplakalo.Grane kroz prozor kucaju ne bi li me barem malo utješile,koju nadu dale i nasmiješile me.
Ništa ne pomaže..otišla sam u neki drugi svijet..Svijet tuge i boli..samoće i tišine u kojoj odjekuje samo krik jecaja i kapi suza kliznuvši na tlo ..
Odjekuje buka što nutrina zove..Odjekuje moja neizdrživa parajuća bol!
Bože,o Bože,pomagaj!
Post je objavljen 09.12.2008. u 23:18 sati.