Sama
Ne znam koji dan po redu otvaram ovu stranicu.Ne znam koliko puta sam ju pogledala,pa zatvorila.
Ne znam koliko već sjedim ispred otvorene kao knjiga stranice..Minuti prolaze,možda sati,jedu se kilobajti,mega..nestalo vrijeme nezabilježeno ničim..
I dalje sjedim,...zurim ispred sebe....mislim....razmišljam uz taktove muzike......Praznina me proždire..danas osjećam posebnu bol,posebnu potrebu za razgovorom,netko da mi prisloni usne na uho i tiho šapne koju riječ..da osjetim dah na vratu koji mi seže do srži nutrine..da me zagrli,cijelu obgrli rukama i ljubavlju...
želim samo blizinu...dodir....pogled....šapat koji jednom rječju govori sve...one naše sne,jezu...
Bol raste,širi se,para i uništava sve..Pritišće,,koji mi je vrag?????????
Fali mi!...želja me ubija polagano,kao otrov što kola krvotokom,polako me ubija...do totalne klonulosti tijela u beživotno stanje..Užas! .......Ovo je užas........neizdrživo...........
Katastrofalno!
ovo je kulminacija boli ,plača, jada, i neizdrživosti takvog stanja.....................
Njega nema! Ne čuje moj zov! Ne osjeća bol! Ne vidi lice u grimasi što od boli stvara razne maske.
Uplakano lice! Oči nestale u kiši,moru kapi..beznađa...
Nema ga,u mojoj boli i patnji! Nema!
