V
Dječica
Jutro na Mulu proteklo je užurbano. Na pristaništu je vladala neuobičajena gužva.
Mještani su dočekivali goste pristigle vlastitim brodovima. Bilo je suza, smijeha, sreće. Rođaci koji se godinama nisu vidjeli, padali su jedni drugima u zagrljaj. Cijelim je otokom vladala praznična atmosfera. Trgovine, restorani, sve je radilo besplatno, na usluzi puku. Roko je s balkona promatrao gužvu. Gotovo mu bi žao što sutra više neće biti ničega. Grupica ljudi sjedila je na doku pjevajući stare otočke pjesme. Roko pozove svoju ženu. Po tko zna koji put pripovijedao joj je povijest otoka Mula. Cecilija je ravnodušno stajala pored njega povremeno trznuvši glavom. Nije čula niti riječ od onoga što je njezin muž govorio. Da je pričao o nuklearnom napajanju bojevnih glava, ona bi jednako stajala i klimala glavom. Roko je obgrli oko ramena.
«Noćas, draga moja, ti, ja i svi ovi ljudi idemo na dalek put, u budućnost kakvu ne možeš ni zamisliti… Ondje nema bola, nema tuge, niti bolesti. Vidjet ćeš, odmah će ti biti bolje, a tvoj će muž postati netko jako važan. Dobit ću vlast nad ovim ljudima. Ne moraš brinuti, ti ćeš biti cijelo vrijeme uz mene. Moja kraljica. Možda opet budemo sretni kao prije.»
Cecilija nije ni trepnula. Tupo je promatrala uličnu vrevu. Onoga trena kada su joj rekli da njezina bebica ne diše, zatvorila se u svoj mali, sivi svijet. Poput sjene je lutala otokom u potrazi za odgovorima. Nikada nije povjerovala priči da je rodila mrtvu bebu. Nikada. Niti je prestala tražiti malo tijelo koje je vidjela samo jedan jedini put. Istina, od silne boli um je više nije služio kao nekada, no Ceciliji to nije bilo važno. Imala je zadatak. Pronaći svoju bebu. To je bilo jedino važno. Dok je živa, tražit će svoje dijete.
Promatrajući tako svjetinu s balkona, odjednom joj srce brže zakuca. Zjenice joj se rašire u čudu. Pograbi Roka za ruku prstom pokazujući u prolaznike. On se trgne iz sanjarenja začuđen njenom reakcijom. Od tragičnog događaja, Cecilija je rijetko pokazivala osjećaje.
«Što je draga? Reci, što ti je?»
Čelo joj se orosi znojem.
«Eno je, Roko, eno je!»
«Koga eno?»
«Nje! Babice! Pitaj je! Neka ti kaže gdje je dijete! Požuri dok se nije izgubila!»
Roko je sažaljivo privuče k sebi.
«Smiri se, Cecilija, sve će biti u redu. Evo, silazim dolje i idem je pitati. Dobro? Samo se nemoj previše uzbuđivati. Idem» reče kako bi umirio ženu.
«Idem i ja s tobom! Možda nam vrati dijete! Možda nam ga je otela! Možda je beba ipak živa!» Očima punim nade gledala je u muža. Roko je nježno primi za ruku.
«Nemoj, Cecilija, molim te. Beba nije živa, ja sam vidio da ne diše. Ostani ovdje, previše uzbuđenja moglo bi te ubiti. Idem dolje, raspitat ću se, a ti me pričekaj i budi dobra. OK?»
Roko poljubi ženu i spusti se na ulicu. Putem sretne nekoliko školskih prijatelja. Produži strmim puteljkom do stare, oronule kuće. Otvori ulazna vrata. Sjetno pomisli na dane kada je češće navraćao. Iz kuhinje izađe žena. Na licu joj zatitra osmijeh.
«Nismo se vidjeli cijelu vječnost.»
Roko joj pruži ruku, a ona njemu lice na poljubac.
«Imaš pravo, prošla je vječnost, a ti si uvijek ista.»
Ona ga nježno lupi u rame.
«Uđi, imamo si puno toga za reći.»
Roko je izišao pola sata kasnije. Ogledavao se na sve strane, zatim se zguri i gotovo trčećim korakom prijeđe kratki put do svoje kuće. Cecilija ga dočeka na ulazu. Roko je gledao u njene sjajne oči, lice crveno od uzbuđenja i srce mu se stegne.
«Reci, što ti je rekla?»
On nemoćno podigne ruke.
«Kaže da si sve umislila, da je mali bio mrtav i da smo svi vidjeli gdje je pokopan. Oprosti, ali sve sam pokušao.»
«Nema veze, idem ja. Ako treba, glavu ću joj skinut s ramena, no izvući ću to iz nje.»
«Žao mi je, Cecilija, ali nećeš je naći kod kuće. Gadno smo se posvađali. Pobjegla je glavom bez obzira. Da nije, ubio bi je.»
Cecilija klone. Pokuša se osmjehnuti, no bila je to samo tužna grimasa. Život kao da je napustio njeno tijelo i ona se opet vratila u prijašnje stanje. Roko bi rado ostao tješiti nesretnu ženu, ali nije bilo vremena. Promrmlja riječi isprike, poljubi je u hladan obraz, zatim krene prema radio postaji. Dan je tek počeo.
Lorna otvori oči. Buka na ulici razbudi njena uspavana ćula. Pogled joj padne na tijelo pored sebe. Grubo prodrma muškarca.
«Probudi se, glupane! Ne možeš ovdje ostati. Imamo puno posla, Mulo nas čeka.»
On se zaljubljeno naceri posegnuvši za njenim golim grudima. Lorna ga s gađenjem odgurne od sebe.
«Izlazi iz kreveta i primi se posla! Rekla sam ti, imamo puno, puno toga za obaviti.»
Duško se polako uspravi. Cijelo ga je tijelo boljelo. Još mu je gore bilo u glavi. Kao da je netko iz njega isisao svu snagu i energiju. Polako ustane pridržavajući se za stolić. U životu se nije ovako loše osjećao. Htjede nešto reći, no stane u po glasa. Otvorenih usta gledao je njeno mladenačko golo tijelo. Ona bijesno navuče ogrtač. Duško se glupavo osmjehne. Htjede je poljubiti, ali Lorna se izmakne.
«Gubi se. Izgledaš jezivo! I ne zaboravi, moraš posjetiti onu osobu kako smo se dogovorili. Hajde, da nisam potrošila vrijeme na tebe, već bi sama došla do odgovora.»
Duško se šutke obuće. Zamoli Lornu za čašicu žestokog opravdavajući se malaksalošću. Ona mu tutne cijelu flašu. Duško žedno povuče nekoliko gutljaja. Zadrhti od jakosti alkohola. Bez riječi mahne na pozdrav i otetura do motora. Ubrzo se vozio preplavljen uspomenama na prošlu noć. Nije mu smetala Lornina grubost. Naučio je da su ljudi grubi prema njemu. Ono što se događalo u krevetu bilo je toliko nevjerojatno, da bi Duško podnio i gore stvari. Spusti se strmim puteljkom. Želio je što prije obaviti zadatak i ponovo uroniti u Lornine plahte gdje je bilo tako dobro! Misleći na nju, zaustavi se ispred stare, oronule kuće. Vrata su bila otvorena. U hodniku je vladao ugodan hlad. Duško zovne. Nitko se ne javi. Trenutak – dva stajao je osluškujući, zatim uđe u kuhinju. Bila je prazna. Otvori vrata sobe. Opazi ženu kako leži potrbuške na krevetu. Bijesno opsuje. «Tko još u ovo doba spava?» razdražljivo pomisli.
«Hej, probudi se! Čuješ! Mogao sam te opljačkati!»
Žena ne odgovori. Duško je gubio strpljenje. Ljutito je okrene na leđa.
«Jesi gluha…» uplašeno vrisne. Oči širom otvorene užasnuto su buljile u njega. Razjapljena usta nijemo su vapila za pomoć. Na vratu opazi tamne modrice. Duško nije provjeravao puls. Izjuri iz kuće, sjedne na motor i u trenu se nađe pred Lorninim vratima. U loš čas, no on to nije znao.
Lorna je samodopadno promatrala svoje savršeno tijelo u ogledalu. Sretno se osmjehivala razmišljajući što će obući za šetnju. Pomisao na sredovječne prijateljice izboranih lica tjerao ju je na grohotan smijeh. Odlučila je danas zabljesnuti u punom sjaju prije nego se presele u drugu dimenziju. Nakon dugotrajnog uljepšavanja, zadovoljna svojim izgledom, nazove starog prijatelja. Javi se grub, mornarski glas.
«Jeste li našli malog?»
Odgovor je bio negativan. Lorna opsuje.
«Nije me briga! Ronite, podignite svaki kamen ako treba, ali nađite to derište.» Reče opasno tihim glasom. Zatim okrene još jedan, pa još jedan broj, no uvijek dobije isti odgovor. Bijesno baci telefon u zid. Nije podnosila poraze, a ovaj put, ulozi su bili najviši. Ushodala se po sobi grozničavo razmišljajući kako se dočepati Marina. Činilo se da nema puno izbora. S izrazom gađenja na licu nazove svjetionik. Lice joj se zgrči u grimasu kada začuje Danielov dubok glas. «Šteta, mogli smo se poigrati prije nego se primimo posla. Ne znaš što si propustio» govorila je u mislima, a glasno reče:
«Tinu, ako je tamo.»
Ubrzo začuje djevojčin glas ispunjen strepnjom.
«Znači nisu se vratili. Oh, glupačo, da ti barem nisam vratila maloga.»
Tina ojađeno spusti slušalicu. Lorna ponovo tresne aparatom. Hodala je po sobi poput bijesne lavice razjarena i opasna. Nije mogla dopustiti da zbog male nepažnje cijeli plan padne u vodu. Morat će se vraški potruditi, jer dječak mora biti vraćen svome ocu i to još noćas. U mislima je tražila kandidata pogodnog za ono što je naumila. Sine joj ideja i ona po tko zna koji put zgrabi telefon. Uskoro začuje poznati glas.
«Molim te, a znaš koliko mrzim moliti. Samo ti možeš pronaći usrano dijete. I zapamti, ako ga dovedeš do večeri, pripast će ti sva moja imovina. Baš sve što imam... Da, potpisat ću.» Osoba s druge strane oduševljeno pristane na pogodbu i veza se prekine. Lorna se nije osjećala puno bolje. Znala je da Ela nije odvela maloga tamo gdje je rekla, podcijenila je bivšu prijateljicu i sada je bjesnila na samu sebe. Začuje škljocanje na vratima, a trenutak kasnije ugleda blijedo Duškovo lice. Srce joj poskoči od zadovoljstva.
«Što ti se desilo?» upita tobože zabrinuto.
«Ona žena… našao sam je mrtvu. Mislim da je zadavljena. Nikada nisam vidio mrtvaca prije.»
«O, jadničak moj, dođi svojoj Lornici!»
Raširi ruke puštajući ga na svoje razgolićene grudi. Nježno ga je ljubila milujući mu leđa, dok je Duško zadovoljno preo. Topio se poput čokolade pod njenim vještim prstima. Malo po malo, njena milovanja postanu sve grublja. Umjesto poljubaca stade ga grickati. Prvo nježno, pa sve jače. Strgne košulju s njega. Duško se naježi od pomisli da je to nova ljubavna igra, te stisne zube puštajući je da ga ubada svojim dugim noktima duž leđa. Lorna se pretvorila u zvijer. Na njegovoj preplanuloj koži zablistaju crvene kapljice krvi. Lorna ih poliže. Bijesno ga ugrize za vrat. Duškovu želju zamijeni strah. Ukočeno je ležao ispod nje moleći u sebi da prestane, no ona je bila poput uragana. Luđački se bacila na njega upijajući ga, usisavajući u sebe, ludujući nad njim. Lice joj se izobličilo od razjarenosti, ispuštala je divljačke krikove, no ono što mu je pružila… Njezino divljanje završi na podu. Duško nije bio siguran je li živ ili mrtav. Bol i ekstaza izmiješali su se u nekakav čudan, Dušku nepoznat osjećaj.
«Sad se gubi» hladno će Lorna navlačeći haljinu na golo tijelo.
«Ako uprskaš, ono što ćeš sljedeći put osjetiti, biti će samo bol. Samo bol.»
On drhtavim rukama navuče hlače pokazujući na razderanu košulju. Lorna odšeće do ormara i izvadi crnu majicu. Duško zaustavi dah. Bila je to Maxova rokerska majica. Pun poštovanja navuče je na sebe. Pokuša izmijeniti nekoliko nježnih riječi, no vidjevši izraz Lorninog lica, samo mahne šepajući prema vratima. Jedva se dovukao do motora. Činilo se da ga je sva snaga napustila. Sjedio je na Harleyu pokušavajući se pribrati. Udisao je topao ljetni zrak, no znao je da mu sada treba nešto puno jače. Pogled mu je bio prikovan za kuću. Kroz jedan prozor nazirala se Lornina figura. Hodala je gore – dolje poput divlje zvijeri. On se naježi. Nemoć je zamijenio osjećaj zadovoljstva. Nije mario za ožiljke po cijelom tijelu. Osjećao se Maxovski, i prvi put mu sine kako je upravo Maxova majka njegova ljubavnica. Imao je sve. Osim Tine, dakako. No, više i nije tako želio Tinu. Lorna je bila čarobnjak za muškarce, a Duško se osjećao osobito polaskan što je za ljubavnika izabrala baš njega.»A Danielu neka ostane Tina. Nije valjala Maxu, zašto bi se ja zadovoljio s njom» oholio se jureći motorom kroz mjesto.
Lorna zamišljeno otrese pepeo. Duboko povuče dim. Stvari idu mimo plana. Morat će se sama angažirati ako želi ovo privesti kraju. Nestrpljivo zgnječi opušak i izađe na ulicu. Nije se obazirala na pozdrave niti začuđene poglede. Poput oluje, hitala je prema vratima Rokove kuće. Blijeda Cecilija smušeno je obavijesti da Roko radi. Lorna se zagleda u njene prazne oči. Sažaljivo je pomiluje po licu.
«Jadnice, ostala si bez djeteta? Znam kako ti je, ali glavu gore. Nešto mi govori da ćete uskoro ponovo biti zajedno.»
Cecilija kao da se budila iz sna. Polako se život vraćao u njen pogled.
«Stvarno?!» dahne.
«Zar ti muž nije rekao? Još noćas ćete biti zajedno. Rokovom zaslugom. A i mojom.»
Cecilija prihvati Lorninu ruku, no ona se spretno izmakne.
«Žurim, dušo.»
Krene rivom prema radio postaji. Zaustavi se ispred kamene zgrada gdje je nekada bila škola. Muškarac kao da je čekao na nju. Sjedio je na ulazu, dok je glazba treštala kroz otvorena vrata.
«Ne znam koji ti se vrag mota po glavi, ali ubio si jedinu vezu sa leševima. Što ćemo sad? Nadam se da imaš dobar odgovor, jer, tako mi svega, nećeš doživjeti ovu večer.»
«Hm, nekako si se pomladila. Klima ti očito odgovara.»
Nehajno će Roko. Lorna ga ošine bijesnim pogledom. On se naceri.
«Smiri živce. Ako se nastaviš uzrujavati, ti si ona koja neće dočekati ovu večer. Bio sam kod nje, nagovarao je na sve moguće načine da mi kaže, uvjeravam te, da smo je mučili ne bi odala mjesto. Rekla mi je da će radije umrijeti nego biti prokleta sada, kada je kraj ionako blizu.»
Lorna tresne nogom o pod.
«Trebao si čekati da je ja obradim. Meni bi rekla.»
«Ne, Lorna, spomenuo sam joj tvoje ime i znaš što mi je rekla? Da si prokleta kao i tvoj brat. Da će u paklu žaliti što se smilovala i poštedila ti kopile. Smatra to najvećim propustom u svom životu.»
Lorna promijeni boju.
«Glupača! Max nije kopile! Max je zakonit kao i tvoj mali!»
Roko joj stavi ruku na usta.
«Tiše, ljudi će čuti.»
«Reci da imaš nekakav plan» umorno će Lorna. Roko joj šapne na uho. Ona se osmjehne. Bile su to prve dobre vijesti ovoga dana. Krene niz ulicu zamišljeno pogledavajući na sat.
Bilo je vrijeme za posjetu.
nastavlja se...
Post je objavljen 08.09.2006. u 23:05 sati.