Sa zvjezdanog nebeskog svoda spuštao se kovitlac, poput divovskog usisavača, ravno prema mjestu gdje su se ljuljuškale barke ispunjene ljudima. Danielu zastane istovremeno zadivljen i užasnut prizorom, zatim se spusti u uvalu. Potrči prema Dušku koji je signalizirao brodicama okupljenim na moru. Jednom je rukom čvrsto držao Tinu.
«Stani! Roko je mrtav, sve je gotovo!» poviče. Duško ga jedva pogleda.
«Gotovo? Teško! Tek je počelo! A ti više ništa ne možeš! Jer sam ja sada glavini! Ha, ha, ha, čuješ li, Tina, tvoj Duško je sada glavni! Gospodar će biti dobar prema nama!»
Daniel problijedi. Krene prema Tini, ali ga iznenadni nalet vjetra opuhne unatrag. On začuđeno podigne glavu. Crna masa bila mu je na dohvat ruke, stvarajući sve jače strujanje zraka. «Potopit će ih.»
«Je li to pijavica? Divovska pijavica?» uplašeno poviče Ela koja je zadihano dotrčala do njega. On slegne ramenima.
«Mislim da je nešto puno opasnije.»
Ela pokaže na barke koje su se razmještale po moru sve dok nisu formirale ogromnu kružnicu.
«Nešto se sprema!»
Daniel je primi za ramena.
«Ela, moramo spasiti Tinu, dok ne bude prekasno.» Ona uplašeno kimne glavom.
Odjednom se more uskomeša, zahuči, zapjeni, proključa njima pred očima. Zatim, iz središta uskovitlane mase, izroni spodoba, divovsko ružno biće, glasno ričući. Svjetina poviče u čudu. Nisu očekivali ništa slično.
«Što je, do vraga, ovo?!» Upita Daniel zaprepašten onim što vidi.
«Dobro došao, Gospodaru! Lorna i Roko nisu ispunili zadaću, ali ja jesam! JA sam našao tvoju dječicu! JA sam okupio ove ljude! Sve je spremno!»
Na zvuk Duškovog glasa, biće se polako okrene prema njima. Tina, Daniel i Ela vrisnu u glas ugledavši par jarkocrvenih očiju na ogromnoj glavi obrasloj crnom dlakom, divovskih, zjapećih usta. Usprkos stravičnom izgledu, biće kao da još nije bilo dovršeno, kao da je u fazi nastajanja, rađanja.
«Riđa! Mmmm, volim riđe!» gromoglasno zaori preko mora. Otok se zatrese pod njihovim nogama. Daniel protrne od straha. Pokuša se probiti kroz vjetar, ali ga snažna sila odbaci unatrag.
«Ona je moja nagrada! Ja sam našao kosti, sve sam ja učinio!»
Duško pokaže na nebeski vrtlog.
«Možete pobrati svoje malene! Vrijeme je!»
Činilo se da više ne vjeruje biću.
«Tamo su, u spremištu pored svjetionika!»
Spodoba okrene glavurdu. Mlaz crvene svjetlosti pruži se preko mora ravno u spremište. Duško je davao upute. Daniel iskoristi njegovu zaokupljenost, četveronoški dotetura do djevojke i povuče je prema sebi. Kamenom udari mladića u potiljak. On se istog trena skljoka u pijesak. Tina i Daniel jedva da su doticali tlo. Vjetar ih otpuše do Ele.
«Moramo pomoći Kristijanu!» poviče Daniel. Tina ga čvrsto primi za ruku. Ela se primi za djevojku. Boreći se sa snažnim udarima vjetra, doteturaju u spremište.
Cecilija je klečala pored otvora, ruku sklopljenih u molitvi. Kristijan, okupan znojem, bio je u potpunom transu.
«Požuri, nemamo vremena, Mateo je tu» čuo se nečiji glas. Tek tada opaze staricu u bijeloj haljini. Klečala je s druge strane otvora. Zid okrenut prema moru žario se. Kao da se netko vatrom želi probiti u unutrašnjost, samo što su svi znali da to nije vatra, već nešto puno opasnije. Starica se okrene prema njima.
«Donesite knjigu. Odmah.» Tina krene, no Daniel je zaustavi.
«Sigurnija si ovdje.»
Dok je on tračao prema kući, kameni zid se na mjestima počeo topiti pod snagom crvenih zraka. Kristijan je molio sve glasnije i glasnije. «Prestani, budalo. Došao sam po svoje! Sigurno te vještica nagovorila na ovo. Ne slušaj je. Ti i ja smo kolege. Božji ljudi. Ove duše imaju posebno poslanje. Prestani blebetati već jednom! Vidiš da se nebo otvorilo! Čuješ li me? Prestani! Nudim ti odlično mjesto gore. Sve što si u životu želio. Slava, ona riđa, he, he, dobar ukus. I ja volim riđe. Pridruži nam se Kristijane! Bit ćemo gospodari svemira! Imat ćemo svu vlast na zemlji! Gotovo je! Nebo je došlo po nas!» čuo je Kristijan kroz molitve. Kako je glas bivao jači, glasnije je molio. Ako sada izgubi koncentraciju, sve je propalo. Starica zaklopi oči. «Nemoj ga smetati! Ti i ja se moramo obračunati! Neću dozvoliti da još nekoga povučeš za sobom!»
«O, gle tko se javio! Mislio sam da si umrla na porodu! Trebala si! Ili jesi? Jesi, zar ne? Ha, ha, ha, ha, zar ću se sada boriti i sa duhovima? Preslaba si za mene. Otpuhat ću te jednim dahom! Huuuu» Starica zatetura. Tina htjede priskočiti u pomoć, no pokretom ruke starica je zaustavi. «Dobar pokušaj! Prije nego se nastaviš smijati, samo da te podsjetim da si i ti mrtav. I to stoljećima! Odlazi u svoj pakao, Mateo! Zakasnio si!»
«To ćemo tek vidjeti!»
Daniel dotrči sa knjigom u rukama. Pruži je starici. Kameni zid pucao je na nekoliko mjesta. Kroz jednu pukotinu trak crvene svjetlosti prodre u prostoriju. Daniel otrči do pribora sa alatima. Izbaci stvari i stade vući limeni ormar prema pukotini. Tina, Cecilija i Ela priskoče mu u pomoć. Trak svjetlosti padao je prema otvoru, ali bio je malo prekratak. Daniel pomisli kako bi slijedeći mogao biti onaj pravi. Nije znao što bi se dogodilo da je svjetlost pala u rupu, no nije niti želio znati. Prislone ormar uza zid. Starica kao da ih nije bila svjesna. Sjedila je na podu, prekriženih nogu. Mrmljajući ispod glasa, podigne knjigu u zrak, sa koricama prema dolje, i nekoliko puta protrese. Na veliko zaprepaštenje ostalih, iz korica ispadoše, kao da su žive, kosti, lubanja i dijamant. Lebdjeli su zrakom dok je ona tiho izgovarala molitve.
«Aaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!» prolomi se glas s mora. Spremište se opasno zatrese, stvari popadaju s polica, svi se zbiju u kut.
«Aaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!» zaori još snažnije. Tina se čvrsto primi za Daniela. Prostorija se zaljuljala kao da je brod na uzburkanom moru. Ela vrisne. Cecilija se čvrsto držala za nju. Samo su svećenik i starica ostali na istom mjestu. Kristijan je molio bez prekida. Ona odbaci knjigu i rukama stade činiti pokrete u zraku. Dijamant se rotirao sve jače i jače dok ne zasvijetli sjajnije od bilo koje zvijezde na nebu. Kosti, koje su lebdjele zrakom, odjednom dobiju izgled bića: minijaturna lubanja postavljena gore, dvije koščice tvorile su ruke, jedna trup, dvije noge. Maleni kostur uroni u svjetlost i postane svjetlost sama. Istoga trena, kao da je oživjela masa u otvoru. Čulo se šuštanje i cviljenje. Spremište se treslo sve jače i jače. Cijela strana zida opasno je pocrvenila. Kristijan je molio sve glasnije. Kosti iz otvora polete zrakom i tada, pred njihovim zaprepaštenim očima, nestanu u sjaju svjetlosti, da bi nakon nekoliko trenutaka izronili kao mala svjetlosna bića, tisuću devetsto devedeset i devetero njih, živih poput samoga svjetla, lebdjeli su prostorijom. Crvene zrake usijale su metal postavljen uza zid. Posljednja kost izašla je iz jame kada lim popusti i zrake s mora osvijetle praznu rupu. Daniel se prkosno sagne, izvuče ključić iz džepa i utisne ga u rub ploče. Ona se pomakne zatvarajući okno. Starica okrene očima.
«Zar ga uistinu želiš zauvijek ovdje?» čuo je pitanje u glavi. Naravno da takvo nešto nije želio nigdje, kamoli ovdje. Kada se rupa zatvorila, utisne ponovo ključ i oslobodi «zarobljenika».
«Samo sam ga htio malo povrijediti» nevoljko prizna. Starica se nasmije. «On je uništen, ne povrijeđen, tek ćeš vidjeti njegov bijes.»
Ostali su zadivljeno gledali u sjajnu pojavu iznad svojih glava. Činilo se da se roj najblistavijih zvjezdica spustio na zemlju. Samo što to nisu bile zvijezde. Sve su bile trakom svjetlosti spojene za blistavilo. Dva mala sjajna bića odvoje se iz skupine. Jedno je lebdjelo nad Cecilijom, drugo nad Elom. Obadvije žene plakale su od tuge i sreće istovremeno. Uzalud su ih pokušavale dotaknuti. Nije bilo materije koju su mogle opipati, no osjećale su silnu nježnost i ljubav. Znale su da je to oproštaj. Poput krijesnica, samo svjetlije, dječje duše lebdjele su oko uplakanih žena, zatim se vrate u roj i polete kroz vrata.
Kristijan bi pao da ga Daniel nije prihvatio. Teško je disao, dok mu je tijelo drhtalo. Bio je iscrpljen. Tina donese čašu vode. Muškarac otpije nekoliko gutljaja. Žene su potrčale za svjetlosti.
«Da li im može nauditi?» zabrinuto upita Daniel. Starica spokojno odmahne glavom.
«Sad su na putu u vječnost, pogledaj.»
Iznesu svećenika iz spremišta. Zadivljeno su promatrali treperave iskre svjetlosti kako nestaju u nebeskim prostranstvima. Majke su uplakano gledale kako se stapaju sa zvjezdanim nebom. Uzalud je biće odašiljalo crvene munje. Dječje duše bile su sigurne.
«Na svjetionik!» Poviče Daniel.
nastavlja se...
Post je objavljen 05.10.2006. u 20:37 sati.