Moj izgubljeni svijet

Za sve one koji su izgubili nekoga jako dragog...

Ljudi, ovo je podloga koju sam tražila i tražila i našla je, pa nisam znala kako je postaviti, usput, Jelena, svaka ti čast! Tvoj sam fan! Zatim mi je Lady pomogla doći do Tigra 33, koji ispunjava glazbene želje, a usput se poigrava dizajnima, pa mi je on velikodušno uredio html, poslao, ja zalijepila, a učinak se vidi. Još da mi malo slova uveća... U svakom slučaju, Tigriću, puno ti hvala!
Možda će i vas slika asocirati na Coppolinog Draculu, jedan od najljubavnijih filmova, bar za mene, a ako ne, žao mi je. U svakom slučaju, neka vam je lijep i sunčan dan, bez kiše i tmurnih misli:)
A ako poželite nešto napisati, komentari su sada na vrhu posta. Pusa svima!

U stvari, našla sam odličnu podlogu, ali je treba prilagoditi, tj, ubacivati kodove slika, a to je malo povelik zalogaj za mene. Nakon što sam dva puta fulala, nemam snage za još jedan promašaj. Ako se netko od mojih dragih prijatelja kuži u te stvari, toplo se preporučam:))))
Nekako nemam volje smišljati tekstove dok ne sredim blog kako treba. Ili se radi o stvaralačkoj krizi? Ne znam. Stvar je u promjenama, a meni uvijek treba malo vremena...
No, da se ne bi osjećali zakinuti, ostavljam vam jedan tekst napisan nakon smrti našeg dragog Pape, kada su isplivala kojekakva apokaliptična proročanstva, a ja sam uzvaratila "udarac" onako kako sam najbolje znala. Pošto je nisam nikada objavila, ovo je PREMIJERA. Uživajte.

Power of love

U posljednje vrijeme do uha mi dopiru razna predskazanja o propasti svijeta. U stvari, od devedesetih prošloga stoljeća, proriče se kraj, propast, neki su čak vjerovali da sudnji dan nastupa 1.1.2000. god. Činjenica je da otkada je svijeta i proroka, svaki naraštaj vjeruje da je kraj blizu.
Prvi Kršćani mislili su da žive u posljednjim danima, jer su bili svjedoci propasti svjetova, progona, ratova, propasti rimskog carstva… Mračni, srednji vijek, činio se kao posljednji. I eto, mic po mic, dogurasmo do 2006., živi i zdravi (više-manje). Sada je najaktualnija prognoza da nakon ovog divnog Pape kojeg je svijet volio, dolazi neki mračnjak koji će nas sve odvesti u crnilo pakla. Kažu,: mržnja, pohlepa, ubojstva i razbojstva će vladati, a ljubav će se zatirati zajedno s Bogom. Pa kako i ne bi, ako je Bog =ljubav.
Onda ja, profesorski Baltazarski mislim i mislim o svim aspektima prorečene nam budućnosti koja još nosi sa sobom i ratove (kao da ih već nema previše!), boleštine, zlo, zlo, zlo, a kao šlag na sve, neka vatra sa nebesa pada na nas malene i sprži ono što se nije pobilo. Moram priznati da su me prognoze zgrozile. Mislim, imam obitelj, ne želim svoje klince ostaviti jednog dana u nekom paklu gdje će proklinjati dan kada su se rodili. Nije fer! A i ne mora biti da će se sva ta zlokuga proročanstva ispuniti! Možda je sve to stoljećima daleko od nas. I opet mislim, bez obzira na sve, zašto bi se ikada ispunilo nešto tako grozno? Otkako je čovjeka i vijeka, od Adama na dalje, grijeh nas prati kao i svetost. Svi mi imamo ljubavi u sebi, ali i onog vraga koji nas nagovori da okrenemo glavu od prijatelja, da se narugamo nečijoj nespretnosti, da maznemo nešto što nije naše. A Bože, takvi smo! Rijetki su oni stvarno zli, puni mržnje (poput negativaca u sapunicama) ili oni bezgrešni, sveti, kojima je samo ljubav i dobro na pameti. Život je šaren, baš kao i mi. Pitam se: gdje se nalazi sve zlo ovoga svijeta? U svemiru? Oko nas? Ne, zlo je u čovjeku. U nama samima. Čovjek okine obarač, čovjek navuče na drogu čovjeka, ova naša zemljica popularno nazvana «dolina suza» takva je jer smo je mi takvom učinili. Oni koji plaču od sreće su uvijek u manjini. Pa, mislim dalje, što JA mogu učiniti sada? Ovoga trenutka. I sine mi. Nema više straha, niti zlokugih proroka! Treba samo izabrati ljubav. Ljubav prema sebi, ljubav prema drugima. I sjetim se divnog vremena sretne zaljubljenosti! Ah, kako je bilo lijepo! Ovo moje propadajuće tijelo bilo je prožeto samo jednim – tim divnim, lakim osjećajem od koje nam se dižu dlačice na rukama, zjenice nam se šire, osmjeh se ne skida s lica, kada smo dobri prema svima, bez obzira zaslužili oni to ili ne, jer jedino što nam je na pameti i u srcu je Ljubav.
Kažu, ljubav je slijepa. Pa šta! Možda je zato tako lijepa! Ljubav nas oplemenjuje, ispunja optimizmom, radošću i nadom. I ona slatka neizvjesnost! Proljepšava nas, zračimo, primijećeni smo, svi bi nekako željeli biti u našoj blizini, jer prepoznaju ono što je u nama. Koliko smo željni ljubavi! Svi mi, od zloga do najboljeg, bez razlike.
I mislim si, ako svjesno izbacim zlo i svjesno odlučim voljeti ljude oko sebe, sada, odmah, ako otvorim uši za ono što mi netko priča, ako u sebi učvrstim ljubav, pa tako potaknem drugoga pored sebe na ljubav, onda zlu nema mjesta. Nema pakla, nema uništenja. Kako se vragu nasmijati u lice? Ljubavlju! Što mi možeš ako te volim? Tko mi može nauditi dok lebdim nekoliko koraka od zemlje nošena vlastitim osjećajima? Upravo ta lepršavost razlikuje pravu ljubav od bolnog, zagušujućeg osjećaja kojeg se često brka sa ljubavi. «Ako me ostaviš, ubit ću se. Ili tebe.» To nije ljubav, to je bolest. To je suprotnost ljubavi, razarajuće ludilo. Ljubav je laka kao zrak, ništa ne traži, ništa ne očekuje. Samo se nada da će biti uzvraćena. Pa ako i ode onaj koga volimo, prava ljubav će razumjeti i u svojoj će tuzi pronaći kutak oprosta, iskreno poželjevši sreću onome koji nas ostavlja. A zatim će plakati. To je ljubav. Samo to. I vraćam se početku. Kako se suprotstaviti zlokugim proročanstvima? Obasipat ću sve ljubavlju. Smijehom ću sušiti suze ove naše doline.
Moram završiti riječima slavnog Ericha Fromma koji je u svojoj knjizi Umijeće ljubavi sjajno obradio ovu temu, pa kaže:
Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga što volimo.

~kraj~


... i nemojte me pitati da li se držim odluka... trudim se... trudim...

Mijenjam podloge kao... čarape? Nakon odrađenog romana, poželjela sam malo urediti sam blog, ali, kako ste sami vidjeli, potrajat će to. Oni konji su predivni, ali mene kao i vas užasno smetaju mala slova, nevidljivi linkovi i komenatri... Ni ovaj postojeći nije "ono pravo". Iako su mumije guba, smeta me što slova šeću preko njih, pa je malo nepregledno. I tražim dalje. Dok si ne dam truda, pa pokušam sama nešto iskemijati (Darkwolf privremeno ne radi, šmrc, šmrc).

Sad kada sam se izjadala, slijedi izvješće od prošlog vikenda.
Dakle, navratih ja u Metropolu, zatim na vjenčanje do Bjelovara. Pošto naša Ledena i njezin Pošemereni obitavaju u gradu bijelog imena (kradem od Grofa), nađoh se s njima. Izvukoše me sa svadbe nakon hladnog predjela, strpaše u auto i pravac u kafić ugodne atmosfere. Osjećala sam se kao na prvom sudaru. Sve je bilo unaprijed dogovoreno, a opet nepoznato. Ali, moja trema nije dugo trajala. Prvo vam moram otkriti istinu o Ledenoj, a ta je da ona uopče nije ledena. Naprotiv. Svojim bi osmjehom i Grenland otopila (zato je ne smijemo puštati na sjever:)). Nas se dvije odmah bacile na priču, iako ni Pošemereni nije zaostajao. Pričali smo o svemu i svačemu, puno tema, a tako malo vremena... U svakom slučaju, bilo mi je krasno u društvu dvoje toplih, srdačnih i otvorenih ljudi, vrijeme je proletjelo u trenu, a ja sam se morala vratiti među svatove. Nadam se da to nije naš posljednji susret i kada se ponovo nađem u Bjelovaru, gospodo, javit ću vam se (nećete me se samo tako riješiti:))))
A sama svadba... bješe ko' svadba, šta da se priča... Srela sam ljude koje nisam vidjela 15 godina i više. To je bio šok. U mojim sjećanjima, oni su grupa mladih, otkačenih ljudi s kojima sam se super provodila. Ugledavši ih nakon toliko godina, onako izmijenjene, ozbiljne, uniformirane brakom i djecom... Barem sam dvadeset puta morala ponoviti da imam troje djece, da sam kućanica, bla, bla, bla. Čitam svoje godine na njihovim licima, i mislim si, Bože, kako smo ostarili!
Ali sve u svemu bilo je dobro. Ića i pića, pjesme i smijeha... i zgodna cura u bijelom (neću o bratiću, ispalo bi da se preseravam).
Na koncu se vratih u svoju svakodnevicu, gdje smo svi nepromjenjivi, još mladi u duši, ne primjećujemo uzajamno bore, jer starimo zajedno, a pogledi su nam povazdan uprti u nježna dječja lišca iz kojih zrači mladost i beskrajna nevinost.

I za kraj, nešto za laku noć. Ostavljam vam veselu priču skinutu sa nečijeg bloga, meni je super, nadam se da će i vas razveseliti (ako je autor pročita, neka se javi). Budite mi lijepi, zaljubljeni, sretni i sanjajte s osmijehom na usnama.

Jedna mala priča...

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da joj vrijeme brže prođe.
Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine.
Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu.

U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila..."
Svaki put kad bi ona uzela jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, uzeo bi isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli "baš me zanima šta će sad učiniti!!!".

Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
"Ovo je zaista previše" počne da uspuhuje šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.

Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci......

u tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidi se kao kradljivac i tek tada shvati da je paketić keksa, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali on je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđeno i ljutito.

Dragi moji blogeri, I'm back! Bio je ovo stvarno dug vikend, da ne kažem, jedan mali godišnji (od bloga), a kada se vratih kući, dočekaše me s informacijom da je comp riknuo, na popravku je... danima. No, zahvaljujući vrijednim rukama našega informatičara, zvijer ponovo radi. I prede poput mačke.
Roman sam zgotovila, zahvaljujem na svim komentarima, a najviše hvala svima onima koji su imali strpljenja i pročitali ga od početka do kraja.
I prije nego smislim što ću dalje, napravit ću malu retrospektivu svog blogosvijeta. Vjerojatno znadete da sam otvorila blog kako bi objavila roman. Ali glavni "krivac" za otvaranje ove stranice, bio je u stvari Pater Luka, prvi svećenik bloger (barem kod nas). Čitala sam njegove postove i silno se željela uključiti među ostale komentatore, a neznalica kakva sam (bila:), zaključih kako je nužno imati svoj blog. U to sam vrijeme čekala odgovor jedne izdavačke kuće, a kada mi javiše da oni više ne zaprimaju romane, da su ispunili kvotu za ovu godinu, odlučih ga ponuditi vama. Moji prvi gosti bili su Hrvoje i Hardy, dva uspješna studoša, i moja Anica Kninska. Upoznala sam i Ljubicu iz Vukovara, usput, Ljubice, gdje si????? A zatim se nađoh u društvu Ledene, Borgmana, iz Začarane doline izronio je Grof, a šetajući njegovim livadama, nađoh se s Aquarijom. Zatim se pojavio Pošemereni osvojivši nas svojom otvorenošću, neposrednošću. Odjednom je roman došao u drugi plan, a druženje i čavrljanje sa novim prijateljima postadoše sastavni dio moje svakodnevice. Sve je začinio Franc svojim vedrim postovima, Zg baba (ma nije ona baba) originalnim pogledima na svijet oko sebe, u Katridi pronađoh svoju kućanicu supatnicu. Otkriće je bio Gajo, koji nas svakodnevno informira o svim važnim događanjima u Lijepoj našoj, zatim se sprijateljih sa Almom, Ariesicom, Majstorica me privukla intrigantnim temama, a Kora se jednostavno ušetala i ostala u ovom sjajnom društvu. Kod Lokalpatriota se hranim odlično sročenom poezijom, a Cordelia me osvojila duhovitim osvrtima na život. Konkurencija joj je Vera, koja sve liječi smijehom, a moram spomenuti i svog dragog muža, koji se krije u Viribusu, Vatrogascem se nazvavši. Moram naglasiti da susrećem i druge blogere i pitanje je vremena kada ću novo lice dodati na čarobnu listu prijatelja.
Ljudi dragi, zbog vas sam ovdje, s vama se osjećam dobro, nasmijem se i rastužim, mislim na vas, a kada se zvijezde poklope u svojim nedokučivim šetnjama, dogodi se susret, baš kao ovoga vikenda, ali o tome u sljedećem postu.
Još vam želim ugodnu ovu noć, neka vas grije ljubav, i topli pokrivači (za svaki slučaj). Pusa!

Starica podigne obje ruke u zrak sve glasnije mrmljajući na drevnim jezicima. Oko nje sve se uskovitla. More proključa. Zemlja se zatrese. Mateo stade tonuti. Urlao je iz sveg glasa stvarajući zaglušujuću buku. Njegovo ružno lice počne se raspadati njima pred očima. Kosa, oči, usta, sve se pretvorilo u jednu crnu, ružnu masu koju napokon proguta snažan vir. Starica iscrpljeno padne na tlo. Cecilija joj priđe, dok je Tina plakala nad mrtvim Danielom. Cecilija izvadi maramicu, natopi je morem i blago obriše staričino umorno lice. Iznenadnu tišinu remetili su Tinini jecaji. Ridala je bolno zapomažući, sve dok se nešto ne prelomi u njoj, a plač se pretvori u smijeh. Isprva jedva čujan, a zatim sve glasniji. Tina je klečala nad Danielom smijući se sve grohotnijim, grotesknijim smijehom, plačući u isto vrijeme. Nakon dana provedenog u paničnom strahu za sina, nakon svih noćnih uzbuđenja, smrt voljenog čovjeka jednostavno je bila previše. Tina se slomila.
Starica s mukom otvori oči. Cecilija je podigne. Oslanjajući se na ženu, dotetura do Daniela. «Pripazi na nju. Mogla bi si naudit.» Reče. Cecilija nježno zagrli djevojku. Njezin jeziv, luđački smijeh odzvanjao je uvalom. Boljelo ju je u trbuhu, peklo u grlu, ali nikako nije mogla prestati. Cecilija odlučno zamahne rukom i lupi Tinu posred lica.
«Prestani! Misli na dječaka. Tvoj sin te treba! Ti barem imaš za koga živjeti.»
Tina pokrije lice rukama. Sramila se sebe. Ni u jednom trenutku nije pomislila na Marina. Bol ju je potpuno zaslijepila.
Starica je mrmljala molitve ruku ispruženih nad Danielom. Osjećala je pod prstima dah smrti, dozivala je, izvlačila je iz njegovog mladog tijela. Prožme je val hladnoće. Podigne ruke uvis, nešto joj zasvijetli među prstima, zatim ga snažno lupi po grudima. On se nakašlje halapljivo udišući zrak. S mukom otvori oči. Tina je klečala pored njega, ljubila ga, govorila, plakala, sve u isto vrijeme. Cecilija priskoči u pomoć starici koja je gubila snagu. Izvuče čuturu i prinese je njenim ustima. Starica zahvalno otpije dugačak gutljaj. Teško je disala.
Za to vrijeme Daniel se trudio shvatiti posljednje događaje.
«Što se dogodilo? Gdje je? Gdje je ono prokleto čudovište? Tina! Zašto plačeš? I kako to izgledaš? Prehladit ćeš se!» Ona nije mogla izustiti ni riječ. Samo se smijala i plakala, plakala i smijala se.
«Ubilo te, ali imao si sreće. Ova te žena vratila u život. Njoj zahvali.» Umiješa se Cecilija. Daniel se okrene prema starici.
«Hvala vam, beskrajno vam hvala.»
Ona samo odmahne glavom.
«Ne moraš mi zahvaljivati. Sada je sve na svome mjestu.»
U taj tren zemlja ispod njih snažno se zatrese. Svi se zbunjeno pogledaju. Tina pokaže na Mulo. Otok se tresao poput nespretno sastavljene makete. Tek što su se pribrali od iznenađenja, novi potres, još snažniji, uzdrma oba otoka. Zgranuto su gledali kako se Elin hotel ruši njima pred očima. Zatim krošnje drveća, električni stupovi, kućice uz obalu, sve je nestajalo s lica zemlje. Držali su se za ruke dok se tlo drmalo ispod njih, a Mulo je počeo tonuti. Strahovali su za Kristijana.

On je sretno doplovio, otrčao ravno u crkvu, oprezno motrio ljude koji su sve češće pogledavali na mjesto gdje su ležale njegove halje. Bilo je pitanje trenutka kada će krenuti prema «njemu». Dohvati kamenčić i baci ga u zid na suprotnoj strani. Svi se prestrašeno okrenu. Hrabriji pođu vidjeti što je lupilo. Kristijan se prikrade mjestu gdje je trebao moliti i uvuče se u halju. Zatim pusti glas pridižući se s poda. Mještani odahnu sa olakšanjem.
«Slušajte» obrati se uplašenom puku.
«Sad ćemo se svi okupiti nasred crkve. Pjevat ćemo hvalospjeve Gospodinu i moliti da nam da snage da izdržimo posljednje iskušenje.»
Oni ga poslušaju bez riječi. Povjeravali su mu svoje strahove. Kristijan je molio za svakoga od njih. Neka žena predloži da izađu iz crkve.
«Tko izađe, mrtav je, tako da znate. Vjerujte i spasit ćete ne sam duše, nego i živote. Više nema mjesta sumnji. Tko je uz mene, neka ide zamnom, tko ne vjeruje, neka odlazi, jer ono najgore tek se treba dogoditi.»
Ljudi se zbiju oko svećenika. Nije im padalo na pamet napuštati ga. Kao potvrda njegovih riječi, zemlja se snažno zatrese. Luster iznad njih opasno se zaljuljao.
«Pođimo na zvonik.» Mirno predloži.
«Jesi lud? Tamo smo na udaru! Sve će se urušiti na nas!» bijesno poviče Joso, poznat po naglom temperamentu.
«Ne mogu sada objašnjavati. Tko je uz mene, neka ide zamnom. Nemamo vremena za svađu.»
Nekoliko žena bez riječi krene prema stepenicama. Slijedili su ih ostali. Na posljetku se svi popnu na toranj. Sve češće su pogledavali u zvona.
«Spustimo ih, da nekog ne povrijede» predloži Kristijan vidjevši strah u njihovim očima. Muškarci povuku konopce. Zemlja se ponovo zatrese. Snažnije. Toranj zapleše. Svi se panično zagledaju u svećenika. On ih posjedne.
«Molit ćemo se i pjevati. Ako mi imalo vjerujete, onda znajte da se nama neće ništa dogoditi. Ne zato što smo posebni, već zato što ste odlučili ostati uz Gospodina. Ne bojte se, jer što se ima desiti, desit će se. Samo vjerujte, ma što se dogodilo.»
Oni su uplašeno mrmljali između sebe. Svećenik započne molitvu. Svi mu se pridruže. Molili su dok se otok tresao, dok su kuće padale kao da su napravljene od karata, molili su dok je zemlja otvorenih usta gutala cvijeće i drveće, molili su dok je otok počeo tonuti u more, molili su dok nisu osjetili vodu pod nogama. Sve se odigralo nevjerojatno brzo, no njima se činilo kao vječnost. S rađanjem sunca, sve je stalo. Kristijan je zabrinuto mislio na svoje prijatelje. Pitao se jesu li oni preživjeli «tragediju stoljeća» kako će je kasnije nazivati svi novinari svijeta. Ugleda barku kako pliva pored njih. Ljudi su plakali za izgubljenim i radovali se svome spasenju. Bili su svjesni koliko ih je malo dijelilo od pogibije. Zahvaljivali su svećeniku. Jedna žena htjede mu poljubiti ruku. On se ljutito povuče u stranu.
«Nisam vas ja spasio. Vjera vas je spasila. Tako je to uvijek.» Oni su povlađivali i dalje gledajući u njega kao u božanstvo.
«Slušajte, ostanite ovdje, ja idem po pomoć. Uskoro ćete biti svi na sigurnom.»
U čudu su gledali kako svećenik skida halju, izlazi kroz otvor zvonika, pliva prema barci. «Samo da voda nije ušla u motor. Bože, samo još ovu uslugu Te molim.» Čudom, brodić je upalio od prve. Kristijan mahne na pozdrav i otplovi na svjetionik.

Malo društvo na Vučjoj Glavi promatralo je kako potresi, jedan za drugim, uništavaju Mulo. Gledali su kako cijeli otok i jedna stoljećima duga priča tonu u more. Daniel i Tina uplašeno se osvrnu prema starici.
«Ne brinite, dobro je. Doći će uskoro, što me podsjeća da i ja moram poći. Zadnje je vrijeme.» Podigne oči prema nebu. Daniel pogleda za njom. Crna rupa sada je bila jedva vidljiva prostim okom. Tad je upita ono što je trebao još na početku.
«Tko ste vi?»
Ona se blago osmjehne.
«Nije važno, zar ne? Recimo da sam jednom učinila nešto užasno, pa sam odlučila ostati dok ne ispravim počinjeno zlo, no znaš i sam, prošlost se ne može vratiti, tako da sam zapela u budućnosti.»
Tina joj priđe. Nije mogla riječima izreći zahvalnost što je oživjela Daniela. Starica je primi u zagrljaj i blago reče:
«Nije to ništa. Ionako mu još nije bilo vrijeme.»
«A knjiga? Ne ide mi u glavu. Sve smo preveli, a ništa se nije dogodilo kao piše. Ili je? Jesmo li nešto previdjeli?»
Starica se zagonetno smješkala.
«Kada ste pronašli knjigu, rekla sam Kristijanu da vam neće puno pomoći. Jer tako je i napisana. Knjiga nije stvorena da bi se pročitala. U svakom slučaju, čitali ste je sa pogrešne strane.» Vidjevši nerazumijevanje u njihovim očima, nastavi:
«To je Knjiga mrtvih. Da ste je čitali naopačke, od posljednje stranice, naišli bi na zanimljivo štivo koje predviđa cijeli ovaj događaj. I tajne mrtvih koje bolje da su ostale tajne. Bit je u koricama. Zbog njih je trebala biti nađena. Da povedu malene na odredište. I zbog toga vam hvala.»
«A proročanstva? Bogovi, žrtve?» nije odustajala Tina.
«Ah, sve su to plodovi nečije mašte. Nekada se vjerovalo u boga ovoga i boga onoga, tako da je knjiga napisana u duhu vremena. Sadržaj se samo poklapa s tekstom o kojem sam govorila. Nekada su ljudi vjerovali da je samo tajanstveno ono iskonsko, pravo. A tumačenje, tu ste pogriješili. Čovjek uvijek sudi prema sebi. Tako ste postupili i vi. Vidjeli ste sebe kao glavne likove knjige koju ne razumijete. Da ste pažljivije čitali, uvidjeli bi pogrešku. Ona riđa žrtva, na primjer, ima puno više kila i oblina od tebe, no od straha to nisi primijetila.»
Tina porumeni.
«Kako god bilo, želim vam svima zahvaliti na trudu koji se isplatio. Spasili smo djecu, otjerali brod mrtvih i uništili čisto zlo koje je dugo vladalo ovim otokom. Na žalost, netko viši je presudio sudbini cijelog otoka, no prepoznao je dobre duše, zar ne?»
Cecilija je stajala pognute glave. Starica joj priđe i nešto šapne. Njeno se lice razvedri. Izmijenile su nekoliko riječi, zatim se starica obrati Tini i Danielu:
«Želim vam svu sreću ovoga svijeta. Bit ćete dobro, znam to. Pazite mi na Kristijana.»
Daniel se nasmije.
«Eno ga, nije htio da odete bez pozdrava.»
Svećenik priveže barku. Brzao je prema njima ozarena lica.
«Uspjeli smo! Svi su spašeni! Hvala, hvala vam!»
«Kao što si njima rekao, vjera vas je spasila, ne ja. Bio si dobar, zato će ti biti dobro. Ako me ikada zatrebaš, makar za mali noćni razgovor, znaj da ću uvijek biti u vezi s tobom. Budi mi dobro, čuvaj svoju vjeru i širi je. A sada stvarno moram požuriti. Ela…» svi se okrenu u pravcu gdje je ležala Ela. Htjedoše nešto reći, no starice više nije bilo. Daniel pokaže na nebo. Dva nježnoljubičasta oblačaka putovala su prema tri zvijezde što su se jedva raspoznavale na ranojutarnjem nebu.
«Počivajte u sreći i radosti!» vike Daniel u nebo. Svi zajedno pođu prema kući. Duška su ostavili ispod drveta, za njega ionako ništa nisu mogli učiniti. Iznenađeno zastanu. Spremište, kao i polovica kuće, urušili su se uslijed potresa. Kamen i prašina prekrili su mjesto gdje su počivala tijela nevine dječice. Daniel uzdahne.
«Barem smo mi živi.»
Začuju tutnjavu na nebu.
«Helikopteri! Sjetili su nas se.» Reče Daniel.
Ubrzo je otok bio ispunjen službom spašavanja, pomorskom policijom, novinarima, seizmografima. Spasili su ljude iz crkvenog tornja i oni postadoše glavne vijesti svih TV i radio postaja. Svi su pričali o čudu koje ih je spasilo. Daniel, Tina i Kristijan bili su pod budnim Bepovim okom. Čovjek je plakao, smijao se, grlio ih neprestano se ispričavajući što nisu uspjeli stići ranije. Uzalud su ga uvjeravali da je sve išlo slijedom događaja, Bepo je bio neutješan. Baš kao što je Ela obećala, oko podne pristane turistički brod i dječak istrči na pijesak. Tina ga je dočekala raširenih ruku. Plačući, ljubila je njegovo sitno lice.
«Mama, to boli» tiho će dječak osvrćući se prema okupljenom mnoštvu. Priđe im Daniel.
«Dobro došao, mladiću. Na žalost, morat ćemo se seliti odavde. Imali smo potres i groznu oluju. Sve ćemo ti ispričati putem. Jesi li se ikada vozio helikopterom?» Oči dječaka zablistaju.
«Ne, stvarno ćemo se voziti u helikopteru?!» Daniel ga zagrli.
«Naravno. A zatim idemo na hamburger, na Colu, pa ćemo u miru o svemu popričati.»
Tina ih je gledala očima punim nježnosti i znala je da će sve, baš sve biti u redu.



POGOVOR


Dani koji su uslijedili prošli su kao u snu. Bepo je ugostio Tinu, Daniela i Marina.
Kristijan se morao javiti u biskupiju. Ispunio je bezbroj formulara i odgovoriti na bezbroj pitanja. Dugo nakon Bartolomejeva, Mulo je bilo glavna vijest na televiziji, u novinama, tema astronoma, astrologa, lažnih vidovnjaka, mistika sve vrste. Svi su htjeli znati što se točno dogodilo te noći. Bepo je brižno pazio da nitko ne ometa njegove goste.
Tina je primljena toplo i srdačno. Suzana nije krila zadovoljstvo što vidi Daniela ponovo sretnog.
Daniel je, zahvaljujući Suzaninoj spretnosti sa novčanim ulaganjima, imao dovoljno novca da kupi kućicu na povučenom mjestu, uz more. Također je, uz pomoć Lučke kapetanije, izgradio malu meteorološku stanicu i bio njezin jedini zaposlenik.
Njih dvoje vjenčali su se skromno u seoskoj crkvici. Insistirali su da ih upravo Kristijan spoji u sakramentu braka.
Kristijanu je porastao ugled među svećenicima nakon čuda u crkvenom tornju. Ponudili su mu visoko crkveno mjesto, čak je i Vatikan pokazao interes za njega, no on je, na vlastiti zahtjev, otišao širiti vjeru u siromašne zemlje, među gladne i nesretne. Ponekad bi, u besanim noćima, dozivao u mislima staricu i ona se rado odazivala. Vodili bi duge razgovore, izmjenjivali iskustva, savjete. Cijeli je život ostao u prisnoj vezi sa Danielom i Tinom i uvijek bio najdraži gost.
Njih dvoje, Daniel i Tina, živjeli su lijepo i skladno. Oboje su cijenili priliku koja im je dana. Život su proveli nastojeći usrećiti jedno drugo i pružiti djeci najljepše moguće djetinjstvo. Tek ponekad, pogled bi im odlutao do tri sićušne zvijezde na nebu, i vidjeli bi Elu, staricu, Lornu, Roka, Duška - sve njih koji su zauvijek ostali utisnuti u njihovo sjećanje; baš kao i ona noć puna straha, užasa, ljubavi i vjere koja im je zauvijek promijenila život. Nikada se nisu vratili na svjetionik smatrajući da prošlost treba ostaviti iza sebe. Tina je s vremena na vrijeme sanjala Knjigu mrtvih. Tajne života i smrti bile bi joj pred očima jasne kao dan – do svitanja. Prije nego bi otvorila oči, Knjiga se zatvarala i nestajala tamo gdje nema prostora ni vremena, ostavljajući samo nejasno sjećanje na nešto jako zanimljivo i nedokučivo. Baš kao što je starica rekla, njima nije bila potrebna Knjiga da bi shvatili tajnu života, smisao smrti i radost trenutka.


-KRAJ-




That's all folks!!!!!!!!!!!!!!! A sada je na vama red!

Cijenjeni publikume, dragi moji čitatelji, prvesntveno vam zahvaljujem na trudu i vremenu koje ste odvojili za ovu moju umo/rukotvorinu. Od srca vam svima HVAAAALAAAA!!!!!!!!!!
E, ali imam jednu molbu za sve one koji su prožvakali roman od početka do kraja. A to je... vaš glas. Voljela bih čuti što vi mislite o mom djelu, onako, iskreno. Što je dobro (zašto), što ne valja (zašto)... Ja ću sutra na put, u mislima sa svima vama (do ponedjeljka/utorka me neće biti), a vi... navalite!
I provedite vikend ugodno!
Do pisanja...nečega...
VOLIM VAS!

Grupica na svjetioniku zgranuto je promatrala posljednju dramu na moru. Nebeski kovitlac spustio se na mjesto gdje su barke tvorile kružnicu. Poput najsnažnijeg usisivača uvlačio je u sebe ljude, brodiće, ribe, more; sve što mu se našlo na putu. S užasom su gledali razornu snagu crne mase, ljude raskomadane nezamislivom silom. Ruke, noge, kosti: letjelo je naokolo, a zatim nestajalo uvučeno tko zna gdje. Tina se stisne iza Daniela užasnuta prizorom. Bilo je nevjerojatno da istovremeno nebo može biti prekriveno tisućama zvijezda i činiti ovakvu grozotu. Čuli su krikove ljudi pomiješane sa fijukom vjetra. Neki su se pokušavali spasiti, ali nitko nije mogao pobjeći nebeskom divu. Čudovište u sredini bjesnilo je ubijajući one koji su mu bili u vidokrugu. Treslo je glavom lijevo - desno boreći se za slobodu, ne prihvaćajući neminovni kraj. Od njegovog urlika treslo se sve na otoku.
«Ne brinite, ovo mjesto je otporno na takve stvari» umirivao ih je Daniel, dok se svjetionik opasno ljuljao. Svi su se nadali da je Daniel u pravu.
Ela i Cecilija jedva su bile svjesne događaja oko sebe. Sjedile su na stepenicama smješkajući se jedna drugoj i tako dijeleći najljepši doživljaj. Nisu se obazirale na krikove s mora, niti na zgražanje prisutnih. Željele su što duže zadržati živu uspomenu na maloprijašnji događaj. Biće kao da ih je nanjušio, odasla ubitačnu svjetlost na njih. Daniel povuče Tinu na pod. Starica ispruži ruku i nekim čudom zaustavi zraku. Kao da je riječ o igri, odbaci je prema biću. Svjetionik se jače zatrese, a zatim se sve smiri.
«Kako ste to uspjeli?» Čudio se Daniel.
«Ne sad. Sve u svoje vrijeme» Odgovori ona.
«Kristijane?» Obrati se Tina svećeniku koji je sjedio na podu potpuno miran i spokojan. Snaga mu se polako vračala, a znao je da još nije sve obavio.
«Čuli ste, sve u svoje vrijeme.»
U taj tren opaze Duška kako se uspinje, noseći Rokov pištolj u rukama. Oči su mu bile prazne, lice bezizražajno. Prošao je pored dvije žene pogleda prikovanog za Daniela.
«Uništio si mi budućnost. Platit ćeš za to. A ti, mala, ideš samnom ili ćeš završiti kao on. Dosta je tvojih igrica. Od sad ćeš raditi što ja kažem.»
Glas mu je bio hladan, bezizražajan. Podigne pištolj i nacilja u muškarca. Svećenik krene na Duška. On opali iz pištolja. Kristijanu pored glave. Zaglušujući prasak i miris baruta, sve ih je sledio.
«Miruj, pope, kad završim s njim, ti si na redu, ali tebi neću ja sudit.»
Okrene se prema Danielu. Uperi cijev ravno u njegovu glavu. Ela kao da se probudila iz sna. Tiho se prikrade i snažno povuče muškarca unatrag. Duško ispali hitac u zrak, zalamata rukama pokušavajući uspostaviti ravnotežu, no tijelo je nezaustavljivo padalo natraške. Ela, koja je bila iza njega, također izgubi ravnotežu i držeći još Duška za košulju, osjeti kako gubi tlo pod nogama. Duškovo tijelo padne preko njezinog, te se u neobičnom zagrljaju zajedno stropoštaju niz stepenice. Na tren zavlada grobna tišina, a zatim se svi sjure za njima.
«Tetice!» Daniel se primi za glavu. U podnožju, tik do vrata, ležala je Ela lica okrenuta zemlji. U ruci je i dalje stezala komadić Duškove košulje. Njegovo je tijelo, zgrčeno poput fetusa, ležalo tik do nje. Daniel mu opipa puls.
«Mrtav» reče, a zatim priđe Eli.
«Ela, tetice, da li me čuješ?»
Žena nije reagirala. On je oprezno okrene na leđa. Tina čučne pored Daniela.
«Ne bi je smjeli micati.»
On kimne glavom. Pogleda prema starici s nijemom molbom na usnama.
«I ti i ja dobro znademo da će joj tamo kuda ide biti bolje. Da, mogla bi je spasiti, ali ona to ne želi. Ponekad ih moramo pustiti. Pusti je, Daniele, pusti svoju tetu neka ide kuda želi.»
On obori pogled. Sve se u njemu bunilo protiv njenih riječi. Starica povuče Kristijana u stranu.
«Moraš poći.» Svećenik kimne glavom.
«Daj mi koju minutu…»
Klekne pored Duška moleći za spas njegove duše. U to Ela otvori oči. Tina klekne pored nje.
«Ela, jesi li dobro? Kako ti možemo pomoći?»
Žena jedva primjetno zatrese glavom. Tina je nježno primi za ruku.
«Moram znati gdje mi je sin» molećivo reče. Ela klimne glavom.
«Sutra u podne. Dovest će ga moj kapetan. Mali bi stradao…» govorila je s mukom. Tina joj nježno obriše čelo.
«Šššš, nemoj se umarati. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti što si ga odvela.» Ela slabašno kimne glavom.
«Čuvaj mi nećaka. Puno je patio. I reci mu da ja idem svom djetetu. I da sam sretna. Tina, napokon ćemo biti zajedno, moja beba i ja.»
S mukom je udahnula svjež večernji zrak i ispustila posljednji hropac. Kada se Daniel prignuo, Ela više nije bila među živima. U njegovim očima zablistaju suze. Za ovo kratko vrijeme Ela mu je bila majka, prijateljica, savjetnica - sve. Želio je nekako vratiti dobro koje mu je pružila i osjećao se užasno bespomoćno gledajući je kako umire. Tina ga nježno primi za ramena. Tražila je prave riječi da ublaži njegovu bol.
«Pusti je, ljubavi. Znaš i sam koliko želi biti sa svojim djetetom. Sada će oboje počivati u miru.» On odmahne glavom. Tina ga obgrli oko ramena. Plakao je kao malo dijete. Tog trena zemlja ispod njih snažno se zatrese. Svi se pogledaju u čudu. Zatrese se ponovo. Snažnije.
«Potres!» Vikne Tina. Doživjela ih je dva u životu i jako se bojala. Čvrsto primi Daniela za ruku. Svjetionik se ovaj put opasno zaljulja. Daniel i Kristijan prenesu mrtve na sigurno. Prekriju tijela kabanicama. Zatim se spuste u uvalu. Vrtlog se počeo povlačiti prema nebu, no još je upijao sve ispod sebe. More se pjenilo, biće u moru gubilo je snagu i sada je samo ispuštalo jezive krikove. Ličilo je više na utopljenika nego na opasno čudovište. Starica primi Kristijana za ruku.
«Moraš krenuti. Ne brini za Elu, ja ću je odvesti, kada se obračunam sa ovim čudovištem. Požuri da ne otkriju varku. I sjeti se što sam ti rekla.» On je zagrli.
«Hvala na svemu» šapne. Okrene se Danielu.
«Moram na Mulo. U crkvi me čekaju ljudi. Vidimo se kasnije.»
Daniel se htjede usprotiviti, no Kristijan se već ukrcavao na čamac.
«Kako će preko mora?» Zabrinuto upita staricu.
«Ne brini, njegov Bog je s njim. Bit će on dobro, vidjet ćeš. Sada se odmaknite u stranu kako ne bi stradali. I pazi na Tinu. Nekako se zagledao u nju.»
Daniel je znao o čemu ona priča. Skloni djevojku iza visoke stijene. Starica podigne ruke dozivajući zvijer koja se koprcala u moru sijući smrt oko sebe.
«Gotovo je, Mateo, nestani!»
«Nikada!» Vikne biće, a iz očiju mu sukne crvena zraka. Starica je zaustavi rukom.
«Slabiš, Mateo, uskoro ćeš postati samo morska pjena. Odlazi odakle si došao!»
Odbaci zraku koja ga pogodi među oči. Ono glasno zajauče.
«Prokleta!»
Mateo se razmahao po moru. Opazi Kristijana.
«Mislim da ću prvo ručati!»
Uperi zrake prema čamcu.
«Ne! Ostavi ga!» vrisne Tina potrčavši prema moru. Mateo se okrene.
«Riđa! Posrećilo mi se! Riđaaaa!» Daniel je pokuša zakloniti tijelom, no biće je poput magneta stane privlačiti k sebi. Crvene zrake stvarale su nešto nalik na elektromagnetsko polje u kojem je lebdjela Tina. Ona jaukne. Daniel krene prema biću.
«Uzmi mene! Ostavi nju i uzmi mene! Ti i ja imamo puno toga zajedničkog! Neki ljudi iz zatvora žele te upoznati! Ravno iz zatvora! Hajde, ne budi kukavica! Okomio si se na ženu! Budi muško! Navali!»
Biće zareži, ispusti Tinu i ona padne u plićak.
«Svjetioničar! Ti si kriv za sve!» zagrmi, a crvena zraka prođe kroz Daniela kao da je od papira. On problijedi. Silna toplina razlije se njegovim tijelom, oštra bol zaustavi mu dah. Pokuša doći do zraka, no samo nemoćno zahropti. Srce mu se steglo, uzalud se borio za malo kisika. Ispred njega crnilo se more. Više nije imao snage u udovima.
«Tina» bilo je posljednje na što je pomislio prije nego je potonuo u mrak. Djevojka vrisne. Starica snažno lupi Daniela po leđima. Zraka se istog trena prekine, a Daniel se prevali na leđa. Tina potrči k njemu.
«Neeeee!» Vrisne iz sveg glasa.
nastavlja se...

Sa zvjezdanog nebeskog svoda spuštao se kovitlac, poput divovskog usisavača, ravno prema mjestu gdje su se ljuljuškale barke ispunjene ljudima. Danielu zastane istovremeno zadivljen i užasnut prizorom, zatim se spusti u uvalu. Potrči prema Dušku koji je signalizirao brodicama okupljenim na moru. Jednom je rukom čvrsto držao Tinu.
«Stani! Roko je mrtav, sve je gotovo!» poviče. Duško ga jedva pogleda.
«Gotovo? Teško! Tek je počelo! A ti više ništa ne možeš! Jer sam ja sada glavini! Ha, ha, ha, čuješ li, Tina, tvoj Duško je sada glavni! Gospodar će biti dobar prema nama!»
Daniel problijedi. Krene prema Tini, ali ga iznenadni nalet vjetra opuhne unatrag. On začuđeno podigne glavu. Crna masa bila mu je na dohvat ruke, stvarajući sve jače strujanje zraka. «Potopit će ih.»
«Je li to pijavica? Divovska pijavica?» uplašeno poviče Ela koja je zadihano dotrčala do njega. On slegne ramenima.
«Mislim da je nešto puno opasnije.»
Ela pokaže na barke koje su se razmještale po moru sve dok nisu formirale ogromnu kružnicu.
«Nešto se sprema!»
Daniel je primi za ramena.
«Ela, moramo spasiti Tinu, dok ne bude prekasno.» Ona uplašeno kimne glavom.
Odjednom se more uskomeša, zahuči, zapjeni, proključa njima pred očima. Zatim, iz središta uskovitlane mase, izroni spodoba, divovsko ružno biće, glasno ričući. Svjetina poviče u čudu. Nisu očekivali ništa slično.
«Što je, do vraga, ovo?!» Upita Daniel zaprepašten onim što vidi.
«Dobro došao, Gospodaru! Lorna i Roko nisu ispunili zadaću, ali ja jesam! JA sam našao tvoju dječicu! JA sam okupio ove ljude! Sve je spremno!»
Na zvuk Duškovog glasa, biće se polako okrene prema njima. Tina, Daniel i Ela vrisnu u glas ugledavši par jarkocrvenih očiju na ogromnoj glavi obrasloj crnom dlakom, divovskih, zjapećih usta. Usprkos stravičnom izgledu, biće kao da još nije bilo dovršeno, kao da je u fazi nastajanja, rađanja.
«Riđa! Mmmm, volim riđe!» gromoglasno zaori preko mora. Otok se zatrese pod njihovim nogama. Daniel protrne od straha. Pokuša se probiti kroz vjetar, ali ga snažna sila odbaci unatrag.
«Ona je moja nagrada! Ja sam našao kosti, sve sam ja učinio!»
Duško pokaže na nebeski vrtlog.
«Možete pobrati svoje malene! Vrijeme je!»
Činilo se da više ne vjeruje biću.
«Tamo su, u spremištu pored svjetionika!»
Spodoba okrene glavurdu. Mlaz crvene svjetlosti pruži se preko mora ravno u spremište. Duško je davao upute. Daniel iskoristi njegovu zaokupljenost, četveronoški dotetura do djevojke i povuče je prema sebi. Kamenom udari mladića u potiljak. On se istog trena skljoka u pijesak. Tina i Daniel jedva da su doticali tlo. Vjetar ih otpuše do Ele.
«Moramo pomoći Kristijanu!» poviče Daniel. Tina ga čvrsto primi za ruku. Ela se primi za djevojku. Boreći se sa snažnim udarima vjetra, doteturaju u spremište.

Cecilija je klečala pored otvora, ruku sklopljenih u molitvi. Kristijan, okupan znojem, bio je u potpunom transu.
«Požuri, nemamo vremena, Mateo je tu» čuo se nečiji glas. Tek tada opaze staricu u bijeloj haljini. Klečala je s druge strane otvora. Zid okrenut prema moru žario se. Kao da se netko vatrom želi probiti u unutrašnjost, samo što su svi znali da to nije vatra, već nešto puno opasnije. Starica se okrene prema njima.
«Donesite knjigu. Odmah.» Tina krene, no Daniel je zaustavi.
«Sigurnija si ovdje.»
Dok je on tračao prema kući, kameni zid se na mjestima počeo topiti pod snagom crvenih zraka. Kristijan je molio sve glasnije i glasnije. «Prestani, budalo. Došao sam po svoje! Sigurno te vještica nagovorila na ovo. Ne slušaj je. Ti i ja smo kolege. Božji ljudi. Ove duše imaju posebno poslanje. Prestani blebetati već jednom! Vidiš da se nebo otvorilo! Čuješ li me? Prestani! Nudim ti odlično mjesto gore. Sve što si u životu želio. Slava, ona riđa, he, he, dobar ukus. I ja volim riđe. Pridruži nam se Kristijane! Bit ćemo gospodari svemira! Imat ćemo svu vlast na zemlji! Gotovo je! Nebo je došlo po nas!» čuo je Kristijan kroz molitve. Kako je glas bivao jači, glasnije je molio. Ako sada izgubi koncentraciju, sve je propalo. Starica zaklopi oči. «Nemoj ga smetati! Ti i ja se moramo obračunati! Neću dozvoliti da još nekoga povučeš za sobom!»
«O, gle tko se javio! Mislio sam da si umrla na porodu! Trebala si! Ili jesi? Jesi, zar ne? Ha, ha, ha, ha, zar ću se sada boriti i sa duhovima? Preslaba si za mene. Otpuhat ću te jednim dahom! Huuuu» Starica zatetura. Tina htjede priskočiti u pomoć, no pokretom ruke starica je zaustavi. «Dobar pokušaj! Prije nego se nastaviš smijati, samo da te podsjetim da si i ti mrtav. I to stoljećima! Odlazi u svoj pakao, Mateo! Zakasnio si!»
«To ćemo tek vidjeti!»
Daniel dotrči sa knjigom u rukama. Pruži je starici. Kameni zid pucao je na nekoliko mjesta. Kroz jednu pukotinu trak crvene svjetlosti prodre u prostoriju. Daniel otrči do pribora sa alatima. Izbaci stvari i stade vući limeni ormar prema pukotini. Tina, Cecilija i Ela priskoče mu u pomoć. Trak svjetlosti padao je prema otvoru, ali bio je malo prekratak. Daniel pomisli kako bi slijedeći mogao biti onaj pravi. Nije znao što bi se dogodilo da je svjetlost pala u rupu, no nije niti želio znati. Prislone ormar uza zid. Starica kao da ih nije bila svjesna. Sjedila je na podu, prekriženih nogu. Mrmljajući ispod glasa, podigne knjigu u zrak, sa koricama prema dolje, i nekoliko puta protrese. Na veliko zaprepaštenje ostalih, iz korica ispadoše, kao da su žive, kosti, lubanja i dijamant. Lebdjeli su zrakom dok je ona tiho izgovarala molitve.
«Aaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!» prolomi se glas s mora. Spremište se opasno zatrese, stvari popadaju s polica, svi se zbiju u kut.
«Aaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!» zaori još snažnije. Tina se čvrsto primi za Daniela. Prostorija se zaljuljala kao da je brod na uzburkanom moru. Ela vrisne. Cecilija se čvrsto držala za nju. Samo su svećenik i starica ostali na istom mjestu. Kristijan je molio bez prekida. Ona odbaci knjigu i rukama stade činiti pokrete u zraku. Dijamant se rotirao sve jače i jače dok ne zasvijetli sjajnije od bilo koje zvijezde na nebu. Kosti, koje su lebdjele zrakom, odjednom dobiju izgled bića: minijaturna lubanja postavljena gore, dvije koščice tvorile su ruke, jedna trup, dvije noge. Maleni kostur uroni u svjetlost i postane svjetlost sama. Istoga trena, kao da je oživjela masa u otvoru. Čulo se šuštanje i cviljenje. Spremište se treslo sve jače i jače. Cijela strana zida opasno je pocrvenila. Kristijan je molio sve glasnije. Kosti iz otvora polete zrakom i tada, pred njihovim zaprepaštenim očima, nestanu u sjaju svjetlosti, da bi nakon nekoliko trenutaka izronili kao mala svjetlosna bića, tisuću devetsto devedeset i devetero njih, živih poput samoga svjetla, lebdjeli su prostorijom. Crvene zrake usijale su metal postavljen uza zid. Posljednja kost izašla je iz jame kada lim popusti i zrake s mora osvijetle praznu rupu. Daniel se prkosno sagne, izvuče ključić iz džepa i utisne ga u rub ploče. Ona se pomakne zatvarajući okno. Starica okrene očima.
«Zar ga uistinu želiš zauvijek ovdje?» čuo je pitanje u glavi. Naravno da takvo nešto nije želio nigdje, kamoli ovdje. Kada se rupa zatvorila, utisne ponovo ključ i oslobodi «zarobljenika».
«Samo sam ga htio malo povrijediti» nevoljko prizna. Starica se nasmije. «On je uništen, ne povrijeđen, tek ćeš vidjeti njegov bijes.»
Ostali su zadivljeno gledali u sjajnu pojavu iznad svojih glava. Činilo se da se roj najblistavijih zvjezdica spustio na zemlju. Samo što to nisu bile zvijezde. Sve su bile trakom svjetlosti spojene za blistavilo. Dva mala sjajna bića odvoje se iz skupine. Jedno je lebdjelo nad Cecilijom, drugo nad Elom. Obadvije žene plakale su od tuge i sreće istovremeno. Uzalud su ih pokušavale dotaknuti. Nije bilo materije koju su mogle opipati, no osjećale su silnu nježnost i ljubav. Znale su da je to oproštaj. Poput krijesnica, samo svjetlije, dječje duše lebdjele su oko uplakanih žena, zatim se vrate u roj i polete kroz vrata.
Kristijan bi pao da ga Daniel nije prihvatio. Teško je disao, dok mu je tijelo drhtalo. Bio je iscrpljen. Tina donese čašu vode. Muškarac otpije nekoliko gutljaja. Žene su potrčale za svjetlosti.
«Da li im može nauditi?» zabrinuto upita Daniel. Starica spokojno odmahne glavom.
«Sad su na putu u vječnost, pogledaj.»
Iznesu svećenika iz spremišta. Zadivljeno su promatrali treperave iskre svjetlosti kako nestaju u nebeskim prostranstvima. Majke su uplakano gledale kako se stapaju sa zvjezdanim nebom. Uzalud je biće odašiljalo crvene munje. Dječje duše bile su sigurne.
«Na svjetionik!» Poviče Daniel.
nastavlja se...

Da li vas je tresla apstinencijska kriza? Priznajte, jeste li se ublogirali u Mojblog, kako ne bi trpili više ova bolna odvajanja? Ja moram reći, malo mi je falilo, ali nisam imala inspiracije...
A sada, kada smo ponovo svi na okupu, priča se nastavlja.......................................

Malena barka pristane u uvali. Muškarac iskoči na obalu ne obazirući se na ženu pored sebe. Na uzvisini ga je čekalo društvo.
«Onda?»
«Sve je sređeno. Našao sam ih. Gdje si dovraga bio? Tražim te satima!»
Muškarac pokaže u čamac.
«Išao sam po nju. Nisam je mogao ostaviti.»
Pogleda u nebo, a zatim u sat na ruci.
«Dobro. Imamo još malo vremena. Zašto je ona s tobom?»
«Nagrada, sjećaš se?»
«Lorna?»
«Otplovila je.»
«Odlično. Nikad mi se nije sviđala. Daj znak ljudima i pobrini se da svaki čamac bude na svom mjestu. Ja idem po njih.»
«Žao mi je, ali ne možeš ih prenijeti. Osim ako ne misliš kopati po truleži. He, he. Ostavio sam svjetioničara da ih pazi...»
«?»
«Sredio sam ga. Čuva kosti da ne pobjegnu.»
«Prestani. Reci gdje su, još bolje, odvedi me.»
«Neka i ona pođe s nama. Možda bi se htjela oprostiti od dragog.»
Roko slegne ramenima. Tina je glasno protestirala tražeći objašnjenje, što Duška natjera na grohotan smijeh.
«Svjetlo?»
«Nisam ga stigao ugasiti.»
«Da?» podrugljivo upita Roko pogledavajući u Tinu.
«Htio si što prije uzeti nagradu, ili si se sjetio našeg dogovora?»
Prilazeći spremištu začuju glasove. Roko se zguri uz zid. Tina vrisne.
Kristijan i Daniel poskoče od iznenađenja. Uplašeno se okrenu prema ulazu.
«Tina!?» vikne Daniel.
«Ššš» tiho će Kristijan. Napeto su osluškivali.
«Tko je tamo?!» vikne Kristijan. Roko ljutito opsuje.
«Svećenik, zaboravio si njega, glupane. A čini se da je svjetioničar još živ. Nadam se da se neću pokajati što sam ti dao ovaj zadatak» reče šapatom Dušku koji se borio sa Tinom. Ispod košulje izvuče pištolj priprijetivši djevojci.
«Šššš, još malo pa će sve biti gotovo.»
Ona sijevne očima. Roko naglim pokretom odgurne vrata uperivši cijev u dva prijatelja.
«Dobra večer, momci. Gle, gle, čini se da nas je malo previše. Daniele, zašto zaboga nisi ostao tamo gdje te Duško spremio? A ti, pope, zar nemaš pametnijeg posla nego lunjati po otoku? Trebao si ostati sa stadom. Ovako, doći će vuk i pojesti i tebe i ovce tvoje he, he, he. Onda, gospodo, ima li dobrovoljaca. Tko želi otići prvi?» zabavljao se Roko. Tina nogom zamahne na Duška, no on se izmakne.
«Možeš me prevariti samo jednom, lutko.» Tiho dobaci, a zatim je gurne prema vratima.
«Tina!» Vikne Daniel. Ona je kolutala očima sretna što ga vidi živoga.
«Makni joj ruke s lica, ili se bojiš onoga što će reći, kukavico» izazove Duška dobro poznavajući njegovu narav. Muškarac bijesno povuče ruku.
«Kukavica te sredila danas! Da nije ovog popa, crko bi dolje. Ali još se stignem obračunati s tobom. Roko, daj da ga upucam!»
Daniel se zabrinuto obrati djevojci:
«Kako si?»
«Hvala Bogu što si živ! Umirala sam od straha! Duško se cijelo vrijeme hvali da te je uspio likvidirati! Sad se više ničega ne bojim.»
«Dobro za tebe, jer vam se bliži kraj, gospodo» mirno će Roko. Pogleda na sat.
«Pretpostavljam da su tamo kosti naše djece» obrati se Dušku koji ponosno potvrdi glavom.
«Stavi nešto na usta, ugušit ćeš se od smrada.»
On hladno odmahne glavom.
«Priroda mi je uskratila osjet mirisa. Eto, svako zlo za neko dobro.»
Daniel i Kristijan stajali su kao okamenjeni. Daniel je još bio slab, a Kristijan jednostavno nije znao što bi poduzeo. Dozivao je u mislima staricu koja je obećala biti uz njega, no ona se nije odazivala. Duško je stajao pored vrata držeći čvrsto Tinu uza se, dok se Roko navirivao prema otvoru.
«Gle, deka mog sina još nije istrunula.»
«Kako znaš da je to deka tvog djeteta?» čudila se Tina.
«Jer je on bio posljednji, a ja sam ga zamotao baš u tu deku, prije nego su ga odveli.»
«Znao si da će ti ubiti dijete?» u nevjerici upita Tina.
«Ti ništa nisi shvatila! Znaš li koliko ih je unutra? Točno 1999! Toliko ih treba da Gospodar ponovo oživi i povede nas sa sobom. Nisam smio riskirati. Do danas je sve trebalo biti spremno. Marin je trebao upotpuniti zbirku. Njegova smrt ojačala bi Gospodara. Da nisi sakrila malog, mogla si s nama. Bio bi to najljepši poklon Gospodaru. Ovako, umri zajedno s njima. Duško, pripremi ljude na pučini. Neka se postave kako smo se dogovorili. Hajmo, na posao. Gospodo, ovo je kraj. Zbogom»
«E, nećeš!» poviče netko iz mraka. Svi se u čudu okrenu. U spremište uleti Cecilija. Iza nje se navirivala Ela. Cecilija žustro priđe mužu, istrgne mu pištolj iz ruke i nacilja u njega. Sve se odigralo toliko brzo, da nitko nije stigao reagirati. Stajali su zaprepašteni razvojem događaja, gledajući zadihanu ženu izbezumljenog izraza lica, koja je držala na nišanu svog supruga.
«Djecoubojico!»poviče ona, i bez imalo razmišljanja povuče okidač. Roko je nekoliko sekundi stajao sa izrazom zaprepaštenja na licu, a zatim se sruši na pod. Glava mu padne u rupu. Začuju hropac. Cecilija klekne do njega.
«Pogledaj, gade, pogledaj, tu leži tvoja krv, dio tebe i mene! Zašto si ga napravio? Da ga pogubiš na rođenju? Monstrume jedan! Čudovište! Jadno moje dijete! Leži u ovoj truleži, u ovoj hladnoći!» Cecilija je zapomagala neprestano dozivajući svoje djetešce. Kristijan se sagne do Roka. Pokušavao je napipati puls, no uzalud. Radijski voditelj bio je mrtav. Nježno primi Ceciliju za ramena.
«Nije sve gotovo. Ja ću pomoći ovoj dječici da iz mraka izađu u svjetlost. Na njih čeka kraljevstvo nebesko.» Reče mirnim, uvjerljivim glasom. Ona je neutješno plakala. Daniel pogleda prema vratima i shvati da u cijelom metežu nitko nije obraćao pažnju na Duška.
«Duško je pobjegao! I odveo Tinu! Moram za njima!» poviče. Ela krene za Danielom.
«Samo idite, ja ovdje imam posla. Sad mi je sve jasno.» Mirno će svećenik. Cecilija je drhturila pored njega.
« A moram se i za tebe pobrinuti» reče blago otirući joj suze s lica.
nastavlja se...