Daniel je ležao potrbuške, u mračnoj, zagušljivoj rupi, ispunjenoj raspadnutim tijelima. Srećom, napadač je prekinuo fine niti njegove svijesti, poštedjevši ga užasa u kojem se zatekao.
«Danijele» nježan šapat dopre mu do mozga.
«Da?»
«Pogledaj, dragi.»
Trak nježnožute svjetlosti obasja tamu, a on u trenu prepozna lice voljene žene.
«Doris?! Otkud ti?!»
Vedar smijeh zatitra mu u ušima (zaboravio je koliko mu nedostaje taj smijeh).
«Došla sam ti praviti društvo.»
«Doris moja, tako si mi nedostajala! Da samo znaš!»
Ona ga pomiluje po licu. Dodir njenih ruku bio je hladan, ali beskrajno nježan.
«Reci, jesi li mi oprostila?» upita pun strepnje.
«O, Danijele, nikada ti nisam zamjerila. Tako je moralo biti. Nije tvoja krivica. Jednostavno, dogodilo se.» On potvrdi. Zanijemio je od ushita.
«Samo nemoj otići, molim te. Dopusti mi da te gledam. Odavno te nisam gledao.»
Danile je upijao njeno lice, oči tamne i sjajne, usne razvučene u nježan osmjeh, crnu kosu što je padala do ramena.
«Oh, najradije bi zaplakao.»
Ona ga blago privuče k sebi.
«Samo plači, dragi. Dugo, predugo si to držao u sebi.»
Iz Daniela se pokrene lavina boli koja ga je gušila dvadeset godina. Jaukao je, plakao, zapomagao. Trudio se izreći misli zbog kojih je probdio brojne besane noći. Činilo se da ništa ne može zaustaviti provalu suza. Cijelo to vrijeme osjećao je njenu blizinu, nježnost, kako ga obavija poput mekog pokrivača, bio je ranjiv, a ipak na sigurnom, zaštićen njenom ljubavlju. Želio ju je živu, makar na tren, samo da je još jednom drži u naručju toplu i krhku, da joj šapuće na uho kao nekada. Riječima nije mogao opisati težinu krivnje koja ga je pritiskala od dana njezine smrti. U jednom trenu shvati da ona to zna. Suznih očiju zagleda se u nju.
«Mogu li te zagrliti? Molim te, kao nekada.»
«Ti, ludo jedna, naravno da možeš.»
Daniel je grlio ljubav, milovao nježnost, ljubio smijeh; jer sve to bila je njegova Doris.
«Reci, beba?»
«Dječak. Ne zamaraj se, sada je na predivnom mjestu. Da ga samo vidiš! On je čista radost! Ponekad nas privučeš svojom tugom, tada smo i mi tužni zbog tebe.»
«Doris, da li sam mogao nešto učiniti?»
«Ne muči se više. Naravno da nisi. Bilo je to van tvojih moći. I mojih. Ali sada moraš dalje. Dosta je kajanja. Mrtvima je mjesto sa mrtvima, živima sa živima. Ta dva svijeta su nespojiva. Daniele, došla sam se oprostiti.»
«Molim te, povedi me sa sobom.»
Ona mu razbaruši kosu.
«Nije vrijeme, dragi. Još te puno posla čeka. I jedna zgodna djevojka.»
Daniel odmahne glavom.
«Želim biti s tobom i našim djetetom» molećivo reče.
«A Marin, Kristijan, Ela? Što je sa onima koji računaju na tebe? Žao mi je, ali potreban si njima. I Tini, naravno.» Daniel osjeti nelagodu. Začuje njen zvonki smijeh.
»Ne brini, dragi, tamo gdje sam ja nema ljubomore. Napokon, ja sam napustila tebe. I želim da više nikada ne žališ za nama. Budi sretan, Dani, jer tako ćeš i nas usrećiti. A sada moram ići. Čeka te ozbiljan posla. Zbogom, dragi.»
Daniel osjeti njene meke usne na svojima i poželi tako ostati zauvijek.
Kristijan se popeo na svjetionik. Njegovi prijatelji kao da su u zemlju propali, a čudna pojava na nebu opasno se približila otoku. Usmjeri teleskop prema kilometarski širokom otvoru koji je svakim trenom bio sve bliže njima. Oko najcrnjeg crnila koje je ikada vidio, širlo se nešto nalik na izmaglicu upijajući sjaj svjetlosti sa brodica. Kristijan je bio fasciniran. Ugleda i ljude na moru kako spokojno sjede očekujući ispunjenje proročanstva. Opazi Elu. Pričala je sa krupnim muškarcem osvrćući se na sve strane. Činilo se kao da nekoga ili nešto traže. Nastavi kružiti teleskopom, ali ne pronađe više ništa zanimljivo. Žurno se spusti stepenicama. Morao je pronaći Tinu i Daniela. Zastane ispred svjetionika u nedoumici. Nije znao kuda krenuti. Okrene glavu prema spremištu. Ispod vrata se pomaljala bljedunjava svjetlost. «Spremište! Pa, da! Kako se ranije nisam sjetio!» Kristijan se sjeti svih Danielovih jadikovki i strahovanja vezanih uz to mjesto. Onoga dana kada su zajedno osjetili smrad što ih je podsjećao na raspadnuta tijela, trebali su znati. Pohita gonjen najcrnjim slutnjama. Nešto nije bilo u redu. Osjećao je to. Stane na vratima kao ukopan. Dio poda bio je otrgnut, posvuda je vladao nered, stol je ležao okrenut naopačke. Svećenik je napeto osluškivao. Mješavina dječjeg plača i huka valova čuli su se glasnije nego prije. Opazi metalne kutije na stolu. Bilo je očito da ih je netko namjerno tamo odložio. «Daniel? Ali, zašto?» Žurno pobaca teške kutije i odgurne stol. Neopisiv smrad umalo ga uguši. Kristijan odskoči suznih očiju. Na vratima udahne svjež zrak, stavi maramicu preko usta i vrati se. U mračnoj šupljini raspozna obrise muškarca. Nije imao vremena tražiti svjetiljku. Udahne zrak i počne izvlačiti tijelo. Na blijedoj svjetlosti Kristijan ugleda Danielovo lice s kojeg se cijedilo nešto sluzavo i smrdljivo. Obuzet najgorim slutnjama, iznese ga van.
«Daniele! Daniele! Čuješ li me? Probudi se, prijatelju!» Napipa jedva osjetan puls. Morao ga je nekako dozvati k svijesti. Natopi krpu vodom, zatim stane brisati Danielovo lice.
Daniel je nježno ljubio svoju mrtvu ženu kada ga studen presiječe. Istoga trena, Doris nestane. Čuo je kako netko doziva njegovo ime, no nije se želio probuditi. Još ne. «Pustite me na miru! Doris! Čekaj malo! Žao mi je! Žao mi jeee!» Netko ga je tresao za ramena. S mukom otvori oči. Kroz maglu ugleda Kristijanovo uspaničeno lice. U grlu ga je peklo, i smrad, taj neopisivi smrad, gušio ga je.
«Smrdi. Što to smrdi?» upita šapatom. Svećenik odahne sa olakšanjem.
«Ti, prijatelju, ti smrdiš. Pričekaj, oprat ću te koliko mogu. Kako si?» Daniel umorno sklopi oči. Glava ga je boljela, tijelo mu je obamrlo. Želio se samo dobro naspavati. Kristijan prinese Danielovim suhim ustima posudu s vodom. On s mukom otpije nekoliko gutljaja.
«Trebat će ti dobra kupka, ali sada nemamo vremena.» reče svećenik obazrivo.
«Hvala ti. Osjećam kao da mi je grlo spaljeno. Što se dogodilo?»
«Očito si se nagutao nezdravih plinova. Što se dogodilo? Tražili smo mjesto gdje su zakopana mala tijela, a čini se da si ih ti pronašao.» Daniel se pokušavao prisjetiti. Kristijan ga potapše po ramenu.
«Samo mirno, nemoj se naprezati.»
«Molim te, odvedi me do vode, moram se barem umiti. Kad pomislim da sam ležao na njima…» Kristijan ga pun razumijevanja primi ispod ruku i odvuče do slavine. Daniel je silovito trljao lice želeći sprati okus truleži.
nastavlja se...
Post je objavljen 29.09.2006. u 20:28 sati.