E pa,problemi se počinju nagomilavati gdje
vanjski utjecaj prevlada osobnu svijest i htijenje
povezano s potrebama..
Ono tvoje Ja kaže jedno,a činjenice koje slijede
puteve vode upravo tamo gdje duša nije
zadovoljena.Doći do spoznaja čiste
svijesti,potpunih emocija,ispražnjenih do zadnje
kapi,rezultira nekim promjenama na koje čovjek
ili suprotnost koja te u životu prati,nije
spremna prihvatiti.
Cijeniti svoj nagon i želju,slijediti put koji je
bio godinama zametnut šikarom koja je odjednom
snagom svijesti očišćena,postaje težak zadatak
a u cilju ne povrijediti nikog..
Da sam prosta,rekla bih..Jeb....no!
Reflektiranje ponekad zakašnjelo..spoznaja
odgođena u svoj svojoj udaljenosti,
približava se svijesti i pokušava dokučiti istinitost
htijenja,dolazi u iščekivanju u predugom
vremenskom periodu..
Ljubav se kasno spozna..blaženi je onaj koji ju u
mladosti osjeti..
Patnički je nastrojen onaj,koji nju,ljubav, u pogrešnom
trenutku spoznajom osjeti..ako pogrešni trenuci postoje..
Meteopata sam,mada do tih saznanja nisam
došla do nedavno,a možda poklapanjem nekih
životnih činjenica,svaljujem krivicu upravo na
meteo..Bit će da je tako!
Životna optima,ovisi prvenstveno o našim
nutarnjim osjetima,koji ne želeći vode laganim
koracima naše tijelo kroz život i događaje.
Čovjek potiskuje,pohranjuje,niže stvari koje su
naizgled riješive,ali odgođene.
Potisnuto,postaje teretno saznanje da grčevito
uzrokuje rane,koje krvare kapno,i polagano.
Preuzeti konce u trenutku osjeta snage djeluje kao
flaster koji zacjeljuje krvavo.
Pitam se,da li nikad nije prekasno.?Da li
iskrvarenje ponekad uzima i toliko potrebnu snagu
za nikad učinjeno?
Bit ćemo optimistično nabijeni plus ionima i
vjerovati u čudo!
Post je objavljen 16.12.2008. u 17:21 sati.