Triatlon kolapsa
Šta sam došla? Nešto htjedoh napisat? Vjerojatno,inače zašto sam tu,na ovoj čistini stranice tajne i poput prizona za slova i zareze. Velika bjelina i nevinost privlače slova i popratne znakove, a ja prazna, bez inspiracije, bez volje da ugodim slovima i ispišem ih na tim poljima.
Moji prsti jedva kuckaju tipkovnicom, bez snage bune se tjerane razumom, koji caruje ponosno dajući upute
kojim putem kročiti nogom, ..povremeno ošinuta bićem, drži me plutajući nivoom..
Danas je četvrti dan slobode..Četvrti dan od sudbonosnog.."NE"..četvrti dan od odluke što mijenja mi sve..
Kako se osjećam?..Bolje da ne pišem,sličilo bi nekoj erotičnoj stranici sa fetiš psovkama koja "kao" uzbuđuje..
A, i ja pišem gluposti..rekla sam..danas nije dan..
Nije, jer kad se sve sruši, i kad se i potop i potres i oluja dese istovremeno, tad svaki koment je suvišan, i ne postoje riječi kojim takvo stanje opisat..
I rastava i kolaps dionica i k tom..kao jutarnja kava s šlagom kojeg ne volim..ostavi te i onaj iz kojeg si najviše snage crpila..jednostavno te ostavi riječima rečenim drugim licem nataknutim..
Pa ti živi!
navraćam tamo,gdje je On, kao da me zove..kao da me treba..kao da....
Ma,sve je to "kao"...sve je to moja fikcija, san toliko dugo snivan, film izrežiran..
Pretisnem tipku, izbrišem..napišem cijelu čitabu..delete..gledam, pratim,čitam, sanjam , ...
Ok! Buđenje! Java je tvoja stvarnost i ništa više...
