Moj izgubljeni svijet

Daniel je ležao potrbuške, u mračnoj, zagušljivoj rupi, ispunjenoj raspadnutim tijelima. Srećom, napadač je prekinuo fine niti njegove svijesti, poštedjevši ga užasa u kojem se zatekao.
«Danijele» nježan šapat dopre mu do mozga.
«Da?»
«Pogledaj, dragi.»
Trak nježnožute svjetlosti obasja tamu, a on u trenu prepozna lice voljene žene.
«Doris?! Otkud ti?!»
Vedar smijeh zatitra mu u ušima (zaboravio je koliko mu nedostaje taj smijeh).
«Došla sam ti praviti društvo.»
«Doris moja, tako si mi nedostajala! Da samo znaš!»
Ona ga pomiluje po licu. Dodir njenih ruku bio je hladan, ali beskrajno nježan.
«Reci, jesi li mi oprostila?» upita pun strepnje.
«O, Danijele, nikada ti nisam zamjerila. Tako je moralo biti. Nije tvoja krivica. Jednostavno, dogodilo se.» On potvrdi. Zanijemio je od ushita.
«Samo nemoj otići, molim te. Dopusti mi da te gledam. Odavno te nisam gledao.»
Danile je upijao njeno lice, oči tamne i sjajne, usne razvučene u nježan osmjeh, crnu kosu što je padala do ramena.
«Oh, najradije bi zaplakao.»
Ona ga blago privuče k sebi.
«Samo plači, dragi. Dugo, predugo si to držao u sebi.»
Iz Daniela se pokrene lavina boli koja ga je gušila dvadeset godina. Jaukao je, plakao, zapomagao. Trudio se izreći misli zbog kojih je probdio brojne besane noći. Činilo se da ništa ne može zaustaviti provalu suza. Cijelo to vrijeme osjećao je njenu blizinu, nježnost, kako ga obavija poput mekog pokrivača, bio je ranjiv, a ipak na sigurnom, zaštićen njenom ljubavlju. Želio ju je živu, makar na tren, samo da je još jednom drži u naručju toplu i krhku, da joj šapuće na uho kao nekada. Riječima nije mogao opisati težinu krivnje koja ga je pritiskala od dana njezine smrti. U jednom trenu shvati da ona to zna. Suznih očiju zagleda se u nju.
«Mogu li te zagrliti? Molim te, kao nekada.»
«Ti, ludo jedna, naravno da možeš.»
Daniel je grlio ljubav, milovao nježnost, ljubio smijeh; jer sve to bila je njegova Doris.
«Reci, beba?»
«Dječak. Ne zamaraj se, sada je na predivnom mjestu. Da ga samo vidiš! On je čista radost! Ponekad nas privučeš svojom tugom, tada smo i mi tužni zbog tebe.»
«Doris, da li sam mogao nešto učiniti?»
«Ne muči se više. Naravno da nisi. Bilo je to van tvojih moći. I mojih. Ali sada moraš dalje. Dosta je kajanja. Mrtvima je mjesto sa mrtvima, živima sa živima. Ta dva svijeta su nespojiva. Daniele, došla sam se oprostiti.»
«Molim te, povedi me sa sobom.»
Ona mu razbaruši kosu.
«Nije vrijeme, dragi. Još te puno posla čeka. I jedna zgodna djevojka.»
Daniel odmahne glavom.
«Želim biti s tobom i našim djetetom» molećivo reče.
«A Marin, Kristijan, Ela? Što je sa onima koji računaju na tebe? Žao mi je, ali potreban si njima. I Tini, naravno.» Daniel osjeti nelagodu. Začuje njen zvonki smijeh.
»Ne brini, dragi, tamo gdje sam ja nema ljubomore. Napokon, ja sam napustila tebe. I želim da više nikada ne žališ za nama. Budi sretan, Dani, jer tako ćeš i nas usrećiti. A sada moram ići. Čeka te ozbiljan posla. Zbogom, dragi.»
Daniel osjeti njene meke usne na svojima i poželi tako ostati zauvijek.

Kristijan se popeo na svjetionik. Njegovi prijatelji kao da su u zemlju propali, a čudna pojava na nebu opasno se približila otoku. Usmjeri teleskop prema kilometarski širokom otvoru koji je svakim trenom bio sve bliže njima. Oko najcrnjeg crnila koje je ikada vidio, širlo se nešto nalik na izmaglicu upijajući sjaj svjetlosti sa brodica. Kristijan je bio fasciniran. Ugleda i ljude na moru kako spokojno sjede očekujući ispunjenje proročanstva. Opazi Elu. Pričala je sa krupnim muškarcem osvrćući se na sve strane. Činilo se kao da nekoga ili nešto traže. Nastavi kružiti teleskopom, ali ne pronađe više ništa zanimljivo. Žurno se spusti stepenicama. Morao je pronaći Tinu i Daniela. Zastane ispred svjetionika u nedoumici. Nije znao kuda krenuti. Okrene glavu prema spremištu. Ispod vrata se pomaljala bljedunjava svjetlost. «Spremište! Pa, da! Kako se ranije nisam sjetio!» Kristijan se sjeti svih Danielovih jadikovki i strahovanja vezanih uz to mjesto. Onoga dana kada su zajedno osjetili smrad što ih je podsjećao na raspadnuta tijela, trebali su znati. Pohita gonjen najcrnjim slutnjama. Nešto nije bilo u redu. Osjećao je to. Stane na vratima kao ukopan. Dio poda bio je otrgnut, posvuda je vladao nered, stol je ležao okrenut naopačke. Svećenik je napeto osluškivao. Mješavina dječjeg plača i huka valova čuli su se glasnije nego prije. Opazi metalne kutije na stolu. Bilo je očito da ih je netko namjerno tamo odložio. «Daniel? Ali, zašto?» Žurno pobaca teške kutije i odgurne stol. Neopisiv smrad umalo ga uguši. Kristijan odskoči suznih očiju. Na vratima udahne svjež zrak, stavi maramicu preko usta i vrati se. U mračnoj šupljini raspozna obrise muškarca. Nije imao vremena tražiti svjetiljku. Udahne zrak i počne izvlačiti tijelo. Na blijedoj svjetlosti Kristijan ugleda Danielovo lice s kojeg se cijedilo nešto sluzavo i smrdljivo. Obuzet najgorim slutnjama, iznese ga van.
«Daniele! Daniele! Čuješ li me? Probudi se, prijatelju!» Napipa jedva osjetan puls. Morao ga je nekako dozvati k svijesti. Natopi krpu vodom, zatim stane brisati Danielovo lice.
Daniel je nježno ljubio svoju mrtvu ženu kada ga studen presiječe. Istoga trena, Doris nestane. Čuo je kako netko doziva njegovo ime, no nije se želio probuditi. Još ne. «Pustite me na miru! Doris! Čekaj malo! Žao mi je! Žao mi jeee!» Netko ga je tresao za ramena. S mukom otvori oči. Kroz maglu ugleda Kristijanovo uspaničeno lice. U grlu ga je peklo, i smrad, taj neopisivi smrad, gušio ga je.
«Smrdi. Što to smrdi?» upita šapatom. Svećenik odahne sa olakšanjem.
«Ti, prijatelju, ti smrdiš. Pričekaj, oprat ću te koliko mogu. Kako si?» Daniel umorno sklopi oči. Glava ga je boljela, tijelo mu je obamrlo. Želio se samo dobro naspavati. Kristijan prinese Danielovim suhim ustima posudu s vodom. On s mukom otpije nekoliko gutljaja.
«Trebat će ti dobra kupka, ali sada nemamo vremena.» reče svećenik obazrivo.
«Hvala ti. Osjećam kao da mi je grlo spaljeno. Što se dogodilo?»
«Očito si se nagutao nezdravih plinova. Što se dogodilo? Tražili smo mjesto gdje su zakopana mala tijela, a čini se da si ih ti pronašao.» Daniel se pokušavao prisjetiti. Kristijan ga potapše po ramenu.
«Samo mirno, nemoj se naprezati.»
«Molim te, odvedi me do vode, moram se barem umiti. Kad pomislim da sam ležao na njima…» Kristijan ga pun razumijevanja primi ispod ruku i odvuče do slavine. Daniel je silovito trljao lice želeći sprati okus truleži.
nastavlja se...

Na brodu je vladao metež. Max se naginjao preko palube dozivajući Tinu.
«Dođi Tina! Čekam te, mala!» Čula je kako doziva.
«Ne, siđi ti na obalu! Tamo je prevelika gužva!»
On odmahne glavom.
«Ne razumiješ! Ovdje JEDINO možemo razgovarati! Imam svoju kabinu! Hajde, popni se!»
«Što čekaš, glupačo? Vidiš da te zove!» Obrecne se Lorna. Tina nesigurno krene prema brodu. Cijela joj se situacija nije ni malo sviđala, ali morala je raščistiti svoj odnos s Maxom, jednom zauvijek. Ela je privuče k sebi.
«Nešto ovdje smrdi. Ne idi gore. Postoji legenda…»
«Samo malo, Max! Odmah se vraćam!» Vikne Tina. Njegovo se lice iskrivi od bijesa.
«Sjetila sam se stare, mornarske priče. Navodno, postoji brod mrtvih. Zovu ga i brod izgubljenih duša. Plovi olujnim noćima loveći žrtve, sve dok ne popuni mjesta. Mornari koji su se sreli s tim brodom, bili su nasmrt preplašeni. Opisivali su ga baš ovako. Crne boje, šareno osvijetljen, glazba. Tvrdili su da onoga trena kada takneš brod, postaješ njihov. Kažu da su znali izgubiti cijelu posadu. Navodno, nitko ne preživi dodir smrti, tako su oni to zvali. Ako sam u pravu, izgubljena duša te zove da joj se pridružiš.»
Tina nikada nije čula nešto slično. Uplašeno se obazre prema brodu. Kapetan je spuštao stepenice u more. Max ispruži ruke prema njoj.
«Penji se, što čekaš?»
Ona se namršti.
«Prvo dođi po mene!» Vikne. Lice mu se smrači.
«Ne budi kuja! Dolazi već jednom! O, Tina! Zaboravio sam ti reći, našao sam Marina! On je odmah došao svome tati!»
Djevojka se lecne. Maxovo lice ozari pobjednički osmijeh.
«Dođi, ponovo ćemo biti obitelj! Možda te ovaj put i oženim!» Doda blažim tonom.
«Želim vidjeti Marina! Čuješ li me? Marina!»
«Tina, Max laže! Mali je na sigurnom!» vikala je Ela.
«Da, na sigurnom je, kod svog tatice!»
«Lažeš! Dokaži!» Poviče Tina na rubu suza.
Max nestane u gužvi. Djevojka je mislila da će joj srce iskočiti iz grudi. Netko je grubo odgurne u stranu. Bila je to Lorna. Ispruženih ruku brzala je prema brodu.
«Milo! Milo! Znala sam da ćeš doći!»
Na palubi je stajao mladić nevjerojatno sličan Maxu.
«Bila sam u pravu. Ovo JE brod izgubljenih duša! Milo, Lornin brat, dugo je mrtav. Bježi, Tina, bježi odavde!»
«Mamiceee!» prolomi se vrisak.
«Marine! Moj Bože, Ela, našao je Marina! Marine!»
Dječak se propinjao na prstiće da bi je bolje vidio.
«Mamice, dođi mi! Zima mi je! Trebaš mi!»
Djevojka potrči prema brodu. Nije osjećala hladnoću niti strah. Žurno je napredovala prema stepenicama, slušajući najslađi glasić na svijetu kako je doziva. Nije bilo važno je li dječak živ ili mrtav, trebao ju je, samo to je znala. Morski valovi nosili su je naprijed. Pokuša dohvatiti ručku brodskih stepenica kada je nečija ruka snažno povuče natrag. Djevojka izgubi ravnotežu i padne u more. Brzo se osovi na noge. Bijesno odgurne muškarca od sebe.
«Što ti ovdje radiš!? Makni se, moje dijete me treba!»
«To nije tvoje dijete! Sve ovo je laž! Oni će se pretvoriti u bilo što samo da te dovuku na brod! Zar ne razumiješ? To nisu ljudi, to su samo duše koje mogu mijenjati oblik po želji!» Muškarac je zgrabi oko struka. Tina se koprcala.
«Pusti me, ili ću te izgristi! Čuješ li me, pusti me! Moj sin me treba!»
On je iznese na pijesak, no nije je ispuštao iz zagrljaja.
«Gledaj, samo gledaj» reče mirno.
«Koji vrag ti radiš!?» poviče Lorna.
«Pusti ovu ženu da ide svojoj obitelji! Obavi ono što sam ti rekla!?»
«Obavljeno, gospođo. Sad smo kvit. Došao sam po nagradu.»
«Oh, ova jadnica!? To je tvoja nagrada!? Žalim, ali nju sam obećala vratiti tamo gdje pripada. Čuvaj se Duško, ako mi ovo upropastiš, pakao će biti nula u odnosu na ono što ću ti napraviti.»
«Gle, neki te čovjek treba» mirno odvrati Duško. Lorna se okrene. Milo je pružao ruke prema njoj, lica ozarena od radosti. Marin je plakao držeći se za ogradu i dozivajući svoju mamicu. Tinino srce pucalo je od boli. Ma koliko se otimala, Duško nije popuštao. Držao ju je s lakoćom, kao da je lutka. Oglušio se o njena preklinjanja, molbe, obećanja. Djevojka se meškoljila dok nije zauzela najbolji položaj. Tada ga svom snagom opali među noge. Duško je istog trena ispusti iz ruku previjajući se od bolova. Tina potrči u more.
«Požuri se mamice!» dopiralo joj je do ušiju.
«Tu sam, tu sam, još malo i bit ćemo zajedno! Ne boj se, Milo, ja ću te spasiti! Bit ćemo zauvijek zajedno! I Max će biti s nama! Milo, Milo moj!» čula je Lornu koja je stajala tik uz brod pružajući ruke prema gore. Muškarac je glasno jecao. Još dva-tri koraka i bit će sa sinom. Osjeti kako je netko gura u stranu. Ponovo izgubi ravnotežu i padne u more.
«Plati za sve što si počinila!» začuje Elin povik.
«Pazi!» istovremeno upozori Milo.
Ela snažno gurne Lornu prema brodu. Žena izgubi ravnotežu, zanjiše se naprijed - nazad, a zatim instinktivno ispruži ruke i primi se za brodske stepenice. Ljudi oko njih kao da su čekali samo na to, potrče dozivajući svoje voljene, dok su ih oni odozgo ohrabrivali. Činilo se da nitko ne primjećuje Lornu koja je vrištala lica iskrivljenog od boli. Tina i Ela su zaprepašteno gledale kako njeno njegovano tijelo pada u vodu, kako se more pjeni, vrije oko nje, pretvarajući ženu u sivu masa, nalik na oblak. Lorna odlebdi na brod. Milo pobjednički krikne, a zatim se i njegovo «tijelo» počne raspadati. Ubrzo se raspline i nestane bez traga. Tina se primi za usta. S užasom u očima okrene se Eli.
«Mislim da si mi život spasila. Hvala ti, Ela.»
Žena slegne ramenima.
«Eto, Lorna, ispunila sam ti želju. Uživaj sa svojim bracom!» Vikne prema brodu. Tinine oči bile su prikovane uz Marina. Uplašeno se pitala je li njezin sin među živima ili mrtvima?
«Mama, mamice!» Vrištao je na sav glas. Djevojka se rasplače rastrgana između čežnje za sinom i spoznaje da je sve ovo privid.
«Ne mogu, oprosti, Marine, ali ne mogu!» Zdvojno poviče. Ela joj čvrsto stegne ruku.
«Dolazi ovamo, kujo jedna!» izađe iz dječakovih usta, zatim i on počne mijenjati oblik.
«Marine!» Vrisne Tina. Ela je zagrli.
«Bila je to samo iluzija, samo priviđenje.» Pokušavala je utješiti djevojku. Ljudi oko njih u općem su kaosu grabili prema brodu, natječući se koji će prije otići u smrt. Svi su oni vriskom završili život, prelazeći na brod izgubljenih duša, da vječito plove nemirnim morima. Tina opazi Duška.
«Hvala što si me spasio. Da me nisi izvukao, završila bi kao Lorna.»
On se samo naceri.
«Kasnije ćeš mi zahvaljivati, sad imamo posla.»
Djevojku obuzmu crne slutnje. Duško je izvuče na suho.
«Idemo».
Ela ih je pokušavala sustići, no mladić je bio brži. Zaustavio se tek na uzvisini. Mahne glavom prema brodu. Na licu mu je titrao osmjeh pun prezira.
«Gledaj ih, gledaj budale. Meni su se rugali. A gle ih sada. Idioti! Idioti!»
Tina se nakostriješi. Duško ju je plašio. Luđački pogled u njegovim očima nije slutio na dobro.
Kada se posljednji putnik «ukrcao», oglasi se zvuk sirene i brod krene po nemirnom moru, ploveći sve brže, a zatim se izgubi u tami. Istog trena kiša prestane padati, vjetar rastjera oblake i na nebu se pojave prve zvijezde.
«Spusti me, Duško, prošlo je.»
On se nasmije.
«O, ne, tek počinje.»
Nosio ju je prema svjetioniku. Na pola puta se osvrne, promatrajući barke razasute po moru. Čekali su na znak. On zadovoljno promrmlja:
«Srećom, više ih je pametnih nego budala.»
Tina je znala da govori o onima na moru.
«Kuda me vodiš?» upita zabrinuto. On kao da je nije čuo. Podigne glavu prema nebu.
«Pogledaj gore.»
Djevojka tiho krikne. Crna «rupa» koju je promatrala s Danielom, sada se vidjela prostim okom.
«Duško, ide ravno na nas!» poviče. On se nasmije.
«Naravno, samo što ne ide NA nas, već PO nas. Vidiš, tamo te vodim.»
Ona se stane divlje opirati. Nije znala je li je gore završiti na onom brodu, ili biti usisan u prijeteću crnu rupu. Borila se za vlastiti život. Tražila je pogledom Elu, ali ona kao da je u zemlju propala. Uzalud je Tina zvala, od Ele ni traga.
«A što i da dođe? Misliš da te može osloboditi od mene? Miruj, neću te povrijediti. Vodim te sa sobom, kad bi znala kamo, shvatila bi kakvu ti čast ukazujem.» Pomirljivo će Duško.
«Bila bi još sretnija da tu čast ukažeš nekome drugom. Uostalom, znaš dobro da će me Daniel potražiti. A s njim nema zezancije.»
On se razdragano smijao.
«Tvoj dragi više nikome nije opasan, ja sam ga sredio. Shvaćaš? Imaš samo mene. Uskoro ćeš se i sama uvjeriti.»
Njeno srce stegne se od straha. Preplavi je osjećaj krivnje što nije poslušala instinkt i potražila Daniela prije nego je pristao onaj prokleti brod.
«Što si mu učinio?» Upita bez daha.
«Ništa, samo sam mu pokazao tko je gazda. Šteta što je prekasno shvatio» razmetao se Duško. Ona pokrije rukama uši. Nije željela čuti više ni riječ. Morala je pronaći Daniela, živog ili mrtvog. Ne, nije mrtav. Ne može biti mrtav! Očajnički je ponavljala u sebi.
nastavlja se...

Kristijan je pošao u suprotnom pravcu. Hodajući proplankom, nervozno je razmišljao o ljudima koje je ostavio u crkvi. Osjećao se izdajnički. Trebao je ostati s njima, trebao je zanemariti glas koji je čuo, trebao je…
«Kristijane! Ovdje sam.» Glas više nije bio u njegovoj glavi i on se prestrašeno obazre u tamu. Ugleda staricu bijele kose, u dugoj bijeloj haljini, kako sjedi u travi.
«Dođi, moramo razgovarati.»
«Nije baš vrijeme za razgovor. Ljudi me čekaju u crkvi, a moram još pronaći djecu.»
Ljutio se svećenik. Ona odmahne glavom.
«Nisam tebi rekla da tražiš, nego samo da poneseš svoje alate, što si i učinio. Dođi, sjedi do mene.»
On se durio kao malo dijete.
«Reci, zašto sam ovdje, a ne u crkvi. Ipak mislim da sam tamo potrebniji.»
«Kako si nestrpljiv! Na Mulu je sada velika zbrka. Više nema praznih brodića, niti bi te itko povezao. Baš kao u šahu, kada svatko zauzme svoj položaj prije nego igra krene.»
«Vi poznajete šahovsku igru?» čudio se svećenik. Ona se nasmije.
«Nije važno, moramo ozbiljno razgovarati. Istina je, u crkvi samo što nije izbila pobuna. Ako nešto ne učinimo, izgubit ćeš nekoliko duša.»
Kristijan bijesno lupi nogom. Bio je iskreno zabrinut za svoje župljane. Starica mu iznese plan, dok je Kristijan u čudu negodovao.
«Nemoguće! I potpuno besmisleno. Kako da budem istovremeno na dva mjesta? To se kosi sa zakonima fizike!»
«I tvoj Bog se kosi sa istim zakonima» podsjeti ga ona.
«A ti i dalje vjeruješ. Nemam vremena za djetinjarije. Ako imaš petlje i vjere, izvest ćemo to, ako ne, žao mi je što sam trošila dragocjeno vrijeme» reče starica ultimativno. Kristijan pocrveni. Bila je u pravu. Djetinje se durio, no u stvari ga je ljutila vlastita nemoć. On sjedne do nje.
«Dobro, počnimo onda.»
«Prvo, vjeruj. Sklopi oči i meditiraj. Ja ću te voditi.»
Kristijan zaklopi oči predano moleći.
«Pronađi crkvu. Kreni sa ove livade, preko mora do crkve.»
Držao je oči čvrsto zatvorene pokušavajući slijediti njene upute. Nabere čelo od napora. Osjećaj malodušnosti preplavi ga. Ispod zatvorenih vjeđa vladala je mrkla tama.
«Koncentriraj se, Kristijane, oslobodi se suvišnih osjećaja. Postani lak kao pero. Osjećaš li lakoću u udovima? Ruke su ti lagane, noge, iz tijela ti nestaje težina, samo lakoća, možeš ići kamo god želiš jer si lak poput vjetra, a vjetar puše gdje god poželi.»
Kristijan se pokušavao otresti tereta sumnji. Usredotočio se na tijelo koje je polako gubilo težinu. Starica je bila u pravu. Trebalo se samo prepustiti. Gotovo da je mogao poletjeti. Preplavi ga ponos. Tada se ponovo nađe na zemlji.
«Ne, ne, rekla sam ti, riješi se suvišnih osjećaja. To što laskaš sebi samo nam šteti! Skromno, pokorno, oslobodi se svega ljudskog i sjeti se svoje duše. Tako je, Kristijane, duša. Pronađi je, oslobodi od tijela, polako, izvuci se iz nepotrebnog tereta koji te sputava. Duša je laka, nema težinu, masu, osjećaš li kako postaješ lagan?» Kristijan se silno trudio. Na trenutak je postigao nešto nalik na bestjelesnost, no sekunda straha, oklijevanja i bio je ponovo dolje.
Starica se ljutila.
«Mislila sam da si savladao tehnike meditacije» razočarano reče. Kristijan se posrami. Naravno da je pohađao satove meditacije, štoviše, bio je najbolji u grupi, no odavno nije ozbiljno meditirao. Duboko udahne zrak. Polako se rješavao misli i osjećaja. Uz poprilično napora, uspije se dovesti u stanje bez svjesnog i misaonog. Starica je bila zadovoljna. Tihim, ali upornim glasom vodila ga je prema odredištu. Savjetovala ga je što treba učiniti, kako se obratiti ljudima koji su ga trebali. Kristijan instinktivno otvori usta i pusti glas. Istog trena čarolija nestane. Starica ga blago lupi u čelo.
«Sve je tu, u tvojoj glavi. Iznutra, a ne izvana. Da su obratili pažnju na tebe, sve bi pokvario. Pazi, jer sljedeći put kada se nađeš s njima, nemaš pravo na grešku. Ako shvate obmanu, izgubio si, mladiću.»
On je dobro znao o čemu starica priča. Ponovo se namjesti, udahne zrak i krene iz početka. Pustio je da ga staričin glas vodi niz livadu, preko mora, do crkve, među vjernike. Stajao je na vratima crkve i promatrao ljude ispred sebe. Slušao je njihovo negodovanje. Jedni su htjeli otići za ostalima, drugi su sumnjali u Kristijanovu iskrenost. Osjećali su se napušteno, izigrano. Samo malen broj vjernika odlučio je čekati svećenika. Kristijan je s mukom kontrolirao osjećaje. Predao bi se oduševljenju, no time bi sve uprskao.
«Što čekamo, pop se sigurno neće vratit! Tko zna, možda se njima pridružio, a nas drži ovdje ko budale!» prosvjedovao je starac čija je obitelj bila na drugoj strani. Neki su mu povlađivali. Kristijan osjeti njihovu tugu i strah. Pogleda u svoje ruke. Izgledalo je vrlo materijalno.
«Tu sam. Oprostite što sam se zadržao, ali sada sam ovdje i da znate, nemamo puno vremena.»
«Što je s našima? Je si ih vidio?» upitaju svi u glas. Okupe se oko njega postavljajući razna pitanja. On podigne ruku.
«Stanite malo. Vani je metež. Svi su još živi, ali oluja samo što nije udarila, a oni kane biti nasred pučine. Ništa ne možemo poduzeti, osim molitve. Maro, ti ćeš početi. Litanije, pa krunica, psalmi, ti si najbolja u tome. Važno je da ni pod koju cijenu ne prestanete s molitvom. Skupite se svi oko oltara. Ja ću meditirati, tamo, ispred kipa Svetog Bartolomeja, da nas čuva od zla koje predstoji. Ma što da se dogodilo, ne prekidajte me. Inače ćemo završiti kao oni nesretnici vani.»
Ljudi su kimali glavama odobravajući. Nitko se nikada nije zauzimao za njih. U teškim vremenima, došljaci bi pobjegli, ostavljajući ih same u nevoljama. Zbog toga su poslušno i bez prigovora učinili kako je svećenik tražio.
«Pripremite lampe, velika je vjerojatnost da ćemo noćas ostati bez struje.»
«Velečasni» tiho ga pozove ženski glas.
«Da?»
«Koliko dugo ćemo moliti?»
«Cijelu noć ako treba, cijelu noć. Ne brinite, znat ćemo kada je dosta.»
Muškarci postave nekoliko uljanica na oltar. Starac prinese jednu ispred kipa Sv. Bartolomeja, ali svećenik ga zaustavi.
«Nemoj, lakše ću se koncentrirati u mraku. Ne bojte se, za par sati sve će biti gotovo. Budite hrabri i ne zaboravite da je Gospodin s nama i da nam se ništa ne može dogoditi, dok god vjerujemo.»
Potrbuške legne ispred kipa. Ljudi su se uplašeno osvrtali, a tada Mara započne molitvu. S vremena na vrijeme bacili bi pogled na svećenika koji se nije micao. Ležao je tako u sjeni, dok su ljudi izgovarali psalme strahujući za vlastite živote.

«Jesam li bio dobar?» upita staricu koja je sjedila na istom mjestu. Ona potvrdno kimne.
«Kako je zahladilo! Ili mi se čini?»
«Ne, Kristijane, ne čini ti se. Počinje.»
«Počinje, što?»
«Ono zbog čega smo tu. Kristijane, ja sam tebi učinila uslugu, sada ti učini meni. Želim da ponovo utoneš u meditaciju i pokušaš doprijeti do svog šefa. Razumiješ? Nemoj odmah biti skeptičan. Naravno da je moguće, na nekoliko razina.»
«Zašto onda vi ne pokušate?» Upita Kristijan sumnjičavo.
«Zato što će tebi trebati sva Njegova pomoć, ne meni. Traži da bi ti se dalo. Sjećaš se?» Kristijan je bio iscrpljen od maloprijašnje avanture. Starica mu pruži čuturicu.
«Okrijepi se. Pusti vjetar da te prožme, da prostruji tvojim krhkim tijelom, osvježit će te.» Svećenik poslušno otpije, podigne se na noge i raširenih ruku dočeka oštri nalet vjetra. Stajao je tako drhtureći. Starica je bila u pravu, umor je nestao.
Ponovo se smjesti do nje upitno je gledajući.
«Što? Ne mogu ti pomoći, dalje moraš sam. Ne brini, bit ću ovdje kada završiš.»
Sjedili su u tišini. Vjetar kao da je tek uzimao maha, puhao je sve snažnije i hladnije. Kristijan požali što ne sjede negdje u zaklonu, no činilo se da starici vjetar ne smeta. Zbog toga Kristijan ne reče ništa, pokušavajući utonuti u meditaciju. «Da sam znala da ti toliko smeta, potražila bi zaklon, no vjeruj mi, uskoro nećeš osjetiti hladnoću, a kasnije će ti goditi» začuje svećenik u svojoj glavi. Lagano se osmjehne prije nego što je utonuo u sasvim drugi svijet. Starica je bila u pravu. Nije osjećao hladnoću. Štoviše, nije osjećao ništa. Neopisivom lakoćom uzdigao se iznad proplanka. Zatim, poput akrobata koji vježba točku za nastup, vrati se na mjesto gdje je sjedio. Baci pogled na svoje tijelo pored sijede žene, a tada poleti u visine. Prolazio je kroz tunele drugih dimenzija zadivljen bojama i mjestima sasvim drugačijih oblika od poznatog mu svijeta. Cijelo je vrijeme osjećao prisutnost starice. Gotovo ju je mogao osjetiti na svome putu. Odjednom se našao nigdje. Kao da je upao u prazninu. Lebdeći u prostoru bez svjetla i tame, skrušeno se obrati Stvoritelju svih svjetova. Zazivao ga je i zazivao, sve dok ne začuje nevjerojatno blag, topao glas:
«Zašto me zoveš kada znaš da sam uvijek s tobom? Zašto si dolazio, kada znaš da je dovoljno samo zatražiti? Vrati se, nije ti ovdje mjesto.»
«Nemoj otići, molim Te, ja sam ga nagovorila da Te potraži. Treba mi pomoć, jer sam inače izgubljena. Kristijane, možeš sada otići» začuje «glas» starice. Iznenada, svijet u kojem se našao raspline se, a on se ponovo nađe na proplanku drhtureći od zime. No, starice nije bilo pored njega. Obriše čelo orošeno znojem. Iscrpljen, baci se u travu i glasno se počne smijati. Bilo je nevjerojatno da je on, mali svećenik i veliki grešnik, uspio doprijeti do samog Stvoritelja. O, kakav osjećaj! Kakav doživljaj! A sve zahvaljujući starici. Nije primjećivao kišu, niti je razmišljao o traženju zaklona. Čekao je na nju. «Od sada, kada vjernicima kažem da Gospodin postoji, znat ću o čemu pričam. Obići ću svijet i svima reći da nema sumnje, da je tu, u nama, među nama, da Ga samo moramo dozvati!» Bio je posve zanesen.
«Vidim da si se oporavio od puta» prekine ga ugodan staričin glas. On se okrene. Sjedila je iza njega mirno ga promatrajući.
«Hej! Vratili ste se! Bilo je fantastično! Ovo je neponovljivo iskustvo, iskustvo moga života! Premda ste me iskoristili, opraštam.»
Starica odmahne glavom.
«Ako se sada uzoholiš, išibat ću te kao zločestog balavca.»
«Ali, zašto ste trebali moju pomoć? Duhovno ste puno jači od mene!» upita Kristijan prečuvši njezin komentar.
«Dječače, neke stvari ne mogu ni ja sama. Zahvaljujem na pomoći.»
«Jeste li dobili što ste tražili?»
Njene blijede usne razvuku se u osmijeh.
«Zar nisi slušao? Traži i dobit ćeš.»
«Mogao bi Vas poljubiti» svećenika nije napuštalo oduševljenje.
«Bojim se da nemaš vremena. Prijatelji su ti u smrtnoj opasnosti. Ako ne požuriš, izgubit ćeš ih.»
Kristijan skoči na noge.
«Moj Bože, gdje su?»
«Samo požuri i naći ćeš ih. Bit će ti na putu. Imaš li svetu vodu?» On potvrdi.
«Sretno, Kristijane. Hvala Bogu, spreman si.»
Kristijan nije razumio njene posljednje riječi, no nije bilo važno. Potrči niz livadu strahujući za svoje prijatelje.
nastavlja se...

Tina se nervozno ushodala svjetionikom neprestano razmišljajući o Marinu. Bližila se noć, a ona nije znala ni gdje joj je sin, niti da li je gladan, ili žedan, ima li spremljen krevet, ili ga drže u mračnom potpalublju nekog starog broda… Tužno je uzdisala očiju punih suza.
Toliko je bila zaokupljena mračnim slutnjama, da nije vidjela veliki, crni brod u daljini, kako tromo prilazi Vučjoj Glavi. Izgledao je nestvarno na početku, poput paučine ili izmaglice u daljini, koja kao da upija boje oko sebe kako bi se napokon oblikovala u veliki, putnički brod. Sudeći po gustom dimu koji je sukljao na sve strane, činilo se da brod datira iz nekog prošlog stoljeća. No Tina je bila previše obuzeta sobom da bi išta primijetila. Sjela je na Danielov stolac i plakala. Odjednom je ošine jak vjetar i ona iznenađeno poskoči. Kao da je nastao baš ovdje, na otoku, vjetar je uskovitlao sve uokolo, a zatim se pružio po moru. Naježila se od hladnoće. U to začuje korake na stepenicama.
«Tko je?» upita prestrašeno. «Dolaze po mene. Bože, sigurno dolaze po mene.» Panično je zamišljala ljude kako je vuku niz stepenice. Krikne od straha. Koraci su bili sve bliži. Krupna, mračna sjenka prekrila je mjesto gdje se šćućurila Tina. Ona problijedi kao krpa. Razrogačenih očiju piljila je prema stepenicama očekujući najgore. Napad panike zamijeni ogromno olakšanje kada ugleda poznato lice.
«Ela! Zašto se nisi javila? Pitala sam tko je, a ti ništa!»
Djevojka je drhtala cijelim tijelom.
Ela je ogrne kabanicom koju je nosila pod rukom.
«Oprosti, ali od prokletog vjetra nisam ništa čula. Došla sam ti praviti društvo, ne mogu cijelu noć provesti u kući.»
Tini je bilo drago što neće biti sama.
«Gdje je Daniel?»
«U spremištu. Čula sam nešto…» nije stigla dalje jer Tina iznenada poviče:
«O, Bože, što je ono!? Liči na brod ili nešto. Čini se da ide ravno na otok.»
Ela se znatiželjno naviri. Djevojka joj ponudi teleskop. Ela usmjeri napravu prema brodu glasno se čudeći.
«Jesi li ikada vidjela nešto takvo?»
Žena odmahne glavom.
«Trebale bi sići, ne sviđa mi se ovo.»
Tina kimne glavom. Brzo se spuste niz stepenice. Ela zastane kod spremišta, no Tina je već trčala prema uvali. Nešto ju je tjeralo naprijed, bila je uzbuđena i znatiželjna, nije više osjećala strah, samo nagon da bude tamo prije nego brod pristane. Zaustavi se na uzvisini. Dva čamca njihala su se na valovitom moru.
«Imamo goste» zabrinuto će Tina. Ela je primi za ruku. «Počelo je» reče u sebi. Istog trena pred njih bane Lorna. Njen pogled bio je hladan kao i oštar vjetar koji je nosio sve pred sobom.
«Kamo ste se vas dvije uputile? Zar nećete dočekati brod? Max je na njemu, očekuje te.»
Tina stisne Elinu ruku. Lice joj se zgrči.
«Ne vjerujem ti. Kako znaš da je Max na brodu?»
«Zato što znam. Zato što mi je sin. Zato što sam ga pozvala da se vrati.»
Lorna je djelovala nadmoćno u odnosu na uplašenu i napola promrzlu djevojku. Činilo se da njoj ni malo ne smeta iznenadan nalet hladnoće. Obučena u svečane tamne hlače i usku svilenu košulju izgledala je vrlo opasno. Kosu je povezala svilenom vrpcom, dok su joj dragulji krasili ušne resice.
«Moj Bože, Max te neće prepoznati. Izgledaš bolje nego ja» u nevjerici primijeti Tina. Lorna se zadovoljno osmjehne.
«Draga moja, ja sam uvijek izgledala bolje nego ti. A sada mi reci gdje je unuk. Max je izričito tražio na okupu cijelu obitelj.»
«Gluposti. Prvo, nedostaje Maxov otac, ma tko on bio. Drugo, Tina nije Maxova žena i neće to nikada biti. Mislim da je sve ovo jedna velika laž.» Oglasi se Ela po prvi put. Lorna je prostrijeli pogledom punim mržnje.
«A što ti znaš? Ne pripadaš ovamo, niti te je tko zvao. Bolje potraži nećaka, dok Tina i ja dočekujemo goste.»
Dramatično pogleda u skupocjen sat na svojoj ruci. Zatim se tiho obrati djevojci.
«Brzo reci gdje mi je unuk. Max dolazi po vas. Želi spasiti tebe i sina od ovih ludih mještana. Odvest će vas na sigurno.»
Djevojka nemoćno slegne ramenima.
«Nemam pojma gdje je. Ela mi ne želi reći. O, Lorna, kako se bojim!»
Ženino lice izobliči se od bijesa.
«Ti, glupačo jedna! Kako ćeš pred Maxa bez dječaka?! Gubi se!»
Bijesno odgurne djevojku niz usjek. Tina poleti strmim puteljkom, osjećajući oštro kamenje pod leđima.
Lorna se okrene prema Eli. Ona se široko osmjehne.
«Napokon si shvatila. Ako želiš vidjeti unuka, morat ćeš se ulizivati meni, a ne Tini.»
Lorna je pograbi za košulju. Djelovala je nevjerojatno snažno s obzirom na profinjenu građu tijela.
«Ti si kasnije na redu, sada imam mali razgovor sa droljom koja javno gazi čast moje obitelji» prosikće, zatim se spusti za Tinom. Djevojka je brisala krvave tragove s ruku, kada je žena ščepa za kosu.
«Još mi nisi rekla gdje je mali. Izvuci to iz Ele, ili iz svoje guzice, meni je svejedno. Samo hoću odgovor, a ako ga ne dobijem, ti ćeš stradati, draga moja.»
Tina joj se hladno osmjehne.
«U ovom trenutku, duboko sam zahvalna Eli što ga je odvela. I što je bila mudra, pa mi nije odala Marinovo skrovište. Poražena si, Lorna, poražena na svim poljima.»
Žena bijesno krikne, zatim je pograbi za vrat i stane gušiti. Tina se bezuspješno pokušavala osloboditi stiska. Pred očima joj se crnilo. Osjeti kako se guši. Nije mogla ispustiti niti glas. Upravo tada stisak olabavi, a Lorna se sruši pored stijene. Iza nje je stajala Ela sa ovećim kamenom u ruci.
«Jesi li dobro?» upita zabrinuto. Tina je kašljala držeći se za vrat. S mukom kimne glavom.
«Bože! Da ne povjeruješ očima! Gle. Šššš, slušaj.» Vikne Ela.
Djevojka se okrene i ugleda brod kako im se primiče. Iako je bio na pristojnoj udaljenosti, jasno su mogle vidjeti svjetla i šarene lampione. Čak se i glazba probijala do njih kroz fijuke vjetra.
«Nevjerojatno. Ako mi čujemo pjesmu, kako li je na brodu?» prostenje Tina.
Žene su u čudu promatrale dolazak neobičnog broda. Odnekud se ispred njih stvori muškarac.
«Gdje je Lorna? Hitno je trebam! Bože, što se tebi dogodilo, sva si izgrebana!»
Tina nije imala volje objašnjavati.
«Eno ti je, leži kraj stijene.»
«Što se dogodilo?»
«Ne pitaj.»
Roko klekne pored Lorne. Pokuša je dozvati k svijesti, a kada nije uspio, odnese je do mora. Bez puno osjećaja, spusti je u hladnu vodu. Lorna se koprcala, zatim bijesno nasrne na muškarca. On je pograbi za ruke i hladno reče:
«Možeš mi biti zahvalna. Da nisam došao, propustila bi doček. Hajde, dotjeraj se malo. Jesi li našla malce?»
Lorna je mislila da će joj glava pući od bolova. Duboko udahne svjež zrak, zatim tiho prostenje:
«Tvoj je posao otkriti malce, ne moj. Sjeti se, ja dočekujem brod, ti donosiš poklon, odlazimo u vječnost zajedno. Zar je tako teško zapamtiti!?»
«Gdje je svjetioničar?»
«Očito radi, što se za tebe ne može reći. Moraš se pokrenuti, ili ćeš gadno razljutiti Gospodara. Nemaš puno vremena.»
«Odi k vragu. Nadao sam se tvojoj pomoći.»
«Hm, obavi muški posao ili priznaj da nisi dorastao. Već imam zamjenu za tebe, ne brini.» Roko opsuje i ponovo nestane u mraku. Iako Tina i Ela nisu čule cijeli razgovor, znale su da se sprema nešto jako gadno.
«Idemo upozoriti Daniela. Ovdje ionako nemamo što tražiti» predloži Tina.
«Imaš pravo. Čini se da mi je nećak u opasnosti. Moramo požuriti.»
«Nikamo vi ne idete! Tina, dočekat ćeš Maxa ovdje, makar te morala vezati. Nisam trebala otpraviti Roka, dobro bi mi došla njegova pomoć.»
Dvije žene nisu se obazirale na Lornine prijetnje. Hitale su prema uzvisini dijeleći strah za Daniela. Već su poodmakle prema svjetioniku, kad ih zaustavi prodoran glas. Preplašeno se osvrnu.
«Dragi moji! Dobro došli na veliku zabavu! Ovdje smo, samo noćas i samo radi vas! Dođite na najuzbudljiviju, nezaboravnu vožnju, koja će promijeniti vaš cijeli život! Ulaz?! Besplatan! K tome možete sresti vama drage osobe koje niste vidjeli možda stoljećima! Zašto?! Zato JER MI SPAJAMO LJUDE! Samo noćas, samo za vas, pridružite nam se u što većem broju!» Brod je pristajao pedesetak metara od uvale. Glazba je treštala. Žene su u čudu promatrale predstavu.
«Gledaj» šapne Ela pokazujući na pučinu. Tina zine od iznenađenja. Po moru je bilo razasuto pedesetak čamaca punih ljudi. Svi su imali postavljenu «sviću», svjetiljku kojom noću love ribu. Od prizora im zastane dah.
«Ako vjetar nastavi puhati, neki će sigurno potonuti» zabrinuto primijeti Tina. Ela kimne glavom. Bilo je očito da manji čamci jedva odolijevaju naletima jakog vjetra. Istovremeno, prve kapi kiše, krupne kao zrele bobe grožđa, prospu se po moru. Brod se ljuljao, no činilo se da tamo nitko ne pati od morske bolesti. Tina nesvjesno krene prema obali. Mogla je vidjeti lica ljudi načičkanih uz ogradu koji su im veselo mahali. Cijela slika bila je tako nestvarna, kao da je izišla iz neke groteskne priče.
«Govori vam kapetan broda! Slobodno dođite, posjetite nas, pozdravite vaše najmilije! Bit će mi drago ugostiti vas, upoznati vas, podijeliti s vama zajedničke trenutke! Dođite, dođite u što većem broju!»
Lorna se spusti u uvalu napeto tražeći poznata lica. Svjetlost sa broda obasja njeno radosno lice ispunjeno iščekivanjem.
«O, Bože, čini se da Max stvarno dolazi» sa zebnjom će Tina.
«Pogledaj je, sva zrači srećom, kao uvijek kada se radi o njenom sinu.»
Ela se okrene prema Tini.
«Slušaj me, ma što bilo, ne približavaj se tom brodu. Imam užasno loš predosjećaj. Osjećam da ovo nije ono što mi mislimo da je.» Tina je upitno pogleda.
«Čula sam već o tome, samo se ne mogu sjetiti. Bilo je to davno, jako davno.»
Nasloni se na stijenu napeto razmišljajući. Djevojka je napeto promatrala lica na brodu, moleći u sebi da se Max nije ukrcao. Ljudi na moru približavali su se brodu. Neki od njih glasno su izvikivali imena svojih najmilijih. Tina nabere čelo. Koji to brod putuje svijetom u potrazi za «izgubljenim» Mulanima? Zašto bi itko trošio vrijeme i novac na stanovnike nekog zabačenog otoka? Bila je svjesna čudnih događaja, no ovo se činilo previše. Ela je bila u pravu, tu nešto smrdi. Upravo kada je htjela svoje sumnje podijeliti s njom, do ušiju joj dopre vrisak.
»MAAX!»
Tina se ukoči. Znači ipak…
«Tu si! Dovela sam i Tinu! Pustite ga naprijed! Ne vidim ga od vas!» Vikala je Lorna na ljude zbijene uz ogradu. Ljudi se razmakoše prepuštajući mjesto zgodnom, crnomanjastom muškarcu. Tina se primi za usta. Nije mogla povjerovati vlastitim očima. Ela zagrli djevojku.
«Oh, Bože, to je stvarno Max!»
Ona potvrdno kimne glavom. Osjećala se kao da umire. Čovjek kojega je nekada toliko voljela, sada bi joj mogao oduzeti jedino vrijedno što ima. Izgledao je jednako kao onoga dana kada je nestao, samo nešto bljeđi, no s obzirom na vjetar i kišu, ništa čudno. Kao da je osjetio njene poglede na sebi, Max podigne glavu, i prvi put nakon dugo vremena, oči im se sretnu. Tina poželi pobjeći, no znala je da je to glupa ideja. Ne može cijeli život bježati. Morat će ga nekako uvjeriti da je Marinu najbolje s njom. Za dobro dječaka. Max će shvatiti. Sigurno će shvatiti. Uvjeravala je sebe. A što ako ne shvati? Njegove se usne rašire u osmjeh.
«Tina! Dođi bliže! Izgledaš ludo! Dođi, dođi bliže da te vidim!»
«Nemoj ići, ovo nije stvarno. Želi te samo namamiti. Tina, reci da ćeš doći sutra na brod» preklinjala je Ela, no djevojka izvuče svoju ruku iz njene i laganim korakom krene prema brodu.
«Misli na Marina!» dobaci žena za njom.
«Radi njega i idem! Treba zauvijek razriješiti našu situaciju!» odlučno će Tina. Nitko nije primjećivao olujno nevrijeme koje je uzelo maha. Ljudi su se primicali čamcima dozivajući svoje, Tina je spokojno prilazila čudnovatom brodu odlučna u namjeri da zauvijek raščisti svoj odnos s Maxom, dok je Ela žurila za njom pokušavajući je spasiti od pogibije.
nastavlja se...

Spodoba šćućurena u žbunju preplašeno skoči ugledavši dva posjetioca. Oprezno se povuče dublje u guštik. Skoro mu pozli kada Tina i Daniel prođu metar od njega. Gledao je kako ulaze sve dublje u šumu i oprezno krene za njima. Pratio je svaki njihov korak, skrivajući se iza stabala, zaklonjen grmljem, budno ih motreći.
Daniel se zaustavi pored guste šikare. Bespomoćno slegne ramenima.
«Bojim se da smo se izgubili. Do sada smo već morali doći do onoga mjesta.»
«Nema veze, ionako će se uskoro smračiti. Možda idemo u krivom pravcu. Možda je ovo bila pogrešna odluka.» Blago će Tina.
«Šššššššš» utihne je Daniel. Napeto je osluškivao. Ona se uplašeno zagleda u njega.
«Čuješ li šum mora?» upita šapatom. Ona potvrdno kimne.
«Moramo slijediti taj zvuk i vani smo.»
Tina ga lupi po ramenu.
«Mislila sam da smo u nekoj opasnosti. Prepao si me!»
Daniel je primi za ruku. Probijali su se kroz grmlje vođeni šumom valova. Nađu se između tri hrasta. Daniel je pažljivo osluškivao. Tina ga grubo povuče za ruku. On je smeteno pogleda. Djevojka upre prstom u spodobu naslonjenu na drvo. Od iznenađenja nije mogla riječ progovoriti. Daniel se zabezeknuto zagleda u starog moreplovca. Poznato izborano lice, lula iz koje se pušilo, naherena izblijedjela kapa na sijedoj kosi. U ruci je držao konopac. Vezao je mornarski čvor. Tina vrisne. Daniel je čvrsto stegne za ruku. Starac razvuče usne u cer ogolivši dva požutjela očnjaka. Dobaci konopac Danielu. Tina se ispriječi između njih.
«Tko ste vi? Što hoćete?» upita preplašeno.
«Hej, svjetioničaru, opet se srećemo. Mala ti je dobra, stvarno dobra. Zašto nisi poslušo moj savjet? Nisu te učili da slušaš starije?»
«Uništili su mi brod» nevoljko reče Daniel.
«Hej, tko ste vi? Što hoćete!?» Umiješa se Tina.
«Mala je temperamentna. Prava tigrica. Nekad sam imao samo takve. Čuvaj je, svjetioničaru, čuvaj svoju malu.» Reče prečuvši njenu upadicu.
«Ako me prije ne žrtvuju.» Gorko će Tina. On odmahne glavom.
«To su gluposti. Ne trebaš im ti. Tvoj mali, on bi poslužio, ali ti…»
Djevojka ga pogleda očima punim strepnje. Bilo je jasno da starac puno toga zna. Možda bi joj mogao odgovoriti…
«Ti, draga moja, ti si beskorisna. Ali oni to ne znaju, ha? Oni to ne znaju! He, he, he…» Zlobno se naceri.
«Što hoćete?» Upita Daniel.
«Slušajte, postoji mala šansa da se izvučete. Znam za jedan čamac, samo sjednete i isplovite.»
Daniel kimne glavom.
«Recite.»
«Na lijevoj strani obale postoji jedna špilja. Ako malo dublje zavirite, naći ćete čamac. Star, ali poslužit će. Pravi mornar…»
Istog trena nekakav žamor, sve glasniji, propara zrak tako naglo, da Tina i Daniel poskoče od iznenađenja. Okretali su se na sve strane pokušavajući razabrati kakav je to zvuk, no uskoro više nije bilo sumnje. Šumu ispuni jeziv, vrištav dječji plač. Činilo se kao da tisuću upravo rođene dječice plače u isti glas. Pokušavali su odgonetnuti odakle zvukovi dolaze, što je bilo nemoguće, jer su glasni jecaji ispunili svaki pedalj šume. Ptice uznemireno polete sa grana. Tina pokrije lice rukama. Oči joj se ispune suzama. Bilo je toliko boli u njihovim jecajima! Pomisli kako bi život dala, samo da ih umiri. Spodoba u grmu poklopila je uši, spremna na bijeg. Daniel se htjede obratiti starcu, ali njega više nije bilo.
Plač se odjednom počne udaljavati. Daniel primi Tinu za ruku i potrči u smjeru zvuka. Grmlje i divlje raslinje omelo ih je u trku. Umorno zastanu brišući znojna lica. Oko njih vladala je tišina.
«K vragu! Izgubili smo ih! To su bili oni! Tina, siguran sam da su bili oni!»
Djevojka se rasplače.
«Toliko je boli u njima! Jesi li osjetio? Daniele, moramo im pomoći! Moramo!»
On se borio za dah.
«Znam, draga, znam. Ali prvo ih moramo naći. Što ti misliš?»
Ona slegne ramenima.
«Ako nisu došli preko mora, onda su svakako na ovom otoku. Hajde, možda je Ela čula nešto.»
Daniel opazi između grmlja utabanu stazu. Povuče djevojku za ruku. Ubrzo se nađu na proplanku, zatim zadihano ulete u kuću. Ela je završavala objed. Do nosnica im dopre fini miris iz kuhinje.
«Teta, jesi li čula nešto čudno? Plač, užasno glasan plač male djece?» Poviče Daniel zadihano. Ona polako kimne glavom.
«Da, čula sam nešto.» Neodređeno reče.
Tina podigne obrvu.
«Hajde, jelo samo što nije gotovo. Operite ruke i na posao. Trebat će vam puno snage.»
«Teta!» Negodovao je Daniel. Ona se ne obazre. Činilo se da je jedva svjesna njihovog prisustva.
«Moram upaliti feral» reče Daniel. Tina krene za njim. Nije željela ostati u kući. Ela se jako čudno držala. Kao da to više nije bila ona.

Sumrak je padao na otok poput finog baršunastog plašta, skrivajući tamom mračne otočke
tajne. Na cesti nije bilo psa, vladala je sumorna tišina. Nije bilo vozila niti su se čuli glasovi ljudi. Mutne sjene pružale su se duž ulice i Kristijan osjeti kako mu se svaka dlačica na koži digla. «Kao da sam u noćnoj mori» pomisli dok je brzao prema pristaništu. Mrmljao je molitvicu neprestano se osvrćući ne bi li otkrio kakvo biće iza sebe. No, ulica je ostala prazna. I more je bilo mirno kao ulje. Ni vala, niti povjetarca. Žurio je prema svjetioniku nadajući se da će moći ispuniti obećanje i vratiti se u crkvu prije nego oni u njoj naprave nekakvu nesmotrenost. Dijelio je strah sa svojim vjernicima, znao je da ga trebaju više nego ikada. Odahne tek kada gliser usidri u uvali. Svjetionik je postojano bdio nad pučinom.
«Barem je on na svom mjestu.» Blijeda svjetlost koja se sramežljivo ljeskala na vodi bila je znak da su mu prijatelji živi. Kristijan se uspne strmim puteljkom. Sve u njemu je treperilo od uzbuđenja. Opazi svjetla na prozorima. Dakle, u kući su. Pokuca na vrata.
Svi se razvesele njegovom dolasku. Večera je upravo završila. Ponude ga hranom. On odbije. Bio je previše uzbuđen da bi jeo. Tina mu ispriča događaj u šumi.
«Jadna dječica, da se nisu umiješala, tko zna, možda bi poslušali staru avet i zbrisali glavom bez obzira. Da si ih samo čuo! Srce mi se steže kada se sjetim» govorila je djevojka brišući oči. Daniel je zaštitnički zagrli.
«Moramo nešto poduzeti. Što ti misliš o svemu?» upita svećenika. Kristijan reče kako ga je starica poslala na svjetionik, te da stoga valja potražiti djecu na otoku. Bio je zapanjen njihovom pričom. Ela je sjedila pognute glave.
«Ja ih sigurno neću pronaći» reče tužno. Svi se okrenu prema njoj. Ona požuri sa objašnjenjem.
«Zbog toga ste vi ovdje. Nitko od nas «mještana» ne može ih naći. Tako je zapisano.»
«A što je sa osobom koja je zadnja zakopala dijete?» upita Tina.
«Na žalost, ili radost, mislim da je ta osoba do sada mrtva.»
«Pada mrak, vrijeme nam ističe. Ela, tebi ostavljam kuću. Tko prvi nešto pronađe, javlja Eli.» Progovori Daniel. Ela obeća da će držati sve pod kontrolom. Nakon kratkog dogovora, krenu u sumrak. Tina je oklijevala. Po tko zna koji put, molećivo upita Elu:
«Kamo si ga odvela?» Žena tužno obori pogled.
«Vjeruj mi, molim te.»
Tina stisne zube. Muškarci su se dogovarali kojim putem će tko krenuti.
«Ovo je suludo. Kao da tražimo travku u travnjaku. Može biti bilo gdje! Mora postojati način da suzimo potragu.» Javi se djevojka.
«Na žalost, nema načina. Treba slijediti intuiciju» zamišljeno će Daniel.
«Ja ću krenuti u uvalu.» Nevoljko reče Tina.
«Ostani sa mnom. Zajedno ćemo ih tražiti.» Predloži Daniel. Ona nesigurno slegne ramenima.
«Ne, to bi nas usporilo. Tko zna, možda su stvarno zakopani negdje blizu mora. Bolje da požurim.»
Daniel je uhvati za ruku.
«Molim te, nemoj ići sama. Znaš da mještani vrebaju na tebe. Tko zna, možda te čekaju raširenih ruku.»
Kristijan se složi. Tini odahne s olakšanjem. Jedno je bilo izgovoriti, ali ostati sama…. Primi Daniela pod ruku. Kristijan im poželi sreću, zatim se uputi na livadu. Tina i Daniel gledali su za njim. Daniel pokaže prema svjetioniku.
«Idemo?» Ona nesigurno kimne glavom.
«Želiš li možda ostati s Elom?»
«Ne pada mi na pamet! Ako mi kaže još jednom da za Marinovo dobro ne može reći gdje je, ubit ću je.»
Daniel nemoćno slegne ramenima.
«Onda idemo. Moramo biti brzi, jer zabava samo što nije počela.»
Popeli su se na svjetionik. Daniel pogleda kroz teleskop. Njihove sumnje bile su potvrđene. Osjete jezu dok su gledali crnu, neprozirnu rupu kako se prijeteći spušta prema njima. Plinovi nastali oko nje mijenjali su oblik i boju i na taj način cijeli prizor činili jezivijim. Izgledala je poput životinje koja raste i grabežljivo se primiče nemoćnim žrtvama. Daniel opazi tamni oblak kako prekriva nebo. Nestale su prve zvijezde. Slutilo je na oluju.
«Tina, trebala bi ostati na svjetioniku. Ako vidiš nešto sumnjivo, odmah javi meni ili Eli. Ja ću biti negdje u blizini. Moram nešto provjeriti. Je li to u redu?» Ona hrabro kimne glavom. Na svjetioniku se osjećala sigurnom, imala je pogled na more, a pomisao da će Daniel biti u blizini, pružala joj je sigurnost.
«Savršeno. Ne brini se, pazit ću i na more i na ovo jezivo crnilo u zraku.»
«Jesam li ti rekao da te volim?» Ona zatrese glavom. Daniel je brzo poljubi. Spusti se na stazu. Ugodnu toplinu zamijenio je hladan vjetar. Činilo se da bi uskoro mogla i kiša. Krene po kabanice, čizme, svjetiljke, trebat će im. Sjeti se da u spremištu ima zalihe svega.
«SPREMIŠTE!» Daniel stane kao gromom pogođen. «Kako se ranije nisam sjetio! Cijelo vrijeme bilo mi je pred nosom!» Ela dotrči iz kuće.
«Gdje je Tina?»
«Čuva svjetionik» odsutno odgovori Daniel zaprepašten otkrićem. Iz skladišta su ponovo dopirali uznemirujući zvukovi. Priđe vratima dok mu je srce luđački udaralo. Polako ih otvori. «Moraju biti ovdje, moraju.» govorio je sam sebi. Iz misli ga prene Elin zabrinut glas.
«Moram odnijeti Tini nešto. Smrznut će se, jadno dijete. Što je to? Kakvi su to zvukovi? Da ti se koža naježi!»
Daniel joj dade znak rukom da šuti. Dohvati nekoliko kabanica okačenih o vrata.
«Evo, nosi. I čuvaj mi Tinu.»
«A ti?»
Daniel je nije čuo. Napeto je osluškivao zvukove u prostoriji. Dade joj rukom znak neka izađe. Žena ga posluša. Smeteno produži na svjetionik.
Daniel je nekoliko trenutaka stajao na vratima. Polako zakorači u mrak držeći se za zid. Svaka dlačica na tijelu mu se nakostriješila. Napipa prekidač. Svjetlost obasja prostoriju. Daniel se žmirkajući primakne polici na kojoj su bile složene svjetiljke. Tri stavi na stol, a jednu uzme. Stajao je grozničavo razmišljajući. U glavi mu je brujalo od zvukova nalik na dječji plač izmiješan sa hukom valova. Nije bio siguran odakle krenuti. Spustio se četveronoške napeto osluškujući. Činilo se da će mu glava eksplodirati od bolnih krikova svuda oko njega. Puzao je po skladištu napeto osluškujući. Što je više ulazio u unutrašnjost, zvukovi su bili jasniji. Naposljetku odmakne veliki stol. Ovdje su zvukovi bili gotovo zaglušujući. Krv mu se ledila u žilama. Cijeli pod bio je prekriven sa nekoliko slojeva linoleuma. Činilo se da su prijašnji stanari samo slagali jedan na drugi. Daniel među alatima pronađe oštar zidarski skalpel i stane njime rezati. Oglušio se na sve oko sebe usredotočen samo na ono što radi. Rezao je i rezao dok nije došao do betona. Kao dijete, slušao je priče o pomorcima koji nisu mogli odoljeti pjesmi sirena, i pomisli kako i njega sve više privlače zvukovi iznutra, premda nisu zvučali nimalo lijepo. Kuckao je po tvrdoj podlozi uvjeren kako je na pravom tragu. Jedan dio zvučao je šuplje, no Daniel nije mogao otkriti niti pukotinu, a kamoli vrata ili prolaz. Počeo je gubiti živce sve više osjećajući malodušnost. «Ako ne bude išlo drugačije, morat ću bušilicom pokušat probiti pod, no to može potrajati cijelu noć! Trebao sam znati da su tu!» predbacivao je sebi. Prstima je pipao djelić po djelić betona nadajući se kakvom otvoru. Znoj mu se cijedio s lica. Od huke i buke gotovo je oglušio. Htjede odustati kad ispod prsta osjeti malu udubinu. Otpuhne prašinu i upre snop svjetlosti. Udubina je bila djelić malenog reljefa. Očišćen od prašine, izgledao je kao otisak nekakvog ključa. Pun nade pogledom je prelazio po prostoriji. Zakleo bi se da je negdje vidio nekakav ključ na koji nije obraćao pažnju. Činio mu se tako nevažan, u stvari, jedva da ga je primijetio. «Misli, Daniele, misli. Gdje si ga mogao zapaziti? Što je bilo važnije u onom trenutku od nekakvog sitnog ključa koji je izgledao neupotrebljivo?» Očima je prelazio po spremištu. Sve je bilo na svom mjestu osim nereda koji je napravio na podu i dugačkog stola izguranog uza zid. Osjećaj da je blizu odgovora pojača nervozu. Prođe rukom kroz kosu. «Možda i gledam u to, a ne vidim!» «Traži tamo gdje najmanje očekuješ da ćeš naći» sjeti se riječi svoje mrtve supruge. Danima nije mislio na nju. Zapeče ga u srcu. «Ah, Doris, ti si uživala u ovakvim igricama. Da si ovdje, već bi riješila zagonetku» tužno je razmišljao kružeći svjetiljkom po spremištu. Svjetlost padne na jaknu koja je mijenjala boju onoga dana… «Pa da! Doris! Jakna! Toliko sam se uplašio da nisam obraćao pažnju…» Sjetio se kako je ulazeći i izlazeći iz spremišta krajem oka ugledao malen ključ, no zbog straha tada nije obraćao pažnju. Odahne s olakšanjem kada ga nađe pored vrata. Sada će sve ići kao podmazano, razmišljao je Daniel premda nije imao pojma što se točno treba dogoditi. Nekoliko trenutaka je klečao nad betonom, a zatim polako spusti ključ u reljef. Ploča kao da je oživjela: bučno utone prema dolje (Daniel u zadnji tren odskoči u stranu), a zatim se podvuče ulijevo. Ostane otvor dovoljan da se kroz njega provuče čovjek. Daniel zine u čudu. U otvoru je bilo mračno, čula se samo zaglušujuća huka valova. I smrad. Neopisivi smrad. Drhtavom rukom posvijetli prema dolje.
«O Bože! O, ne, ne, reci da sanjam!» stenjao je Daniel gledajući u nešto nalik na jamu gotovo do vrha ispunjenu truleži. Jedino se još mogla razabrati plava dekica koja je u većem dijelu strunula od vlage. Iz onoga što je ostalo, virile su kosti i dio lubanje. Daniel je mislio da će se onesvijestiti. Što od užasa, što od straha, vrtjelo mu se u glavi, dok mu je u sljepoočicama pulsiralo. Istrči van i povrati. Duboko je udisao oštar, hladan zrak nošen jakim vjetrom, a zatim se vrati u spremište. Izvuče krpu i njome prekrije usta, te priđe otvoru. Glavom su mu prolazile užasne misli. Svim se silama pokušavao usredotočiti na rupu ispod sebe. Bila je prostrana, duga oko dva metra, otprilike toliko i široka. Dubinu nije mogao odrediti, no sudeći prema šumu valova, kladio bi se da je bila prilično duboka. Netko ju je sazidao, zaključi dok je snop svjetla obasjavao betonske zidove. Tamna sjena približi se spremištu. Daniel je brujalo u ušima i nije čuo prigušene korake sve dok ne osjeti nečije ruke oko svoga vrata. Shvati da nije sam.
«Bravo, svjetioničaru, čekanje se isplatilo! Dobro si obavio posao, nemam riječi. Čestitam. A sad se lijepo pozdravi sa životom i upoznaj svoje nove prijatelje.»
Daniel podigne glavu, na trenutak se zagleda u oči sjajne od neskrivene mržnje, osjeti užasnu bol na potiljku, a zatim utone u mrak.
nastavlja se...

Kristijan se zavlačio u najmračnije kutove crkve tražeći dnevnik svog davnog prethodnika. Grebao je po zidovima nadajući se kakvoj pukotini, zaporci, putu u tajno skrovište. «Možda je upravo ovdje zakopavao dječicu» grozničavo pomisli. Što je više razmišljao, to je bio sigurniji da su leševi negdje u crkvi.
«Za miloga Boga, što to radiš?!»
Na vratima je stajala Mara sumnjičavo promatrajući svećenika.
«Maro, koliko dugo radiš za crkvenjake?» upita Kristijan.
«Ne znam, valjda cijeli život. I mama je pomagala crkvi.»
«A baka?»
Mara se namršti.
«Valjda, ne znam. Zašto?»
«Je si li ikada primijetila nešto neobično? Recimo, kad si čistila crkvu, da li si negdje primijetila kakav prolaz, nešto skriveno, ili nešto čudno što ti je zapelo za oči?»
«Šta to pričaš?! Ovo je hram Božji, ako ima nešto čudno, to je zato što Bog tako hoće.»
Odrješito će žena vidno uznemirena. Kristijan se ugrize za jezik. Trebao je biti taktičniji.
«Imaš pravo. Nego, Maro, htio bi razgovarati s mještanima. Kako da ih okupim?»
Ona ga pogleda kao da je sišao s uma.
«Morate samo dugo zvonit. Ljudi će znat šta to znači.»
Htjede krenuti, no Kristijan je zaustavi.
«Ti znaš što se noćas sprema?»
Mara oprezno kimne glavom.
«To nije tvoja briga. Bolje da se ne miješaš.»
«Moram, Maro, jer ste vi moji župljani i idete ravno u smrt. Koliko treba da se svi okupe?»
«Ne znam, zadnji put su zvona zvonila kada je izbio požar na masliniku. Čekaj, pa ćeš vidjet. Samo se bolje požuri, jer kad se smrači, više nikog nećeš zateć.»
«Hvala ti. Vidimo se kasnije?»
Ona potvrdi. Kristijan ostane sam. Neko je vrijeme klečao ispred oltara, zatim se popne na zvonik. Zvonio je dugo pozivajući ljude. U glavi je razradio cijeli plan. Vrijeme je prolazilo, Kristijan se ushodao pred ulazom sve više uvjeren da se nitko neće pojaviti. Nestrpljivo je pogledavao na sat, dok mu je u duši rasla malodušnost. Sve je bilo uzalud. Sav njegov trud, čvrsta vjera, želja da ispravi davno učinjenu nepravdu. Na kraju je ostao sam. Beskoristan.
«Što je hitno, velečasni?» začuje nečiji glas. On poskoči od iznenađenja. Ispusti uzdah olakšanja. Kroz nadsvođeni crkveni ulaz pristizali su mještani. Uz žamor, crkva se polako popunjavala. Ljudi su mrmorili između sebe. Kristijan je promatrao njihova lica. Većinu je poznavao. Neke je vjenčao, nečije bližnje pokopao, s nekima bi «bacio na karte» u dugim zimskim danima, a sve je ispovjedio, barem jednom. Crkva se ispunila do posljednjeg mjesta. Svećenik podigne ruke. Žamor utihne. Sve oči bile su uprte u njega.
«Moram vam ispričati jednu staru priču kako bi shvatili zašto sam vas pozvao.» započne Kristijan pa nastavi:
«Nekada davno, puno prije nego smo se mi rodili, na ovom otoku, u ovoj crkvi, službovao je svećenik imenom Don Mateo.»
Na spomen bivšeg svećenika ljudi se uznemire. Kristijan ih utiša i nastavi priču koju je čuo od starice. Žamor i neodobravanje bivali su sve glasniji. Kristijan se nije dao smesti. Sve glasnije pričao je o nevinoj djeci ubijenoj nizašto.
«Pronašli smo crvenu knjigu!»
Nasta muk. On porumeni od uzbuđenja. Osjećao je ogromnu odgovornost. Pred Bogom i pred ovim ljudima koji su naivno išli u smrt.
«Poznato mi je što se sprema. Uz pomoć prijatelja (žamor) uspio sam pročitati sve što piše. A ne piše vam se dobro. Ljudi moji, zajedno smo, koliko? Dvije, tri godine? Ja vama propovijedam o Bogu, vi se molite Njemu i ispovijedate svoje grijehe. A zašto? Da život završite kao nevjernici? Kako se možete pouzdati u Božju pomoć, a istovremeno vjerovati u bogove iz knjige? Zar ste zaboravili? JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ I NEMAJ DRUGIH BOGOVA UZ MENE!»
Ljudi su nezadovoljno mrmljali.
«Ona knjiga je laž. Priča, bajka, izmišljotina čovjeka! Ne vjerujete valjda u priče o bogovima i žrtvovanjima!? Zar mislite da možete ubiti nevine ljude i otići u nebo?! Što vam vaši vođe nude? Život bez života? Razmislite malo. Zar uistinu želite biti ni živi, ni mrtvi, ni na nebu ni na zemlji? Gdje je to mjesto kamo ste krenuli? Znade li itko?»
Mnoštvo obori pogled.
«Tko vam obećava život vječni? Da, Bog dragi! A vaše vradžbine sigurno ne vode k Njemu. Ljudi, otvorite oči! Cijela knjiga, sve je to plod nečije mašte! Put do uništenja! Kaže, nikada sretni! Zar takvu budućnost želite za sebe?! Oprostite, gospodo, ali meni to liči na pakao. Ja ne želim takvu budućnost za vas. Došao sam na otok kako bi vam približio kraljevstvo nebesko i ništa me neće spriječiti u tome. Svi smo griješili. Vi, Don Mateo koji je posijao sjeme zla na ovom otoku, ja griješim, nema bezgrešnih u ljudskome tijelu.»
Činilo se da je Kristijan pridobio njihovu pažnju. U crkvi je vladao muk.
«A što da radimo?» oglasi se muški glas. Svećenik odahne.
«Ništa. Ostanimo ovdje, u crkvi, zajedno. Molit ćemo cijelu noć jedni za druge, ostalo prepustimo dragome Bogu. A sutra neka bude fešta! Proslavimo Bartolomejevo kao nikada do sada!»
Ljudi su se pogledavali odobravajući svaku Kristijanovu riječ.
«Polako, pastiru! Zašto lažeš svoje stado? Reci im, koje je mjesto tvoj Gospodar namijenio ovim ljudima? Sam kažeš, prolila se nevina krv. Svi oni znali su za to i sudjelovali na svoj način. Ako ne drugačije, šutnjom. Dakle, gdje će završiti stado tvoje? U raju? Ha, ha, ha. Čak ti se onaj gore smije. Reci im, reci cijelu istinu.»
Sve glave okrenu se prema začelju crkve. Mnoštvo se polako razmakne, a Kristijan ugleda Lornu, ljepšu nego ikada, kako stoji na vratima u izazovnoj crnoj haljini. Masa se uskomeša.
«Lorna. Odavno si dušu predala vragu. Pogledajte, ljudi, tko joj je povratio mladost? I po koju cijenu? Ne bi me iznenadilo da vas je sve prodala za malo izvanjske ljepote. Istina, bilo je grijeha i krvi, no Bog je jasan: iskreno se pokajte i grijesi će vam biti oprošteni. Još nije kasno. Oprostite jedni drugima, oprostite sebi, zamolimo Boga za oprost i dao Svevišnji da se nikada više ne ponovi!»
Lorna zaplješće.
«Kako dirljivo! Samo, ovi se ljudi ne kaju. Boje se za svoje guzice, to, da, ali pokajanje… Ne poznaješ nas dobro kao što misliš. Svi znamo da će nas male krijesnice povesti u vječnost. Ne tvoju, svečeniće, već jednu bolju, stvarniju. Bit ćemo nedodirljivi i Bogu i vragu! Bit ćemo gospodari svemira, to te muči?»
Neki ljudi glasno su povlađivali Lorni.
«Odlazi od mene sotono!» Vikne svećenik. Lorna se nasmije.
«Ne pali, žao mi je.»
Kristijan opazi kolebanje među pukom. Morao je nešto poduzeti prije nego ih izgubi. Molio se Gospodinu za duhovnu snagu, za mudrost i providnost, jer sam nije mogao izaći na kraj sa čistim zlom. Svetom vodom poškropi prisutne usrdno moleći za njih. Ruku podignutih u zrak molio je za spas njihovih duša.
«Kris» začuje u glavi. Uplašeno otvori oči.
«Tu sam, Kris» začuje ponovo.
Gotovo se sruši od iznenađenja kada na Lorninom mjestu ugleda djevojku koja ga je navela na grijeh, razlog zbog kojeg je prispio na otok. Stajala je u svoj svojoj ljepoti na vratima crkve, zavodljivo se osmjehujući.
«Došla sam po tebe. Dosta si trunuo u ovoj rupi. Pođi s nama, Kristijane. Pridruži nam se. Tamo nema dobrog niti lošeg. Tamo smo slobodni od predrasuda, osuda, odobravanja; svega što je uništilo čovječanstvo. Zar ne misliš da bi sretnije živjeli da nema onog strogog pogleda koji nas neprestano procjenjuje? Zamisli, Kris, ti i ja, intelektualni razgovori, šetnje gdje god poželimo, dodiri koje nitko više neće vrednovati kao dobre ili loše…»
«Ines» dahne on. Ponovo, nakon toliko vremena, osjeti okus njenih usana na svojima, do nosnica mu dopre miris njenog tijela. Ona krene prema njemu sitnim, zavodljivim korakom, njišući bokovima. Ljudi su zbunjeno promatrali obrat situacije. Njezin umiljat glasić kao da je dopirao jedino do svećenika. On je stajao paraliziran novonastalom situacijom.
«Dođi, Kris, ovaj put ostat ću s tobom. Zauvijek. Ne mogu ti reći koliko sam patila kada si otišao. Ljudi su bili užasni prema meni. Uspomena na tebe i naš jedini poljubac dala mi je snagu. Sjećaš se našeg poljupca? Hajde, daj mi ruku, ovaj put bit će drugačije.»
«Velečasni! Što ćemo mi?» prene ga glas iz gomile. Kristijan zatrese glavom, protrlja oči tražeći pogledom djevojku, no nje više nije bilo. Samo je Lorna mirno stajala na mjestu na kojem je bila, pobjednički se osmjehujući. Kristijan se prestraši. Ova žena imala je ogromnu snagu. Morat će upotrijebiti svu vjeru, svo teološko znanje, ukoliko želi spasiti sebe i narod. U dnu srca osjeti trunku žaljenja što je Ines iščezla. Kao da mu čita misli, Lorna progovori:
«Ako nam se pridružiš, i ona će biti s tobom. To je najmanje što mogu učiniti. Dođi Kristijane i povedi nas.»
Umjesto odgovora, Kristijan stade mrmljati molitve. Sklopljenih očiju usrdno je molio Gospodina za ovaj narod, za njihovo spasenje, za snagu duha koja mu je bila prijeko potrebna. Što je usrdnije molio, to je manje bio svjestan gomile. Njegov um odlutao je u posebno stanje, u ono što ljudi nazivaju trans. Ljudi pognu glave u strahopoštovanju. Lorna osjeti promjene na sebi. Primi se za lice. Osjećala je pod prstima kako zategnuta koža gubi čvrstinu.
«Vidim da si ojačao, no još si slab. Želim vam svima reći ono što svećenik uporno taji od vas! Svi imamo previše grijeha da bi došli tamo gdje vam on obećava! Ono što nas čeka na kraju našeg puta je stvarno! Vječnost i sloboda da budemo gdje hoćemo, da uživamo kako nam je drago, da se sve smrti s naših ruku jednom zauvijek obrišu! Žene, ponovo ćete biti sa svojom djecom! Kako znam? Zato što mene moje dijete čeka!»
Neki ljudi glasno su odobravali, dok su se drugi u nevjerici zbili oko svećenika. Lorna osjeti kako joj slabi moć. Izađe u dvorište pozivajući ljude da joj se pridruže u pohodu koji će im donijeti vječitu slavu. Kristijan nije prestajao moliti. Otočani se podijeliše. Jedni pobjegoše za Lornom, šačica ostane uz njega. Na posljetku, on ih pogleda i reče:
«Sada smo sigurni. Sile zla više ne mogu stupiti na ovo tlo.»
Žene i muškarci postavljali su razna pitanja i on je nastojao odgovoriti na što više njih. Ohrabrivao ih je u odluci da ostanu vjerni Gospodinu. Tada začuje glas u svojoj glavi:
«Kristijane, vrijeme je. Moraš hitno na svjetionik. I ponesi svetu vodu, trebat će ti.»
Dobro je znao kome pripada taj glas.

Ljudi okupljeni oko svećenika tiho su razgovarali, prestrašeni slijedom događaja. On je klečao ispred oltara moleći za sve njih.
«Požuri, nemamo vremena» začuje ponovo u glavi. Kristijan se uspravi.
«Slušajte, moram otići na trenutak. Za dobro svih nas. Lenka, ti povedi molitvu. Ne bojte se, brzo ću se vratiti.»
Krene prema sakristiji, kada ga zaustavi odrješit ženski glas.
«Stani!»
On se okrene.
«Ne možeš nas sad ostavit! Prvo nas uvjeriš da te slušamo, da ne idemo za Lornom ili vragom ili šta ti ja znam, a sad nas samo tako ostavljaš same! Prvo kažeš da moramo ostati s tobom, sad tvrdiš da hitno moraš otići! Kako da ti vjerujemo? I što ako se Lorna vrati kad vidi da te nema?»
Drugi su glasno odobravali. Kristijan se zagleda u prestrašena lica svojih vjernika. Osjeti njihovo nepovjerenje.
«Oprostite mi, ali ovo moram obaviti. Vjerujte, ovdje ste sigurni, zato ne izlazite iz crkve. Ja ću se vratiti čim završim. I molim vas, nikada, baš nikada ne sumnjajte u Gospodina. On vas je doveo ovamo, On će vas čuvati, bio ja prisutan ili ne.»
Ljudi su uznemireno mrmljali između sebe. Svećenik ih poškropi svetom vodom, zatim krene put svjetionika.

Na Vučjoj Glavi vladala je sumorna atmosfera. Tina je pokušavala izvući iz Ele kamo je odvela dječaka, Daniel je nastojao skrenuti pažnju na ono što predstoji, a Ela je mirno sjedila za stolom uvjeravajući ih da se ne opterećuju nevažnim stvarima.
«Sve će doći na svoje, vidjet ćete. Jedino vam to mogu reći.»
Od pogleda na Tinino izmučeno lice, Danielu se srce stezalo. Bojažljivo predloži da se njih dvije odvezu na sigurno, prije nego ludnica počne. Obadvije se žestoko pobune. Barem su se u nečemu slagale. On nervozno ustane od stola.
«Ako smo već tu, ne možemo samo sjediti i čekati. Treba nešto poduzeti.»
«Tina» zovne. Nije se pomakla. Daniel se sagne do nje.
«Hej, ljepotice, probudi se» reče i blago je prodrma. Ona podigne oči crvene od suza. Daniel nije znao što bi rekao. Svaka utjeha zvučala bi šuplje.
«Dođi, Tina, idemo obaviti svoj dio zadatka. Nemamo puno vremena.»
Ona nevoljko ustane. Uputi dug pogled prema Eli. Žena tužno slegne ramenima. Tina istrči van. Danile je sustigne na puteljku. Nježno je obgrli oko ramena. Popnu se na uzvisini. Elinog brodića više nije bilo. Poslala je Marka na Mulo. Daniel se pitao zašto je ona ostala. Bio je siguran da će se upravo ovdje dogoditi nešto važno. Nešto jako važno. Tina se rasplače.
«Daniele, vrati mi Marina, molim te.» On je čvrsto zagrli.
«Znaš da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Ali moramo prvo naći onu djecu. Jesi li uz mene?»
Ona nesigurno kimne glavom. Bila je na samom rubu.
«Znaš, razmišljao sam, možda bi se trebao vratit na mjesto zločina, u onu šumu, tamo je sve počelo.»
Djevojka ga iznenađeno pogleda.
«Zar nakon svega što ti se desilo? Ne znam, ako baš hoćeš…»
«Ti se možeš vratiti u kuću. Eli.» Zaštitnički će Daniel. Ona prkosno odmahne glavom.
«Sam ne ideš. Ako ti se nešto desi, bolje da budemo zajedno.»
On je zahvalno pogleda. Držeći se za ruke, krenu u šumu.
nastavlja se...

Daniel je stajao na livadi zamišljeno gledajući prema kući. Nešto mu izmiče, gotovo je mogao opipati taj osjećaj, nešto važno je previdio, ali što? Zovne ga Kristijan.
«Ja idem. Dužan sam ispraviti grešku mog davnog prethodnika. Ionako ne znam što bi ovdje radio. Tamo sam potrebniji, no ako ti misliš drugačije…»
«Kristijane, nešto nam je cijelo vrijeme pred očima, a mi ne vidimo. Zar ti nemaš taj osjećaj?» Svećenik je malo razmišljao, pa slegne ramenima.
«Ne znam. Toliko informacija smo saznali u nekoliko dana da nije čudo ako smo nešto previdjeli. Slijedi instinkt i saznat ćeš. Ja moram poći.»
«Samo idi, prijatelju, nadam se da se uskoro vidimo.»
«Svakako. Nakon bogoslužja bit ću tu. Prije mraka, obećajem.»
«Kako ćeš na kopno?»
«Uvjerio sam jednu dobru dušu da me poveze.»
«Molim te, povedi i Tinu.»
Kristijan pristane.
Zovne djevojku, ali ona se nije odazivala. Nađu je kako očajnički naziva Elin broj. Danielu se srce stegne od tuge. Blago joj izvuče slušalicu iz ruke.
«Kristijan ide na Mulo, molim te, pođi s njim. Ela ima još nekoliko brodića, pa uzmi jedan i idi odavde. Korčula nije daleko.»
Tina se kiselo osmjehne.
«Zar stvarno vjeruješ da će me netko povesti? A ako i dođem do Mula, misliš da će Lorna dopustiti da otputujem dalje? Nema bježanja, Daniele. Uostalom, ne želim otići dok ne saznam gdje mi je sin.»
Daniel uzdahne. Svećenik nemoćno slegne ramenima, mahne im na pozdrav i krene prema uvali.
Njih dvoje ostali su sjediti zaokupljeni brigama. Daniel je nervozno pogledavao prema djevojci. Mora postojati izlaz, mora. Napokon je primi za ruku.
«Slušaj me, djevojko draga» reče ozbiljnim glasom.
«Ne smijemo gubiti vrijeme. Ako se želimo spasiti, moramo nešto poduzeti. Moramo barem pokušati riješiti ove čudne misterije. Tina, dok čekamo Marina, učinimo nešto za one žene koje su izgubile svoju djecu. Može?»
Ona poslušno klimne glavom brišući uplakano lice.
«U pravu si. Ne mogu samo sjediti i plakati. Reci, kako ćemo ih pronaći?
«Za početak, ja ću pričati sve o mom boravku na svjetioniku. Ti slušaj i pokušaj odrediti što sam propustio, ili previdjeli. Ona kimne glavom. Daniel stade pričati o svom dolasku na Mulo.

Istovremeno, na drugoj strani otoka, pristala je barka, a jedna osoba iskoči na obalu. Prođe nasadima marihuane i zatakne nekoliko stručaka za uho. Zaustavi se na uzvisini uživajući u ljepoti oko sebe. Zatim krene prema svjetioniku. Oprezno se približi kući osvrćući se na sve strane. Oprezno se naviri kroz prozor i ugleda dvoje ljudi kako sjede jedno uz drugo i razgovaraju. Zareži. Obiđe kuću tražeći najbolje skrovište. Napokon se odluči za šumarak odakle se pružao pogled na cijeli kraj. Smjesti se u žbunje i izvuće iz naprtnjače poveći sendvič i limenku piva. Bilo je očito da ono dvoje još neko vrijeme neće izlaziti iz kuće.
Tina se trzne. Prekine Daniela u pola rečenice.
«Mislim da je netko vani. Ššš. Čula sam nešto.»
Sjedili su u tišini napeto osluškujući. Daniel se primakne prozoru. Nije vidio nikoga. Što je tiše mogao, dođe do kuhinje. Činilo mu se da vidi sjenu pored šumarka. Zbunjeno se počeše po glavi. U posljednje vrijeme više nije znao što je stvarnost, a što priviđenje. Pozove Tinu, no kada je ona došla, više nije bilo nikoga. Vrate se u sobu.
«Čudno. Zakleo bi se da se netko šulja onuda. Mogao bi malo pronjuškati. Tko zna, možda je Lorna poslala špijune.»
Tina se usprotivi.
«Molim te, nemoj me ostavljati samu. Živci su mi napeti do krajnjih granica.»
Daniel je zagrli.
«Ne brini, neću te ostaviti. Vjerojatno samo umišljam. Vratimo se poslu.»
Daniel je opisivao boravak na otoku pokušavajući uhvatiti nit koja im je izmakla. Odjednom zazvoni telefon. Toliko su bili udubljeni u razgovor, da se oboje prestrašeno trgnu. Tina pograbi slušalicu.
«Tina! Drago mi je što si se ti javila. Uskoro stižemo na Mulo, nadam se da se nisi previše brinula.»
Tina odahne. Veselo pozdravi ženu s druge strane.
«Tako sam sretna što se vraćate! Ni sama nisam znala koliko će mi Marin nedostajati. Slušaj, netko je uništio Danielov gliser, tako da smo zatočeni ovdje na svjetioniku. Bi li, molim te, htjela doći ovamo?»
Ela nehajno reče da nema problema, te da se veseli skorom susretu. Prije nego je Tina stigla zamoliti Marina na telefon, veza se prekine. Oči joj zablistaju.
«Vraćaju se, Daniele, uskoro će biti ovdje. Baš sam glupa što sam sumnjala u tvoju tetu. Moram ti se ispričati, a i njoj dugujem ispriku.»
Daniel osjeti ogromno olakšanje. Zagrli djevojku sretan što je barem jedna priča dobro završila.
«Ne moraš se nikome ispričavati. Čak sam i ja dvojio u tetinu iskrenost. Srećom, ispalo je sve kako treba. Čuj, pošto se Marin vraća, mogli bi zajedno otploviti na Obalu. Bepo vas čeka. Nemaš pojma koliko će mi biti lakše kada znam da si na sigurnom.»
Tina rastreseno kimne. U mislima je već grlila dječaka.
«Dobro, ali razmisli da i ti pođeš s nama.»
Daniel je znao da će ostati, no ne reče ništa. Samo se osmjehne.
«Kada stižu?»
«Ne znam. Ela je rekla da nisu daleko. Rekla je da će se usidriti ovdje.»
Daniel joj pruži ruku.
«Hajde, idemo ih dočekati. Znam da si nestrpljiva.»
Popeli su se na svjetionik. Tina poskoči od veselja kada ugleda brodić kako plovi prema njima. Baci pogled kroz teleskop.
«Vidiš li naziv broda?» upita Daniel.
«Ne, ali sigurno su oni. Nema tko drugi biti» veselo reče, a zatim ustupi mjesto Danielu. On se zagleda niz pučinu. Opazi Elin turistički brod, ali i gliser koji je jurio od Mula. Daniel s lakoćom raspozna osobu na gliseru.
«Čini se da Eli stiže društvo» reče Tini.
«Gospođa Lorna ide ususret mojoj teti.»
Tina se zagleda kroz teleskop. U srcu osjeti zebnju.
«Oh, samo da stignu na vrijeme.»

Na palubi je stajala Ela. Mirno je promatrala kako se gliser približava.
«Požuri, požuri, ne želim svojoj prijateljici pokvariti zadovoljstvo! Ima li šanse da stignemo prije njih?»
Muškarac se široko osmjehne.
«Brži sam od munje. Vidjet ćeš, malo ćemo ih namamiti na pučinu, a onda se provučemo i pravac svjetionik!» Ela protrlja ruke.
«Bravo. Znala sam da se mogu pouzdati u tebe.»
Tina i Daniel gledali su kako brod manevrira po pučini. Daniel shvati namjere Elinog kapetana.
«Vidjet ćeš, uspjet će. Ovo je dobra, stara fora. Udaljit će Lornu od nas, a zatim doploviti prije nje.»
Tina je glasno uzdisala. Prostim je okom mogla promatrati utrku na moru. Srce joj je luđački tuklo. Glasno je navijala za Elu.
«Dođi, idemo pred njih» predloži Daniel. Tina ga primi za ruku. Spuštali su se u uvalu dok se na moru odvijala drama. Gliser je jurio prema brodu. Kada se činilo da će ih sustići, Elin kapetan promijeni pravac u smjeru Vučje glave. Za nekoliko minuta pristanu uz uvalu. Tina je poskakivala od uzbuđenja. Zgodan, tamnoput muškarac izvuče ljestve. Ela siđe polako noseći u rukama flašu šampanjca. Mladić iza nje držao je čaše. Ela ih veselo pozdravi.
«Hoćemo li nazdraviti?»
«Samo ne znam čemu. Čini se da se sve oko nas raspada, nemamo baš razloga za slavlje» gunđao je Daniel.
«Gdje mi je sin? Marine?!»
Ela je mirno pila iz svoje čaše. U to pristane i gliser. Lorna iskoči na obalu. Tina i Daniel rašire oči od iznenađenja.
«Bili ste na pomlađivanju?» uljudno upita Daniel. Jedva ju je prepoznao. Njena figura se nekim čudom uobličila u mladenačku: bore su nestale s lica, koža zategnula, grudi podigle, a sve je to Lorna istakla uskom haljinom sa dubokim rasporom.
«Vidim da se vraćaš u formu. Prava je šteta što te braco neće imati ovakvu.»
Zajedljivo će Ela.
«Gdje je mali? Vrati mog unuka» razjareno će Lorna.
Ela mahne rukom.
«Evo ti brod pa traži. Ja ću se malo odmoriti.»
Lorna joj prepriječi put.
«Ne ideš ti nikamo dok mi ne vratiš unuka.»
«O, ti prijetiš!? Što kažeš na pogodbu: ja tebi vratim unuka, ti meni sina. Žive, naravno.»
Tina osjeti kako gubi tlo pod nogama.
«Ela, ne bi valjda žrtvovali moje dijete zbog zla koje ti je ova žena učinila? Marin je nevin, on nije nikome ništa loše učinio! Ela, molim te, vrati moje dijete i dopusti da odemo odavde dok nije prekasno.»
Ela je sažaljivo pomiluje po kosi.
«Kasno je, draga. Na žalost, ne bi te pustili živu, pogotovo ne ova žena. Opsjednuta je idejom o ujedinjavanju obitelji. Smiješno. Lorna, oni nikada nisu bili obitelj. Nego, mislim da bi otočani trebali saznati svoju pravu sudbinu, a ne puke obmane. Svi ste vi prokleti i ti to znaš draga. Zar stvarno misliš da tvoj mali braco želi provesti vječnost s tobom? Nije li dosta što si mu učinila dok je bio živ?»
Lorna htjede nasrnuti na Elu, no predomisli se. Očima punim mržnje gledala je u staru prijateljicu.
«Ne znaš ti ništa! Brat i ja bili smo sretni! Sretni! Je si li pronašao što?» upita muškarca koji izađe iz Elinog brodića.
«Ništa. Mali sigurno nije na brodu» odgovori on. Lorna problijedi.
«Gdje je? Govori, kučko, gdje si ga sakrila?! Nemamo puno vremena. Vrati mi malog ili ću ja srediti tvog malog.»
«Daniel se zna brinuti za sebe.»
«Nisam mislila na njega, on je svoju sudbinu zacrtao. Sredit ću onog invalidića u Americi.» procijedi kroz zube.
«Možda bi mu time napravila uslugu» tužno će Ela.
«Za što će ti dijete? Ne misliš valjda i njega poslati u vječnost?» Zlobno upita prijateljicu.
«Glupačo, znaš i sama da ga njegov otac treba. Oni će postati opet jedna sretna obitelj. Tina, reci joj da ti vrati sina.»
Djevojka je uplašeno gledala u jednu, pa u drugu ženu.
«Dosta je igrica. Teta, reci gdje je dječak, pa da završimo s tim. Ako nam ustupiš brod, svi još imamo vremena otići daleko od ovog ludila.» Umiješa se Daniel.
«Dragi moj nećače, vjeruj jednom svojoj teti. Mali je tamo gdje je najsigurniji, a ti i Tina imate posla ovdje. Nemoj nas iznevjeriti. Žao mi je, ali svi imamo svoje zadatke, a kada se ovo ludilo završi, počastit ćemo se dobrom večerom. Naravno, bez nje.»
Tina brizne u plač. Lorna pograbi Elu i gurne je u more.
«Reci gdje si ga ostavila, možda ti poštedim život!»
U istom trenu Elin kapetan priskoči gazdarici u pomoć. To primijeti Lornin pratilac i nastade tučnjava. Daniel izvuče dvije žene na suho.
«Brzo mi reci gdje je» šapne teti.
«Daniele, na sigurnom je. Ako ti kažem, oni će to izvući iz tvog uma. Sutra će dječak biti s nama, ako preživimo ovu noć. Ako ne preživimo, u najboljim je mogućim rukama.»
Daniel uzdahne. Vjerovao je teti.
Tina je stajala kao okamenjena. Više nije razmišljala koja žena govori istinu, a koja ne. Marin je ispunio svaku njenu misao. Daniel je pokuša pomaknuti s mjesta.
«Dođi, ovdje nemamo što tražiti. Teta je sakrila Marina na sigurno.»
Ona ga nije čula. Tupo je zurila u Lornu koja je pokušavala otresti pijesak sa svoje skupocjene haljine psujući na sav glas. Nije osjetila kada ju je Daniel obujmio oko struka i poveo usjekom. Tina je mislila da sanja. Nije bila svjesna svojih koraka. Lorna potrči za njima.
«Nećete mi pobjeći! Želim znati gdje je taj prokleti balavac!»
Djevojku prođe jeza od silne mržnje u njezinom glasu. Daniel je odjednom odgurne u stranu. U sljedećem trenutku opazi Lornu kako nasrće na muškarca. U ruci joj bljesne oštrica noža. Daniel je vješto primi za zapešće. Ona ga snažno pogodi u međunožje. Daniel osjeti neizdrživu bol. Svali se na pod glasno jaučući. Lona bi ga ubola, da je Ela nije svom snagom udarila po ruci. Žena izgubi ravnotežu. Nožem se okrzne po bedru. Poteče krv, no ona kao da nije primijetila. Razjareno nasrne na Elu. Tina ih je promatrala kao što bi gledala film koji se vrti na platnu. Pokušavala je srediti misli, no strah za sina potpuno ju je blokirao. Dvije su se žene borile oko noža. U jednom trenutku nepažnje, Ela je bila pobijeđena, a Lorna poleti na Daniela. Tina se instinktivno baci na ženu. Nož poleti zrakom i zabije se u ledinu.
Djevojka se digne popravljajući razbarušene pramenove.
«A sada se gubite odavde.»
Lorna se široko osmjehne.
«A tko će ti vratiti sina? Draga, na krivoj si strani. Ako ne natjeramo glupaču da nam kaže gdje je, možda ga više nikada nećemo vidjeti. Tina, draga, mi smo obitelj. Udružimo se i pomozimo jedna drugoj.»
Tina skrene pogled na Daniela koji je pomagao Eli. Nije vjerovala Lorni ni riječ, ali silno je željela vidjeti svoje dijete.
«Neću dopustiti da se vas dvije osvećujete preko mog djeteta.» Napokon reče.
«Ela, vrati mi sina, a ti Lorna, idi dođavola, što se mene tiče.»
Daniel je zaštitnički obgrli oko ramena.
«Čula si Tinu. Gubi se s otoka. I ne zaboravi da sam odležao za jedno ubojstvo. Ovo ću učiniti iz zadovoljstva.»
Prijeteći izraz njegova lica i hladan ton uvjere Lornu da se muškarac ne šali. Stade uzmicati prema moru.
«Još večeras ću proliti tvoju krv, ti mizerni, ušljivi gade. Nemoj misliti da ste se izvukli! Prokleti bili! Nećete živi otići odavde!»
Promatrali su kako Lorna sjeda u gliser i nestaje prema Mulu. Nisu imali razlog za slavlje. Zebnja im ispuni srca dok su polako hodali prema kući.
nastavlja se...

V

Dječica


Jutro na Mulu proteklo je užurbano. Na pristaništu je vladala neuobičajena gužva.
Mještani su dočekivali goste pristigle vlastitim brodovima. Bilo je suza, smijeha, sreće. Rođaci koji se godinama nisu vidjeli, padali su jedni drugima u zagrljaj. Cijelim je otokom vladala praznična atmosfera. Trgovine, restorani, sve je radilo besplatno, na usluzi puku. Roko je s balkona promatrao gužvu. Gotovo mu bi žao što sutra više neće biti ničega. Grupica ljudi sjedila je na doku pjevajući stare otočke pjesme. Roko pozove svoju ženu. Po tko zna koji put pripovijedao joj je povijest otoka Mula. Cecilija je ravnodušno stajala pored njega povremeno trznuvši glavom. Nije čula niti riječ od onoga što je njezin muž govorio. Da je pričao o nuklearnom napajanju bojevnih glava, ona bi jednako stajala i klimala glavom. Roko je obgrli oko ramena.
«Noćas, draga moja, ti, ja i svi ovi ljudi idemo na dalek put, u budućnost kakvu ne možeš ni zamisliti… Ondje nema bola, nema tuge, niti bolesti. Vidjet ćeš, odmah će ti biti bolje, a tvoj će muž postati netko jako važan. Dobit ću vlast nad ovim ljudima. Ne moraš brinuti, ti ćeš biti cijelo vrijeme uz mene. Moja kraljica. Možda opet budemo sretni kao prije.»
Cecilija nije ni trepnula. Tupo je promatrala uličnu vrevu. Onoga trena kada su joj rekli da njezina bebica ne diše, zatvorila se u svoj mali, sivi svijet. Poput sjene je lutala otokom u potrazi za odgovorima. Nikada nije povjerovala priči da je rodila mrtvu bebu. Nikada. Niti je prestala tražiti malo tijelo koje je vidjela samo jedan jedini put. Istina, od silne boli um je više nije služio kao nekada, no Ceciliji to nije bilo važno. Imala je zadatak. Pronaći svoju bebu. To je bilo jedino važno. Dok je živa, tražit će svoje dijete.
Promatrajući tako svjetinu s balkona, odjednom joj srce brže zakuca. Zjenice joj se rašire u čudu. Pograbi Roka za ruku prstom pokazujući u prolaznike. On se trgne iz sanjarenja začuđen njenom reakcijom. Od tragičnog događaja, Cecilija je rijetko pokazivala osjećaje.
«Što je draga? Reci, što ti je?»
Čelo joj se orosi znojem.
«Eno je, Roko, eno je!»
«Koga eno?»
«Nje! Babice! Pitaj je! Neka ti kaže gdje je dijete! Požuri dok se nije izgubila!»
Roko je sažaljivo privuče k sebi.
«Smiri se, Cecilija, sve će biti u redu. Evo, silazim dolje i idem je pitati. Dobro? Samo se nemoj previše uzbuđivati. Idem» reče kako bi umirio ženu.
«Idem i ja s tobom! Možda nam vrati dijete! Možda nam ga je otela! Možda je beba ipak živa!» Očima punim nade gledala je u muža. Roko je nježno primi za ruku.
«Nemoj, Cecilija, molim te. Beba nije živa, ja sam vidio da ne diše. Ostani ovdje, previše uzbuđenja moglo bi te ubiti. Idem dolje, raspitat ću se, a ti me pričekaj i budi dobra. OK?»
Roko poljubi ženu i spusti se na ulicu. Putem sretne nekoliko školskih prijatelja. Produži strmim puteljkom do stare, oronule kuće. Otvori ulazna vrata. Sjetno pomisli na dane kada je češće navraćao. Iz kuhinje izađe žena. Na licu joj zatitra osmijeh.
«Nismo se vidjeli cijelu vječnost.»
Roko joj pruži ruku, a ona njemu lice na poljubac.
«Imaš pravo, prošla je vječnost, a ti si uvijek ista.»
Ona ga nježno lupi u rame.
«Uđi, imamo si puno toga za reći.»
Roko je izišao pola sata kasnije. Ogledavao se na sve strane, zatim se zguri i gotovo trčećim korakom prijeđe kratki put do svoje kuće. Cecilija ga dočeka na ulazu. Roko je gledao u njene sjajne oči, lice crveno od uzbuđenja i srce mu se stegne.
«Reci, što ti je rekla?»
On nemoćno podigne ruke.
«Kaže da si sve umislila, da je mali bio mrtav i da smo svi vidjeli gdje je pokopan. Oprosti, ali sve sam pokušao.»
«Nema veze, idem ja. Ako treba, glavu ću joj skinut s ramena, no izvući ću to iz nje.»
«Žao mi je, Cecilija, ali nećeš je naći kod kuće. Gadno smo se posvađali. Pobjegla je glavom bez obzira. Da nije, ubio bi je.»
Cecilija klone. Pokuša se osmjehnuti, no bila je to samo tužna grimasa. Život kao da je napustio njeno tijelo i ona se opet vratila u prijašnje stanje. Roko bi rado ostao tješiti nesretnu ženu, ali nije bilo vremena. Promrmlja riječi isprike, poljubi je u hladan obraz, zatim krene prema radio postaji. Dan je tek počeo.

Lorna otvori oči. Buka na ulici razbudi njena uspavana ćula. Pogled joj padne na tijelo pored sebe. Grubo prodrma muškarca.
«Probudi se, glupane! Ne možeš ovdje ostati. Imamo puno posla, Mulo nas čeka.»
On se zaljubljeno naceri posegnuvši za njenim golim grudima. Lorna ga s gađenjem odgurne od sebe.
«Izlazi iz kreveta i primi se posla! Rekla sam ti, imamo puno, puno toga za obaviti.»
Duško se polako uspravi. Cijelo ga je tijelo boljelo. Još mu je gore bilo u glavi. Kao da je netko iz njega isisao svu snagu i energiju. Polako ustane pridržavajući se za stolić. U životu se nije ovako loše osjećao. Htjede nešto reći, no stane u po glasa. Otvorenih usta gledao je njeno mladenačko golo tijelo. Ona bijesno navuče ogrtač. Duško se glupavo osmjehne. Htjede je poljubiti, ali Lorna se izmakne.
«Gubi se. Izgledaš jezivo! I ne zaboravi, moraš posjetiti onu osobu kako smo se dogovorili. Hajde, da nisam potrošila vrijeme na tebe, već bi sama došla do odgovora.»
Duško se šutke obuće. Zamoli Lornu za čašicu žestokog opravdavajući se malaksalošću. Ona mu tutne cijelu flašu. Duško žedno povuče nekoliko gutljaja. Zadrhti od jakosti alkohola. Bez riječi mahne na pozdrav i otetura do motora. Ubrzo se vozio preplavljen uspomenama na prošlu noć. Nije mu smetala Lornina grubost. Naučio je da su ljudi grubi prema njemu. Ono što se događalo u krevetu bilo je toliko nevjerojatno, da bi Duško podnio i gore stvari. Spusti se strmim puteljkom. Želio je što prije obaviti zadatak i ponovo uroniti u Lornine plahte gdje je bilo tako dobro! Misleći na nju, zaustavi se ispred stare, oronule kuće. Vrata su bila otvorena. U hodniku je vladao ugodan hlad. Duško zovne. Nitko se ne javi. Trenutak – dva stajao je osluškujući, zatim uđe u kuhinju. Bila je prazna. Otvori vrata sobe. Opazi ženu kako leži potrbuške na krevetu. Bijesno opsuje. «Tko još u ovo doba spava?» razdražljivo pomisli.
«Hej, probudi se! Čuješ! Mogao sam te opljačkati!»
Žena ne odgovori. Duško je gubio strpljenje. Ljutito je okrene na leđa.
«Jesi gluha…» uplašeno vrisne. Oči širom otvorene užasnuto su buljile u njega. Razjapljena usta nijemo su vapila za pomoć. Na vratu opazi tamne modrice. Duško nije provjeravao puls. Izjuri iz kuće, sjedne na motor i u trenu se nađe pred Lorninim vratima. U loš čas, no on to nije znao.

Lorna je samodopadno promatrala svoje savršeno tijelo u ogledalu. Sretno se osmjehivala razmišljajući što će obući za šetnju. Pomisao na sredovječne prijateljice izboranih lica tjerao ju je na grohotan smijeh. Odlučila je danas zabljesnuti u punom sjaju prije nego se presele u drugu dimenziju. Nakon dugotrajnog uljepšavanja, zadovoljna svojim izgledom, nazove starog prijatelja. Javi se grub, mornarski glas.
«Jeste li našli malog?»
Odgovor je bio negativan. Lorna opsuje.
«Nije me briga! Ronite, podignite svaki kamen ako treba, ali nađite to derište.» Reče opasno tihim glasom. Zatim okrene još jedan, pa još jedan broj, no uvijek dobije isti odgovor. Bijesno baci telefon u zid. Nije podnosila poraze, a ovaj put, ulozi su bili najviši. Ushodala se po sobi grozničavo razmišljajući kako se dočepati Marina. Činilo se da nema puno izbora. S izrazom gađenja na licu nazove svjetionik. Lice joj se zgrči u grimasu kada začuje Danielov dubok glas. «Šteta, mogli smo se poigrati prije nego se primimo posla. Ne znaš što si propustio» govorila je u mislima, a glasno reče:
«Tinu, ako je tamo.»
Ubrzo začuje djevojčin glas ispunjen strepnjom.
«Znači nisu se vratili. Oh, glupačo, da ti barem nisam vratila maloga.»
Tina ojađeno spusti slušalicu. Lorna ponovo tresne aparatom. Hodala je po sobi poput bijesne lavice razjarena i opasna. Nije mogla dopustiti da zbog male nepažnje cijeli plan padne u vodu. Morat će se vraški potruditi, jer dječak mora biti vraćen svome ocu i to još noćas. U mislima je tražila kandidata pogodnog za ono što je naumila. Sine joj ideja i ona po tko zna koji put zgrabi telefon. Uskoro začuje poznati glas.
«Molim te, a znaš koliko mrzim moliti. Samo ti možeš pronaći usrano dijete. I zapamti, ako ga dovedeš do večeri, pripast će ti sva moja imovina. Baš sve što imam... Da, potpisat ću.» Osoba s druge strane oduševljeno pristane na pogodbu i veza se prekine. Lorna se nije osjećala puno bolje. Znala je da Ela nije odvela maloga tamo gdje je rekla, podcijenila je bivšu prijateljicu i sada je bjesnila na samu sebe. Začuje škljocanje na vratima, a trenutak kasnije ugleda blijedo Duškovo lice. Srce joj poskoči od zadovoljstva.
«Što ti se desilo?» upita tobože zabrinuto.
«Ona žena… našao sam je mrtvu. Mislim da je zadavljena. Nikada nisam vidio mrtvaca prije.»
«O, jadničak moj, dođi svojoj Lornici!»
Raširi ruke puštajući ga na svoje razgolićene grudi. Nježno ga je ljubila milujući mu leđa, dok je Duško zadovoljno preo. Topio se poput čokolade pod njenim vještim prstima. Malo po malo, njena milovanja postanu sve grublja. Umjesto poljubaca stade ga grickati. Prvo nježno, pa sve jače. Strgne košulju s njega. Duško se naježi od pomisli da je to nova ljubavna igra, te stisne zube puštajući je da ga ubada svojim dugim noktima duž leđa. Lorna se pretvorila u zvijer. Na njegovoj preplanuloj koži zablistaju crvene kapljice krvi. Lorna ih poliže. Bijesno ga ugrize za vrat. Duškovu želju zamijeni strah. Ukočeno je ležao ispod nje moleći u sebi da prestane, no ona je bila poput uragana. Luđački se bacila na njega upijajući ga, usisavajući u sebe, ludujući nad njim. Lice joj se izobličilo od razjarenosti, ispuštala je divljačke krikove, no ono što mu je pružila… Njezino divljanje završi na podu. Duško nije bio siguran je li živ ili mrtav. Bol i ekstaza izmiješali su se u nekakav čudan, Dušku nepoznat osjećaj.
«Sad se gubi» hladno će Lorna navlačeći haljinu na golo tijelo.
«Ako uprskaš, ono što ćeš sljedeći put osjetiti, biti će samo bol. Samo bol.»
On drhtavim rukama navuče hlače pokazujući na razderanu košulju. Lorna odšeće do ormara i izvadi crnu majicu. Duško zaustavi dah. Bila je to Maxova rokerska majica. Pun poštovanja navuče je na sebe. Pokuša izmijeniti nekoliko nježnih riječi, no vidjevši izraz Lorninog lica, samo mahne šepajući prema vratima. Jedva se dovukao do motora. Činilo se da ga je sva snaga napustila. Sjedio je na Harleyu pokušavajući se pribrati. Udisao je topao ljetni zrak, no znao je da mu sada treba nešto puno jače. Pogled mu je bio prikovan za kuću. Kroz jedan prozor nazirala se Lornina figura. Hodala je gore – dolje poput divlje zvijeri. On se naježi. Nemoć je zamijenio osjećaj zadovoljstva. Nije mario za ožiljke po cijelom tijelu. Osjećao se Maxovski, i prvi put mu sine kako je upravo Maxova majka njegova ljubavnica. Imao je sve. Osim Tine, dakako. No, više i nije tako želio Tinu. Lorna je bila čarobnjak za muškarce, a Duško se osjećao osobito polaskan što je za ljubavnika izabrala baš njega.»A Danielu neka ostane Tina. Nije valjala Maxu, zašto bi se ja zadovoljio s njom» oholio se jureći motorom kroz mjesto.
Lorna zamišljeno otrese pepeo. Duboko povuče dim. Stvari idu mimo plana. Morat će se sama angažirati ako želi ovo privesti kraju. Nestrpljivo zgnječi opušak i izađe na ulicu. Nije se obazirala na pozdrave niti začuđene poglede. Poput oluje, hitala je prema vratima Rokove kuće. Blijeda Cecilija smušeno je obavijesti da Roko radi. Lorna se zagleda u njene prazne oči. Sažaljivo je pomiluje po licu.
«Jadnice, ostala si bez djeteta? Znam kako ti je, ali glavu gore. Nešto mi govori da ćete uskoro ponovo biti zajedno.»
Cecilija kao da se budila iz sna. Polako se život vraćao u njen pogled.
«Stvarno?!» dahne.
«Zar ti muž nije rekao? Još noćas ćete biti zajedno. Rokovom zaslugom. A i mojom.»
Cecilija prihvati Lorninu ruku, no ona se spretno izmakne.
«Žurim, dušo.»
Krene rivom prema radio postaji. Zaustavi se ispred kamene zgrada gdje je nekada bila škola. Muškarac kao da je čekao na nju. Sjedio je na ulazu, dok je glazba treštala kroz otvorena vrata.
«Ne znam koji ti se vrag mota po glavi, ali ubio si jedinu vezu sa leševima. Što ćemo sad? Nadam se da imaš dobar odgovor, jer, tako mi svega, nećeš doživjeti ovu večer.»
«Hm, nekako si se pomladila. Klima ti očito odgovara.»
Nehajno će Roko. Lorna ga ošine bijesnim pogledom. On se naceri.
«Smiri živce. Ako se nastaviš uzrujavati, ti si ona koja neće dočekati ovu večer. Bio sam kod nje, nagovarao je na sve moguće načine da mi kaže, uvjeravam te, da smo je mučili ne bi odala mjesto. Rekla mi je da će radije umrijeti nego biti prokleta sada, kada je kraj ionako blizu.»
Lorna tresne nogom o pod.
«Trebao si čekati da je ja obradim. Meni bi rekla.»
«Ne, Lorna, spomenuo sam joj tvoje ime i znaš što mi je rekla? Da si prokleta kao i tvoj brat. Da će u paklu žaliti što se smilovala i poštedila ti kopile. Smatra to najvećim propustom u svom životu.»
Lorna promijeni boju.
«Glupača! Max nije kopile! Max je zakonit kao i tvoj mali!»
Roko joj stavi ruku na usta.
«Tiše, ljudi će čuti.»
«Reci da imaš nekakav plan» umorno će Lorna. Roko joj šapne na uho. Ona se osmjehne. Bile su to prve dobre vijesti ovoga dana. Krene niz ulicu zamišljeno pogledavajući na sat.
Bilo je vrijeme za posjetu.
nastavlja se...

Kristijan je dugim koracima šetao po mračnoj sobi ponavljajući u sebi jedno te isto pitanje: -Što mi je činiti Gospodine?- Pošto odgovora nije bilo, napokon se, izmožden, baci na krevet. Sutra će ionako saznati. Jedino mu nije bilo jasno što on, griješan i malodušan, može učiniti za spas Mula, za ljude koji su odavno izabrali stranu. «Nisam spreman. Bože, nisam spreman» očajnički je mrmljao poražen kukavičlukom. Strahovao je za Tinu, za Daniela, za Marina. Oni nisu imali izbora, njihove uloge bile su unaprijed dodijeljene, trebalo je samo odigrati do kraja. Ali on… Mogao je otići sada, ili u jutro, nakon kave, jer se onome koji vuče konce, ionako ne sviđa njegova prisutnost. ZNAO je da bi mu svaki mještanin rado prepustio čamac, slamku spasa, izbavljenje. «Pa zašto onda to i ne učiniš, budalo?» otme se misao. Zarije ruke u kosu. «A oni?!» Tiho se pomoli kako bi otjerao izdajnički glas. Ne, ne smije pobjeći. Ne postoji prečica. Nema lakog puta u spas. Morat će ostati ovdje, za svoje prijatelje, za ljude koji su danas stajali pred vratima ispovjedaonice. Srce ga zazebe od pomisli da su životi otočana, na njemu nedokučiv način, povezani s njim. «Ako je Don Mateo odgovoran za prošlost, na meni je njihova budućnost.» Zvučalo je logično, ali i opasno. Mogao bi nazvati ujaka… Blijedi osmijeh zatitra mu na usnama. «Sam si u ovome, Kristijane, i ako se nadaš pomoći, bolje se pomol.» Zaklopi oči mrmljajući nepovezane molitve, umrtvljene strahom, isprekidane nejasnim slutnjama, nadglasane ustreptalim mislima. Riječi, otežale umorom, gubile su smisao, ponirući među prve nagovještaje snova. U stanju između sna i jave, do svećenika dopre tihi šapat «Ne boj se, Kristijane, nisi sam». Naglo otvori oči, uspravi se na krevetu rukom pipajući svjetiljku.
«Tko je to?» slabašno vikne, dok je prstima tražio prekidač. Bljesak zaslijepi svećenika. On se žmirkavo zagleda po sobi tražeći uljeza, a zatim se osmijehne sam sebi. Znao je dobro kome pripada glas, a znao je također da sijedu gospođu neće pronaći ispod kreveta. Razmakne zastore i lagano se nakloni u noć.
«Hvala, prijateljice.»

Tina i Daniel ležali su u krevetu jedno pored drugoga, budni, uplašeni, zabrinuti. U tišini noći, Daniel blago stisne njezinu ruku. Tina uzvrati stiskom. U glavi joj je bubnjalo. Bojala se novog dana, svoje uloge u suludom scenariju nečijeg bolesnog uma, bojala se svjetine, jer kada rulja poludi… Ali najviše se bojala za svog sina. Imala je osjećaj da Ela i Lorna vode sasvim osobnu, vlastitu bitku, preko njezinog djeteta. U očima su se krupnile suze, brada joj je lagano podrhtavala.
«Daniele» napokon reče tihim glasom.
«Ako mi se nešto desi, pobrini se za Marina. Molim te, obećaj mi.»
Daniel uzdahne. Nije znao ni hoće li, nakon svega, izvući živu glavu, ali da bi umirio Tinu, blago reče:
«Smatraj to riješenim. Možeš računati na mene. No, prvo ćemo se pobrinuti da se tebi ništa ne dogodi. Može?» Ona kimne glavom. Blijeda svjetlost mjesečine ocrtavala je obrise njenog zabrinutog lica. Daniel joj blago odmakne pramen kose sa čela. Spusti nježan poljubac na njene vrele obraze. Pokušavao je smisliti nešto utješno, ohrabrujuće, umirujuće.
«Samo me zagrli» šapne Tina. On je privuče k sebi. Ukočio se od blizine njezinog tijela. Tina proguta slinu. Morala je smiriti oluju u svom srcu. Moralo se desiti nešto lijepo, inače će poludjeti. Čvrsto se priljubi uz Daniela dok joj je srce luđački tuklo. On je znao da se neće moći još dugo obuzdavati. Bio je omamljen njenom ljepotom, mirisom njenog tijela, iznenadnom bliskosti. Nesigurno se okrene prema njoj. Tina kimne glavom crveneći u licu. Oboje su bili svjesni opasnosti koja im prijeti, neizvjesnosti sutrašnjeg dana. Oboje su željeli možda prvi i posljednji put podariti jedno drugome jedino što su imali - sebe. Više nije bilo mjesta sumnji, stidu, nesigurnosti. Otvorenih očiju uronili su jedno u drugo prelazeći u novu dimenziju gdje nije bilo ničega osim ljubavi, bliskosti, nježnosti. Svakim drhtajem tijela gubili su komadić razuma prepuštajući se neutaživoj požudi njihovih izgladnjelih duša. Tina i Daniel vodili su ljubav predano, strasno, cijelim bićem, zahvalni na ovom trenutku, spojeni novim, neraskidivim nitima najdubljih osjećaja. Noć je prolazila pored njih. Zaspali su iscrpljeni i sretni u čvrstom zagrljaju. Glazba s radija i zveckanje posuđa probudi ih iz sna i uvede u novi dan. Dan okupljanja.

(nastavlja se...)

Čiji je blog najbolji?



U tijeku su prijave za Webfestival 2006. - natjecanje za najbolji domaći blog. Javite se!



Na Blog Webfestivalu birat će se najbolji prijavljeni blogovi hrvatskih autora, u tri kategorije i dvije dobne skupine.

Kategorije su obrazovanje, znanost i stvaralaštvo te putopisi, a u svaku kategoriju moguće je prijaviti blogove koji se vode kroz sve medije - tekst, fotografiju, video ili kombinaciju različitih medija.

Natjecat će se dvije dobne skupine - Blog Webfestival za one iznad 18 godina i Junior Blog Webfestival za mlade blogere, do 18 godina.

Rok za prijavu je 8. listopada, a pobjednici će biti proglašeni u sklopu CARnetove korisničke konferencije CUC 2006., koja će se održati od 20. do 22. studenoga u Dubrovniku.

Zainteresirani za sudjelovanje obrazac za prijavu i dodatne podatke mogu dobiti na web-adresi CARneta, www.carnet.hr/cuc.


http://webfestival.carnet.hr - ovdje se mogu naći obrasci i ispuniti prijavnica

U isto vrijeme, na otoku, Lorna je podigla čašu omiljenog likera, nazdravljajući svojoj mudrosti, sretnoj sudbini što ih je okupila, te sutrašnjem danu kada će, uz pomoć onog glupog svjetioničara, ostvariti najljepše snove. Ležala je u pjenušavoj kupki milujući svoje očvrslo tijelo. Oprala je tragove Duška sa sebe i sada se poigravala mirišljavim mjehurićima sapunice. Morala je nekako glupog mladića pridobiti za vlastite ciljeve, a, ruku na srce, bilo je ugodno osjetiti čvrsto muško tijelo uz svoje. Svjetioničar bi bolje poslužio, no ona se nije žalila. Znala je da će blesavac učiniti sve što zatraži od njega, a Lorna je imala velike planove za «malog» Duška. Polako se izvuče iz kade, omatajući golo tijelo mekim ručnikom. Začuje se škripa kočnica. Poznavala je ovaj zvuk bolje nego itko. Lorna se osmjehne odrazu u ogledalu. «Uskoro, obećajem ti dragi sine, vrlo skoro, vratiti ću ti obitelj, i motor, i sve što ti pripada.» Osluškivala je neko vrijeme, pa zatrese glavom. «Nemam vremena, treba još puno toga obaviti.» Znala je da Duško poput psića dahće pred njenim vratima. Zovne ga kroz otvoren prozor. Dušku samo što srce nije stalo ugledavši je potpuno nagu kako se drsko osmjehuje. Posegne rukom prema njoj, no ona mu zatvori prozor tik ispred nosa. Mladić zadrhti od uzbuđenja, nasloni se na zid, sklopi oči maštajući o strasnim zagrljajima s ovom divljom ženom. Za to vrijeme, Lorna se zaogrne svilenim haljetkom, zatim nazove svjetionik. Povuče dim cigarete. Bilo je vrijeme za zabavu.
Nakon poduže zvonjave začuje tihi glas s druge strane.
«Tina? I na telefon se javljaš? Postaješ prava mala svjetioničarka.» reče podrugljivo,
zamišljajući djevojčino ojađeno lice.
«Slušaj,» nastavi autoritativno
«mislim da smo se dogovorile za susret kod mene. Ljuti me što ne poštuješ starije, no što je, tu je. Vi, mladi, mislite da ste pametniji, spretniji…»
«Što trebaš?» upita nervozno Tina.
«Ja što trebam? Draga moja, ti mene trebaš, samo još nisi toga svjesna, ali ne želim se svađati s tobom. Dovedi mi Marina. Mali može prespavati kod mene.»
«Znam zašto nas trebate. Sve sam pročitala.»
«O čemu ti? Zar si se napila sa onim svojim svjetioničarom? Je li upalio feral?»
«Lorna, imamo crvenu knjigu. Sve smo dešifrirali. Znam zašto su otočani tako dobri prema meni.» Lorna se ukoči.
«Tina, ne znaš ti ništa. Nemoj da ti stara knjižurina pomuti pamet! Zar vjeruješ u besmislicu napisanu prije tko zna koliko vremena?»
«Ne, ne vjerujem, ali vi vjerujete, svi vi» sumorno će djevojka.
«Ti si luda. Daj mi unuka. Sigurno je van sebe zbog tvog ponašanja.»
«Žao mi je, bako, ali Marin nije ovdje.»
Lornino lice zgrči se od bijesa na riječ baka.
«Gdje je, dođavola?»
«Nikada ne bi pogodila. Ela ga je odvela na izlet.»
Zavladala je napeta tišina. Tina htjede poklopiti slušalicu, no oglasi se Lorna prijeteće tihim glasom:
«Odveo ga je tko?!»
«Dobro si čula.»
Tina se zamalo nasmije na zvuk Lorninog glasa. Bilo je malo toga što bi njenu nesuđenu svekrvu izbacilo iz takta.
«O, i znam što si učinila toj sirotoj ženi.»
«O, onda znaš što je Ela kadra učiniti tvome sinu. Neke rane nikada ne zarastaju.»
Djevojka problijedi od straha.
«Reci mi kamo su otišli, možda nije sve izgubljeno.»
Tina je šutjela. Nije vjerovala Lorni.
«Slušaj, djevojko, govorimo o mome unuku! Ako mu se nešto desi, kunem ti se sinom, golim ću ti rukama presuditi.»
Lorna je potvrdila njene najdublje sumnje. Osjeti grč u utrobi.
«Povela ga je kod ujaka.»
«Dakle, na Hvaru su. Glupača, mislila je da se može sakriti od mene. Hvala ti, dušo.»
Tina htjede nešto reći, no začuje klik i veza se prekine.
«Mislim da sam upravo izdala svoje dijete» jedva čujno reče. Sada je bila sigurna da Lorni nije niti malo stalo do dječaka.
«Pošizit ću, Daniele! Zašto se ovo događa? Da smo barem na vrijeme otišli! Ja sam kriva! Trebala sam te poslušati!»
«Šššš, smiri se. Ako hoćeš, još uvijek možemo otići.»
«Bez Marina?»
«Ne, pokupit ćemo dječaka, pa idemo na sigurno.»
Tina je napeto razmišljala.
«Ne, moramo pričekati Elin poziv. Majčinski instinkt mi govori da nisu na Hvaru.»
«Kako hoćeš» zbunjeno će Daniel. Ma koliko joj želio pomoći, bio je nemoćan. Spusti se na stolicu.
«OK, pričekat ćemo još neko vrijeme, ali danas moraš otići. Ako treba, odnijet ću te odavde. Da sam barem to ranije učinio!»
Tina ga utješno zagrli.
U to začuju korake, a potom se vrata uz tresak otvore. Oboje poskoče na noge. U kuhinju bane Kristijan teško dišući.
«Kristijan?»
Odjednom su svi pričali u glas. Kristijan je objašnjavao što ga je zadržao, Daniel je pričao o knjizi, Tina o dječaku. Svećenik digne ruke u zrak.
«Stanite! Ne možemo svi govoriti istovremeno! Vidim da se svakome od nas dogodilo nešto važno. Pošto ste vas dvoje cijeli dan zajedno, prepustite meni riječ.»
Svi posjedaše oko stola. Tina pruži svećeniku sok, on zahvalno otpije nekoliko gutljaja, a tada započne svoju priču.
Krene od trenutka kada se oprostio od Daniela i otišao blagosloviti kuću. Ispostavilo se da vlasnik, u stvari, želi blagoslov za sebe i ženu. U razgovoru je načuo nešto o napuštanju otoka. Pokušao ih je nagovoriti da mu sve ispričaju, no oni su se samo tajanstveno pogledavali. Znajući da neće izvući više ništa, krene u crkvu. Putem se sjetio razgovora o otoku s vješticom i poželio istraži cijelu priču. Ionako nije imao nekih važnijih obveza.

Kristijan je doplovio do otoka, no činilo se da brodićem ne upravlja on, nego sila koja ga je vukla između stijenja i grebena do mjesta na kojem se mogao usidriti. Otočić je uistinu bio malen, svećenik je imao dojam da bi ga u pola sata cijelog prehodao. Osim pokojeg grma divljeg raslinja, posvuda se bijelio kamen. «Kako itko može opstati na ovom otoku?» čudio se. Prođe između nekoliko stjenovitih gromada, a tada, ispred nečega nalik na pećinu, opazi ženu kako sjedi na kamenu i štapom šara po prašini. Svećeniku je ličila na kameleona, onako u bijeloj halji, bijele, duge kose i prozirne, smežurane kože. Jedini kontrast bila su dva tamna, prodorna oka kojima je mogla doprijeti do duše. Žena mahne.
«Napokon, dragi Kristijane. Mislila sam da ćeš ranije doći.»
On se trzne.
«Hej, ja vas poznajem!»
«Naravno. Sjedni negdje. Svaki kamen je jednako udoban, samo kada se navikneš.»
Svećenik je sjeo na topao, suncem ugrijan kamen. Zagleda se u domaćicu. Ona mu pruži glinenu posudu iz koje je dopirao ugodan miris.
«Ožednio si. Popij, skuhala sam ga samo za tebe.»
Kristijanu se nije svidjela mutna žućkastozelenkasta tekućina. Malo je razmišljao, zatim odloži posudu do sebe. Starica ga pogleda ispod oka, ali ne reče ništa.
«Dakle, mi se poznajemo. Sanjao sam vas nekoliko puta. Kako uspijevate?»
«Misliš, da li sam stvarno vještica kao što se priča?»
On zbunjeno slegne ramenima.
«Možda jesam, a možda i nisam. Ali nisi zbog toga došao. Moram priznati da sam malo razočarana. Mislila sam da ćete do danas sami riješiti zagonetku. No, dobro. Vrijeme je da se umiješam, premda većinu trebate obaviti ti i tvoji prijatelji. Pitaj.»
Kristijan je neko vrijeme šutio. Bio je zatečen. Tisuću pitanja prolazila su mu glavom i nije bio siguran koje je pravo.
«Hajde, nemamo puno vremena.» požuri ga starica.
«Dobro, recite mi tko ste vi i što se to događa? Tko je napisao onu knjigu? Znate li o čemu se radi? Kako možete živjeti ovdje? Tko vas informira o događanjima na otoku? Što hoćete od nas…» Činilo se da je Kristijana nemoguće zaustaviti. Pitanja su se redala i redala. Starica ga prekine pokretom ruke.
«Polako, mladiću, polako. Uh, morat ću krenuti iz početka. Slušaj me dobro, jer o vama ovisi budućnost ovih ljudi, a i više.»
Kristijan pomisli kako mu je udobno sjediti na tvrdom kamenu. Nesvjesno prinese posudu k ustima i otpije gutljaj ukusne tekućine. Pažljivo je slušao staricu koja je mirnim glasom pripovijedala neobičnu povijest otoka Mula.
«Dakle, priča započinje dolaskom Don Matea na Mulo. Bilo je to davno, jako davno, ali posljedice njegovog boravka osjećaju se do danas. Došao je na otok kao mlad, nadobudan svećenik. Glava mu je bila puna pametnih knjiga, no srce mu bješe prazno. Svaku pojavu rado je uspoređivao sa onim što je pročitao u knjigama. Kako nije imao ljubavi prema svojim vjernicima, držao se strogo propisa. Ljudi su prema njemu osjećali strah, nikada povjerenje. Prije njega službovao je jedan stari, dobroćudan svećenik, ali on ovdje nije važan. Mateov boravak počeo je korektno. Ljudi su tada u puno većem broju išli na službu Božju, svećenici su tada imali više posla, no to znadeš i sam. Sve je teklo glatko, dok se nije rodilo dijete u kući žene koja je živjela sama s bratom. Svećenik je želio znati ime oca. Priprosta kakva je bila, bez saznanja o svijetu izvan otoka, žena je rekla da je dijete plod njene i bratove ljubavi. Ništa nije moglo sablazniti Don Matea kao njeno naivno priznanje. Lukavo je odlučio istražiti koliko zabranjenih ljubavi postoji na otoku. Zaprepastilo ga je vlastito otkriće. Tada je odlučio preuzeti mesijansku dužnost na sebe i zauvijek iskorijeniti grijeh sa Mula. Umjesto da pouči ljude o opasnosti incestuoznih veza, naš Don je udario tamo gdje najviše boli. Na žalost, odmah se našla grupa «pravovjernih» i stala mu uz bok. Doušnici su ga obavještavali o rođenjima kopiladi, tako da je u godini dana pobio oko pedesetak novorođene djece proklinjući njih i roditelje.»
Kristijan nije mogao vjerovati vlastitim ušima.
«Ono su bila druga vremena. Bog se tada smatrao najstrožim sucem, barem je za Don Matea bio. Ni u jednom trenutku nije ga zapekla savjest, niti je pomišljao da griješi. Hodočastio je Mulom ubijajući sve «grešno» rođeno. Otokom su zavladali strah i panika. Žene koje bi zatrudnjele bježale su na kopno u strahu od čedomorstva, to se tako danas zove, zar ne?» Kristijan potvrdi.
«Oni koji su bili uz svećenika, smatrali su se vladarima. O njihovoj je riječi ovisio život svakog djeteta na otoku. Nisu primjećivali da ih sumještani sve više i više mrze. Don Mateo se toliko ponosio sobom, da nije ni pokušao prikriti svoje zločine. No nikada nije ugasio zabranjene ljubavi. Nikada. Neki su otoci, kao i ljudi, stvoreni prokleti. Možda je Mulo takav. Prošla je godina, dvije, ni sama ne znam, rastao je broj onih koji su izgubili djecu i bilo je za očekivati da će se jednog dana udružiti. Mateo se toliko uzoholio, da je potpuno predvidio tako nešto. Nesretni ljudi počeli su se tajno sastajati kujući urotu protiv nasilnika. Tako je jednog maglovitog dana, naš «dragi» Don Mateo otišao u ribolov i nije se više vratio. Nitko ga nije tražio. Njegove vjerne sluge pretukli su na ulici.
Život bi se vratio u normalu da vrag nije imao svoje planove. Bijesni zbog gubitka djece, izluđeni progonima, mještani su počeli sa najgorom i najkrvavijom osvetom.
Saznalo se da je jedna Mateova sljedbenica rodila dijete. Bez zaštite velikog svećenika, postala je laka meta. Iste noći kada se rodilo, dijete je nestalo. Pogađaš, dočekala ga je sudbina «nezakonitih». Od tada su se zaredala ubojstva tek rođenih koja nisu stala do dana današnjega.»
«Nije istina! Od kad sam ja na otoku…»
«Rokov mali.»
«Što?!»
Starica tužno kimne glavom.
«Da, Rokov mali. Prije njega, Lucijin sin, prije njih unuk djeda Lovre…»
Kristijanu se zavrti u glavi. Nije mogao vjerovati da su se u njegovoj nazočnosti dogodili zločini najgore vrste.
«Dug je spisak nevino umrlih. Predug. Da bi nekako olakšali savjest, oni učeniji stadoše prorokovati. Iz godine u godinu, nastajala su proročanstva prema kojima će svi biti spašeni. Uspješno su umetali svoja zlodjela dajući im mesijansku dimenziju. Eto, vrag će ipak doći po svoje, jer nisu oni mogli sve sami smisliti. Cijelo su vrijeme imali moćnog saveznika, znaš na koga mislim.»
Kristijan potvrdi glavom.
«Kakvu ulogu vi imate u svemu?»
«Veliku i nikakvu. Recimo da sam prokletstvo otoka osjetila na svojoj koži.» gorko će starica. Kristijan se namršti.
«Mislim da to nije sve» reče prijekorno. Ona se zagleda u štap.
«Nakon gubitka djeteta, hm, sudjelovala sam u nekim ružnim događajima. Trebalo je vremena da napokon shvatim. Tada htjedoh promijeniti grozne običaje, čime sam navukla na sebe mržnju i bijes mještana. Jedne noći dopremili su me na ovaj otok. Bez vode i hrane. Trebala sam umrijeti, ali nisam. Ne bi vjerovao kako je čovjek snalažljiv kada mu je život u pitanju. Iako, moram priznati, da kiša nije danima padala, teško bi preživjela. Kada su me druge godine našli ovdje živu, počeli su se bojati. Prozvali su me vješticom i puštaju me na miru. To je dobro.»
Strica zašuti. Kristijan je razmišljao o onome što je čuo. Neko vrijeme sjedili su u tišini, tada on upita:
«Što očekujete od nas?»
Zavlada neugodna tišina.
«Puno. Previše» iznenada reče. Tada se nagne prema svećeniku, pogleda na sve strane kao da se boji da ih netko sluša i povjerljivo reče:
«Oslobodite djecu. Ostalo ćeš saznati na vrijeme. Neke stvari ne trebaju se izreći previše rano, no ono što svi očekujemo je da oslobodite djecu.»
«Koju djecu? Gdje su?» Starica slegne ramenima.
«Pitaj prijatelje. Možda oni znaju. Važno je da ih prvi nađete. U selu je uvijek postojala jedna osoba zadužena da «sredi» dijete i pospremi ga na «sigurno». To ide s koljena na koljeno. Uvijek samo jedna osoba zna gdje su tijela. Žena koja je «pospremila» posljednje dijete ne smije odati tajnu jer se boji vječnog prokletstva. Kao, ovako će biti spašena. Vidiš dokle seže ljudska glupost.»
Kristijan osjeti bubnjanje u ušima. Cijeli otok lebdio mu je pred očima. Htjede ustati, ali olovna težina prikovala ga je za kamen. Uplašeno podigne glavu.
«Ne boj se, dala sam ti nešto što će ti pročistiti dušu. Važno je dobro se ispovjediti. Nisi li danas to rekao Danielu? Za tebe vrijedi isto, ako ne i više, jer si duhovan čovjek, a tvoja duhovna snaga bit će na kušnji više nego ičija druga.»
To rekavši, starica nestane u mračnoj pećini. Kristijan je ostao sam.
»…Sjedio sam na tom kamenu» govorio je prijateljima
«dok mi je u duši tutnjala oluja. Jasno sam vidio sve svoje propuste, greške, promašaje i slabosti. Ne znam koliko sam dugo bio u tom stanju, nije ni važno. Žalio sam svim srcem zbog počinjenih grijeha. Da sam mogao, možda bi digao ruku na sebe, tolika je bila grižnja moje savjesti. Znam da sam plakao dugo, istinski, bolno, a zatim se ponovo našao u stvarnom svijetu. Starici ni traga. Spilja ispred koje sam sjedio bila je prazna i nekako napuštena. Činilo se da sam jedino živo biće na otoku. Vratio sam se na Mulo i ponovo o svemu razmislio. Kopao sam po crkvenim knjigama u potrazi za dokazima. Don Mateo je uistinu službovao na otoku. Čak sam pronašao sitnu bilješku kojom govori o postojanju vlastitog dnevnika. Vjerojatno je tamo detaljno opisivao svoja «velika djela».
Daniel i Tina slušali su priču bez riječi. Držali su se za ruke pogledavajući se povremeno, šokirani jezivim otkrićem.
Kristijan nastavi:
«Na žalost, nisam nigdje pronašao podatke gdje su nevinu dječicu pokapali. Pokušavao sam se sjetiti koja je žena porodila Ceciliju, ali oko nje je bilo dosta svijeta, sjećam se da je u trenutku rođenja puno ljudi sjedilo i pilo u Rokovoj kući. Ne mogu izdvojiti niti jedno lice. Znaš li ti možda?» Obrati se Tini. Ona slegne ramenima. Poznavala je sve mještane, ali nitko joj nije rekao da se bavi tim zanatom. Kristijan uzdahne.
«Ništa ne razumijem. Što je starica mislila kad je rekla da vas pitam? Imate li ikakvu ideju?» Oni slegnu ramenima.
«Nemamo pojma, no to nije neka novost.» Smeteno će Daniel.
«Otkad sam na ovom otoku, život mi ima potpuno drugu dimenziju. U posljednje vrijeme se toliko toga dogodilo da sam u totalnom kaosu. Na pamet mi dolaze one aveti koje sam vam spominjao, koje su tražile da im vratim djecu… Ne znam.»
Tina pročisti grlo.
«Možda nije vrijeme, ali i mi tebi moramo nešto reći.»
Brizne u plač. Daniel pojasni svećeniku što su otkrili dešifrirajući crvenu knjigu, ispriča mu o Elinom izletu s Marinom, te Lornine podvale. Kristijan zatrese glavom.
«Ovo je previše za mene. Više ne znam što bi mislio. Ne vjerujem da je Marin u opasnosti, ali kome vjerovati? Lorni sigurno ne. Ako je istina ono što je starica rekla, moramo djelovati brzo. Daniele, da vidimo. Tvoje vizije ili utvare ključ su svega. Dakle, razmisli malo o onome što te opsjedalo. Svaki detalj je važan. U cijeloj toj zbrci nalazi se odgovor na naša pitanja.
«A što je s Marinom?» umiješa se Tina.
«Vidjet ćemo»
Daniel okrene Elin broj. Svi se zagledaju u njega u nijemom iščekivanju. S druge strane začuje ugodan Elin glas. Prije nego što je stigao upitati za dječaka, ona veselo reče:
«Ne brinite za Marina. Mali je na sigurnom. Vidimo se sutra, umorni smo od puta.»
Tina dohvati slušalicu.
«Ela, gdje mi je sin? Želim ga čuti.» Glas joj je drhtao od straha.
«Draga, ne brini se, malo nas je struja nosila, ali sada smo na sigurnom.»
«Na sigurnom? Ela, Lorna zna gdje ste. Hoću čuti Marin.»
«Žao mi je dušo, ali dijete spava. Sutra smo ionako ponovo s vama. Uživaj sa mojim nećakom. Obećajem, sve će biti u redu. Marin je oduševljen našom malom avanturom. Zaspao je izmoren od današnjih uzbuđenja. Što se Lorne tiče, budite bez brige. Svi smo na sigurnom.»
Premda je Ela zvučala bezbrižno, Tina nije bila ni malo uvjerena.
«Ela, ako mi ne vratite dijete, kunem se…» prije nego je uspjela završiti rečenicu, veza se prekine. Daniel je bio jednako zabrinut kao i djevojka.
«Idemo za njima.»
Ona zatrese glavom.
«Spušta se noć, a i kuda bi pošli? Mogu biti bilo gdje!»
«Tina, znam koliko se bojiš, ali imam osjećaj da Marin nije u opasnosti. Nekako će sve biti u redu.»
«U redu?! Kako će biti u redu?! Pretpostavljamo da mi je dijete oteto, da će mene sutra smaknuti, a ti govoriš da će sve biti u redu?!» Njena ramena tresla su se pod navalom suza.
Daniel nije znao što bi učinio. Želio ju je nekako utješiti, ali što god rekao, bilo je kao dolijevanje ulje na vatru.
«Tina, ovdje nisi sigurna. Moraš što prije otići odavde. Mi ćemo pokušati pronaći Marina.» Umiješa se svećenik.
«Kristijan je u pravu. Ostati ovdje značilo bi izlagati se smrtnoj opasnosti. Zbog toga ćemo te lijepo odvesti na sigurno. Ela se sutra vraća. Ako se Marin ne vrati s njom, kunem ti se da ću izvući iz nje kamo ga je odvela. Kunem ti se da ću ga vratiti živog i zdravog.»
«Ne idem» tvrdoglavo reče djevojka.
Muškarce se pogledaju.
«Ako se tebi nešto desi, što ćemo Marin i ja?» upita Daniel iskreno zabrinut. Tina iznenađeno podigne glavu. Njegove krupne, uplašene oči razoružale su je. Nevoljko popusti njihovom navaljivanju. Daniel odahne s olakšanjem. Nazove prijatelja na Obali i zamoli ga da ugosti Tinu. Bepo nije postavljao pitanja.
«Naravno, bit će nam drago, samo reci kada stiže. Nadam se da ćeš i ti doći za njom.»
«U to možeš biti siguran. Prekosutra smo svi na ručku. Reci Suzani neka ispeče svoje fenomenalne lasagne. I neka se pripremi na jednog živog i veselog dječaka. Tina će ti sve ispričati.» Prijatelji se srdačno pozdrave.
«OK. I to je sređeno. Vidjet ćeš, bit će sve u redu.»
Tina se blijedo osmjehne. Nespretno se ispričavala Danielu zbog grubog ispada.
«Već sam zaboravio» reče on pomirljivo. Dohvati njezinu torbu, zatim svi izađu u predvečerje. Dogovorili su se da će Kristijan zamijeniti Daniela oko svjetioničarskih dužnosti, dok djevojka ne bude na sigurnom. Spuste se uskim prolazom u uvalu. Daniel povuče gliser, zatim spretno uskoći unutra. Zine u čudu.
«Imali smo goste! Netko je sredio gliser!» Poviče u nevjerici.
Dovod goriva bio je prekinut, kormilo uništeno, a kroz sitnu pukotinu s lijeve strane polako je ulazila voda.
«A gdje je moja barka?!» poviče Kristijan. Tek tada primijete da nedostaje trošan ribarski brodić kojim se svećenik dovezao.
«Čini se da je otplovila.» jetko će Daniel.
«Dok smo mi razgovarali, netko se pobrinuo da ostanemo ovdje» zaključi Tina. Istog trena, kao da je sav strah nestao iz nje. Popela se na gliser, razgledala štetu, zatim mirno rekla:
«Hajdemo, dečki, ovo je ionako bila pogrešna ideja.»
Krenuli su prema kući nagađajući tko im je pokvario planove.
«Tko zna, možda nismo sami na otoku» objašnjavao je Daniel.
«Možda imamo društvo, a da to i ne znamo.»
Kristijan slegne ramenima. Nije mu bilo važno. Nakon susreta sa staricom, više se nije bojao. Što se mora dogoditi, dogodit će se, htjeli oni to ili ne.
Zastanu pored svjetionika.
«Vi se smjestite u kući, ja ću samo baciti pogled odozgo.» Reče Daniel. Tina htjede prigovoriti, no Kristijan joj dade znak neka pođe s njim.
«Pusti ga, želi ostati malo sam. Puno toga se dogodilo, neka sredi misli. Trebat će mu bistra glava, kad sve krene.»
Tina ga upitno pogleda.
«O čemu pričaš? Nešto si nam prešutio? Je li Daniel u opasnosti? Reci mi, Kristijane. Poludjet ću od silnih zagonetki.»
On je zagrli.
«Stvarno nemam pojma što se sprema. Cijela ova zbrka… svima bi nam dobro došlo malo meditacije. Previše je napetosti u zraku.»
Tina uzdahne. Morala se složiti sa svećenikom. Ona sama bila je na rubu živčanog sloma.

Daniel se zamišljeno zagleda na pučinu pokušavajući smisliti način kako Tinu udaljiti sa otoka. Sve je bio sigurniji da je djevojka u najvećoj opasnosti. On i Kristijan samo su sporedna lica. Sjeti se marihuane, no razočarano zaključi da vlasnici nasada vjerojatno putuju nekakvom barkom koja se nalazi tamo gdje i oni. «Što znači, ako njih nema na otoku, nema ni barke. Možda u spremištu postoji kakav gumeni čamac» padne mu na pamet. Polako se spuštao stepenicama, kada začuje kako ga netko zove. Bila je to Tina. Stajala je ispred svjetionika.
«Već sam se prepala da su te napale zle sile» reče prijekorno.
«Da barem jesu. Rado bi zamijenio sebe za jedan brodić. Barku, svejedno.»
Ona odmahne rukom.
«Nemoj više razbijati glavu. Ostajem. Sve da se nekim čudom stvori barka, ostajem. Bilo je glupo što sam uopće pristala otići. Zar ne vidiš? Sve ovo nam je suđeno, pa i da hoćemo, ne možemo pobjeći. Više se ne bojim. Ipak vjerujem da će dobro pobijediti zlo. Nismo mi loši ljudi.»
Daniel je zagrli. Sakrije lice u njenu kosu. Silno je želio povjerovati njenim riječima.
«Gdje je Kristijan?»
«Meditira, valjda. Misli da smo previše napeti, da se moramo osloboditi negativne energije. Ponekad mi se čini da je pobrkao različite religije u svojoj glavi.»
Daniel se osmjehne.
«Hej, kad smo već ovdje, mogli bi baciti pogled na našu tajanstvenu rupu» predloži Tina. «Nije loša ideja. Dođi.»
Dan je blijedio ogrnut večernjim ruhom, a tri zvijezde blistale su nebom prkoseći zjapećem bezdanu u sredini. Crna se masa poput živog stvora širila i stezala, svake sekunde malčice bliže zemlji.
«Za svu slavu ovoga i onoga svijeta ne bi se dala u tu rupu» Tina će uplašeno.
«Ne boj se, ja te ne dam. Idemo. Sve smo vidjeli.»
Tina zaokruži teleskopom po moru. Tužno uzdahne. Daniel je blago povuče.
«Naći ćemo ga. Obećajem ti.»
Djevojka neuvjerljivo kimne glavom. Hodala je uz Daniela poput mjesečarke, pokušavajući mislima dozvati dječaka. Tjeskoba u njoj rasla je, poput nadolazećeg vala.
Kristijan ih dočeka sav utučen.
«Ništa. Ništa novo. Starica je rekla kako nemamo vremena, a danas nismo ništa otkrili. Čak ne mogu istraživati na Mulu, jer je netko sredio čamac.» Jadao se svećenik. Daniel ga prijateljski potapša po ramenu.
«Možda iza svega ne stoje samo zle sile, tko zna. Dođi, Tina i ja nismo ništa okusili, a sumnjam da si i ti jeo. U kuhinji je paket iz hotela. Sve se ohladilo, ali morali bi nešto pregristi.»
Premda nikome nije bilo do hrane, posjedaše oko stola. Nakon što je Kritijan izrekao molitvu, nevoljko se prime jela. Bezvoljno su gutali hranu, obuzeti mračnim mislima. Tajne koje su ugledale svjetlo dana sada su im pritiskale dušu svojom neminovnošću. Tina prva odgurne tanjur. Slijedili su je muškarci. Svima je laknulo što je večera završila. Na trenutak nastane tajac. Daniel se pokuša našaliti na račun starih zatvorskih dana, ali nikome nije bilo do smijeha. Razgovor je zapinjao sve više, dok nije potpuno utihnuo. Zlokobna tišina uvukla se među njih, razdvojila ih čvrstim zidovima strepnje, mračnih slutnji, neizvjesnosti sutrašnjeg dana.
«Ovo je neizdrživo. Ovo je prokleto neizdrživo. Što god se sutra desilo, ne može biti gore od ovoga» razmišljao je Daniel napeto pogledavajući prema djevojci.
«Samo da se Marinu ništa ne desi. Nemoj mi uzeti Marina, Bože, nemoj ga uzeti!» vapila je Tina u mislima.
«Gdje si, Gospodine? Sluga Te Tvoj treba više nego ikada, a Tebe nema. Gdje si? Gdje? Čuješ li me?!» pokušavao je Kristijan dozvati svoga Stvoritelja.
Odjednom tišinu razbije raspjevani glas. Svi skoče na noge. Tina vrisne. Pjesma ispuni prostoriju. Prestrašeno istrče na hodnik, zatim u sobu.
«Nema sablasti, samo glupi radio.» Pokuša ih umiriti Daniel gaseći napravu.
Tina je jecala držeći se Kristijanu za halje. Daniel ih pogleda očima punim krivnje.
«Zaboravio sam ugasiti alarm.»
«Mislim da bi nam svima godila čašica konjaka» predloži svećenik.
Daniel iznese čaše.
«Za bolje sutra. Neka dobro pobijedi zlo.» Svečano nazdravi Kristijan. Zamišljeno su pili zlatosmeđu tekućinu jedva svjesni žarenja alkohola.
«Jadan stari svjetioničar. Nije čudo što se danima nije trijeznio. Tjednima, mjesecima. Ovo je prokleto mjesto» tiho će Daniel. Ostali su šutjeli.
«Ja idem na spavanje, a vi kako hoćete» oglasi se Kristijan. Daniel pogleda Tinu. Bila je vidno uznemirena – i umorna. Odobravajući kimne glavom. Trebao im je odmor.
(nastavlja se...)