Hm! Čitam svoje zapise retrogradno i dolazim do spoznaje da samo bol i patnja vlada nadamnom zadnjih par dana,mjesec, više. Čitajući čovjek dolazi do saznanja. Ona do kojih ja dolazim,unose nemir , emocije prožete nekim novim nitima isprepletenim u klupko puno čvorova. Šta to radim od života?
To nisam ja! To nije ona osoba koju znam, koju okolina doživljava, koja je puna života, smirena, vedra i vesela..čvrsta i odlučna, razumna i požrtvovna..Ona koja je uvijek prisutna, koja sve rješava lakoćom koraka, koja crne oblake obožava jednakim intenzitetom kao i nebo plavo u igri bjelinom snijega u kojem se sunce skriva..
Ma koga zavaravam? Koga lažem i od koga se skrivam?
Ona tajna nutrina raste poput kakvog tumora. Bilo je pitanje vremena kad je kemotherapija neminovna.
Glumiti ili ne? Pitanje je sad!
Prošlo je točno 20 dana kako je donešena odluka. Mjenjanje života!
Usporediti 20 godina zajedničkog života ili 20 dana proživljenih u nemirima i patnji, nisam sigurna da težina ne bi bila na ovoj drugoj strani veća.
Donešena odluka nije odluka ako nije poštivana! Donešena odluka nije odluka ako nije prihvaćena! Donešena odluka nije odluka ako nije odrađena!
Valjda je to vremenska faza dio svakog mjenjanja. Prilagodba. Pokušaj eliminiranja lošega. Rekonstrukcija povjesnih činjenica. Molbe i zamolbe oprosta. Ostajanja. Ponovnog pokušaja.
Faza u kojoj je moguće pomirenje dio vremena,ako je htijenje obostrano, u oba spola osjećano..
Patnja i Bol je prisutna tamo gdje je jedna jedinka zainteresirana za to, dok druga traži izlaz iz tunela, vrtloga što nemilosrdno svojim valnim putevima drži u okovima svaki dio čovjeka. Demur i njegova vrtoglava tema!
Patnja i Bol osjećana s obje strane aktera, drugačije usmjerena, drugačije osjećana, drugačije muzike i tona..
Oskaćena i rasparana, visim na križu poput Isusa.
Kako privesti kraju donešenu odluku bez patnji i boli..za nijednu stranu?..Kako ne uviđa da je želja beskrajna i odluka konačna?..Kako sebe staviti jednom u životu na pijedestal i svoje želje staviti u prvi plan?..Kako se izboriti a ne nanijeti bol?..kad toliko pati i voli i on..kao i ja..u drugom smjeru..
Interesantna činjenica je ta, da onaj koji čistu savjest ima, duh i snagu koju je dao za život u dvoje,ne bi li time povisio kvalitetu,a u odsutnosti važnih emocija, na kraju, kad dođe kraj baš tomu, osjeća krivicu gledajući u onog koji postaje krhkiji i manje bitan u životu..Nije li to učinjena nepravda emocijama koje traže pravdu jednom u životu? Nije li osjećaj važnosti samom sebi važan i normalan dio u šumi osjećaja?
Nije li osobna želja važna želja koja gradi stepenice života bez stresa i boli?
Šta učiniti s njom ako nije sprovedena?
Previše pitanja,kao i obično. Pitanja koja u sebi sadrže odgovor. Pitanja koja zvuče izjavno. Pitanja koja su neminovno suvišna. Pitanja u kojima tražim opravdanje za učinjeno. Nije li čovjeku tada lakše?
Opravdati se pred samim sobom!!!
Post je objavljen 11.12.2008. u 10:48 sati.