|
Mijenjam podloge kao... čarape? Nakon odrađenog romana, poželjela sam malo urediti sam blog, ali, kako ste sami vidjeli, potrajat će to. Oni konji su predivni, ali mene kao i vas užasno smetaju mala slova, nevidljivi linkovi i komenatri... Ni ovaj postojeći nije "ono pravo". Iako su mumije guba, smeta me što slova šeću preko njih, pa je malo nepregledno. I tražim dalje. Dok si ne dam truda, pa pokušam sama nešto iskemijati (Darkwolf privremeno ne radi, šmrc, šmrc).
Sad kada sam se izjadala, slijedi izvješće od prošlog vikenda.
Dakle, navratih ja u Metropolu, zatim na vjenčanje do Bjelovara. Pošto naša Ledena i njezin Pošemereni obitavaju u gradu bijelog imena (kradem od Grofa), nađoh se s njima. Izvukoše me sa svadbe nakon hladnog predjela, strpaše u auto i pravac u kafić ugodne atmosfere. Osjećala sam se kao na prvom sudaru. Sve je bilo unaprijed dogovoreno, a opet nepoznato. Ali, moja trema nije dugo trajala. Prvo vam moram otkriti istinu o Ledenoj, a ta je da ona uopče nije ledena. Naprotiv. Svojim bi osmjehom i Grenland otopila (zato je ne smijemo puštati na sjever:)). Nas se dvije odmah bacile na priču, iako ni Pošemereni nije zaostajao. Pričali smo o svemu i svačemu, puno tema, a tako malo vremena... U svakom slučaju, bilo mi je krasno u društvu dvoje toplih, srdačnih i otvorenih ljudi, vrijeme je proletjelo u trenu, a ja sam se morala vratiti među svatove. Nadam se da to nije naš posljednji susret i kada se ponovo nađem u Bjelovaru, gospodo, javit ću vam se (nećete me se samo tako riješiti:))))
A sama svadba... bješe ko' svadba, šta da se priča... Srela sam ljude koje nisam vidjela 15 godina i više. To je bio šok. U mojim sjećanjima, oni su grupa mladih, otkačenih ljudi s kojima sam se super provodila. Ugledavši ih nakon toliko godina, onako izmijenjene, ozbiljne, uniformirane brakom i djecom... Barem sam dvadeset puta morala ponoviti da imam troje djece, da sam kućanica, bla, bla, bla. Čitam svoje godine na njihovim licima, i mislim si, Bože, kako smo ostarili!
Ali sve u svemu bilo je dobro. Ića i pića, pjesme i smijeha... i zgodna cura u bijelom (neću o bratiću, ispalo bi da se preseravam).
Na koncu se vratih u svoju svakodnevicu, gdje smo svi nepromjenjivi, još mladi u duši, ne primjećujemo uzajamno bore, jer starimo zajedno, a pogledi su nam povazdan uprti u nježna dječja lišca iz kojih zrači mladost i beskrajna nevinost.
I za kraj, nešto za laku noć. Ostavljam vam veselu priču skinutu sa nečijeg bloga, meni je super, nadam se da će i vas razveseliti (ako je autor pročita, neka se javi). Budite mi lijepi, zaljubljeni, sretni i sanjajte s osmijehom na usnama.
Jedna mala priča...
Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da joj vrijeme brže prođe.
Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine.
Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu.
U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila..."
Svaki put kad bi ona uzela jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, uzeo bi isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli "baš me zanima šta će sad učiniti!!!".
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
"Ovo je zaista previše" počne da uspuhuje šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci......
u tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidi se kao kradljivac i tek tada shvati da je paketić keksa, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali on je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđeno i ljutito.
|
