Odradija san i let do Buenos Airesa…. Ne sican se kad je zadnji put kraj mene selo zensko bice…a kamoli zgodno..u stvari sican se ali se i ne zelin sicat…..jerbo se i to dogodilo..letija san iz Sydneja za London, BA normalno. I kraj mene je sela jedna masna englezica. Sta po znoju, sta po panceti, tesko se moglo pogledat u njezinon smjeru. I uz to jos masna kosa..o nekoj frizuri ne triba ni govorit…sva srica sta san sedija blizu zahoda pa san odatle vata malo friske arije. Zija san ka riba na suvo jerbo je i cili avion smrdija. Cak ni air condition nije uspija ubit smrad. I molija san boga da ta do mene ne zmahne rukon i otvori pazuho u mome smjeru. Ali nakon par uri leta covik se navikne. Sican se kad me je udrija friski zrak kad san izasa iz aviona, da me je osamutio. Jeli mi se zamantalo, ne sican se. I tu san susreja na aerodromu Bimbu, ubit –zaklat, koji je letija iz Miamija doma. Lipo smo odspavali par uri na klupama i ukrcali se za doma. Isa san u sirinu, od dolaska hrvata na more, ajmo se vratit na ovo danas. Dakle, seja san do jedne male, djepne (venere). Onako, lipa mala ali kad se pogled spustija malo nize – dva iceberga strse i ne jebu gravitaciju. Bice mala dok je bila jos manja puno kupila u prsi. Vrag ce ga znat, ali svejedno – lipo stoje. I ja san onako, umjereno baca ciribimbu, dok nisan uvatija shemu. Ka ljubitelj prirode, gleda san kroz prozor jerbo je Argentina lipa zemlja. A da bi pogled doveja do prozora, mora pric priko njih dvi. I fala bogu, kad ga vracan od prozora moran poc istin puten nase. Tako da san se lipo ushemija. A inace, di kod san po avionu pogleda, pogled bi mi u zadnju zapeja za njih dvi. Ali nisan bija bija nesto puno nepristojan. Uostalon da je gazdarica od njih dvi tila da ih se ne gleda, nebi ih izlozila tako lipo. A uz prozor je sedija jedan yenki, koji nije ima razloga gledat ulivo jerbo mu je prozor bija udesno. Ali zaludu, mislin da mu se ukocija vratni zil od gledanja ulivo. Ja san bija olicenje pristojnosti prema njemu. I kad je pilot javija sa se spustamo i da se vezemo, mala je potegla dio pojasa, ali moga I pokusavala ga zakopcat. I nije joj bas islo – pa san je je potapsa po ramenu I pokaza prston da je to moj komad. Mala me lipo pogledala i jos lipse se nasmijala. Ja san instant nabacija osmjeh 5b (razoruzanje neprijatelja + otvaranje pristupnih pregovora). Znan da je nikad vise necu vidit – ali neka mala zna sa kime ima posla. Eto ! Jos jedna napomena o Argentinskin (i Brazilskin) avionima. Nemaju klasa. Cisti marxizam – besklasni avioni! To nebi ni spominja da nije neceg drugog. Najstroze cuvana tajna Juzne Amerike. Samoupravljanje!! Je dobro ste procitali – samoupravljanje na Argentinski nacin. Doduse, cisto sumnjam da je iko od aktera cuo za Jugoslavensko samoupravljanje, ali sve se svodi na isto – tvornice radnicima. Sacuvaj boze da sjevernoamericki mediji o tome pisu. A europski pogotovo. O nasim da i ne govorin jerbo bi to bilo okarakterizirano kao Jugonostalgicarstvo. No o tom drugom prilikom, isto kao o labavoj zajednici juznoamerickih drzava koje uspostavljaju ekonomske, kulturne i ko zna kakve odnose, ne na bazi reciprociteta, nego na bazi solidarnosti. Tu je i onaj klaun od Hugo Chaveza kojemu se smije cili zapad na celu s Amerikon, ali taj isti Hugo je Ameriku otpremija iz Venecuele, i to sa gacama na scapu. O sve tome drugom prilikom. Po aerodromu u Buenos Airesu san izgubija vrime s njihovon administracijom i redovima na sigurnosnin tockama tako da san taman stiga na let za Frankfurt. Za po ure krecen na 13 satno uzivanje u kulinarskin vjestinama Lufthansinih kuvara. |
Potreba za “tribute to ..” pojavila se u muzickoj industriji onog momenta kad su velikani sisli sa scene a njihova djela nastavila zivjeti. Reproduktivni umjetnici koji su uspjeli uci u srz kreacije i dali svoje vidjenje interpretacije, prenosili su umjetnikovu poruku i samu vrijednost umjetnickog djela, dugo vremena nakon smrti kreatora,. Stoga nema razloga da i sa rock muzikom ne bude isto, jer kao i u kasicnoj umjetnosti, tako i u rock muzici postoje velike grupe i pojedinici i velika djela vezana za to razdoblje stvaralastava koje ce sigurno nadzivit njihove tvorce. I tu se nalazi ta zajednicka crta klasicne muzike i rocka.. Obje su nastale kao izraz/odraz svog vremena i obje nastavljanju zivot i nakon sta njihovi kreatori sidju sa scene. Reproduktivci unose svoju dozu keativnosti udahnjujuci novi zivot djelu i time ga oslobadjaju okvira vremena u kojem je nastao. Tribute bandova je bilo od samih pocetaka rocka ali “de jure” sve je pocelo od kad je americka underground scena (nezasluzeno) vratila na piedestal muzickog olimpa grupu Kiss. Grupa je vec dobrano bila zaboravljena od muzickog establismenta. Godine su radile svoje. Nezavisno od svih struja, rodio se kult, koji je jacao svakim danom sve dok jednog dana na povrsinu nije izbila euforija. Malo je kome bilo jasno o cemu se radi a najmanje samim clanovima grupe. Na pritisak fanova, izasli su na pozornicu nakon toliko godina. Isijas i reumu su pokrili debelim slojem sminke. Zatekla su ih prepuna gledalista, vecinom djece njihovih bivsih fanova. Ogromna potraznja za samom grupom rezultirala je idejom o fransizi. Ipak je muzika business. Podjeljene su fransize sastavima koje su bili vjerne kopije samom sastavu. Kako u scenskoj prezentaciji tako i u samoj izvedbi glazbe. (jedna od Kiss “fransiziranih” grupa je nastupila prije par godina u Puli) Isto se dogadja sa grupom Genesis. Povremeno se cak i orginalni clanovi grupe (Collins, Rutheford) pridruze na pozornici “substitutima”- grupi Music Box. Ni Pink Floyd nije iznimka. Grupa jos uvijek ima citavu vojsku “die hard” fanova i jos uvjek je u svjesti sirokog kruga publike zapamcena kao jedna od najuticajnijih i najbojih grupa u proteklom stoljecu. Kako grupa odavna nije na sceni, “Australian Tribute to Pink Floyd” je dobio sansu da ih promovira sirom zemaljske kugle. Koliko zasluzeno, vidjet cemo. |
Dosa san doma i normalno – odma se uzlinija – po pitanju bloga. Ima materijala spremnoga, za bacanje – tona fotografija koje san napravija doli na Antartici i od kojih je vecina “nestvarna”. A i po putu san isto piskara. Pa evo najprije to. Evo me sedin u Ushuaii na aerodromu. Susrecen se sa putnicima koje san upozna ovi vijadj. Amerikanci – u svom “kissy-kissy “ stilu. Razmisljam o letovima koji me cekaju i vata me muka. Tako je uvik u zadnje vrime, sve dok ne udjen u avion. Onda je nekako lakse, ali svejedno, sve dok ne sletin prati me onaj osjecaj skoro bijesa, sta se moran vozit na ovi nacin. Mrzin avione isto ka i zubare. Ne zato jer ih se bojin ili zato jer mi nanose bol, nego jednostavno zato jer san ih se u zivotu nagleda previse i dosta mi ih je. Presla se granica zasicenja i prerasla u patolosku odbojnost. Eto moran priznat Jedinoj, da je skoro jedino misto di ne razmisljan o sexu, zubarska stolica. Valjda me nece sad tirat da svako malo iden u zubarra. Gledan ljude oko sebe, lica nepoznata. Ima ih sa aziskin facama, europskin, indijanskin, indiskin i ko zna kojin sve ne. Ne kaze se zanista za Ameriku da je “melting pot” nacija oliti po nasi, jedan veliki bronzin di se utapaju sve nacije. I nastaje ta umjetna Americka nacija. I gledan te ljude, koji su platili skoro 20 000 dolara za 10 dana po Antartici i razmisljan kad cemo mi doci na taj nivo da obicni ljudi, vjerovatno ne nesto posebno pametni ili nadareni, mogu sebi priustit taj izdatak. I jos se smijat na povratku kuci, jer smatraju da su pametno potrosili tu lovu. Vjerovatno ne za mog zivota a i onda je pitanje. Balkanski mentalitet i rodjacka (barba Lukina) politika su nas odvukle daleko od ovoga a i svakin danom smo sve dalji. Malo su mi misli odlutale od aviona I to je dobro. Iden napravit djir po aerodromu, vidit ima li koja zgodna argentika po butigama i nacrtat se u red za ukrcaj. |