Moj izgubljeni svijet

Kristijan je dugim koracima šetao po mračnoj sobi ponavljajući u sebi jedno te isto pitanje: -Što mi je činiti Gospodine?- Pošto odgovora nije bilo, napokon se, izmožden, baci na krevet. Sutra će ionako saznati. Jedino mu nije bilo jasno što on, griješan i malodušan, može učiniti za spas Mula, za ljude koji su odavno izabrali stranu. «Nisam spreman. Bože, nisam spreman» očajnički je mrmljao poražen kukavičlukom. Strahovao je za Tinu, za Daniela, za Marina. Oni nisu imali izbora, njihove uloge bile su unaprijed dodijeljene, trebalo je samo odigrati do kraja. Ali on… Mogao je otići sada, ili u jutro, nakon kave, jer se onome koji vuče konce, ionako ne sviđa njegova prisutnost. ZNAO je da bi mu svaki mještanin rado prepustio čamac, slamku spasa, izbavljenje. «Pa zašto onda to i ne učiniš, budalo?» otme se misao. Zarije ruke u kosu. «A oni?!» Tiho se pomoli kako bi otjerao izdajnički glas. Ne, ne smije pobjeći. Ne postoji prečica. Nema lakog puta u spas. Morat će ostati ovdje, za svoje prijatelje, za ljude koji su danas stajali pred vratima ispovjedaonice. Srce ga zazebe od pomisli da su životi otočana, na njemu nedokučiv način, povezani s njim. «Ako je Don Mateo odgovoran za prošlost, na meni je njihova budućnost.» Zvučalo je logično, ali i opasno. Mogao bi nazvati ujaka… Blijedi osmijeh zatitra mu na usnama. «Sam si u ovome, Kristijane, i ako se nadaš pomoći, bolje se pomol.» Zaklopi oči mrmljajući nepovezane molitve, umrtvljene strahom, isprekidane nejasnim slutnjama, nadglasane ustreptalim mislima. Riječi, otežale umorom, gubile su smisao, ponirući među prve nagovještaje snova. U stanju između sna i jave, do svećenika dopre tihi šapat «Ne boj se, Kristijane, nisi sam». Naglo otvori oči, uspravi se na krevetu rukom pipajući svjetiljku.
«Tko je to?» slabašno vikne, dok je prstima tražio prekidač. Bljesak zaslijepi svećenika. On se žmirkavo zagleda po sobi tražeći uljeza, a zatim se osmijehne sam sebi. Znao je dobro kome pripada glas, a znao je također da sijedu gospođu neće pronaći ispod kreveta. Razmakne zastore i lagano se nakloni u noć.
«Hvala, prijateljice.»

Tina i Daniel ležali su u krevetu jedno pored drugoga, budni, uplašeni, zabrinuti. U tišini noći, Daniel blago stisne njezinu ruku. Tina uzvrati stiskom. U glavi joj je bubnjalo. Bojala se novog dana, svoje uloge u suludom scenariju nečijeg bolesnog uma, bojala se svjetine, jer kada rulja poludi… Ali najviše se bojala za svog sina. Imala je osjećaj da Ela i Lorna vode sasvim osobnu, vlastitu bitku, preko njezinog djeteta. U očima su se krupnile suze, brada joj je lagano podrhtavala.
«Daniele» napokon reče tihim glasom.
«Ako mi se nešto desi, pobrini se za Marina. Molim te, obećaj mi.»
Daniel uzdahne. Nije znao ni hoće li, nakon svega, izvući živu glavu, ali da bi umirio Tinu, blago reče:
«Smatraj to riješenim. Možeš računati na mene. No, prvo ćemo se pobrinuti da se tebi ništa ne dogodi. Može?» Ona kimne glavom. Blijeda svjetlost mjesečine ocrtavala je obrise njenog zabrinutog lica. Daniel joj blago odmakne pramen kose sa čela. Spusti nježan poljubac na njene vrele obraze. Pokušavao je smisliti nešto utješno, ohrabrujuće, umirujuće.
«Samo me zagrli» šapne Tina. On je privuče k sebi. Ukočio se od blizine njezinog tijela. Tina proguta slinu. Morala je smiriti oluju u svom srcu. Moralo se desiti nešto lijepo, inače će poludjeti. Čvrsto se priljubi uz Daniela dok joj je srce luđački tuklo. On je znao da se neće moći još dugo obuzdavati. Bio je omamljen njenom ljepotom, mirisom njenog tijela, iznenadnom bliskosti. Nesigurno se okrene prema njoj. Tina kimne glavom crveneći u licu. Oboje su bili svjesni opasnosti koja im prijeti, neizvjesnosti sutrašnjeg dana. Oboje su željeli možda prvi i posljednji put podariti jedno drugome jedino što su imali - sebe. Više nije bilo mjesta sumnji, stidu, nesigurnosti. Otvorenih očiju uronili su jedno u drugo prelazeći u novu dimenziju gdje nije bilo ničega osim ljubavi, bliskosti, nježnosti. Svakim drhtajem tijela gubili su komadić razuma prepuštajući se neutaživoj požudi njihovih izgladnjelih duša. Tina i Daniel vodili su ljubav predano, strasno, cijelim bićem, zahvalni na ovom trenutku, spojeni novim, neraskidivim nitima najdubljih osjećaja. Noć je prolazila pored njih. Zaspali su iscrpljeni i sretni u čvrstom zagrljaju. Glazba s radija i zveckanje posuđa probudi ih iz sna i uvede u novi dan. Dan okupljanja.

(nastavlja se...)