Maska
Zaljubila se u Pješaka!
Srela ga je,jedne tamne ,hladne noći što je oko srca osjećala. Srela ga je, ne htijući. Prolazeći jedan pored drugoga osjetila je njegov miris što se širio ulicom, nevino bacajući sve druge prolaznike u misli, obavezni učiniti okret, pogledati, izmjeriti.
Gledala ga je krajičkom oka, neprimjetno odmjeravala tu pojavu koja se teškim korakom kretala mokrim ulicama u kojim se vidio odraz mjeseca,lagano presijavajući konture oblosti,čistoće i punoće sve svoje težine i nježnosti.
Gledala ga je i dalje,skrivajući se od prolaznika, ne bi li još upila njegov korak, tako lagan, a tako težak.
Uvučen u sebe, zamišljen, pogleda mu lice koje je obasjano mjesecom davalo naznake unutarnjih misli i emocija.
Tuga i Bol pratila ga u stopu. Uvučene u svaku brazdu, poru, zjenici oka, bradi, nosu. Usnice su mu lagano podrhtavale od zime koju nije ni osjetio zbog silne daljine koja ga je odvajala od jave. Drhtave usnice koje traže milost, oči pune sjete, pogled traži život, moleći silu za malo sreće.
Gledala ga je i dalje. Svakim danom sve više. Kretala se baš tom ulicom, u nadi viđenja te tako tajanstvene pojave.
Svakim danom sve više.
Nježnost je proganja, bol u grudima postaje dio nje, nutrina ispunjena silnim emocijama prožete onim što se ljubav zove. .poželi ga dotaknuti, pomilovati, lice mjesecom obasjano iz blizine pogledati, njegove mekane usnice svojim usnam dodirnuti, laganim dodirom ispunjenim dahom što u zanosu sve bržim tempom baca ju u dimenziju samo njoj znanu. Poželi mu reći da negdje tamo iza postoje boje koje život boje željenim kolorističkim efektom, da sunce sija zlatnom bojom , da note ispunjavaju svaku prazninu i tugu i bol tjeraju daleko, tamo gdje se ne osjete. Poželi mu kapima kiše dočarati ljepotu magle i kad je najsivija.
Poželi ga za sebe.
Neumorno,prati njegov lagan ,al teko težak korak utaban već istim stazama..korijenje što iza sebe pušta duboko ispod rimskih puteva, obasjane sjenom mjeseca.
Prošla godišnja doba nanizana svojim već rutinskim redoslijedom.
Mjesec je zasjao svojom punoćom, kiša pada, lišće otpalo s vjetrom se igra već znanom igrom. Grane ponosno mjesecu se obraćaju i u razgovoru pokazuju svu svoju naklonost.
Pješak prolazi istom cestom, isto mjesecom obasjanom, kišom mokrom, s odrazom kontura nježnosti i svom punoćom ljubavi. prolazi istim putem,već utabanim, potpisanim njegovim imenom, obojanim njegovom bojom, ispisanim njegovim slovom.
Pješak prolazi istim stavom, hodom, korakom laganim istovremeno teškim i bez takta razbacanim.
Pješak prolazi mjesecom osvjetljenim licem na kojem se cerekava maska sjaji. Okrečući se prema njoj, samo joj namigne i krene korakom dalje u obmani i laži .
Pogođena, pada na mokro tlo. Kiša pada. Magla. Tijelo poprima oblik tuge i boli. U patnjama,zaspala..vječitim snom koji ne boli.
