Šutnja
Hm...čudnog li stanja,čudnih li misli,..lete okolo mene i tapkaju po kosi,češljaju me i miluju po licu..
Hvatam ih,igram,skrivaju se,u kutku sobe i,pokrivaču, dahom ovlaženom staklu...
Šta li žele,napadaju i provociraju, ostavljajući trag za sobom,mrvice povratka ,ružinim laticama prekrivene..' Šta li žele?
zar nisu dovoljno vremena dobile na dar? Listovi papira ispunjeni njihovim znakovima..
Vrišteći,sjele na tron i caruju. Ne odustaju. Nema samilosti kod njih. Nema posustanja i odmora. Truju i paraju.
Lebdim! Gledam svijet sa ptičjih krila..odozgo..sa neba..Prolazim put oblaka,probijajući se njihovim svijetom,pogledavam lijevo, desno, bjelina i gustina oblaka djeluje smirujuće..
Otvorene svijesti,ostadoh prazna..odlepršala u smiraj oblaka, Zatvorenih očiju, vjetar me drži za ruku, vodi i put slobodan mi stvara,čist bez prepreka ,i stupova, i nosača..
Oplahuje mi lice,kosu, udahom ispirem dušu..i sve oko nje..ono crno i goruće..
Kiša polakim korakom prati nas ..kucka na kapke i smeđim svijetom ulazi..Pogledava i prati,ima li koja kap,njena mati,što je tu neki dan prolazila..Iscjeđena,izlazi i obrazom klizi do krajnjeg upijanja u onaj organ, što nas pokriva..
Silazim uz pomoć vjetra, laganim korakom prilazim svijetu mom..Oko mene milion očiju u žurbi i strahu,gledajući ispred sebe ni ne znaju gdje život ide,kojim smjerom,kojom cestom,sivom il bijelom..
Vraćam se u san. Moj san,plavi,zeleni,bijeli..
Tama pokriva noć,tišina gusta lomljena povremenim zvukom note,pada u gušću zamrlu šutnju..šutnju rečenu tišinom,mrakom,tamom,srcem...
Šutnju izrečenu krikom,jalovim padom sjemena na neplodno tlo!
Nakon osvrta
Boli me.Naprosto ne mogu vjerovati da ono moje oči čitaju,da moje srce krvari u beskraju,da On to piše..Ne mogu!
Kako poistovjetiti ovakva slova i riječi s njime.S dušom koju volim,sa njegovim srcem koje osjećam da treperi u mom grudnom košu. Zar je sve to istina il moje oči od magle krivo vide? Oh,kako bi bilo lijepo da je ovo drugo točnije..
Zašto je tako završila bajka prožeta silnim i jakim emocijama, gdje su dvoje ludo zaljubljenih aktera okruženi cvijećem i ružinim laticama.??
O ,Bože..ovo je katastrofa.Ovakav kraj..?...!
O ,Bože,samo malo snage mi daj!!
O,Bože,kako živjeti s tim?
Parajući grudi,lomim se sva,izbodena mačevima, pritisnuta tonom ugljena,što mi dušu crnilom boje i probada..
Rasparena hvatam djelove duše i tijela prostorom što bježe od mene. Vražja ruka provlači se utrobom i vadi mi srce krvavo i puno ožiljka. Vadi otvarajući grudni koš i cerekavo gleda me u lice i proždire ga..
Nestajem!Osakaćeno tijelo anđeo podiže i nosi ga u svoje dvore!
Ima Boga!!!!
"Gledam kroz ključanicu,mirisi opojni miluju senzore,putuju do zadnje stanice..Emocije!
Prateći vokali u taktu gube smisao..tritonus!
Nešto kao zbunjenost misli,osjeta i želja u trializmu..
Ne! Ostajem pri svom i svojem,bez žudnji i nesmislenih emocija..samo vedrina armirana plus ionima..
...i u crnim oblacima ima smisla....i u kiši sreća......"
Post napisan prije samo mjesec i pol dana,tako dubok,a samouvjeren i odlučan..
Gdje sam danas? A sutra?
Umire nešto u meni,nešto vrijedno što me odvajalo od mase i ostatka svijeta..nešto rijetko,što mi je Bog i neka Viša sila privilegirano dala na poklon..nešto veliko i močno,što me činilo sretnom,potpunom i vrijednom..
Drugačija sam osoba. Nadahnuta svim njegovim riječima,pjesmama,stihovima,ljubavlju koja je kratko žarila.
Oplemenjena, ispunjena, istovremeno prazna, al bogatija za jedno iskustvo ispunjeno novim emocijama,ljubavlju neugašenom, silnim treperenjem srca pri samoj pomisli na njega..Zar nije to divno i božanstveno? Zar se to inače doživljava? Ja,prvi put..prvi put...prvi put...
Otkočio zakočeno. Otvorio zatvoreno. Utoplio hladno. Oživio mrtvo.
Gledam ga tamo, u svađi s nekim ili sam sa sobom.Više ne uspijem pratiti te kazališne komade,prenerazumljivi su mi.
U svađi i opet u vrijeđanju i napadanju istim načinom,riječima,stilom,agresivnošću..a mene nema...nema...nema....
Sinoćnje je bilo presudno i zadnje.Zadnje! Teškim srcem pišem tu riječ,preteškim,istom težinom što čitam njegovo napadanje.
Najteža je njegova riječ blaćenja i lažnog predstavljanja mojeg Ja,mojeg karaktera,mojih emocija,moje neutažene ljubavi koja u mom umirućem tijelu boli..Ponavlja se,povijest se ponavlja.Suze istim tempom na licu klize,istim taktom kucaju na očne kapke,istim intenzitetom magle...
Staviti na vagu intenzitet boli ljubavi i njegovog vrijeđanja?
Ne znam ima li smisla. Rezultat bi mogao biti prebolan prevagne li vaga na njegovu stranu,stranu njegovog vrijeđanja. Ne želim znati,potvrditi ono što već znam. Boli i jedno i drugo. Težina je podjednaka al različitog emotivnog osjeta.
Ljubavna bol je emotivno dublja. Vrijeđanja je parajuća..nepravedna..tupa,a oštra ....bol...
Danas je 26.11.2008. Nije neki datum lako pamtiv, Zbrojeći znamenke,dobija se zbir od 20.
Opet dvojka,u stalnoj pratnji digitalnog sata,prati me dvojka na različitim znamenkastim mjestima. Dvojka!
Na kraju,i dobila sam dvojku..istu onu koju sam neki dan nekome dala..Ima Boga!!!!
Shame on u
Umirem...Umirem...Umirem...
Ne znam da li više od boli ili od srama..
Zašto tako čovjek sebe dovede u situaciju,ne želeći nasilno izazvati reakciju,potaknutu glupostima, niskim udarcima, krivim shvaćanjima...Ja sam ispala glupa, vjerujući u njegovu ljubav...Ma budalo..kakva ljubav u virtuali..o čem ti pričaš..
"Jesi glupa", a sto puta sam si to rekla..Nisu svi vanzemaljci koji dožive emocije u tim gabaritima, u tim čudnim svijetovima gdje riječ ima glavnu ulogu i moč ispoljavanja..Svijet ruku,zareza i milion znakova..
Umirem...Sram me..sram me gluposti koje izvedoh, koje osjetih, koje načinih, koje ....volim..
Sram me,,užasno me sram,same sebe,svijeta,,zvijezda ,mjeseca..Sram!
Budalo!Najveća! Do svemira! I oko njega! Budalo!
Ovo je za cijeli život neoprostivo..
Umirem..od boli..
Triatlon kolapsa
Šta sam došla? Nešto htjedoh napisat? Vjerojatno,inače zašto sam tu,na ovoj čistini stranice tajne i poput prizona za slova i zareze. Velika bjelina i nevinost privlače slova i popratne znakove, a ja prazna, bez inspiracije, bez volje da ugodim slovima i ispišem ih na tim poljima.
Moji prsti jedva kuckaju tipkovnicom, bez snage bune se tjerane razumom, koji caruje ponosno dajući upute
kojim putem kročiti nogom, ..povremeno ošinuta bićem, drži me plutajući nivoom..
Danas je četvrti dan slobode..Četvrti dan od sudbonosnog.."NE"..četvrti dan od odluke što mijenja mi sve..
Kako se osjećam?..Bolje da ne pišem,sličilo bi nekoj erotičnoj stranici sa fetiš psovkama koja "kao" uzbuđuje..
A, i ja pišem gluposti..rekla sam..danas nije dan..
Nije, jer kad se sve sruši, i kad se i potop i potres i oluja dese istovremeno, tad svaki koment je suvišan, i ne postoje riječi kojim takvo stanje opisat..
I rastava i kolaps dionica i k tom..kao jutarnja kava s šlagom kojeg ne volim..ostavi te i onaj iz kojeg si najviše snage crpila..jednostavno te ostavi riječima rečenim drugim licem nataknutim..
Pa ti živi!
navraćam tamo,gdje je On, kao da me zove..kao da me treba..kao da....
Ma,sve je to "kao"...sve je to moja fikcija, san toliko dugo snivan, film izrežiran..
Pretisnem tipku, izbrišem..napišem cijelu čitabu..delete..gledam, pratim,čitam, sanjam , ...
Ok! Buđenje! Java je tvoja stvarnost i ništa više...
Maska
Zaljubila se u Pješaka!
Srela ga je,jedne tamne ,hladne noći što je oko srca osjećala. Srela ga je, ne htijući. Prolazeći jedan pored drugoga osjetila je njegov miris što se širio ulicom, nevino bacajući sve druge prolaznike u misli, obavezni učiniti okret, pogledati, izmjeriti.
Gledala ga je krajičkom oka, neprimjetno odmjeravala tu pojavu koja se teškim korakom kretala mokrim ulicama u kojim se vidio odraz mjeseca,lagano presijavajući konture oblosti,čistoće i punoće sve svoje težine i nježnosti.
Gledala ga je i dalje,skrivajući se od prolaznika, ne bi li još upila njegov korak, tako lagan, a tako težak.
Uvučen u sebe, zamišljen, pogleda mu lice koje je obasjano mjesecom davalo naznake unutarnjih misli i emocija.
Tuga i Bol pratila ga u stopu. Uvučene u svaku brazdu, poru, zjenici oka, bradi, nosu. Usnice su mu lagano podrhtavale od zime koju nije ni osjetio zbog silne daljine koja ga je odvajala od jave. Drhtave usnice koje traže milost, oči pune sjete, pogled traži život, moleći silu za malo sreće.
Gledala ga je i dalje. Svakim danom sve više. Kretala se baš tom ulicom, u nadi viđenja te tako tajanstvene pojave.
Svakim danom sve više.
Nježnost je proganja, bol u grudima postaje dio nje, nutrina ispunjena silnim emocijama prožete onim što se ljubav zove. .poželi ga dotaknuti, pomilovati, lice mjesecom obasjano iz blizine pogledati, njegove mekane usnice svojim usnam dodirnuti, laganim dodirom ispunjenim dahom što u zanosu sve bržim tempom baca ju u dimenziju samo njoj znanu. Poželi mu reći da negdje tamo iza postoje boje koje život boje željenim kolorističkim efektom, da sunce sija zlatnom bojom , da note ispunjavaju svaku prazninu i tugu i bol tjeraju daleko, tamo gdje se ne osjete. Poželi mu kapima kiše dočarati ljepotu magle i kad je najsivija.
Poželi ga za sebe.
Neumorno,prati njegov lagan ,al teko težak korak utaban već istim stazama..korijenje što iza sebe pušta duboko ispod rimskih puteva, obasjane sjenom mjeseca.
Prošla godišnja doba nanizana svojim već rutinskim redoslijedom.
Mjesec je zasjao svojom punoćom, kiša pada, lišće otpalo s vjetrom se igra već znanom igrom. Grane ponosno mjesecu se obraćaju i u razgovoru pokazuju svu svoju naklonost.
Pješak prolazi istom cestom, isto mjesecom obasjanom, kišom mokrom, s odrazom kontura nježnosti i svom punoćom ljubavi. prolazi istim putem,već utabanim, potpisanim njegovim imenom, obojanim njegovom bojom, ispisanim njegovim slovom.
Pješak prolazi istim stavom, hodom, korakom laganim istovremeno teškim i bez takta razbacanim.
Pješak prolazi mjesecom osvjetljenim licem na kojem se cerekava maska sjaji. Okrečući se prema njoj, samo joj namigne i krene korakom dalje u obmani i laži .
Pogođena, pada na mokro tlo. Kiša pada. Magla. Tijelo poprima oblik tuge i boli. U patnjama,zaspala..vječitim snom koji ne boli.
Volim
Pričati.Misliti.Željeti.Sanjati.
Nemam čak ni volju pisati,al mislim da će mi dobro doći.
Teško je saznanje da si ostavljen,da je nešto jako,silno,moćno,tako brzo umrlo,zamrlo,otišlo putevima beznađa,svemira..tko zna gdje..
Trudim se,u svemu se trudim,a možda na krivi način,možda griješim u svemu,..možda sam ja najveća pogreška u svemiru..
Želja,da riješim ono što se treba riješiti,je ogromna,toliko velika da u silnoj želji izgaram,izgarući nestajem,a snaga me napušta.
Želim,želja je tu..Volja je tu..Želja za promjenama,želja za životom,želja za njim..a možda je kasno..
Prazna sam,nekako sam prazna,u pokušaju naći optimizam,izgaram..i tu izgaram..u svi poljima izgaram..nemam inspiracije,nemam mašte za kreiranje,nemam ništa,samo ljubav koja me ispunjuje i drži na nogama..
Ljubav što osjećam,što se nastanila,što me tjera naprijed,što mi ono malo snage daje,što drži budnom i svijesnom..da život ipak negdje postoji,ipak se može,ipak ...nečeg ima.
Danas idem doma,ne želim,svaki odlazak sve teže pada,gledajući njega kako moli..Sada moli.Kasno je dušo,za sve je kasno.Problem i taj posao,moram čekati mjesec dana,da se vide rezultati,da uzme njegovo i odseli..
Hoće li više taj dan??..
Kako sam zbunjena,kako ga volim,želim,..želim taj susret,želim njegov dodir,usne,poljupce,riječi..
želim jutarnje buđenje,kavu u krevetu,cvijet i dodir..
želim usnuti na kiši,želim blizinu i njegov dah osjetiti,želim neumorno pored njega sjediti i pričati,smijati se i plakati..da me tješi,grli,razumije,voli...voli...
kako to želim!kako njega želim!
Želim šetati s njim,plažom trčkarati,biti na kiši i samo se ljubiti,dok nas kiša miluje i mazi..vjetar brani,stvarajući oko nas plašt nevidljivosti,plašt ljubavi koja vječno živi..
Želim! Želim! Želim!
Fali mi do bola,do boli neizdržive..U ponoru sam,teško funkcionirajući u svakodnevici,stalno u mislima s njim..
Fali mi..fali..Fale mi njegove riječi,pjesme,poezije..koje me drže i tjeraju naprijed u mom naumu ..da sve bude kako treba biti..Jer tako treba biti..oće!
Volim te,znaj da te volim..bolno..silno..toliko da umirem..Volim te!
------------------
--------------------------------------------------------
----------------------sjedim već dugo ispred ekrana..u nadi nekog zapisa..mog stanja..aL,ne ide..ne ide..
praznina me proganja..praznina ispunjena bolima..HM..JEL'TO MOGUĆE..ako je praznina..i ispunjena..je li uopće..PRAZNINA??
Rekao bi ON..NOVI OKSIMORON..
Prazna..bolna..razočarana..narubu plača..borim se..još mogu..još ih mogu suzdržat..ne zadugo..jer već kreću..ETO..GLUPAČA..sad ne vidim ništa...i stalno ispravljam tipffelere...
Čekaj...PAUZA!
I sve dođe i sve prođe..u tom prolaznom,uvijek nešto ostane..ovaj put..OVAJ PUT ,to je nešto posebno.neočekivano,istinsko,pravo,duboko,željeno.sanjano,nedosanjano,nikadd proživljeno,nikad tako oplakano,nikad tako opijeno,omamljeno,voljeno..voljeno..voljeno..
nevjerojatno,poput levitiranja,bez gravitacije,bez nečije pomoći uzdizanja..zvijezde su dotaknute..božanskom pomoći,njegovom..lijepo,nježno,riječima,duboko proživljenim riječimma,njegovim...njegovom ljubavlju...silnom...jakom...dubokom....ah,sve to....božanstvo nikad viđeno....nikad....
BOŽANSTVO neponovljivo....
Volim ga,silno...silnoo...silno....puna njega..puna ljubavi za njega...puna nježnosti za njega...puna,prepuna,toliko puna da eksplodira...
Razoččarenje,tuga,žalost,bol,...krasan slijed...toliko sreće i ljubavi..a toliko boli i razočarenje....Zašto mora ljubav toliko boljeti,,toliko vrijeđati..Može li se uopće nekog izvrijeđati kojeg se silno voli...Ja ne mogu...ON može...može...i tekako može...stravičnim načinom,okrutnim,začuđujuće stravičnim...Koga ja to volim?
Monstruma bez lica,duše...ne,ne mogu reći bez duše...to sam bez obzira na sve,uvjerena da je ima...To sam zavolila,to sam osjetila,prvo primjetila....zaljubila.....
Zašto onda postoje kod njega takvi trenuci,koji bole i stvaraju od njega odbojnu ljubav..?
Kakva je to maska na licu?a znam da ne paše uz dušu.....Volim ga,silno ga volim...Bože tebi kažem,ti znaš,ti razumiješ,ti osjećaš moju prazninu...moju ljubav toliku,,moju bol neizmjernu...
Volim ga,monstruma...nježnu al zločestu dušu...nježnu,bolnu,moju srodnu dušu...
tama....muzika...svijeća...čaša vina,zlati se i isijava snažan karakter,u čekanju ispijanja....
tama....muzika....svijeća....tama.....
bol....silna bol.....ljubav......ja....ja neshvaćena.....ja......tama......
Ne okreći se
1.11 sati..Nisam normalna,znam..tko još u te sate piše blog..umijesto da legne i spava i sanja..
Jedino tamo i postaje realno..u snima..
Sve je krasno,bijelo,plavo i crveno..Sunce ne prestaje sjati,ptičice ne prestaju cvrkutati..I sve je kao u raju..
Da me sada netko "čuje",sigurno bi me u čudu pogledao..Ta meni je i u stvarnom životu tako..Stalno sija sunce,ako želim ptičji cvrkut,mogu ga kupiti,i zelenu travu i tratinčice u jeseni kad je sivo..Da!Hm! Je,tako je...je....izvana!!!
Zato ću ovaj blog posvetiti njemu,čovjeku s kojim sam provela 23 godine,..čovjeku koji mi je priuštio i lijepo i ružno..i lako i teško..i suzdržano i svestrano..Čovjeku koji me i lagao,i govorio istinu..al ,čovjeku koji me volio i voli...
Njemu,..kojem danas kažem da je gotovo..da je čaša prelila svoj sadržaj nakupljen godinama,sadržaj kojeg sam u datom trenutku shvaćala,al koji danas eksplodira osjetljivošću TNT-a..zato jer je čučao na dnu,zato jer se taložilo do vrha,zato jer čaša nije viša,da primi novo,nove slojeve koji bi ionako prsnuli poput vatrometa..
Tebi,dragi,tebi što me danas moliš..što plačeš,klečiš,drhtiš,cviliš..Tebi,što me iznenađuješ svojom slabosti,što me uvijek na tu foru loviš,..Tebi,što me neizmjerno puno voliš,što mi daješ..vodiš..pružaš..ljubiš..Tebi,što si uzimao..lagao..muljao..varao..nisi shvaćao..vjerovao u moju privrženost..
Ja te volim,dragi..volim te..ali ljubavi,bez ljubavi,bez strasti,bez emoccija..samo ...volim...I to dugo,znaš,osjećaš,vidiš...Godinama se borim da svoje želje zatomim,I živim poput robota,,da te pratim..vjerujem..strpljivo čekam..Hvala ti na svem darovanom,,na tvojoj dobroti,,nevinosti,,na tvom shvaćanju moje potrebe letenja poput ptice,,Hvala! Al,nažalost..sve ono drugo je prikriveno čučalo i čekalo trenutak eksplozije..
I ...EKSPLODIRALO!!!
Nemoj plakati..pusti me..život ide dalje..za mene..za tebe..Otežavaš..strašno otežavaš svojom posesivnošću,zvanjem,molitvama,umiranjem..Otežavaš kompletnu situaciju..Tražiš da te razumijem,da ti je teško,da umireš,da sam ti sve,i ja i junior..Vjerujem u sve to..vjerujem..i silno mi je žao,da često zaplačem..
Al,ljubavi..ako posustanem,opet će biti po tvom..opet ispunjavam tvoje želje..opet pobjeđuje sažaljenje..opet ja imirem..lagano,u blagostanju,al umirem...
Moram sebi ugoditi..svoje želje ostvariti..napokon napraviti po mojoj odluci..ne tvojo,nečijoj,tuđoj..MOJOJ..SAMO MOJOJ...kako ja želim i odlučim..bez sažaljenja..bez muka..bez suza..kojih će sigurno biti još dugo..dugo..žaleći tebe i tvoju bol..
Dragi,i ja sam puna boli..boli što je u meni,i nitko je ne poznaje..nitko i ne sluti koliko je nastanjena i vječito prati,u stopu,uvijek kraj mene..Nitko,jer me drgačijom vide..pa i ti..Zamisli,pune 23 godine provedene zajedno,a ne poznaješ me..Ironično!
Molim te,zaljubi se..idi..ti si dobar umjetnik i čovjek,ljudi te vole,žene te vole..Snači ćeš se..samo idi,molim te..
Ostavi me i ...Ne okreći se!!!!!!!!
prazno
Koje su to nepravde u životu..ima ih u svakom uglu,na svakom koraku,.u mišjoj rupi,,na visokim planinama..moru,,dolinama..svugdje u svemiru..
Danas neću paziti na tipffelere,ne da mi se,kako ispadne,ispadne,nije ni itno,bitno da ja tipkam ,,da se dobro ispovraćam,,da ispratnim dušu,,da riganje potraje i ne staje..
nepravde svugdje..
danas je učinjen korak..najteži u životu,jedan od težih,jer još jedan slijedi..još jedno riganje slijedi u mom životu,hoću li uspjeti..ne znam..ništa više ne znam..
Jednom sam rekla zbogom..teška velika odluka je donešena,teško zbogom je napisano,,nisam mislila tako,al ruke me povukle i riješile umijesto mog razuma..
jer razum nadjača misli,,srce,,da tako je kod mene..
dobra curica mora biti jaka,prizemna,levitacija i leptiri ne postoje u ovim realnim dimenzijama..
srce mi puče..puno i prepuno ljubavi za njim je ostalo,,ljbav jaka,prava,istinska,,vječna..
gotovo..inspiracija me napustila,,za sada,,možda za danas,,
nešto je pukjo,,nešto se prelomlo,,nešto...nešto...
inspiracija u praznini..prazno u inspiracici..prazno..
Spašena
Započeti! Reći! Izreći!
šta više..ima li smisla stalno se opetovati,živjeti u tautologijama, nesreći???
U pravu si ljubavi ,same tautologije ,laprdanja, lupetanja, cmizdrenja..U pravu si.
Al,znaš..negdje moram.Ne zamjeri ako s tim nastavim ,svejedno, ionako, tu me nećeš naći.
U životu,onom stvarnom sam vesela,vedra,pozitivna,stabilna,odlučna. Al svaka pozitiva skriva duboko u sebi neki trn što stalno podsjeća,na ono nešto,što se skriva,što nitkom poznato nije,što se zove misterija. To je samo moje,privatno vlasništvo zabranjenim pristupom,svakom..svakom..Tebi ne! Ti si upoznat,recimo, malo, jedan dio, manji dio, ..mrvicu..malu mrvicu.....gotovo ništa.
Čitam te,redovito,pratim,al teško te upoznat.skrivajući se,bježiš..Toliko maski,toliko karaktera, riječi u raznim dijalektima, različitim fonovima, logotipima, i čega još sve ne..skrivaš se,duboko povrijeđen,sam,tužan,zarobljen..tražeći sunce,uvijek u strahu da ćeš biti otkriven..Patnja je tvoja prijateljica, samoća drug, tišina sestrica..Našli bismo se naistim valnim dužinama..a zar i nismo? neka vibra nas vodila telepativno, čudnim nekim koridorima, svakom razumnom nerazumljivim, svakom normalnom nenormalnim, pomalo nestvarnim,smiješnim, infantilno rekli bi..Neka bi! neka kaže tko šta hoće i želi.Njihovo pravo, njihove misli..ne i našše..Naše je samo naše,skriveno,tajno,samo nama razumljivo..Je li uopće nama razumljivo?
Želim! I ja nešto želim, duboko, stvarno, istinski,,al i prestrašeno. Kako znati šta je realno, povoditi se razumom,sve želje nestaju i padaju u vodu,duboko u mulju zakopano..Razum! Moral! Etika! Mrzim ovo filozofsko, ja ,koja sam ovaj dio života proživjela upravo po tim načelima, drugima savjetovala, lakša odabrana opcija tamo gdje opcija nije ni bilo..Empirizam i Racionalizacija!..je..tamo gdje je srce hladno..
Jednom,kad se ugrije, kad upozna neke nove emocije, kad ga struja strese i neuronima tjera trnce i žmarce..gotovo je..Cijela Teorija života postavljena u dilemi,trilemi i stavljena na razmatranje..Šta je jače? Teorija filozofije ili Ljubav? Jer jedno s drugim ne ide..
Biblija kaže-"patnja je tvoj put spasenja"..onda sam spašena,to me ne brine..
