Tina se nervozno ushodala svjetionikom neprestano razmišljajući o Marinu. Bližila se noć, a ona nije znala ni gdje joj je sin, niti da li je gladan, ili žedan, ima li spremljen krevet, ili ga drže u mračnom potpalublju nekog starog broda… Tužno je uzdisala očiju punih suza.
Toliko je bila zaokupljena mračnim slutnjama, da nije vidjela veliki, crni brod u daljini, kako tromo prilazi Vučjoj Glavi. Izgledao je nestvarno na početku, poput paučine ili izmaglice u daljini, koja kao da upija boje oko sebe kako bi se napokon oblikovala u veliki, putnički brod. Sudeći po gustom dimu koji je sukljao na sve strane, činilo se da brod datira iz nekog prošlog stoljeća. No Tina je bila previše obuzeta sobom da bi išta primijetila. Sjela je na Danielov stolac i plakala. Odjednom je ošine jak vjetar i ona iznenađeno poskoči. Kao da je nastao baš ovdje, na otoku, vjetar je uskovitlao sve uokolo, a zatim se pružio po moru. Naježila se od hladnoće. U to začuje korake na stepenicama.
«Tko je?» upita prestrašeno. «Dolaze po mene. Bože, sigurno dolaze po mene.» Panično je zamišljala ljude kako je vuku niz stepenice. Krikne od straha. Koraci su bili sve bliži. Krupna, mračna sjenka prekrila je mjesto gdje se šćućurila Tina. Ona problijedi kao krpa. Razrogačenih očiju piljila je prema stepenicama očekujući najgore. Napad panike zamijeni ogromno olakšanje kada ugleda poznato lice.
«Ela! Zašto se nisi javila? Pitala sam tko je, a ti ništa!»
Djevojka je drhtala cijelim tijelom.
Ela je ogrne kabanicom koju je nosila pod rukom.
«Oprosti, ali od prokletog vjetra nisam ništa čula. Došla sam ti praviti društvo, ne mogu cijelu noć provesti u kući.»
Tini je bilo drago što neće biti sama.
«Gdje je Daniel?»
«U spremištu. Čula sam nešto…» nije stigla dalje jer Tina iznenada poviče:
«O, Bože, što je ono!? Liči na brod ili nešto. Čini se da ide ravno na otok.»
Ela se znatiželjno naviri. Djevojka joj ponudi teleskop. Ela usmjeri napravu prema brodu glasno se čudeći.
«Jesi li ikada vidjela nešto takvo?»
Žena odmahne glavom.
«Trebale bi sići, ne sviđa mi se ovo.»
Tina kimne glavom. Brzo se spuste niz stepenice. Ela zastane kod spremišta, no Tina je već trčala prema uvali. Nešto ju je tjeralo naprijed, bila je uzbuđena i znatiželjna, nije više osjećala strah, samo nagon da bude tamo prije nego brod pristane. Zaustavi se na uzvisini. Dva čamca njihala su se na valovitom moru.
«Imamo goste» zabrinuto će Tina. Ela je primi za ruku. «Počelo je» reče u sebi. Istog trena pred njih bane Lorna. Njen pogled bio je hladan kao i oštar vjetar koji je nosio sve pred sobom.
«Kamo ste se vas dvije uputile? Zar nećete dočekati brod? Max je na njemu, očekuje te.»
Tina stisne Elinu ruku. Lice joj se zgrči.
«Ne vjerujem ti. Kako znaš da je Max na brodu?»
«Zato što znam. Zato što mi je sin. Zato što sam ga pozvala da se vrati.»
Lorna je djelovala nadmoćno u odnosu na uplašenu i napola promrzlu djevojku. Činilo se da njoj ni malo ne smeta iznenadan nalet hladnoće. Obučena u svečane tamne hlače i usku svilenu košulju izgledala je vrlo opasno. Kosu je povezala svilenom vrpcom, dok su joj dragulji krasili ušne resice.
«Moj Bože, Max te neće prepoznati. Izgledaš bolje nego ja» u nevjerici primijeti Tina. Lorna se zadovoljno osmjehne.
«Draga moja, ja sam uvijek izgledala bolje nego ti. A sada mi reci gdje je unuk. Max je izričito tražio na okupu cijelu obitelj.»
«Gluposti. Prvo, nedostaje Maxov otac, ma tko on bio. Drugo, Tina nije Maxova žena i neće to nikada biti. Mislim da je sve ovo jedna velika laž.» Oglasi se Ela po prvi put. Lorna je prostrijeli pogledom punim mržnje.
«A što ti znaš? Ne pripadaš ovamo, niti te je tko zvao. Bolje potraži nećaka, dok Tina i ja dočekujemo goste.»
Dramatično pogleda u skupocjen sat na svojoj ruci. Zatim se tiho obrati djevojci.
«Brzo reci gdje mi je unuk. Max dolazi po vas. Želi spasiti tebe i sina od ovih ludih mještana. Odvest će vas na sigurno.»
Djevojka nemoćno slegne ramenima.
«Nemam pojma gdje je. Ela mi ne želi reći. O, Lorna, kako se bojim!»
Ženino lice izobliči se od bijesa.
«Ti, glupačo jedna! Kako ćeš pred Maxa bez dječaka?! Gubi se!»
Bijesno odgurne djevojku niz usjek. Tina poleti strmim puteljkom, osjećajući oštro kamenje pod leđima.
Lorna se okrene prema Eli. Ona se široko osmjehne.
«Napokon si shvatila. Ako želiš vidjeti unuka, morat ćeš se ulizivati meni, a ne Tini.»
Lorna je pograbi za košulju. Djelovala je nevjerojatno snažno s obzirom na profinjenu građu tijela.
«Ti si kasnije na redu, sada imam mali razgovor sa droljom koja javno gazi čast moje obitelji» prosikće, zatim se spusti za Tinom. Djevojka je brisala krvave tragove s ruku, kada je žena ščepa za kosu.
«Još mi nisi rekla gdje je mali. Izvuci to iz Ele, ili iz svoje guzice, meni je svejedno. Samo hoću odgovor, a ako ga ne dobijem, ti ćeš stradati, draga moja.»
Tina joj se hladno osmjehne.
«U ovom trenutku, duboko sam zahvalna Eli što ga je odvela. I što je bila mudra, pa mi nije odala Marinovo skrovište. Poražena si, Lorna, poražena na svim poljima.»
Žena bijesno krikne, zatim je pograbi za vrat i stane gušiti. Tina se bezuspješno pokušavala osloboditi stiska. Pred očima joj se crnilo. Osjeti kako se guši. Nije mogla ispustiti niti glas. Upravo tada stisak olabavi, a Lorna se sruši pored stijene. Iza nje je stajala Ela sa ovećim kamenom u ruci.
«Jesi li dobro?» upita zabrinuto. Tina je kašljala držeći se za vrat. S mukom kimne glavom.
«Bože! Da ne povjeruješ očima! Gle. Šššš, slušaj.» Vikne Ela.
Djevojka se okrene i ugleda brod kako im se primiče. Iako je bio na pristojnoj udaljenosti, jasno su mogle vidjeti svjetla i šarene lampione. Čak se i glazba probijala do njih kroz fijuke vjetra.
«Nevjerojatno. Ako mi čujemo pjesmu, kako li je na brodu?» prostenje Tina.
Žene su u čudu promatrale dolazak neobičnog broda. Odnekud se ispred njih stvori muškarac.
«Gdje je Lorna? Hitno je trebam! Bože, što se tebi dogodilo, sva si izgrebana!»
Tina nije imala volje objašnjavati.
«Eno ti je, leži kraj stijene.»
«Što se dogodilo?»
«Ne pitaj.»
Roko klekne pored Lorne. Pokuša je dozvati k svijesti, a kada nije uspio, odnese je do mora. Bez puno osjećaja, spusti je u hladnu vodu. Lorna se koprcala, zatim bijesno nasrne na muškarca. On je pograbi za ruke i hladno reče:
«Možeš mi biti zahvalna. Da nisam došao, propustila bi doček. Hajde, dotjeraj se malo. Jesi li našla malce?»
Lorna je mislila da će joj glava pući od bolova. Duboko udahne svjež zrak, zatim tiho prostenje:
«Tvoj je posao otkriti malce, ne moj. Sjeti se, ja dočekujem brod, ti donosiš poklon, odlazimo u vječnost zajedno. Zar je tako teško zapamtiti!?»
«Gdje je svjetioničar?»
«Očito radi, što se za tebe ne može reći. Moraš se pokrenuti, ili ćeš gadno razljutiti Gospodara. Nemaš puno vremena.»
«Odi k vragu. Nadao sam se tvojoj pomoći.»
«Hm, obavi muški posao ili priznaj da nisi dorastao. Već imam zamjenu za tebe, ne brini.» Roko opsuje i ponovo nestane u mraku. Iako Tina i Ela nisu čule cijeli razgovor, znale su da se sprema nešto jako gadno.
«Idemo upozoriti Daniela. Ovdje ionako nemamo što tražiti» predloži Tina.
«Imaš pravo. Čini se da mi je nećak u opasnosti. Moramo požuriti.»
«Nikamo vi ne idete! Tina, dočekat ćeš Maxa ovdje, makar te morala vezati. Nisam trebala otpraviti Roka, dobro bi mi došla njegova pomoć.»
Dvije žene nisu se obazirale na Lornine prijetnje. Hitale su prema uzvisini dijeleći strah za Daniela. Već su poodmakle prema svjetioniku, kad ih zaustavi prodoran glas. Preplašeno se osvrnu.
«Dragi moji! Dobro došli na veliku zabavu! Ovdje smo, samo noćas i samo radi vas! Dođite na najuzbudljiviju, nezaboravnu vožnju, koja će promijeniti vaš cijeli život! Ulaz?! Besplatan! K tome možete sresti vama drage osobe koje niste vidjeli možda stoljećima! Zašto?! Zato JER MI SPAJAMO LJUDE! Samo noćas, samo za vas, pridružite nam se u što većem broju!» Brod je pristajao pedesetak metara od uvale. Glazba je treštala. Žene su u čudu promatrale predstavu.
«Gledaj» šapne Ela pokazujući na pučinu. Tina zine od iznenađenja. Po moru je bilo razasuto pedesetak čamaca punih ljudi. Svi su imali postavljenu «sviću», svjetiljku kojom noću love ribu. Od prizora im zastane dah.
«Ako vjetar nastavi puhati, neki će sigurno potonuti» zabrinuto primijeti Tina. Ela kimne glavom. Bilo je očito da manji čamci jedva odolijevaju naletima jakog vjetra. Istovremeno, prve kapi kiše, krupne kao zrele bobe grožđa, prospu se po moru. Brod se ljuljao, no činilo se da tamo nitko ne pati od morske bolesti. Tina nesvjesno krene prema obali. Mogla je vidjeti lica ljudi načičkanih uz ogradu koji su im veselo mahali. Cijela slika bila je tako nestvarna, kao da je izišla iz neke groteskne priče.
«Govori vam kapetan broda! Slobodno dođite, posjetite nas, pozdravite vaše najmilije! Bit će mi drago ugostiti vas, upoznati vas, podijeliti s vama zajedničke trenutke! Dođite, dođite u što većem broju!»
Lorna se spusti u uvalu napeto tražeći poznata lica. Svjetlost sa broda obasja njeno radosno lice ispunjeno iščekivanjem.
«O, Bože, čini se da Max stvarno dolazi» sa zebnjom će Tina.
«Pogledaj je, sva zrači srećom, kao uvijek kada se radi o njenom sinu.»
Ela se okrene prema Tini.
«Slušaj me, ma što bilo, ne približavaj se tom brodu. Imam užasno loš predosjećaj. Osjećam da ovo nije ono što mi mislimo da je.» Tina je upitno pogleda.
«Čula sam već o tome, samo se ne mogu sjetiti. Bilo je to davno, jako davno.»
Nasloni se na stijenu napeto razmišljajući. Djevojka je napeto promatrala lica na brodu, moleći u sebi da se Max nije ukrcao. Ljudi na moru približavali su se brodu. Neki od njih glasno su izvikivali imena svojih najmilijih. Tina nabere čelo. Koji to brod putuje svijetom u potrazi za «izgubljenim» Mulanima? Zašto bi itko trošio vrijeme i novac na stanovnike nekog zabačenog otoka? Bila je svjesna čudnih događaja, no ovo se činilo previše. Ela je bila u pravu, tu nešto smrdi. Upravo kada je htjela svoje sumnje podijeliti s njom, do ušiju joj dopre vrisak.
»MAAX!»
Tina se ukoči. Znači ipak…
«Tu si! Dovela sam i Tinu! Pustite ga naprijed! Ne vidim ga od vas!» Vikala je Lorna na ljude zbijene uz ogradu. Ljudi se razmakoše prepuštajući mjesto zgodnom, crnomanjastom muškarcu. Tina se primi za usta. Nije mogla povjerovati vlastitim očima. Ela zagrli djevojku.
«Oh, Bože, to je stvarno Max!»
Ona potvrdno kimne glavom. Osjećala se kao da umire. Čovjek kojega je nekada toliko voljela, sada bi joj mogao oduzeti jedino vrijedno što ima. Izgledao je jednako kao onoga dana kada je nestao, samo nešto bljeđi, no s obzirom na vjetar i kišu, ništa čudno. Kao da je osjetio njene poglede na sebi, Max podigne glavu, i prvi put nakon dugo vremena, oči im se sretnu. Tina poželi pobjeći, no znala je da je to glupa ideja. Ne može cijeli život bježati. Morat će ga nekako uvjeriti da je Marinu najbolje s njom. Za dobro dječaka. Max će shvatiti. Sigurno će shvatiti. Uvjeravala je sebe. A što ako ne shvati? Njegove se usne rašire u osmjeh.
«Tina! Dođi bliže! Izgledaš ludo! Dođi, dođi bliže da te vidim!»
«Nemoj ići, ovo nije stvarno. Želi te samo namamiti. Tina, reci da ćeš doći sutra na brod» preklinjala je Ela, no djevojka izvuče svoju ruku iz njene i laganim korakom krene prema brodu.
«Misli na Marina!» dobaci žena za njom.
«Radi njega i idem! Treba zauvijek razriješiti našu situaciju!» odlučno će Tina. Nitko nije primjećivao olujno nevrijeme koje je uzelo maha. Ljudi su se primicali čamcima dozivajući svoje, Tina je spokojno prilazila čudnovatom brodu odlučna u namjeri da zauvijek raščisti svoj odnos s Maxom, dok je Ela žurila za njom pokušavajući je spasiti od pogibije.
nastavlja se...
Post je objavljen 21.09.2006. u 18:46 sati.