|
Grupica na svjetioniku zgranuto je promatrala posljednju dramu na moru. Nebeski kovitlac spustio se na mjesto gdje su barke tvorile kružnicu. Poput najsnažnijeg usisivača uvlačio je u sebe ljude, brodiće, ribe, more; sve što mu se našlo na putu. S užasom su gledali razornu snagu crne mase, ljude raskomadane nezamislivom silom. Ruke, noge, kosti: letjelo je naokolo, a zatim nestajalo uvučeno tko zna gdje. Tina se stisne iza Daniela užasnuta prizorom. Bilo je nevjerojatno da istovremeno nebo može biti prekriveno tisućama zvijezda i činiti ovakvu grozotu. Čuli su krikove ljudi pomiješane sa fijukom vjetra. Neki su se pokušavali spasiti, ali nitko nije mogao pobjeći nebeskom divu. Čudovište u sredini bjesnilo je ubijajući one koji su mu bili u vidokrugu. Treslo je glavom lijevo - desno boreći se za slobodu, ne prihvaćajući neminovni kraj. Od njegovog urlika treslo se sve na otoku.
«Ne brinite, ovo mjesto je otporno na takve stvari» umirivao ih je Daniel, dok se svjetionik opasno ljuljao. Svi su se nadali da je Daniel u pravu.
Ela i Cecilija jedva su bile svjesne događaja oko sebe. Sjedile su na stepenicama smješkajući se jedna drugoj i tako dijeleći najljepši doživljaj. Nisu se obazirale na krikove s mora, niti na zgražanje prisutnih. Željele su što duže zadržati živu uspomenu na maloprijašnji događaj. Biće kao da ih je nanjušio, odasla ubitačnu svjetlost na njih. Daniel povuče Tinu na pod. Starica ispruži ruku i nekim čudom zaustavi zraku. Kao da je riječ o igri, odbaci je prema biću. Svjetionik se jače zatrese, a zatim se sve smiri.
«Kako ste to uspjeli?» Čudio se Daniel.
«Ne sad. Sve u svoje vrijeme» Odgovori ona.
«Kristijane?» Obrati se Tina svećeniku koji je sjedio na podu potpuno miran i spokojan. Snaga mu se polako vračala, a znao je da još nije sve obavio.
«Čuli ste, sve u svoje vrijeme.»
U taj tren opaze Duška kako se uspinje, noseći Rokov pištolj u rukama. Oči su mu bile prazne, lice bezizražajno. Prošao je pored dvije žene pogleda prikovanog za Daniela.
«Uništio si mi budućnost. Platit ćeš za to. A ti, mala, ideš samnom ili ćeš završiti kao on. Dosta je tvojih igrica. Od sad ćeš raditi što ja kažem.»
Glas mu je bio hladan, bezizražajan. Podigne pištolj i nacilja u muškarca. Svećenik krene na Duška. On opali iz pištolja. Kristijanu pored glave. Zaglušujući prasak i miris baruta, sve ih je sledio.
«Miruj, pope, kad završim s njim, ti si na redu, ali tebi neću ja sudit.»
Okrene se prema Danielu. Uperi cijev ravno u njegovu glavu. Ela kao da se probudila iz sna. Tiho se prikrade i snažno povuče muškarca unatrag. Duško ispali hitac u zrak, zalamata rukama pokušavajući uspostaviti ravnotežu, no tijelo je nezaustavljivo padalo natraške. Ela, koja je bila iza njega, također izgubi ravnotežu i držeći još Duška za košulju, osjeti kako gubi tlo pod nogama. Duškovo tijelo padne preko njezinog, te se u neobičnom zagrljaju zajedno stropoštaju niz stepenice. Na tren zavlada grobna tišina, a zatim se svi sjure za njima.
«Tetice!» Daniel se primi za glavu. U podnožju, tik do vrata, ležala je Ela lica okrenuta zemlji. U ruci je i dalje stezala komadić Duškove košulje. Njegovo je tijelo, zgrčeno poput fetusa, ležalo tik do nje. Daniel mu opipa puls.
«Mrtav» reče, a zatim priđe Eli.
«Ela, tetice, da li me čuješ?»
Žena nije reagirala. On je oprezno okrene na leđa. Tina čučne pored Daniela.
«Ne bi je smjeli micati.»
On kimne glavom. Pogleda prema starici s nijemom molbom na usnama.
«I ti i ja dobro znademo da će joj tamo kuda ide biti bolje. Da, mogla bi je spasiti, ali ona to ne želi. Ponekad ih moramo pustiti. Pusti je, Daniele, pusti svoju tetu neka ide kuda želi.»
On obori pogled. Sve se u njemu bunilo protiv njenih riječi. Starica povuče Kristijana u stranu.
«Moraš poći.» Svećenik kimne glavom.
«Daj mi koju minutu…»
Klekne pored Duška moleći za spas njegove duše. U to Ela otvori oči. Tina klekne pored nje.
«Ela, jesi li dobro? Kako ti možemo pomoći?»
Žena jedva primjetno zatrese glavom. Tina je nježno primi za ruku.
«Moram znati gdje mi je sin» molećivo reče. Ela klimne glavom.
«Sutra u podne. Dovest će ga moj kapetan. Mali bi stradao…» govorila je s mukom. Tina joj nježno obriše čelo.
«Šššš, nemoj se umarati. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti što si ga odvela.» Ela slabašno kimne glavom.
«Čuvaj mi nećaka. Puno je patio. I reci mu da ja idem svom djetetu. I da sam sretna. Tina, napokon ćemo biti zajedno, moja beba i ja.»
S mukom je udahnula svjež večernji zrak i ispustila posljednji hropac. Kada se Daniel prignuo, Ela više nije bila među živima. U njegovim očima zablistaju suze. Za ovo kratko vrijeme Ela mu je bila majka, prijateljica, savjetnica - sve. Želio je nekako vratiti dobro koje mu je pružila i osjećao se užasno bespomoćno gledajući je kako umire. Tina ga nježno primi za ramena. Tražila je prave riječi da ublaži njegovu bol.
«Pusti je, ljubavi. Znaš i sam koliko želi biti sa svojim djetetom. Sada će oboje počivati u miru.» On odmahne glavom. Tina ga obgrli oko ramena. Plakao je kao malo dijete. Tog trena zemlja ispod njih snažno se zatrese. Svi se pogledaju u čudu. Zatrese se ponovo. Snažnije.
«Potres!» Vikne Tina. Doživjela ih je dva u životu i jako se bojala. Čvrsto primi Daniela za ruku. Svjetionik se ovaj put opasno zaljulja. Daniel i Kristijan prenesu mrtve na sigurno. Prekriju tijela kabanicama. Zatim se spuste u uvalu. Vrtlog se počeo povlačiti prema nebu, no još je upijao sve ispod sebe. More se pjenilo, biće u moru gubilo je snagu i sada je samo ispuštalo jezive krikove. Ličilo je više na utopljenika nego na opasno čudovište. Starica primi Kristijana za ruku.
«Moraš krenuti. Ne brini za Elu, ja ću je odvesti, kada se obračunam sa ovim čudovištem. Požuri da ne otkriju varku. I sjeti se što sam ti rekla.» On je zagrli.
«Hvala na svemu» šapne. Okrene se Danielu.
«Moram na Mulo. U crkvi me čekaju ljudi. Vidimo se kasnije.»
Daniel se htjede usprotiviti, no Kristijan se već ukrcavao na čamac.
«Kako će preko mora?» Zabrinuto upita staricu.
«Ne brini, njegov Bog je s njim. Bit će on dobro, vidjet ćeš. Sada se odmaknite u stranu kako ne bi stradali. I pazi na Tinu. Nekako se zagledao u nju.»
Daniel je znao o čemu ona priča. Skloni djevojku iza visoke stijene. Starica podigne ruke dozivajući zvijer koja se koprcala u moru sijući smrt oko sebe.
«Gotovo je, Mateo, nestani!»
«Nikada!» Vikne biće, a iz očiju mu sukne crvena zraka. Starica je zaustavi rukom.
«Slabiš, Mateo, uskoro ćeš postati samo morska pjena. Odlazi odakle si došao!»
Odbaci zraku koja ga pogodi među oči. Ono glasno zajauče.
«Prokleta!»
Mateo se razmahao po moru. Opazi Kristijana.
«Mislim da ću prvo ručati!»
Uperi zrake prema čamcu.
«Ne! Ostavi ga!» vrisne Tina potrčavši prema moru. Mateo se okrene.
«Riđa! Posrećilo mi se! Riđaaaa!» Daniel je pokuša zakloniti tijelom, no biće je poput magneta stane privlačiti k sebi. Crvene zrake stvarale su nešto nalik na elektromagnetsko polje u kojem je lebdjela Tina. Ona jaukne. Daniel krene prema biću.
«Uzmi mene! Ostavi nju i uzmi mene! Ti i ja imamo puno toga zajedničkog! Neki ljudi iz zatvora žele te upoznati! Ravno iz zatvora! Hajde, ne budi kukavica! Okomio si se na ženu! Budi muško! Navali!»
Biće zareži, ispusti Tinu i ona padne u plićak.
«Svjetioničar! Ti si kriv za sve!» zagrmi, a crvena zraka prođe kroz Daniela kao da je od papira. On problijedi. Silna toplina razlije se njegovim tijelom, oštra bol zaustavi mu dah. Pokuša doći do zraka, no samo nemoćno zahropti. Srce mu se steglo, uzalud se borio za malo kisika. Ispred njega crnilo se more. Više nije imao snage u udovima.
«Tina» bilo je posljednje na što je pomislio prije nego je potonuo u mrak. Djevojka vrisne. Starica snažno lupi Daniela po leđima. Zraka se istog trena prekine, a Daniel se prevali na leđa. Tina potrči k njemu.
«Neeeee!» Vrisne iz sveg glasa.
nastavlja se...
|
