Spodoba šćućurena u žbunju preplašeno skoči ugledavši dva posjetioca. Oprezno se povuče dublje u guštik. Skoro mu pozli kada Tina i Daniel prođu metar od njega. Gledao je kako ulaze sve dublje u šumu i oprezno krene za njima. Pratio je svaki njihov korak, skrivajući se iza stabala, zaklonjen grmljem, budno ih motreći.
Daniel se zaustavi pored guste šikare. Bespomoćno slegne ramenima.
«Bojim se da smo se izgubili. Do sada smo već morali doći do onoga mjesta.»
«Nema veze, ionako će se uskoro smračiti. Možda idemo u krivom pravcu. Možda je ovo bila pogrešna odluka.» Blago će Tina.
«Šššššššš» utihne je Daniel. Napeto je osluškivao. Ona se uplašeno zagleda u njega.
«Čuješ li šum mora?» upita šapatom. Ona potvrdno kimne.
«Moramo slijediti taj zvuk i vani smo.»
Tina ga lupi po ramenu.
«Mislila sam da smo u nekoj opasnosti. Prepao si me!»
Daniel je primi za ruku. Probijali su se kroz grmlje vođeni šumom valova. Nađu se između tri hrasta. Daniel je pažljivo osluškivao. Tina ga grubo povuče za ruku. On je smeteno pogleda. Djevojka upre prstom u spodobu naslonjenu na drvo. Od iznenađenja nije mogla riječ progovoriti. Daniel se zabezeknuto zagleda u starog moreplovca. Poznato izborano lice, lula iz koje se pušilo, naherena izblijedjela kapa na sijedoj kosi. U ruci je držao konopac. Vezao je mornarski čvor. Tina vrisne. Daniel je čvrsto stegne za ruku. Starac razvuče usne u cer ogolivši dva požutjela očnjaka. Dobaci konopac Danielu. Tina se ispriječi između njih.
«Tko ste vi? Što hoćete?» upita preplašeno.
«Hej, svjetioničaru, opet se srećemo. Mala ti je dobra, stvarno dobra. Zašto nisi poslušo moj savjet? Nisu te učili da slušaš starije?»
«Uništili su mi brod» nevoljko reče Daniel.
«Hej, tko ste vi? Što hoćete!?» Umiješa se Tina.
«Mala je temperamentna. Prava tigrica. Nekad sam imao samo takve. Čuvaj je, svjetioničaru, čuvaj svoju malu.» Reče prečuvši njenu upadicu.
«Ako me prije ne žrtvuju.» Gorko će Tina. On odmahne glavom.
«To su gluposti. Ne trebaš im ti. Tvoj mali, on bi poslužio, ali ti…»
Djevojka ga pogleda očima punim strepnje. Bilo je jasno da starac puno toga zna. Možda bi joj mogao odgovoriti…
«Ti, draga moja, ti si beskorisna. Ali oni to ne znaju, ha? Oni to ne znaju! He, he, he…» Zlobno se naceri.
«Što hoćete?» Upita Daniel.
«Slušajte, postoji mala šansa da se izvučete. Znam za jedan čamac, samo sjednete i isplovite.»
Daniel kimne glavom.
«Recite.»
«Na lijevoj strani obale postoji jedna špilja. Ako malo dublje zavirite, naći ćete čamac. Star, ali poslužit će. Pravi mornar…»
Istog trena nekakav žamor, sve glasniji, propara zrak tako naglo, da Tina i Daniel poskoče od iznenađenja. Okretali su se na sve strane pokušavajući razabrati kakav je to zvuk, no uskoro više nije bilo sumnje. Šumu ispuni jeziv, vrištav dječji plač. Činilo se kao da tisuću upravo rođene dječice plače u isti glas. Pokušavali su odgonetnuti odakle zvukovi dolaze, što je bilo nemoguće, jer su glasni jecaji ispunili svaki pedalj šume. Ptice uznemireno polete sa grana. Tina pokrije lice rukama. Oči joj se ispune suzama. Bilo je toliko boli u njihovim jecajima! Pomisli kako bi život dala, samo da ih umiri. Spodoba u grmu poklopila je uši, spremna na bijeg. Daniel se htjede obratiti starcu, ali njega više nije bilo.
Plač se odjednom počne udaljavati. Daniel primi Tinu za ruku i potrči u smjeru zvuka. Grmlje i divlje raslinje omelo ih je u trku. Umorno zastanu brišući znojna lica. Oko njih vladala je tišina.
«K vragu! Izgubili smo ih! To su bili oni! Tina, siguran sam da su bili oni!»
Djevojka se rasplače.
«Toliko je boli u njima! Jesi li osjetio? Daniele, moramo im pomoći! Moramo!»
On se borio za dah.
«Znam, draga, znam. Ali prvo ih moramo naći. Što ti misliš?»
Ona slegne ramenima.
«Ako nisu došli preko mora, onda su svakako na ovom otoku. Hajde, možda je Ela čula nešto.»
Daniel opazi između grmlja utabanu stazu. Povuče djevojku za ruku. Ubrzo se nađu na proplanku, zatim zadihano ulete u kuću. Ela je završavala objed. Do nosnica im dopre fini miris iz kuhinje.
«Teta, jesi li čula nešto čudno? Plač, užasno glasan plač male djece?» Poviče Daniel zadihano. Ona polako kimne glavom.
«Da, čula sam nešto.» Neodređeno reče.
Tina podigne obrvu.
«Hajde, jelo samo što nije gotovo. Operite ruke i na posao. Trebat će vam puno snage.»
«Teta!» Negodovao je Daniel. Ona se ne obazre. Činilo se da je jedva svjesna njihovog prisustva.
«Moram upaliti feral» reče Daniel. Tina krene za njim. Nije željela ostati u kući. Ela se jako čudno držala. Kao da to više nije bila ona.
Sumrak je padao na otok poput finog baršunastog plašta, skrivajući tamom mračne otočke
tajne. Na cesti nije bilo psa, vladala je sumorna tišina. Nije bilo vozila niti su se čuli glasovi ljudi. Mutne sjene pružale su se duž ulice i Kristijan osjeti kako mu se svaka dlačica na koži digla. «Kao da sam u noćnoj mori» pomisli dok je brzao prema pristaništu. Mrmljao je molitvicu neprestano se osvrćući ne bi li otkrio kakvo biće iza sebe. No, ulica je ostala prazna. I more je bilo mirno kao ulje. Ni vala, niti povjetarca. Žurio je prema svjetioniku nadajući se da će moći ispuniti obećanje i vratiti se u crkvu prije nego oni u njoj naprave nekakvu nesmotrenost. Dijelio je strah sa svojim vjernicima, znao je da ga trebaju više nego ikada. Odahne tek kada gliser usidri u uvali. Svjetionik je postojano bdio nad pučinom.
«Barem je on na svom mjestu.» Blijeda svjetlost koja se sramežljivo ljeskala na vodi bila je znak da su mu prijatelji živi. Kristijan se uspne strmim puteljkom. Sve u njemu je treperilo od uzbuđenja. Opazi svjetla na prozorima. Dakle, u kući su. Pokuca na vrata.
Svi se razvesele njegovom dolasku. Večera je upravo završila. Ponude ga hranom. On odbije. Bio je previše uzbuđen da bi jeo. Tina mu ispriča događaj u šumi.
«Jadna dječica, da se nisu umiješala, tko zna, možda bi poslušali staru avet i zbrisali glavom bez obzira. Da si ih samo čuo! Srce mi se steže kada se sjetim» govorila je djevojka brišući oči. Daniel je zaštitnički zagrli.
«Moramo nešto poduzeti. Što ti misliš o svemu?» upita svećenika. Kristijan reče kako ga je starica poslala na svjetionik, te da stoga valja potražiti djecu na otoku. Bio je zapanjen njihovom pričom. Ela je sjedila pognute glave.
«Ja ih sigurno neću pronaći» reče tužno. Svi se okrenu prema njoj. Ona požuri sa objašnjenjem.
«Zbog toga ste vi ovdje. Nitko od nas «mještana» ne može ih naći. Tako je zapisano.»
«A što je sa osobom koja je zadnja zakopala dijete?» upita Tina.
«Na žalost, ili radost, mislim da je ta osoba do sada mrtva.»
«Pada mrak, vrijeme nam ističe. Ela, tebi ostavljam kuću. Tko prvi nešto pronađe, javlja Eli.» Progovori Daniel. Ela obeća da će držati sve pod kontrolom. Nakon kratkog dogovora, krenu u sumrak. Tina je oklijevala. Po tko zna koji put, molećivo upita Elu:
«Kamo si ga odvela?» Žena tužno obori pogled.
«Vjeruj mi, molim te.»
Tina stisne zube. Muškarci su se dogovarali kojim putem će tko krenuti.
«Ovo je suludo. Kao da tražimo travku u travnjaku. Može biti bilo gdje! Mora postojati način da suzimo potragu.» Javi se djevojka.
«Na žalost, nema načina. Treba slijediti intuiciju» zamišljeno će Daniel.
«Ja ću krenuti u uvalu.» Nevoljko reče Tina.
«Ostani sa mnom. Zajedno ćemo ih tražiti.» Predloži Daniel. Ona nesigurno slegne ramenima.
«Ne, to bi nas usporilo. Tko zna, možda su stvarno zakopani negdje blizu mora. Bolje da požurim.»
Daniel je uhvati za ruku.
«Molim te, nemoj ići sama. Znaš da mještani vrebaju na tebe. Tko zna, možda te čekaju raširenih ruku.»
Kristijan se složi. Tini odahne s olakšanjem. Jedno je bilo izgovoriti, ali ostati sama…. Primi Daniela pod ruku. Kristijan im poželi sreću, zatim se uputi na livadu. Tina i Daniel gledali su za njim. Daniel pokaže prema svjetioniku.
«Idemo?» Ona nesigurno kimne glavom.
«Želiš li možda ostati s Elom?»
«Ne pada mi na pamet! Ako mi kaže još jednom da za Marinovo dobro ne može reći gdje je, ubit ću je.»
Daniel nemoćno slegne ramenima.
«Onda idemo. Moramo biti brzi, jer zabava samo što nije počela.»
Popeli su se na svjetionik. Daniel pogleda kroz teleskop. Njihove sumnje bile su potvrđene. Osjete jezu dok su gledali crnu, neprozirnu rupu kako se prijeteći spušta prema njima. Plinovi nastali oko nje mijenjali su oblik i boju i na taj način cijeli prizor činili jezivijim. Izgledala je poput životinje koja raste i grabežljivo se primiče nemoćnim žrtvama. Daniel opazi tamni oblak kako prekriva nebo. Nestale su prve zvijezde. Slutilo je na oluju.
«Tina, trebala bi ostati na svjetioniku. Ako vidiš nešto sumnjivo, odmah javi meni ili Eli. Ja ću biti negdje u blizini. Moram nešto provjeriti. Je li to u redu?» Ona hrabro kimne glavom. Na svjetioniku se osjećala sigurnom, imala je pogled na more, a pomisao da će Daniel biti u blizini, pružala joj je sigurnost.
«Savršeno. Ne brini se, pazit ću i na more i na ovo jezivo crnilo u zraku.»
«Jesam li ti rekao da te volim?» Ona zatrese glavom. Daniel je brzo poljubi. Spusti se na stazu. Ugodnu toplinu zamijenio je hladan vjetar. Činilo se da bi uskoro mogla i kiša. Krene po kabanice, čizme, svjetiljke, trebat će im. Sjeti se da u spremištu ima zalihe svega.
«SPREMIŠTE!» Daniel stane kao gromom pogođen. «Kako se ranije nisam sjetio! Cijelo vrijeme bilo mi je pred nosom!» Ela dotrči iz kuće.
«Gdje je Tina?»
«Čuva svjetionik» odsutno odgovori Daniel zaprepašten otkrićem. Iz skladišta su ponovo dopirali uznemirujući zvukovi. Priđe vratima dok mu je srce luđački udaralo. Polako ih otvori. «Moraju biti ovdje, moraju.» govorio je sam sebi. Iz misli ga prene Elin zabrinut glas.
«Moram odnijeti Tini nešto. Smrznut će se, jadno dijete. Što je to? Kakvi su to zvukovi? Da ti se koža naježi!»
Daniel joj dade znak rukom da šuti. Dohvati nekoliko kabanica okačenih o vrata.
«Evo, nosi. I čuvaj mi Tinu.»
«A ti?»
Daniel je nije čuo. Napeto je osluškivao zvukove u prostoriji. Dade joj rukom znak neka izađe. Žena ga posluša. Smeteno produži na svjetionik.
Daniel je nekoliko trenutaka stajao na vratima. Polako zakorači u mrak držeći se za zid. Svaka dlačica na tijelu mu se nakostriješila. Napipa prekidač. Svjetlost obasja prostoriju. Daniel se žmirkajući primakne polici na kojoj su bile složene svjetiljke. Tri stavi na stol, a jednu uzme. Stajao je grozničavo razmišljajući. U glavi mu je brujalo od zvukova nalik na dječji plač izmiješan sa hukom valova. Nije bio siguran odakle krenuti. Spustio se četveronoške napeto osluškujući. Činilo se da će mu glava eksplodirati od bolnih krikova svuda oko njega. Puzao je po skladištu napeto osluškujući. Što je više ulazio u unutrašnjost, zvukovi su bili jasniji. Naposljetku odmakne veliki stol. Ovdje su zvukovi bili gotovo zaglušujući. Krv mu se ledila u žilama. Cijeli pod bio je prekriven sa nekoliko slojeva linoleuma. Činilo se da su prijašnji stanari samo slagali jedan na drugi. Daniel među alatima pronađe oštar zidarski skalpel i stane njime rezati. Oglušio se na sve oko sebe usredotočen samo na ono što radi. Rezao je i rezao dok nije došao do betona. Kao dijete, slušao je priče o pomorcima koji nisu mogli odoljeti pjesmi sirena, i pomisli kako i njega sve više privlače zvukovi iznutra, premda nisu zvučali nimalo lijepo. Kuckao je po tvrdoj podlozi uvjeren kako je na pravom tragu. Jedan dio zvučao je šuplje, no Daniel nije mogao otkriti niti pukotinu, a kamoli vrata ili prolaz. Počeo je gubiti živce sve više osjećajući malodušnost. «Ako ne bude išlo drugačije, morat ću bušilicom pokušat probiti pod, no to može potrajati cijelu noć! Trebao sam znati da su tu!» predbacivao je sebi. Prstima je pipao djelić po djelić betona nadajući se kakvom otvoru. Znoj mu se cijedio s lica. Od huke i buke gotovo je oglušio. Htjede odustati kad ispod prsta osjeti malu udubinu. Otpuhne prašinu i upre snop svjetlosti. Udubina je bila djelić malenog reljefa. Očišćen od prašine, izgledao je kao otisak nekakvog ključa. Pun nade pogledom je prelazio po prostoriji. Zakleo bi se da je negdje vidio nekakav ključ na koji nije obraćao pažnju. Činio mu se tako nevažan, u stvari, jedva da ga je primijetio. «Misli, Daniele, misli. Gdje si ga mogao zapaziti? Što je bilo važnije u onom trenutku od nekakvog sitnog ključa koji je izgledao neupotrebljivo?» Očima je prelazio po spremištu. Sve je bilo na svom mjestu osim nereda koji je napravio na podu i dugačkog stola izguranog uza zid. Osjećaj da je blizu odgovora pojača nervozu. Prođe rukom kroz kosu. «Možda i gledam u to, a ne vidim!» «Traži tamo gdje najmanje očekuješ da ćeš naći» sjeti se riječi svoje mrtve supruge. Danima nije mislio na nju. Zapeče ga u srcu. «Ah, Doris, ti si uživala u ovakvim igricama. Da si ovdje, već bi riješila zagonetku» tužno je razmišljao kružeći svjetiljkom po spremištu. Svjetlost padne na jaknu koja je mijenjala boju onoga dana… «Pa da! Doris! Jakna! Toliko sam se uplašio da nisam obraćao pažnju…» Sjetio se kako je ulazeći i izlazeći iz spremišta krajem oka ugledao malen ključ, no zbog straha tada nije obraćao pažnju. Odahne s olakšanjem kada ga nađe pored vrata. Sada će sve ići kao podmazano, razmišljao je Daniel premda nije imao pojma što se točno treba dogoditi. Nekoliko trenutaka je klečao nad betonom, a zatim polako spusti ključ u reljef. Ploča kao da je oživjela: bučno utone prema dolje (Daniel u zadnji tren odskoči u stranu), a zatim se podvuče ulijevo. Ostane otvor dovoljan da se kroz njega provuče čovjek. Daniel zine u čudu. U otvoru je bilo mračno, čula se samo zaglušujuća huka valova. I smrad. Neopisivi smrad. Drhtavom rukom posvijetli prema dolje.
«O Bože! O, ne, ne, reci da sanjam!» stenjao je Daniel gledajući u nešto nalik na jamu gotovo do vrha ispunjenu truleži. Jedino se još mogla razabrati plava dekica koja je u većem dijelu strunula od vlage. Iz onoga što je ostalo, virile su kosti i dio lubanje. Daniel je mislio da će se onesvijestiti. Što od užasa, što od straha, vrtjelo mu se u glavi, dok mu je u sljepoočicama pulsiralo. Istrči van i povrati. Duboko je udisao oštar, hladan zrak nošen jakim vjetrom, a zatim se vrati u spremište. Izvuče krpu i njome prekrije usta, te priđe otvoru. Glavom su mu prolazile užasne misli. Svim se silama pokušavao usredotočiti na rupu ispod sebe. Bila je prostrana, duga oko dva metra, otprilike toliko i široka. Dubinu nije mogao odrediti, no sudeći prema šumu valova, kladio bi se da je bila prilično duboka. Netko ju je sazidao, zaključi dok je snop svjetla obasjavao betonske zidove. Tamna sjena približi se spremištu. Daniel je brujalo u ušima i nije čuo prigušene korake sve dok ne osjeti nečije ruke oko svoga vrata. Shvati da nije sam.
«Bravo, svjetioničaru, čekanje se isplatilo! Dobro si obavio posao, nemam riječi. Čestitam. A sad se lijepo pozdravi sa životom i upoznaj svoje nove prijatelje.»
Daniel podigne glavu, na trenutak se zagleda u oči sjajne od neskrivene mržnje, osjeti užasnu bol na potiljku, a zatim utone u mrak.
nastavlja se...
Post je objavljen 19.09.2006. u 16:19 sati.