Kristijan je pošao u suprotnom pravcu. Hodajući proplankom, nervozno je razmišljao o ljudima koje je ostavio u crkvi. Osjećao se izdajnički. Trebao je ostati s njima, trebao je zanemariti glas koji je čuo, trebao je…
«Kristijane! Ovdje sam.» Glas više nije bio u njegovoj glavi i on se prestrašeno obazre u tamu. Ugleda staricu bijele kose, u dugoj bijeloj haljini, kako sjedi u travi.
«Dođi, moramo razgovarati.»
«Nije baš vrijeme za razgovor. Ljudi me čekaju u crkvi, a moram još pronaći djecu.»
Ljutio se svećenik. Ona odmahne glavom.
«Nisam tebi rekla da tražiš, nego samo da poneseš svoje alate, što si i učinio. Dođi, sjedi do mene.»
On se durio kao malo dijete.
«Reci, zašto sam ovdje, a ne u crkvi. Ipak mislim da sam tamo potrebniji.»
«Kako si nestrpljiv! Na Mulu je sada velika zbrka. Više nema praznih brodića, niti bi te itko povezao. Baš kao u šahu, kada svatko zauzme svoj položaj prije nego igra krene.»
«Vi poznajete šahovsku igru?» čudio se svećenik. Ona se nasmije.
«Nije važno, moramo ozbiljno razgovarati. Istina je, u crkvi samo što nije izbila pobuna. Ako nešto ne učinimo, izgubit ćeš nekoliko duša.»
Kristijan bijesno lupi nogom. Bio je iskreno zabrinut za svoje župljane. Starica mu iznese plan, dok je Kristijan u čudu negodovao.
«Nemoguće! I potpuno besmisleno. Kako da budem istovremeno na dva mjesta? To se kosi sa zakonima fizike!»
«I tvoj Bog se kosi sa istim zakonima» podsjeti ga ona.
«A ti i dalje vjeruješ. Nemam vremena za djetinjarije. Ako imaš petlje i vjere, izvest ćemo to, ako ne, žao mi je što sam trošila dragocjeno vrijeme» reče starica ultimativno. Kristijan pocrveni. Bila je u pravu. Djetinje se durio, no u stvari ga je ljutila vlastita nemoć. On sjedne do nje.
«Dobro, počnimo onda.»
«Prvo, vjeruj. Sklopi oči i meditiraj. Ja ću te voditi.»
Kristijan zaklopi oči predano moleći.
«Pronađi crkvu. Kreni sa ove livade, preko mora do crkve.»
Držao je oči čvrsto zatvorene pokušavajući slijediti njene upute. Nabere čelo od napora. Osjećaj malodušnosti preplavi ga. Ispod zatvorenih vjeđa vladala je mrkla tama.
«Koncentriraj se, Kristijane, oslobodi se suvišnih osjećaja. Postani lak kao pero. Osjećaš li lakoću u udovima? Ruke su ti lagane, noge, iz tijela ti nestaje težina, samo lakoća, možeš ići kamo god želiš jer si lak poput vjetra, a vjetar puše gdje god poželi.»
Kristijan se pokušavao otresti tereta sumnji. Usredotočio se na tijelo koje je polako gubilo težinu. Starica je bila u pravu. Trebalo se samo prepustiti. Gotovo da je mogao poletjeti. Preplavi ga ponos. Tada se ponovo nađe na zemlji.
«Ne, ne, rekla sam ti, riješi se suvišnih osjećaja. To što laskaš sebi samo nam šteti! Skromno, pokorno, oslobodi se svega ljudskog i sjeti se svoje duše. Tako je, Kristijane, duša. Pronađi je, oslobodi od tijela, polako, izvuci se iz nepotrebnog tereta koji te sputava. Duša je laka, nema težinu, masu, osjećaš li kako postaješ lagan?» Kristijan se silno trudio. Na trenutak je postigao nešto nalik na bestjelesnost, no sekunda straha, oklijevanja i bio je ponovo dolje.
Starica se ljutila.
«Mislila sam da si savladao tehnike meditacije» razočarano reče. Kristijan se posrami. Naravno da je pohađao satove meditacije, štoviše, bio je najbolji u grupi, no odavno nije ozbiljno meditirao. Duboko udahne zrak. Polako se rješavao misli i osjećaja. Uz poprilično napora, uspije se dovesti u stanje bez svjesnog i misaonog. Starica je bila zadovoljna. Tihim, ali upornim glasom vodila ga je prema odredištu. Savjetovala ga je što treba učiniti, kako se obratiti ljudima koji su ga trebali. Kristijan instinktivno otvori usta i pusti glas. Istog trena čarolija nestane. Starica ga blago lupi u čelo.
«Sve je tu, u tvojoj glavi. Iznutra, a ne izvana. Da su obratili pažnju na tebe, sve bi pokvario. Pazi, jer sljedeći put kada se nađeš s njima, nemaš pravo na grešku. Ako shvate obmanu, izgubio si, mladiću.»
On je dobro znao o čemu starica priča. Ponovo se namjesti, udahne zrak i krene iz početka. Pustio je da ga staričin glas vodi niz livadu, preko mora, do crkve, među vjernike. Stajao je na vratima crkve i promatrao ljude ispred sebe. Slušao je njihovo negodovanje. Jedni su htjeli otići za ostalima, drugi su sumnjali u Kristijanovu iskrenost. Osjećali su se napušteno, izigrano. Samo malen broj vjernika odlučio je čekati svećenika. Kristijan je s mukom kontrolirao osjećaje. Predao bi se oduševljenju, no time bi sve uprskao.
«Što čekamo, pop se sigurno neće vratit! Tko zna, možda se njima pridružio, a nas drži ovdje ko budale!» prosvjedovao je starac čija je obitelj bila na drugoj strani. Neki su mu povlađivali. Kristijan osjeti njihovu tugu i strah. Pogleda u svoje ruke. Izgledalo je vrlo materijalno.
«Tu sam. Oprostite što sam se zadržao, ali sada sam ovdje i da znate, nemamo puno vremena.»
«Što je s našima? Je si ih vidio?» upitaju svi u glas. Okupe se oko njega postavljajući razna pitanja. On podigne ruku.
«Stanite malo. Vani je metež. Svi su još živi, ali oluja samo što nije udarila, a oni kane biti nasred pučine. Ništa ne možemo poduzeti, osim molitve. Maro, ti ćeš početi. Litanije, pa krunica, psalmi, ti si najbolja u tome. Važno je da ni pod koju cijenu ne prestanete s molitvom. Skupite se svi oko oltara. Ja ću meditirati, tamo, ispred kipa Svetog Bartolomeja, da nas čuva od zla koje predstoji. Ma što da se dogodilo, ne prekidajte me. Inače ćemo završiti kao oni nesretnici vani.»
Ljudi su kimali glavama odobravajući. Nitko se nikada nije zauzimao za njih. U teškim vremenima, došljaci bi pobjegli, ostavljajući ih same u nevoljama. Zbog toga su poslušno i bez prigovora učinili kako je svećenik tražio.
«Pripremite lampe, velika je vjerojatnost da ćemo noćas ostati bez struje.»
«Velečasni» tiho ga pozove ženski glas.
«Da?»
«Koliko dugo ćemo moliti?»
«Cijelu noć ako treba, cijelu noć. Ne brinite, znat ćemo kada je dosta.»
Muškarci postave nekoliko uljanica na oltar. Starac prinese jednu ispred kipa Sv. Bartolomeja, ali svećenik ga zaustavi.
«Nemoj, lakše ću se koncentrirati u mraku. Ne bojte se, za par sati sve će biti gotovo. Budite hrabri i ne zaboravite da je Gospodin s nama i da nam se ništa ne može dogoditi, dok god vjerujemo.»
Potrbuške legne ispred kipa. Ljudi su se uplašeno osvrtali, a tada Mara započne molitvu. S vremena na vrijeme bacili bi pogled na svećenika koji se nije micao. Ležao je tako u sjeni, dok su ljudi izgovarali psalme strahujući za vlastite živote.
«Jesam li bio dobar?» upita staricu koja je sjedila na istom mjestu. Ona potvrdno kimne.
«Kako je zahladilo! Ili mi se čini?»
«Ne, Kristijane, ne čini ti se. Počinje.»
«Počinje, što?»
«Ono zbog čega smo tu. Kristijane, ja sam tebi učinila uslugu, sada ti učini meni. Želim da ponovo utoneš u meditaciju i pokušaš doprijeti do svog šefa. Razumiješ? Nemoj odmah biti skeptičan. Naravno da je moguće, na nekoliko razina.»
«Zašto onda vi ne pokušate?» Upita Kristijan sumnjičavo.
«Zato što će tebi trebati sva Njegova pomoć, ne meni. Traži da bi ti se dalo. Sjećaš se?» Kristijan je bio iscrpljen od maloprijašnje avanture. Starica mu pruži čuturicu.
«Okrijepi se. Pusti vjetar da te prožme, da prostruji tvojim krhkim tijelom, osvježit će te.» Svećenik poslušno otpije, podigne se na noge i raširenih ruku dočeka oštri nalet vjetra. Stajao je tako drhtureći. Starica je bila u pravu, umor je nestao.
Ponovo se smjesti do nje upitno je gledajući.
«Što? Ne mogu ti pomoći, dalje moraš sam. Ne brini, bit ću ovdje kada završiš.»
Sjedili su u tišini. Vjetar kao da je tek uzimao maha, puhao je sve snažnije i hladnije. Kristijan požali što ne sjede negdje u zaklonu, no činilo se da starici vjetar ne smeta. Zbog toga Kristijan ne reče ništa, pokušavajući utonuti u meditaciju. «Da sam znala da ti toliko smeta, potražila bi zaklon, no vjeruj mi, uskoro nećeš osjetiti hladnoću, a kasnije će ti goditi» začuje svećenik u svojoj glavi. Lagano se osmjehne prije nego što je utonuo u sasvim drugi svijet. Starica je bila u pravu. Nije osjećao hladnoću. Štoviše, nije osjećao ništa. Neopisivom lakoćom uzdigao se iznad proplanka. Zatim, poput akrobata koji vježba točku za nastup, vrati se na mjesto gdje je sjedio. Baci pogled na svoje tijelo pored sijede žene, a tada poleti u visine. Prolazio je kroz tunele drugih dimenzija zadivljen bojama i mjestima sasvim drugačijih oblika od poznatog mu svijeta. Cijelo je vrijeme osjećao prisutnost starice. Gotovo ju je mogao osjetiti na svome putu. Odjednom se našao nigdje. Kao da je upao u prazninu. Lebdeći u prostoru bez svjetla i tame, skrušeno se obrati Stvoritelju svih svjetova. Zazivao ga je i zazivao, sve dok ne začuje nevjerojatno blag, topao glas:
«Zašto me zoveš kada znaš da sam uvijek s tobom? Zašto si dolazio, kada znaš da je dovoljno samo zatražiti? Vrati se, nije ti ovdje mjesto.»
«Nemoj otići, molim Te, ja sam ga nagovorila da Te potraži. Treba mi pomoć, jer sam inače izgubljena. Kristijane, možeš sada otići» začuje «glas» starice. Iznenada, svijet u kojem se našao raspline se, a on se ponovo nađe na proplanku drhtureći od zime. No, starice nije bilo pored njega. Obriše čelo orošeno znojem. Iscrpljen, baci se u travu i glasno se počne smijati. Bilo je nevjerojatno da je on, mali svećenik i veliki grešnik, uspio doprijeti do samog Stvoritelja. O, kakav osjećaj! Kakav doživljaj! A sve zahvaljujući starici. Nije primjećivao kišu, niti je razmišljao o traženju zaklona. Čekao je na nju. «Od sada, kada vjernicima kažem da Gospodin postoji, znat ću o čemu pričam. Obići ću svijet i svima reći da nema sumnje, da je tu, u nama, među nama, da Ga samo moramo dozvati!» Bio je posve zanesen.
«Vidim da si se oporavio od puta» prekine ga ugodan staričin glas. On se okrene. Sjedila je iza njega mirno ga promatrajući.
«Hej! Vratili ste se! Bilo je fantastično! Ovo je neponovljivo iskustvo, iskustvo moga života! Premda ste me iskoristili, opraštam.»
Starica odmahne glavom.
«Ako se sada uzoholiš, išibat ću te kao zločestog balavca.»
«Ali, zašto ste trebali moju pomoć? Duhovno ste puno jači od mene!» upita Kristijan prečuvši njezin komentar.
«Dječače, neke stvari ne mogu ni ja sama. Zahvaljujem na pomoći.»
«Jeste li dobili što ste tražili?»
Njene blijede usne razvuku se u osmijeh.
«Zar nisi slušao? Traži i dobit ćeš.»
«Mogao bi Vas poljubiti» svećenika nije napuštalo oduševljenje.
«Bojim se da nemaš vremena. Prijatelji su ti u smrtnoj opasnosti. Ako ne požuriš, izgubit ćeš ih.»
Kristijan skoči na noge.
«Moj Bože, gdje su?»
«Samo požuri i naći ćeš ih. Bit će ti na putu. Imaš li svetu vodu?» On potvrdi.
«Sretno, Kristijane. Hvala Bogu, spreman si.»
Kristijan nije razumio njene posljednje riječi, no nije bilo važno. Potrči niz livadu strahujući za svoje prijatelje.
nastavlja se...
Post je objavljen 25.09.2006. u 17:36 sati.