|
U isto vrijeme, na otoku, Lorna je podigla čašu omiljenog likera, nazdravljajući svojoj mudrosti, sretnoj sudbini što ih je okupila, te sutrašnjem danu kada će, uz pomoć onog glupog svjetioničara, ostvariti najljepše snove. Ležala je u pjenušavoj kupki milujući svoje očvrslo tijelo. Oprala je tragove Duška sa sebe i sada se poigravala mirišljavim mjehurićima sapunice. Morala je nekako glupog mladića pridobiti za vlastite ciljeve, a, ruku na srce, bilo je ugodno osjetiti čvrsto muško tijelo uz svoje. Svjetioničar bi bolje poslužio, no ona se nije žalila. Znala je da će blesavac učiniti sve što zatraži od njega, a Lorna je imala velike planove za «malog» Duška. Polako se izvuče iz kade, omatajući golo tijelo mekim ručnikom. Začuje se škripa kočnica. Poznavala je ovaj zvuk bolje nego itko. Lorna se osmjehne odrazu u ogledalu. «Uskoro, obećajem ti dragi sine, vrlo skoro, vratiti ću ti obitelj, i motor, i sve što ti pripada.» Osluškivala je neko vrijeme, pa zatrese glavom. «Nemam vremena, treba još puno toga obaviti.» Znala je da Duško poput psića dahće pred njenim vratima. Zovne ga kroz otvoren prozor. Dušku samo što srce nije stalo ugledavši je potpuno nagu kako se drsko osmjehuje. Posegne rukom prema njoj, no ona mu zatvori prozor tik ispred nosa. Mladić zadrhti od uzbuđenja, nasloni se na zid, sklopi oči maštajući o strasnim zagrljajima s ovom divljom ženom. Za to vrijeme, Lorna se zaogrne svilenim haljetkom, zatim nazove svjetionik. Povuče dim cigarete. Bilo je vrijeme za zabavu.
Nakon poduže zvonjave začuje tihi glas s druge strane.
«Tina? I na telefon se javljaš? Postaješ prava mala svjetioničarka.» reče podrugljivo,
zamišljajući djevojčino ojađeno lice.
«Slušaj,» nastavi autoritativno
«mislim da smo se dogovorile za susret kod mene. Ljuti me što ne poštuješ starije, no što je, tu je. Vi, mladi, mislite da ste pametniji, spretniji…»
«Što trebaš?» upita nervozno Tina.
«Ja što trebam? Draga moja, ti mene trebaš, samo još nisi toga svjesna, ali ne želim se svađati s tobom. Dovedi mi Marina. Mali može prespavati kod mene.»
«Znam zašto nas trebate. Sve sam pročitala.»
«O čemu ti? Zar si se napila sa onim svojim svjetioničarom? Je li upalio feral?»
«Lorna, imamo crvenu knjigu. Sve smo dešifrirali. Znam zašto su otočani tako dobri prema meni.» Lorna se ukoči.
«Tina, ne znaš ti ništa. Nemoj da ti stara knjižurina pomuti pamet! Zar vjeruješ u besmislicu napisanu prije tko zna koliko vremena?»
«Ne, ne vjerujem, ali vi vjerujete, svi vi» sumorno će djevojka.
«Ti si luda. Daj mi unuka. Sigurno je van sebe zbog tvog ponašanja.»
«Žao mi je, bako, ali Marin nije ovdje.»
Lornino lice zgrči se od bijesa na riječ baka.
«Gdje je, dođavola?»
«Nikada ne bi pogodila. Ela ga je odvela na izlet.»
Zavladala je napeta tišina. Tina htjede poklopiti slušalicu, no oglasi se Lorna prijeteće tihim glasom:
«Odveo ga je tko?!»
«Dobro si čula.»
Tina se zamalo nasmije na zvuk Lorninog glasa. Bilo je malo toga što bi njenu nesuđenu svekrvu izbacilo iz takta.
«O, i znam što si učinila toj sirotoj ženi.»
«O, onda znaš što je Ela kadra učiniti tvome sinu. Neke rane nikada ne zarastaju.»
Djevojka problijedi od straha.
«Reci mi kamo su otišli, možda nije sve izgubljeno.»
Tina je šutjela. Nije vjerovala Lorni.
«Slušaj, djevojko, govorimo o mome unuku! Ako mu se nešto desi, kunem ti se sinom, golim ću ti rukama presuditi.»
Lorna je potvrdila njene najdublje sumnje. Osjeti grč u utrobi.
«Povela ga je kod ujaka.»
«Dakle, na Hvaru su. Glupača, mislila je da se može sakriti od mene. Hvala ti, dušo.»
Tina htjede nešto reći, no začuje klik i veza se prekine.
«Mislim da sam upravo izdala svoje dijete» jedva čujno reče. Sada je bila sigurna da Lorni nije niti malo stalo do dječaka.
«Pošizit ću, Daniele! Zašto se ovo događa? Da smo barem na vrijeme otišli! Ja sam kriva! Trebala sam te poslušati!»
«Šššš, smiri se. Ako hoćeš, još uvijek možemo otići.»
«Bez Marina?»
«Ne, pokupit ćemo dječaka, pa idemo na sigurno.»
Tina je napeto razmišljala.
«Ne, moramo pričekati Elin poziv. Majčinski instinkt mi govori da nisu na Hvaru.»
«Kako hoćeš» zbunjeno će Daniel. Ma koliko joj želio pomoći, bio je nemoćan. Spusti se na stolicu.
«OK, pričekat ćemo još neko vrijeme, ali danas moraš otići. Ako treba, odnijet ću te odavde. Da sam barem to ranije učinio!»
Tina ga utješno zagrli.
U to začuju korake, a potom se vrata uz tresak otvore. Oboje poskoče na noge. U kuhinju bane Kristijan teško dišući.
«Kristijan?»
Odjednom su svi pričali u glas. Kristijan je objašnjavao što ga je zadržao, Daniel je pričao o knjizi, Tina o dječaku. Svećenik digne ruke u zrak.
«Stanite! Ne možemo svi govoriti istovremeno! Vidim da se svakome od nas dogodilo nešto važno. Pošto ste vas dvoje cijeli dan zajedno, prepustite meni riječ.»
Svi posjedaše oko stola. Tina pruži svećeniku sok, on zahvalno otpije nekoliko gutljaja, a tada započne svoju priču.
Krene od trenutka kada se oprostio od Daniela i otišao blagosloviti kuću. Ispostavilo se da vlasnik, u stvari, želi blagoslov za sebe i ženu. U razgovoru je načuo nešto o napuštanju otoka. Pokušao ih je nagovoriti da mu sve ispričaju, no oni su se samo tajanstveno pogledavali. Znajući da neće izvući više ništa, krene u crkvu. Putem se sjetio razgovora o otoku s vješticom i poželio istraži cijelu priču. Ionako nije imao nekih važnijih obveza.
Kristijan je doplovio do otoka, no činilo se da brodićem ne upravlja on, nego sila koja ga je vukla između stijenja i grebena do mjesta na kojem se mogao usidriti. Otočić je uistinu bio malen, svećenik je imao dojam da bi ga u pola sata cijelog prehodao. Osim pokojeg grma divljeg raslinja, posvuda se bijelio kamen. «Kako itko može opstati na ovom otoku?» čudio se. Prođe između nekoliko stjenovitih gromada, a tada, ispred nečega nalik na pećinu, opazi ženu kako sjedi na kamenu i štapom šara po prašini. Svećeniku je ličila na kameleona, onako u bijeloj halji, bijele, duge kose i prozirne, smežurane kože. Jedini kontrast bila su dva tamna, prodorna oka kojima je mogla doprijeti do duše. Žena mahne.
«Napokon, dragi Kristijane. Mislila sam da ćeš ranije doći.»
On se trzne.
«Hej, ja vas poznajem!»
«Naravno. Sjedni negdje. Svaki kamen je jednako udoban, samo kada se navikneš.»
Svećenik je sjeo na topao, suncem ugrijan kamen. Zagleda se u domaćicu. Ona mu pruži glinenu posudu iz koje je dopirao ugodan miris.
«Ožednio si. Popij, skuhala sam ga samo za tebe.»
Kristijanu se nije svidjela mutna žućkastozelenkasta tekućina. Malo je razmišljao, zatim odloži posudu do sebe. Starica ga pogleda ispod oka, ali ne reče ništa.
«Dakle, mi se poznajemo. Sanjao sam vas nekoliko puta. Kako uspijevate?»
«Misliš, da li sam stvarno vještica kao što se priča?»
On zbunjeno slegne ramenima.
«Možda jesam, a možda i nisam. Ali nisi zbog toga došao. Moram priznati da sam malo razočarana. Mislila sam da ćete do danas sami riješiti zagonetku. No, dobro. Vrijeme je da se umiješam, premda većinu trebate obaviti ti i tvoji prijatelji. Pitaj.»
Kristijan je neko vrijeme šutio. Bio je zatečen. Tisuću pitanja prolazila su mu glavom i nije bio siguran koje je pravo.
«Hajde, nemamo puno vremena.» požuri ga starica.
«Dobro, recite mi tko ste vi i što se to događa? Tko je napisao onu knjigu? Znate li o čemu se radi? Kako možete živjeti ovdje? Tko vas informira o događanjima na otoku? Što hoćete od nas…» Činilo se da je Kristijana nemoguće zaustaviti. Pitanja su se redala i redala. Starica ga prekine pokretom ruke.
«Polako, mladiću, polako. Uh, morat ću krenuti iz početka. Slušaj me dobro, jer o vama ovisi budućnost ovih ljudi, a i više.»
Kristijan pomisli kako mu je udobno sjediti na tvrdom kamenu. Nesvjesno prinese posudu k ustima i otpije gutljaj ukusne tekućine. Pažljivo je slušao staricu koja je mirnim glasom pripovijedala neobičnu povijest otoka Mula.
«Dakle, priča započinje dolaskom Don Matea na Mulo. Bilo je to davno, jako davno, ali posljedice njegovog boravka osjećaju se do danas. Došao je na otok kao mlad, nadobudan svećenik. Glava mu je bila puna pametnih knjiga, no srce mu bješe prazno. Svaku pojavu rado je uspoređivao sa onim što je pročitao u knjigama. Kako nije imao ljubavi prema svojim vjernicima, držao se strogo propisa. Ljudi su prema njemu osjećali strah, nikada povjerenje. Prije njega službovao je jedan stari, dobroćudan svećenik, ali on ovdje nije važan. Mateov boravak počeo je korektno. Ljudi su tada u puno većem broju išli na službu Božju, svećenici su tada imali više posla, no to znadeš i sam. Sve je teklo glatko, dok se nije rodilo dijete u kući žene koja je živjela sama s bratom. Svećenik je želio znati ime oca. Priprosta kakva je bila, bez saznanja o svijetu izvan otoka, žena je rekla da je dijete plod njene i bratove ljubavi. Ništa nije moglo sablazniti Don Matea kao njeno naivno priznanje. Lukavo je odlučio istražiti koliko zabranjenih ljubavi postoji na otoku. Zaprepastilo ga je vlastito otkriće. Tada je odlučio preuzeti mesijansku dužnost na sebe i zauvijek iskorijeniti grijeh sa Mula. Umjesto da pouči ljude o opasnosti incestuoznih veza, naš Don je udario tamo gdje najviše boli. Na žalost, odmah se našla grupa «pravovjernih» i stala mu uz bok. Doušnici su ga obavještavali o rođenjima kopiladi, tako da je u godini dana pobio oko pedesetak novorođene djece proklinjući njih i roditelje.»
Kristijan nije mogao vjerovati vlastitim ušima.
«Ono su bila druga vremena. Bog se tada smatrao najstrožim sucem, barem je za Don Matea bio. Ni u jednom trenutku nije ga zapekla savjest, niti je pomišljao da griješi. Hodočastio je Mulom ubijajući sve «grešno» rođeno. Otokom su zavladali strah i panika. Žene koje bi zatrudnjele bježale su na kopno u strahu od čedomorstva, to se tako danas zove, zar ne?» Kristijan potvrdi.
«Oni koji su bili uz svećenika, smatrali su se vladarima. O njihovoj je riječi ovisio život svakog djeteta na otoku. Nisu primjećivali da ih sumještani sve više i više mrze. Don Mateo se toliko ponosio sobom, da nije ni pokušao prikriti svoje zločine. No nikada nije ugasio zabranjene ljubavi. Nikada. Neki su otoci, kao i ljudi, stvoreni prokleti. Možda je Mulo takav. Prošla je godina, dvije, ni sama ne znam, rastao je broj onih koji su izgubili djecu i bilo je za očekivati da će se jednog dana udružiti. Mateo se toliko uzoholio, da je potpuno predvidio tako nešto. Nesretni ljudi počeli su se tajno sastajati kujući urotu protiv nasilnika. Tako je jednog maglovitog dana, naš «dragi» Don Mateo otišao u ribolov i nije se više vratio. Nitko ga nije tražio. Njegove vjerne sluge pretukli su na ulici.
Život bi se vratio u normalu da vrag nije imao svoje planove. Bijesni zbog gubitka djece, izluđeni progonima, mještani su počeli sa najgorom i najkrvavijom osvetom.
Saznalo se da je jedna Mateova sljedbenica rodila dijete. Bez zaštite velikog svećenika, postala je laka meta. Iste noći kada se rodilo, dijete je nestalo. Pogađaš, dočekala ga je sudbina «nezakonitih». Od tada su se zaredala ubojstva tek rođenih koja nisu stala do dana današnjega.»
«Nije istina! Od kad sam ja na otoku…»
«Rokov mali.»
«Što?!»
Starica tužno kimne glavom.
«Da, Rokov mali. Prije njega, Lucijin sin, prije njih unuk djeda Lovre…»
Kristijanu se zavrti u glavi. Nije mogao vjerovati da su se u njegovoj nazočnosti dogodili zločini najgore vrste.
«Dug je spisak nevino umrlih. Predug. Da bi nekako olakšali savjest, oni učeniji stadoše prorokovati. Iz godine u godinu, nastajala su proročanstva prema kojima će svi biti spašeni. Uspješno su umetali svoja zlodjela dajući im mesijansku dimenziju. Eto, vrag će ipak doći po svoje, jer nisu oni mogli sve sami smisliti. Cijelo su vrijeme imali moćnog saveznika, znaš na koga mislim.»
Kristijan potvrdi glavom.
«Kakvu ulogu vi imate u svemu?»
«Veliku i nikakvu. Recimo da sam prokletstvo otoka osjetila na svojoj koži.» gorko će starica. Kristijan se namršti.
«Mislim da to nije sve» reče prijekorno. Ona se zagleda u štap.
«Nakon gubitka djeteta, hm, sudjelovala sam u nekim ružnim događajima. Trebalo je vremena da napokon shvatim. Tada htjedoh promijeniti grozne običaje, čime sam navukla na sebe mržnju i bijes mještana. Jedne noći dopremili su me na ovaj otok. Bez vode i hrane. Trebala sam umrijeti, ali nisam. Ne bi vjerovao kako je čovjek snalažljiv kada mu je život u pitanju. Iako, moram priznati, da kiša nije danima padala, teško bi preživjela. Kada su me druge godine našli ovdje živu, počeli su se bojati. Prozvali su me vješticom i puštaju me na miru. To je dobro.»
Strica zašuti. Kristijan je razmišljao o onome što je čuo. Neko vrijeme sjedili su u tišini, tada on upita:
«Što očekujete od nas?»
Zavlada neugodna tišina.
«Puno. Previše» iznenada reče. Tada se nagne prema svećeniku, pogleda na sve strane kao da se boji da ih netko sluša i povjerljivo reče:
«Oslobodite djecu. Ostalo ćeš saznati na vrijeme. Neke stvari ne trebaju se izreći previše rano, no ono što svi očekujemo je da oslobodite djecu.»
«Koju djecu? Gdje su?» Starica slegne ramenima.
«Pitaj prijatelje. Možda oni znaju. Važno je da ih prvi nađete. U selu je uvijek postojala jedna osoba zadužena da «sredi» dijete i pospremi ga na «sigurno». To ide s koljena na koljeno. Uvijek samo jedna osoba zna gdje su tijela. Žena koja je «pospremila» posljednje dijete ne smije odati tajnu jer se boji vječnog prokletstva. Kao, ovako će biti spašena. Vidiš dokle seže ljudska glupost.»
Kristijan osjeti bubnjanje u ušima. Cijeli otok lebdio mu je pred očima. Htjede ustati, ali olovna težina prikovala ga je za kamen. Uplašeno podigne glavu.
«Ne boj se, dala sam ti nešto što će ti pročistiti dušu. Važno je dobro se ispovjediti. Nisi li danas to rekao Danielu? Za tebe vrijedi isto, ako ne i više, jer si duhovan čovjek, a tvoja duhovna snaga bit će na kušnji više nego ičija druga.»
To rekavši, starica nestane u mračnoj pećini. Kristijan je ostao sam.
»…Sjedio sam na tom kamenu» govorio je prijateljima
«dok mi je u duši tutnjala oluja. Jasno sam vidio sve svoje propuste, greške, promašaje i slabosti. Ne znam koliko sam dugo bio u tom stanju, nije ni važno. Žalio sam svim srcem zbog počinjenih grijeha. Da sam mogao, možda bi digao ruku na sebe, tolika je bila grižnja moje savjesti. Znam da sam plakao dugo, istinski, bolno, a zatim se ponovo našao u stvarnom svijetu. Starici ni traga. Spilja ispred koje sam sjedio bila je prazna i nekako napuštena. Činilo se da sam jedino živo biće na otoku. Vratio sam se na Mulo i ponovo o svemu razmislio. Kopao sam po crkvenim knjigama u potrazi za dokazima. Don Mateo je uistinu službovao na otoku. Čak sam pronašao sitnu bilješku kojom govori o postojanju vlastitog dnevnika. Vjerojatno je tamo detaljno opisivao svoja «velika djela».
Daniel i Tina slušali su priču bez riječi. Držali su se za ruke pogledavajući se povremeno, šokirani jezivim otkrićem.
Kristijan nastavi:
«Na žalost, nisam nigdje pronašao podatke gdje su nevinu dječicu pokapali. Pokušavao sam se sjetiti koja je žena porodila Ceciliju, ali oko nje je bilo dosta svijeta, sjećam se da je u trenutku rođenja puno ljudi sjedilo i pilo u Rokovoj kući. Ne mogu izdvojiti niti jedno lice. Znaš li ti možda?» Obrati se Tini. Ona slegne ramenima. Poznavala je sve mještane, ali nitko joj nije rekao da se bavi tim zanatom. Kristijan uzdahne.
«Ništa ne razumijem. Što je starica mislila kad je rekla da vas pitam? Imate li ikakvu ideju?» Oni slegnu ramenima.
«Nemamo pojma, no to nije neka novost.» Smeteno će Daniel.
«Otkad sam na ovom otoku, život mi ima potpuno drugu dimenziju. U posljednje vrijeme se toliko toga dogodilo da sam u totalnom kaosu. Na pamet mi dolaze one aveti koje sam vam spominjao, koje su tražile da im vratim djecu… Ne znam.»
Tina pročisti grlo.
«Možda nije vrijeme, ali i mi tebi moramo nešto reći.»
Brizne u plač. Daniel pojasni svećeniku što su otkrili dešifrirajući crvenu knjigu, ispriča mu o Elinom izletu s Marinom, te Lornine podvale. Kristijan zatrese glavom.
«Ovo je previše za mene. Više ne znam što bi mislio. Ne vjerujem da je Marin u opasnosti, ali kome vjerovati? Lorni sigurno ne. Ako je istina ono što je starica rekla, moramo djelovati brzo. Daniele, da vidimo. Tvoje vizije ili utvare ključ su svega. Dakle, razmisli malo o onome što te opsjedalo. Svaki detalj je važan. U cijeloj toj zbrci nalazi se odgovor na naša pitanja.
«A što je s Marinom?» umiješa se Tina.
«Vidjet ćemo»
Daniel okrene Elin broj. Svi se zagledaju u njega u nijemom iščekivanju. S druge strane začuje ugodan Elin glas. Prije nego što je stigao upitati za dječaka, ona veselo reče:
«Ne brinite za Marina. Mali je na sigurnom. Vidimo se sutra, umorni smo od puta.»
Tina dohvati slušalicu.
«Ela, gdje mi je sin? Želim ga čuti.» Glas joj je drhtao od straha.
«Draga, ne brini se, malo nas je struja nosila, ali sada smo na sigurnom.»
«Na sigurnom? Ela, Lorna zna gdje ste. Hoću čuti Marin.»
«Žao mi je dušo, ali dijete spava. Sutra smo ionako ponovo s vama. Uživaj sa mojim nećakom. Obećajem, sve će biti u redu. Marin je oduševljen našom malom avanturom. Zaspao je izmoren od današnjih uzbuđenja. Što se Lorne tiče, budite bez brige. Svi smo na sigurnom.»
Premda je Ela zvučala bezbrižno, Tina nije bila ni malo uvjerena.
«Ela, ako mi ne vratite dijete, kunem se…» prije nego je uspjela završiti rečenicu, veza se prekine. Daniel je bio jednako zabrinut kao i djevojka.
«Idemo za njima.»
Ona zatrese glavom.
«Spušta se noć, a i kuda bi pošli? Mogu biti bilo gdje!»
«Tina, znam koliko se bojiš, ali imam osjećaj da Marin nije u opasnosti. Nekako će sve biti u redu.»
«U redu?! Kako će biti u redu?! Pretpostavljamo da mi je dijete oteto, da će mene sutra smaknuti, a ti govoriš da će sve biti u redu?!» Njena ramena tresla su se pod navalom suza.
Daniel nije znao što bi učinio. Želio ju je nekako utješiti, ali što god rekao, bilo je kao dolijevanje ulje na vatru.
«Tina, ovdje nisi sigurna. Moraš što prije otići odavde. Mi ćemo pokušati pronaći Marina.» Umiješa se svećenik.
«Kristijan je u pravu. Ostati ovdje značilo bi izlagati se smrtnoj opasnosti. Zbog toga ćemo te lijepo odvesti na sigurno. Ela se sutra vraća. Ako se Marin ne vrati s njom, kunem ti se da ću izvući iz nje kamo ga je odvela. Kunem ti se da ću ga vratiti živog i zdravog.»
«Ne idem» tvrdoglavo reče djevojka.
Muškarce se pogledaju.
«Ako se tebi nešto desi, što ćemo Marin i ja?» upita Daniel iskreno zabrinut. Tina iznenađeno podigne glavu. Njegove krupne, uplašene oči razoružale su je. Nevoljko popusti njihovom navaljivanju. Daniel odahne s olakšanjem. Nazove prijatelja na Obali i zamoli ga da ugosti Tinu. Bepo nije postavljao pitanja.
«Naravno, bit će nam drago, samo reci kada stiže. Nadam se da ćeš i ti doći za njom.»
«U to možeš biti siguran. Prekosutra smo svi na ručku. Reci Suzani neka ispeče svoje fenomenalne lasagne. I neka se pripremi na jednog živog i veselog dječaka. Tina će ti sve ispričati.» Prijatelji se srdačno pozdrave.
«OK. I to je sređeno. Vidjet ćeš, bit će sve u redu.»
Tina se blijedo osmjehne. Nespretno se ispričavala Danielu zbog grubog ispada.
«Već sam zaboravio» reče on pomirljivo. Dohvati njezinu torbu, zatim svi izađu u predvečerje. Dogovorili su se da će Kristijan zamijeniti Daniela oko svjetioničarskih dužnosti, dok djevojka ne bude na sigurnom. Spuste se uskim prolazom u uvalu. Daniel povuče gliser, zatim spretno uskoći unutra. Zine u čudu.
«Imali smo goste! Netko je sredio gliser!» Poviče u nevjerici.
Dovod goriva bio je prekinut, kormilo uništeno, a kroz sitnu pukotinu s lijeve strane polako je ulazila voda.
«A gdje je moja barka?!» poviče Kristijan. Tek tada primijete da nedostaje trošan ribarski brodić kojim se svećenik dovezao.
«Čini se da je otplovila.» jetko će Daniel.
«Dok smo mi razgovarali, netko se pobrinuo da ostanemo ovdje» zaključi Tina. Istog trena, kao da je sav strah nestao iz nje. Popela se na gliser, razgledala štetu, zatim mirno rekla:
«Hajdemo, dečki, ovo je ionako bila pogrešna ideja.»
Krenuli su prema kući nagađajući tko im je pokvario planove.
«Tko zna, možda nismo sami na otoku» objašnjavao je Daniel.
«Možda imamo društvo, a da to i ne znamo.»
Kristijan slegne ramenima. Nije mu bilo važno. Nakon susreta sa staricom, više se nije bojao. Što se mora dogoditi, dogodit će se, htjeli oni to ili ne.
Zastanu pored svjetionika.
«Vi se smjestite u kući, ja ću samo baciti pogled odozgo.» Reče Daniel. Tina htjede prigovoriti, no Kristijan joj dade znak neka pođe s njim.
«Pusti ga, želi ostati malo sam. Puno toga se dogodilo, neka sredi misli. Trebat će mu bistra glava, kad sve krene.»
Tina ga upitno pogleda.
«O čemu pričaš? Nešto si nam prešutio? Je li Daniel u opasnosti? Reci mi, Kristijane. Poludjet ću od silnih zagonetki.»
On je zagrli.
«Stvarno nemam pojma što se sprema. Cijela ova zbrka… svima bi nam dobro došlo malo meditacije. Previše je napetosti u zraku.»
Tina uzdahne. Morala se složiti sa svećenikom. Ona sama bila je na rubu živčanog sloma.
Daniel se zamišljeno zagleda na pučinu pokušavajući smisliti način kako Tinu udaljiti sa otoka. Sve je bio sigurniji da je djevojka u najvećoj opasnosti. On i Kristijan samo su sporedna lica. Sjeti se marihuane, no razočarano zaključi da vlasnici nasada vjerojatno putuju nekakvom barkom koja se nalazi tamo gdje i oni. «Što znači, ako njih nema na otoku, nema ni barke. Možda u spremištu postoji kakav gumeni čamac» padne mu na pamet. Polako se spuštao stepenicama, kada začuje kako ga netko zove. Bila je to Tina. Stajala je ispred svjetionika.
«Već sam se prepala da su te napale zle sile» reče prijekorno.
«Da barem jesu. Rado bi zamijenio sebe za jedan brodić. Barku, svejedno.»
Ona odmahne rukom.
«Nemoj više razbijati glavu. Ostajem. Sve da se nekim čudom stvori barka, ostajem. Bilo je glupo što sam uopće pristala otići. Zar ne vidiš? Sve ovo nam je suđeno, pa i da hoćemo, ne možemo pobjeći. Više se ne bojim. Ipak vjerujem da će dobro pobijediti zlo. Nismo mi loši ljudi.»
Daniel je zagrli. Sakrije lice u njenu kosu. Silno je želio povjerovati njenim riječima.
«Gdje je Kristijan?»
«Meditira, valjda. Misli da smo previše napeti, da se moramo osloboditi negativne energije. Ponekad mi se čini da je pobrkao različite religije u svojoj glavi.»
Daniel se osmjehne.
«Hej, kad smo već ovdje, mogli bi baciti pogled na našu tajanstvenu rupu» predloži Tina. «Nije loša ideja. Dođi.»
Dan je blijedio ogrnut večernjim ruhom, a tri zvijezde blistale su nebom prkoseći zjapećem bezdanu u sredini. Crna se masa poput živog stvora širila i stezala, svake sekunde malčice bliže zemlji.
«Za svu slavu ovoga i onoga svijeta ne bi se dala u tu rupu» Tina će uplašeno.
«Ne boj se, ja te ne dam. Idemo. Sve smo vidjeli.»
Tina zaokruži teleskopom po moru. Tužno uzdahne. Daniel je blago povuče.
«Naći ćemo ga. Obećajem ti.»
Djevojka neuvjerljivo kimne glavom. Hodala je uz Daniela poput mjesečarke, pokušavajući mislima dozvati dječaka. Tjeskoba u njoj rasla je, poput nadolazećeg vala.
Kristijan ih dočeka sav utučen.
«Ništa. Ništa novo. Starica je rekla kako nemamo vremena, a danas nismo ništa otkrili. Čak ne mogu istraživati na Mulu, jer je netko sredio čamac.» Jadao se svećenik. Daniel ga prijateljski potapša po ramenu.
«Možda iza svega ne stoje samo zle sile, tko zna. Dođi, Tina i ja nismo ništa okusili, a sumnjam da si i ti jeo. U kuhinji je paket iz hotela. Sve se ohladilo, ali morali bi nešto pregristi.»
Premda nikome nije bilo do hrane, posjedaše oko stola. Nakon što je Kritijan izrekao molitvu, nevoljko se prime jela. Bezvoljno su gutali hranu, obuzeti mračnim mislima. Tajne koje su ugledale svjetlo dana sada su im pritiskale dušu svojom neminovnošću. Tina prva odgurne tanjur. Slijedili su je muškarci. Svima je laknulo što je večera završila. Na trenutak nastane tajac. Daniel se pokuša našaliti na račun starih zatvorskih dana, ali nikome nije bilo do smijeha. Razgovor je zapinjao sve više, dok nije potpuno utihnuo. Zlokobna tišina uvukla se među njih, razdvojila ih čvrstim zidovima strepnje, mračnih slutnji, neizvjesnosti sutrašnjeg dana.
«Ovo je neizdrživo. Ovo je prokleto neizdrživo. Što god se sutra desilo, ne može biti gore od ovoga» razmišljao je Daniel napeto pogledavajući prema djevojci.
«Samo da se Marinu ništa ne desi. Nemoj mi uzeti Marina, Bože, nemoj ga uzeti!» vapila je Tina u mislima.
«Gdje si, Gospodine? Sluga Te Tvoj treba više nego ikada, a Tebe nema. Gdje si? Gdje? Čuješ li me?!» pokušavao je Kristijan dozvati svoga Stvoritelja.
Odjednom tišinu razbije raspjevani glas. Svi skoče na noge. Tina vrisne. Pjesma ispuni prostoriju. Prestrašeno istrče na hodnik, zatim u sobu.
«Nema sablasti, samo glupi radio.» Pokuša ih umiriti Daniel gaseći napravu.
Tina je jecala držeći se Kristijanu za halje. Daniel ih pogleda očima punim krivnje.
«Zaboravio sam ugasiti alarm.»
«Mislim da bi nam svima godila čašica konjaka» predloži svećenik.
Daniel iznese čaše.
«Za bolje sutra. Neka dobro pobijedi zlo.» Svečano nazdravi Kristijan. Zamišljeno su pili zlatosmeđu tekućinu jedva svjesni žarenja alkohola.
«Jadan stari svjetioničar. Nije čudo što se danima nije trijeznio. Tjednima, mjesecima. Ovo je prokleto mjesto» tiho će Daniel. Ostali su šutjeli.
«Ja idem na spavanje, a vi kako hoćete» oglasi se Kristijan. Daniel pogleda Tinu. Bila je vidno uznemirena – i umorna. Odobravajući kimne glavom. Trebao im je odmor.
(nastavlja se...)
|