Moj izgubljeni svijet

Morala sam promijeniti podlogu, nešto se dogodilo sa onom koju sam imala... nadam se da ću je uspjeti popraviti...

Prije nego nastavim s romanom, moram reći (napisati) da čitam jednu zanimljivu knjigu. Radi se o meni jako dragom autoru, doktoru Williamu Glasseru, inače psihijatru po struci, utemeljitelju teorije kontrole i Realitetne terapije, dva vrlo značajna pravca u psihijatriji (psihologiji), koji umjesto doživotnog kljukanja tableturinama nudi ozdravljenje od psihičkih ili duševnih bolesti. S Glasserovim radom upoznala me prijateljica psihologica s kojom sam radila u neka davna vremena. Na žalost, životi su nam se otkotrljali na različite strane, tako da nismo više u kontaktu, ali ostala sam trajno zaražena umotvorinama doktora Glassera. Trenutno čitam knjigu imena "Psihijatrija može biti opasna za vaše mentalno zdravlje" i podastrijet ću vam jedan ulomčić koji sam sinoć pročitala i odmah ga poželjela podijeliti s vama. Dakle:

Mentalno ste zdravi ako uživate biti s većinom ljudi koje poznajete, osobito s ljudima koji su važni u vašem životu, kao što su obitelj i prijatelji.
Općenito, volite ljude i više ste negoli spremni pomoći nekom nesretnom članu obitelji, prijatelju ili kolegi da se bolje osjeća. Uglavnom vodite život oslobođen napetosti, puno se smijete i rijetko trpite bol koju tako puno ljudi prihvaća kao neizbježni dio života. Uživate u životu i nemate nikakvih poteškoća privatiti da su drugi ljudi drukčiji od vas. Posljednja stvar koja bi vam mogla pasti na pamet je nekoga kritizirati ili pokušati bilo koga promijeniti. Kreativni ste u onome što pokušavate činiti i u stanju ste uživati u svojim potencijalima više nego što ste ikada prije pomislili da je moguće. Konačno, čak i u teškim situacijama, kada ste nesretni - nitko ne može cijelo vrijeme biti sretan - znat ćete zbog čega ste nesretni i pokušat ćete nešto u vezi s tim učiniti. Možete biti i osoba s tjelesnim invaliditetom, pa ipak udovoljavati navedenim kriterijima.
Ako se sada nalazite upravo na toj točki, pozdravljam vas. Ne zato što trebate ono što ja nudim, već zato jer ste tip osobe koja je potrebna ovom svijetu...

Bit će doktora Glassera još na mojim stranicama, a sada, ako ste još raspoloženi, slijedi nastavak romana...


Vjetar je otkidao bijele krpe sa nebeskoga svoda, rasuo ih po trgovima i naseljima, po parkovima i ulicama, kreveljeći se pospanim licima. Anita je zadivljeno promatrala gusti snijeg koji se uz fijuk sjeverca sunovraćao na njeno lice.
«Snijeg!» zaneseno poviče.
Nekoliko sanjivih prolaznika počaste je mrkim pogledom. Djevojčica se oprezno naviri preko ramena strahujući. Mogao bi naići policajac… Zakorači u meki pokrov. Istoga trena osjeti silnu hladnoću. Njene lagane tenisice naprosto su upijale vlagu i studen. Anita zaustavi dah. Pokuša se rukama obraniti od naleta hladnoga vjetra. Zarije prste u vestu. Željela se vratiti u pothodnik, popiti još jedan topli čaj, otići možda po jaknu koju je gospođa obećala, a zatim pokucati Ivanu na vrata. O, kako bi to bilo lijepo! Da nije policajca. Oči joj se ispune suzama. Krene ulicom boreći se sa vjetrom, pahuljama koje bi se zalijepile za oko, ili nos; sa osjećajem panike koji je sve glasnije upozoravao da je njena misija totalni promašaj. S lijeve strane opazi parkić. Krošnje zimzelenog drveća bile su okićene snijegom, kao i vijugava staza i drvene klupe. Odjednom joj sine ideja. Pritajit će se dok policajac ne ode, a zatim će otići natrag u pothodnik i zamoliti gospođu da je odvede k Ivanu. Puna nade, sakrije se iza velikog grma odakle je imala pogled na stepenice. Stisne zube da ne zaplače kada se snijeg sklopio oko njenih koščatih gležnjeva. Nije znala da hladnoća može boljeti. Do sada. Navirivala se između grana cupkajući na mjestu, ne bi li se barem malo ugrijala. Ljudi su ulazili i izlazili. Anita je drhtala cijelim tijelom. Samo da izađe. Molim te, Bože, samo da izađe već jednom. Napokon opazi krupnog muškarca na vrhu stepenica. Čovjek se okretao na sve strane kao da nekoga traži. Anita proguta slinu. Tražio je nju, naravno. Da je odvede na sud, da je zatvore kao što su njenog tatu zatvorili. Srce joj zaleprša poput leptirića na cvjetnoj livadi. U jednom trenu joj se učini da policajac gleda ravno prema njoj. Baci se na koljena. Presiječe je val hladnoće. Oprezno se naviri. Muškarac nije znao na koju bi stranu krenuo. Kružio je oko pothodnika poput jastreba, zatim se uputi prema njoj. Anita pomisli da će se onesvijestiti. Priguši jecaj grozničavo razmišljajući gdje će se skloniti. Uplašeno virne prema cesti. Neki muškarac trčao je prema policajcu. Malo su razgovarali, a zatim prijeđu na drugu stranu ceste. Anita je promatrala kako nestaju iza vrata jeftinog kafića. Željela je što prije pobjeći natrag u pothodnik, ali ako se ona dvojica smjeste uz prozor, sigurno će je primijetiti. Premještala se s noge na nogu, dašćući u promrzle prste. Pogled joj odluta niz puteljak. Kada bi samo znala kojim putem krenuti. Ili kamo vodi ova staza… Pažnju joj privuče škripa kočnica i nervozno trubljenje vozača. Jedan je auto zapeo ispred semafora, a iza njega se stvorila kolona vozila. Dva kamiona zaklonila su pogled prema kafiću. Anita nije puno razmišljala. Potrči koliko su je noge nosile, u spas, pravac pothodnik. Mislila je da će joj srce iskočiti, ali nije smjela stati. Niti se osvrnuti. Jer da ugleda policajca kako trči za njom… Noga joj sklizne niz stepenicu i ona se stropošta, bezuspješno pokušavajući dohvatiti rukohvat.
«Je li dobro?» upita netko.
«Ova djeca nemaju kulture! Mogla je srušiti nekoga!»
«Divljaci. Jure ko muhe bez glave. Ma jeste li vidjeli!?»
«Balavica, skoro je prek mene opala»
Čula je komentare dok je polako ustajala s blatnjavog poda. Stariji gospodin zabrinuto se sagne prema njoj, ali ga nečija ruka povuče u stranu.
«Idemo, Štef, još će reći da si je ti gurnul.» Mrmljala je njegova žena.
Anita je vukla noge dok joj je u leđima sijevalo, a od boli u bedrima, jedva se uspijevala pomaknuti. Stisne zube bezuspješno pokušavajući zadržati suze. Samo da se domogne zalogajnice i gospođe koja će joj pomoći.

Danica se opraštala od mlade djevojke koja je navlačila žuto-plavu pregaču. Anita se puna nade pritaji pored vrata čvrsto stežući torbicu. Još malo i bit će na sigurnom. Sjedit će pored tople peći i cijelu avanturu ispričati Ivanu i njegovoj teti. Sretno se osmjehne. Nestrpljivo zirne u lokal. Danica je zakopčavala kaput savjetujući djevojci da kratku suknjicu zamijeni toplim hlačama. Anita protrlja ruke. Nije se obazirala na upitne poglede. Još malo, tako malo…
Žena izađe prebacujući šal preko ramena. Anita se stvori ispred nje.
«Vratila sam se. Žao mi je što sam pobjegla…»
«Odlazi, mala. Gubi se.» Prosikće Danica.
Djevojčica raširi oči u čudu.
«To sam ja!»
Izvuče razglednicu.
«Rekli ste da ćete me odvesti do zgrade. Sjećate se?»
Žena je grubo primi za ruku.
«Koje zgrade? Šta hoćeš od mene? Tko te je poslao? Sigurno ona mala čudovišta. Oni su te nagovorili da mi se rugaš? Gdje su? Kaži mi, gdje su?»
Bilo je nečega čudnog u njenom pogledu, Anita je osjećala da mora privesti kraju ovaj razgovor.
«Samo tražim prijatelja. Ako mi ne možete pomoći, pustite me» molećivo izusti. Ženin stisak popusti.
«Odlazi. Ako me vide s tobom, zatvorit će me.»
Anita pocrveni do korijena kose. U nelagodi obori pogled.
«Ali, nisam ja kriva. Lovorka ih je podmetnula. Kunem se, nisam ih ja ukrala.»
«Što? Ti kradeš!?»
Nekoliko prolaznika osvrne se prema njima. Anita se istrgne i potrči na drugu stranu. Bol u nogama natjera joj suze na oči. Gorak okus poraza gušio ju je. Bila je tako blizu, a sada je ponovo na početku. Zaustavi se na drugoj strani pothodnika teško dišući. Gospođa je vjerojatno otišla, policije nije bilo na vidiku, mogla je barem malo predahnuti.

Mlada žena isprobavala je krznom presvučene rukavice. Na pultu je ležalo desetak parova sličnih, dok je proćelav muškarac pored nje nervozno lupkao cipelom u pod.
«Hm, mislim da su ove dobre. Što kažeš, Joško? Da, mislim da će odlično ići uz sivi kaput. Samo da uzmem torbicu… Tako. Ne izgleda loše. Ha? Što ti misliš? Ili da probam plave?
Joško! Ove ili plave? Zaboga, reci već jednom!»
On letimično pogleda u njene ispružene ruke.
«Dobre su. Idemo?»
«Grozan si. Dobro, uzet ću ove. Ali dajte i plave, nek se nađu. Ha, ha, ha. Znate kakve smo mi žene. Detalji su najvažniji. Detalji. Zar ne, Joško?»
On odsutno kimne glavom. Žena izvadi karticu.
«Izvolite. Dakle,» nastavi okrećući se prema suprugu
«Kao da sam drvo povela. Zar nisi mogao izraziti svoje mišljenje? Nekakvo. Bilo kakvo. Stojiš ovdje kao komad namještaja. Ovo je zadnji put da s tobom idem u kupovinu.»
Prodavač joj pruži vrećicu uz lagani naklon.
«Dođite nam opet.»
«To sigurno. Kada promijenite vlasnika. Vaše su torbe, da ne govorim o ostalim stvarima, totalni demode. Nisam vidjela niti jednu svjetsku marku.»
«Gospođo, sve je ovo ručni rad» u neprilici će prodavač.
«Onda se preselite na plac. Ili otvorite rukotvorine. Ne možete se nazivati Elegance i prodavati ovakvu kramu. Idemo, Joško.»
Muškarac je spuštene glave slijedio suprugu.
«Koji idiot! Misli da sam ja neka seljača pa ne znam razliku između krokodila i skaja. Danas svatko može otvoriti dućan. Ama baš SVATKO.»
«Dušo, moramo požuriti, obećao sam mami…»
«Aaaa, mama. Naravno! Trebala sam znati da se sinčić žuri mamici u zagrljaj.»
«Prestani. Dobro znaš koliko joj znači naš dolazak.»
«Hoćeš reći TVOJ dolazak. Stara vještica me nemre smislit. Ali ne ljutim se, jer ni ja nju ne podnosim. Zadovoljan?»
On zatrese glavom.
«Gle, dobili su čizmice. Joško, moram probati one bordo. Znaš da ih tražim po cijelom gradu. Molim te, dragi, samo pet minuta!»
On nemoćno slegne ramenima. Svaka rasprava s njegovom ženom završila bi urnebesnom svađom, stoga je odavno naučio šutjeti.
«A kad smo već kod tvoje mame» nastavi ona
«dabogda joj prisjeo ručak kao što će meni prisjesti ovaj Božić.»
On zgranuto pogleda u nju.
«Sandra! Mama je bolesna, možda joj je ovo posljednji blagdan među nama.»
«O, kao i prošli i pretprošli i onaj iza! Svaki put kada mi uplatimo odmor, ona se smrtno razboli. Bože, kako si slijep! Gadiš mi se i ti i tvoja majčica!»
«Oprostite, možda znate gdje se nalazi…» pred njima se stvorila Anita, promrzla i mokra do gole kože. Žena prostrijeli Joška pogledom.
«Šta si se ukipio? Vidiš da je mala gladna! Bože, tebi sve treba nacrtati.»
Anita se propne na prstiće pokazujući razglednicu.
«Možda znadete…»
«No, požuri, nemamo cijeli dan vremena. Mamica čeka. Cicija. I ja s takvim moram živjeti. I trpjeti njegovu vječito bolesnu mamu. Dušo, dobro pazi za koga ćeš se udati. Da ne naletiš na kretena kao ja. Gle, sada broji sitno. Daj joj sve, nećeš propasti za to malo.»
Muškarac nemoćno istrese nekoliko kovanica Aniti na ruku.
Ona mahne razglednicom.
«Ova zgrada… ako znate gdje je…»
«Mala, nećemo ništa kupiti. Imamo i čestitke, i razglednice i sve što nam treba… i ne treba, znaš na koga mislim. Idemo, Joško, moram probati vražje čizme, ili ništa od ručka s majčicom. Biraj.»
On pokunjeno uđe u trgovinu. Anita je zbunjeno zurila za njima. Netko je udari po ruci, a novčanice se otkotrljaju na pod. Ona se s mukom prigne, u leđima joj sijevne, ali dečko sa smiješnom kapom na glavi bio je brži i spretno ih pokupio njoj ispred nosa. Drsko joj se osmjehne, zatim nastavi prema stepenicama. Anita stisne zube. Bedra su joj bila natučena, a stopala promrzla. Umjesto da krene za njim, uđe u toplu knjižaru. Zatvori oči prepuštajući se ugodi. Muškarac koji je upravo slagao knjige u izlogu, okrene se prema njoj.
«Trebaš nešto?» Upita strogim glasom.
Anita odmahne glavom. Njegov pogled bio je više nego jasan. Ona pokunjeno izađe iz trgovine. U ruci je stezala razglednicu, dok je pogledom tražila sućutno lice.
Nastavlja se…

Nakon zamračenja blogosfere, kaosa i kojekakvih peripetija koje su svima zagorčale ovo lijepo virtualno druženje, čini se da je sve sjelo na svoje mjesto. Nadam se da su komentari dostupni (Cordelija, do tebe se nisam uspjela probiti:), da će se sve uskoro vratiti u ugodnu kolotečinu protoka informacija, lijepih želja i veselih susreta. Primijetila sam da su se javili prvi nezadovoljnici pozivajući ostale na bojkot, na prelazak kod drugog operatera (da li se to tako kaže?). Nisam baš za radikalne promjene, ali ako se krene, javite, kud svi, tud i mali Mujo.
Priča se nastavlja, pa tko je raspoložen, neka se slobodno posluži:))))



Dva dana prije Božića


Noć je bljedila poput stare izlizane fotografije premazane sivim filtrom ustajalosti, polako umirući u drhtaju novoga dana. Daničina krupna figura stenjala je pod teretom teškog kaputa, vunenog šala i debelih buca jedva navučenih preko otečenih gležnjeva. Otključala je vrata zalogajnice razmišljajući o neobičnom snu koji je usnula. Dugo već nije sanjala nešto tako stvarno i ugodno istovremeno. Kanila je odmah zaviriti u debelu sanjaricu, ali sat pored kreveta neumoljivo je otkucao dvadeset minuta previše i Danica je jedva imala vremena navući radnu odjeću, baciti u usta ostatak pileta koji je nekim čudom «preživio» jučerašnji dan i uhvatiti autobus za Centar. Srećom, uspjela je stići na vrijeme, tako da se mogla počastiti šljivovicom koju je gazda držao ispod pulta.
Oslobodi se kaputa, iznese pribor za čišćenje, zatim nazdravi novome danu žedno povlačeći iz staklene flaše. Tijelo joj se zatrese od žestine, ali i od ugode. Uključi radio prebirući po programima, sve dok se lokalom ne prolome zvuci prpošnog narodnog pjesmuljka.
Ona me je ostavilaaaa zavijao je tugaljiv muški glas, a ubrzo mu se pridružio i njezin alt, jednako žalopojno tugujući za onom što ode bez riječi i pozdrava.
Anita skoči iz separea nasmrt preplašena iznenadnom bukom. Zbunjeno se osvrtala oko sebe pokušavajući dozvati jučerašnji dan u sjećanje. Udovi su je boljeli zbog skučenog prostora, drhturila je od hladnoće, u grlu je osjećala čudno peckanje, a glazba koja je treštala s radija izazivala je mučninu u želudcu. Iz stražnjeg dijela izroni krupna prilika sijede raščupane kose, orlovskoga nosa, živih plavih očiju i malih srcolikih usana smještenih u usjeku između dva salasta brežuljka koji su se slijevali u rol kragnu tamnoplave flanel haljine.
Na tren, njih se dvije pogledaše u nijemom kriku iznenađenja. Danica ispusti kantu s vodom trljajući oči u nevjerici. Anita je grozničavo tražila izlaz, ali da bi se dočepala vrata, morala je proći pored žene-tenka.
«Molim vas» preklinjući izusti.
«Znači, ne priviđa mi se. Tko si ti? Što radiš ovdje?»
«Tu sam prespavala. Tražim jednog prijatelja… pokazat ću vam…» Anita priđe ženi izvlačeći razglednicu iz torbice.
«Možda znadete gdje se nalazi ova zgrada?»
Žena se zagleda u fotografiju.
«Ovu zgradu tražiš? Jesi li sigurna?»
Anita kimne glavom.
«Da, ovdje živi moj prijatelj. Moram ga pronaći.»
Žena uzdahne.
«Nisi odavde?»
Djevojčica odmahne glavom.
«Molim vas, ako znate…»
Danica blago pomiluje Anitu po glavi.
«Prvo ćemo popiti čaj. Sva drhtiš. Nemoj mi reći da nemaš kaput ili nešto?»
Anita pocrveni.
«Došla sam iz Lošinja. Tamo je toplo, mislila sam…» Zastane u neprilici.
«Iz Lošinja kažeš? Znaš li možda za Dom u Lošinju?»
Anitino lice ozari se radošću.
«Kako ne bi znala! Ja sam iz Doma!»
«Iz Odgojnog doma?»
Djevojčica kimne glavom.
Danica je blago primi za ruke.
«Vidim ja, ti si dobra djevojčica i zato ću ti pomoći. Ali ćemo prvo napraviti sendvič. Sjest ćeš ovdje i jesti dok ja ne pospremim. Zatim ću te odvesti do zgrade koju tražiš. Sve će biti dobro. Nećeš vjerovati, ali i ja imam nekoga u Domu.»
Anita odahne s olakšanjem. Imala je osjećaj kao da je naletjela na staru prijateljicu.
«Recite mi kako se zove. Ja poznajem svu djecu u Domu!» Reče glasom ispunjenim ponosom. Danica se tajanstveno osmjehne.
«Sve ću ti reći, ali prvo ćemo popiti čaj. Znaš, mogle bi svratiti u moj stan. Imam jednu crvenu jaknu… taman za tebe. Kako se zoveš?»
«Anita. I ne treba mi ništa, hvala. Samo me odvedite do Ivana. Mislim, zgrade.»
«Znači, Ivan se zove. Hm. Kako hoćeš. Samo, noćas je napadalo snijega, vani je oluja, smrznut ćeš se.»
«Snijeg? Pravi snijeg?» Anitine oči sjale su poput dragulja.
«Divno!»
Žena se osmjehne. Donese šalicu iz koje se pušilo.
«Čekaj samo da izađemo. Još ćeš me moliti da te odvedem k sebi.»
Anita srkne iz šalice. Voćni okusi razbude njeno uspavano nepce. Čeznutljivo pogleda prema hladnjaku.
«Napravit ću ti sendvič, samo da sklonim ove stolce. Moram sve obrisati, mogla bi malo pomoći.»
Anita zadovoljno kimne glavom.
«Naravno. Samo recite što da radim.»
Netko pokuca na staklo izloga. Žena mahne prema krupnom muškarcu. Djevojčica se ukoči.
«Ne smije me vidjeti. Ne smije…» Mrmljala je uplašeno.
«Danice, zvjezdice, baš tebe tražim» zagrmi visok, snažan policajac skidajući kapu. Žena ga vedro povuče za sijedi brk.
«Onda si na pravom mjestu. Dođi, imam nešto što će te zagrijati» izusti kroz smijeh.
Anita se digne od stola i istog trena kada se policajac odmakao od vrata, ona izjuri van.
«Što je to bilo?» Upita on u čudu navirujući se za djevojčicom. Danica tužno slegne ramenima.
«Uplašio si malu.»
«Kakvu malu?»
S njegovog izboranog lica nestane svaki trag ljubaznosti.
«O kakvoj se maloj radi? Danice, sjećaš se što je bilo zadnji put kada si dovukla djecu?»
Ona se snuždi.
«Nisam ja kriva! Gadovi mali sve su izmislili! Ja nikome ne bi naudila! Bar ti to znaš!»
On se namršti.
«A opekotine na licu? A krvavi zglobovi? Ti si bolesna, draga. Ne smiješ biti u blizini djece. Znaš i sama, ako se ono ponovi, nema ti spasa. Zatvorit će te, a to ne želimo.»
Ona se stisne uza zid. Lice joj se izobliči u jecaju. Brzo odmahne glavom.
«Ne… ne želim više tamo. Jakove… ne želim…»
Policajac je zagrli.
«U redu je, draga. Sada mi reci tko je mala?»
Žena slegne ramenima brišući oči.
«Nemam pojma. Našla se tu, tražila je nekoga… nešto… Jakove, tražila je Staru damu.»
On u čudu podigne obrve.
«Jesi sigurna?» Žena nervozno kimne glavom.
«Aha. Tražila je Staru damu… htjela sam joj pomoći…»
On se zabrinuto okrene prema vratima.
«Sranje. Idem za njom, prije nego upadne u nevolje. Ti si dobro?»
«Jesam. Samo ti idi.»
Danica je tupo zurila za policajcem, kada u glavi začuje zvonki smijeh. Zaklopi oči mašući rukama kao da tjera mušice od sebe, ali zvukovi se pojačaše i ona je jasno mogla čuti njihova došaptavanja. Rugali su se njenom izgledu, papučama u obliku zeca i kućnom ogrtaču šarenih pruga. Nazivali su je debela, pljuvali joj u lice, smijali se njenoj nemoći…
«Prestanite! Odlazite! Gadovi mali, odlazite! Odlazite!» Vrištala je u sumorno jutro sklupčana uza zid male zalogajnice.
nastavlja se…

dodatak: našla sam ovu lijepu stranicu gdje se može zapaliti virtualna svijeća i ostaviti poruku svim poginulim braniteljima, pa ako želite... spomenik


«Nagazi! Nagazi staru mrcinu!» Vikao je Robi čvrsto stežući brata oko struka, dok je stari Tomos zavijao kao lud.
«Brže! Brže!»
«Smiri se!» Procijedi Karlo nemoćno okrećući ručicu. Odavno su postigli «najveću» brzinu. Prdava krntija upravo daje najbolje od sebe, što je bilo mizerno čak i prema jednom prosječnom Piaggiu. Robi se meškoljio kao da jaše na konju. Nije mu smetao hladan vjetar, niti je mario za moguću upalu očiju, sinusa, grla… Da ih mama vidi… Ali ne vidi.
Njegov je brat jutros ukrao djedu ključeve, a kada je starac zahrkao nakon popodnevnih kolača, jednostavno su išetali stari Tomos niz ulicu. Dalje je bilo kao u snu. Prvo je zajahao Karlo, zatim Robi, Karlo je nešto učinio i zvijer je poletjela. Robi se prvi put vozio na jednom motociklu i osjećao se poput kralja ceste.
«Juuuuhuuu» grleno poviče podižući ruke u zrak.
«Robi! Drži se, budalo! Čuješ me!» Vikao je Karlo osvrćući se prema bratu.

Anita je izašla iz parka sretno prebirući po novčanicama. Cesta ju je dijelila od obilne večere. Razmišljala je o pečenim pilićima iz izloga, kolačima iz slastičarnice pored koje je prošla, raznim sokovima koje je voljela, a teta Dunja ih je strogo branila tvrdeći da nisu zdravi za malu djecu. A nakon svega što je prošla, ona više i nije bila malo dijete. Otvori torbicu da se još jednom uvjeri kako su novci unutra. Začuje neobično treštav zvuk, te nečije –pazi!-
Podigne glavu i ugleda jureći motor kako ide ravno na nju.
Anita je bila spretna djevojčica. Munjevito se baci u stranu. Prednja strana Tomosa opasno se zaljuljala, a već u sljedećem trenutku mladi je vozač izgubio kontrolu nad motociklom. Robi je poletio uvis, u zagrljaj noćnom nebu, a zatim se meteorskom brzinom prizemljio. Srećom, pao je u travu. Njegov stariji brat strugao je nogom po asfaltu, mrcina ispod njega još je davala znakove života, dok je on osjećao kako beton nemilosrdno dere njegovu odjeću, kožu, kako mu prodire do kosti.
Robi, bilo je sve na što je mislio. Ljudi su pohitali vidjeti što se događa. Stajali su u grupicama glasno negodujući.
«Nije čudo što se takve stvari događaju, kada djeci daju motor u ruke» glasilo je mišljenje većine. Anita se prikrade dječaku.
«Jesi dobro?»
On nesigurno slegne ramenima.
«Sve me boli. Gdje je braco?»
Djevojčica se podigne na prste. Dva su muškarca pomagala Karlu da se osovi na noge.
«Mislim da je dobro.» Reče, prešutjevši poderanu nogavicu natopljenu krvi.
«Za sve si ti kriva» srdito će Robi.
«Oprosti» reče Anita povlačeći se u stranu. Čuo se zvuk sirene, kroz gomilu se probijao uniformirani muškarac, bilo je vrijeme da dade petama vjetra. Ona je skrivila nesreću. Ona i njena nepažnja. A gospođica Dunja tisuću puta je ponovila da treba dobro gledati lijevo i desno prije nego se prelazi cesta. Djevojčica potrči dublje u park. Koliko godina bi odležala zbog ovoga? Još kada bi saznali da su naušnice nađene upravo pod njezinim krevetom… Tko bi joj vjerovao da je nevina? Da je krađa djelo one glupače Lovorke. Njena mala neslana šala. Anita proguta slinu. Leden noćni zrak štipao ju je za kožu, odrvenio joj noge, sledio prstiće. Nešto šušne. Anita se ukoči. Iza sebe začuje korake. Srce joj zabubnja u grudima. Osvrne se po mračnom parku.
Mrak papa izgubljene curice pjevušio je Tino u njezinoj glavi. Nesvjesno ubrza korak. Hitala je prema dobro osvijetljenoj prometnici. I koraci iza nje ubrzaše. Anita panično vrisne. Baci se u trk svjesna da je tako malo dijeli od spasa.
Zaustavila se tek pedeset metara dalje, ispred prvog semafora, zadihana i malaksala. Neprestano se osvrtala iza sebe, ali progonitelja nije bilo. Bljesne zeleno svjetlo i djevojčica prijeđe na drugu stranu. Tek kada se uvjerila da je nitko ne progoni, pažljivo se zagleda uokolo. Sa lijeve strane pružala se slabašno osvijetljena uličica, dok na drugoj strani opazi stepenice koje su vodile u nekakve podrume. Također je primijetila da puno ljudi prolazi tim stepenicama. Stegne torbicu uz sebe i radoznalo krene istražiti kamo svi ovi ljudi hrle.

U pothodniku je vladala uobičajena predblagdanska gužva. Trgovine, male zalogajnice, pečenjarnice, kafići, mamili su šarenilom boja i bogatstvom mirisa. Anita pomisli da se nalazi u raju. Djevojčica je bez žurbe obilazila cijeli taj svijet u malom pažljivo planirajući gdje će ostaviti veći dio svoje imovine. Na nesreću, hladni vjetar liznuo bi i ovaj djelić svemira, rigajući studen dahom sjevera. Anita je pronašla utočište u trgovinama prepunim kupaca, gubeći se u masi svjetine, prepuštajući se ugodnoj toplini i veselim napjevima, sve dok ne bi privukla pažnju prodavačica koje bi je sumnjičavo upitale što želi kupiti. Tada bi se snuždeno vratila u svijet hladnoće, ali već sljedeća trgovina poslužila bi kao privremeni zaklon. Povremeno bi vadila razglednicu moleći za pomoć, ali ljudi bi je najčešće odgurnuli u stranu kako bi u miru mogli trpati kojekakve potrepštine i nepotrepštine u svoje košarice.
Restorani brze hrane posebno su plijenili Anitinu pažnju. Bez žurbe je iščitavala dnevne ponude otežući trenutak odluke, naslađujući se raznoraznim mogućnostima, premda je u glavi već izabrala divovski maxburger s plakata obližnje pečenjarnice.
Tumarala je velikim prodajnim centrom s čežnjom pogledavajući u roze čizmice postavljene krznom, kada je iz sanjarenja prene metalni glas.
«Dragi posjetioci, za petnaest minuta zatvaramo. Molimo vas da požurite s kupnjom. Hvala.»
Srce joj poskoči od strepnje. U posvemašnjem oduševljenju potpuno je smetnula s uma vrijeme. Želudac bolno zajauče opominjući je da neće čekati više ni trenutka.

«Jedan maxburger i colu» reče Anita djevojci koja je posluživala nekoliko gostiju odjednom.
«Nestalo nam je. Nešto drugo?» upita ni ne pogledavši djevojčicu.
«Kako nestalo? Tu piše…» očajnički se usprotivi Anita koja je u mislima pojela barem dva primjerka s plakata.
«Rekla sam da maxburgera više nemamo. Rasprodano. Drugo nešto, ili se gubi iz reda, vidiš da imam posla preko glave.»
Djevojčica proguta slinu. Ostala ponuda izgledala je bijedno prema okruglom pecivu višeslojno popunjenom mesom, sirom i salatama. Pokunjeno izađe. Na suprotnoj strani šarenio se naziv drugog lokala obećavajući dobru hranu za sitne novce.
Iz bogate ponude, Anita izabere supermix, meni od više vrsta jela i obaveznom colom. Doduše, potrošit će malo više nego što je predvidjela, ali želudac je bio neumoljiv.
«Jedan supermix, molim vas»
Mladić ogrnut žuto-plavom pregačom strogo je pogleda.
«Imaš li dovoljno love, mala?»
Djevojčica izvuče novčanice. On se zadovoljno osmijehe.
«OK. Slušaj, nestalo nam je paniranih odrezaka, ali ti mogu ubaciti pljeskavicu. I umjesto čokoladnih kuglica, stavit ću rum torticu. To je najviše što mogu učiniti za tebe.»
Ona tužno kimne glavom. Postalo joj je svejedno. Samo da nečim umiri želudac. Sjest će pored radijatora i polako uživati u večeri.
Mladić donese hranu upakiranu u happychristmas kutiju.
«Izvoli. Dobar tek.»
Ona nestrpljivo pruži novčanice. Napokon hrana! Krene prema stolu očiju sjajnih od uzbuđenja.
«Hej! Kuda si krenula? Zatvaramo. Ako si htjela jesti u toplom, trebala si otići u pizzeriu.»
Sad mi to kažete, gorko pomisli djevojčica zatvarajući vrata za sobom.
U pothodniku je osjetno zahladilo, ili se samo činilo Aniti kada je izašla iz tople prostorije. Lutala je pogledom u potrazi za zaklonom. Tek što je riješila jedan problem, pojavio se drugi. I to njezinom krivnjom. Umjesto što obilazi trgovine, trebala se prvo nahraniti. U želudcu začuje potmulu tutnjavu. Izvuče sendvič i proždrljivo ga stane gristi. Kruh premazan maslacem i hladna pljeskavica na kojoj je umrtvljeno ležao list salate postali su najslasniji zalogaji. Anita je uzbuđeno žvakala istovremeno trpajući tople krumpiriće u usta. Sve je to mljela sitnim zubićima uživajući u harmoničnim okusima. Mljackala je kao malo dijete neutaživo proždirući sve što se našlo u kutiji. Nekoliko prolaznika sa zgražanjem je pogledalo prema njoj, ali Aniti ništa nije moglo pokvariti ovo zadovoljstvo. Osim hladnoće. Dok je halapljivo gutala colu, činilo joj se da mrzne izvana i iznutra. Ali nije bilo važno. Jer je napokon sita. Zadovoljno podrigne. Izvuče torticu, trenutak – dva razmisli, zatim je spremi u torbicu. Ne treba se prežderavati. Sutra je novi dan.
Kada je ispila i posljednju kap iz limenke, ponovo se snuždi. Oči su joj se sklapale od umora, osjeti silnu težinu u nogama, a nije imala kamo. Trgovine su zatvorile vrata, zadovoljni kupci vratili su se svojim toplim domovima, jedino je u kafićima bilo prilično živo. Anita poželi sjesti za stol, slušati žamor i kunjati uz topli čaj…
Umorno krene dalje: pored izloga koje je razgledala nekoliko puta, pored mračnih cvjećarnica i pečenjarnica, pored zadimljenih kafića. Grupa mladih huligana sjurila se niz stepenice udarajući palicama po željeznoj ogradi, gurkajući prolaznike i dobacujući kojekakve bezobraštine. Anita se ukoči od straha. Potrči u smjeru odakle je došla moleći u sebi da je ne primijete. Ne bi mogla podnijeti još jedno maltretiranje. Uplašeno je tražila bilo kakav zaklon. Vjetar se poigravao sa praznim kutijama. Pomisli kako bi se mogla skloniti u jednu. Ali što ako je otkriju? Ili onaj visoki lupi palicom, ili nogom po njoj? Što bi bilo ako je pronađu kako se skriva? Što bi joj učinili? Našla se u nezavidnoj situaciji. Mogla se vratiti na ulicu (što nije dolazilo u obzir), ili se negdje skloniti dok mladići ne odu. Vrata zalogajnice bila su otvorena. Krv joj poleti u obraze. Nije imala vremena za premišljanje. Šmugne unutra i sakrije se u najudaljeniji separe. Zaustavi dah. Mladić koji ju je poslužio unese praznu kantu od smeća. Čula ga je kako šuška za pultom, zatim mu ugleda noge kada je gurao stolice oko stola. Mogla je čuti otkucaje vlastitog srca. On utrne radio, navuče debelu zimsku jaknu, pogasi svjetla u lokalu, i izađe u noć. U bravi dvaput škljocne, a zatim nastupi tišina. Anita raširi oči od uzbuđenja. Ovo je bilo lako! I smiono. Drhtavom rukom priguši krik. Nije mogla vjerovati što je upravo učinila. Vjerojatno kažnjivo djelo! Ali bilo je toplo i meko i Anita nije previše marila za sitne zakonske propise. Ako se uzme u obzir veliki hladnjak popunjen sokovima, salamama i ostalim finesama, te mali WC gdje se u miru može popiškiti i oprati ruke; nalazila se u raju.
Nastavlja se…

Premda je sjeverac odnosio sve pred sobom, u gradu je bilo živo. Trgovine, okićene šarenim svjetiljkama, polarnim djedicama, bliještećim reklamama i blagdanskim sloganima, mamili su kupce da ostave što više novca na blagajnama. Razlijegala se prigodna glazba, ljudi su hrlili kao da je Posljednji dan, izlazeći zatrpani šarenim paketima, torbama ispunjenim potrepštinama za raskošan blagdanski stol. Trgovci su zadovoljno trljali ruke svjesni da će još dva dana potrajati kupovna groznica u kojoj najviše dobivaju oni.
Anita je djetinje pružala razglednicu moleći slučajne prolaznike za trenutak pažnje.
«Gubi se, mala! Skoro sam pala preko tebe!» vikala je korpulentna gospođa manevrirajući gomilom paketa kako bi izbjegla sudar. Anita se povuče u stranu. Nekoliko ljudi okrzne je pogledom negodujući. Djevojčica se okrene prema izlogu kroz koji joj se smiješio plastični anđeo držeći u rukama proizvode trgovine obućom, vjerojatno namijenjene cijeloj Isusovoj obitelji. Anita sa zebnjom pogleda u svoje izlizane tenisice. Jedna se pri vrhu odlijepila, a hladnoća je prodirala kroz tanke bijele čarape. S čežnjom pomisli na Dom, na Lošinj gdje je vrijeme bilo kudikamo ugodnije. Mislila je na gospođicu Dunju koja je u ovo doba uvježbavala igrokaz (Anita je imala manju ulogu) za Božićni program. Nakon toga će Olga održati probu zbora, ravnateljica će ih počastiti toplim čajem i kolačićima koji se peku od početka tjedna. Na Badnji dan trebali su prodavati te iste kolačiće ispred mjesne crkve (za potrebe djece u Domu), zatim nastupiti na polnoćki. Anita nesvjesno otare suzu s lica. Željela se vratiti u svoju toplu sobu, popiti čašu vrućeg mlijeka, zamoliti gospođicu Dunju za oprost… Kakav oprost! Ti si lopov i čeka te zatvor! Možeš zaboraviti sobu i toplo mlijeko! Podrugljivo dobaci glasić u njenoj glavi. Anita zaklopi oči. Ona je imala jasnu predodžbu o tome kako jedna kaznionica izgleda: mračno, crno zdanje bez prozora, sa teškim željeznim vratima i jednom drvenom klupicom. Nema struje, nema vode, nema nigdje nikoga… Otme joj se jecaj kroz cvokotave zube. Čvrsto stegne razglednicu. Pored nje je prolazila žena vodeći za ruku djevojčicu njezine dobi. Ona odlučno stane pred njih.
«Oprostite» jedva protisne kroz suho grlo. Gospođa srednjih godina svrne pogled sa čizmica u izlogu na promrzlu Anitu. Razdražljivo odmahne rukom kao da tjera dosadne komarce.
«Nećemo ništa kupiti. Gubi se. Kakvi su to roditelji koji puštaju djecu da sama lutaju gradom?! Sramota! Dođi, Marina, moram probati ove čizme.»
Djevojčica je slijedila majku tužno pogledavajući prema Aniti.
Nekoliko veselih mladića pjevali su na sav glas teturajući ulicom. Flaša skrivena u smeđem papiru kolala je među njima. Jedan od njih sagne se prema Aniti.
«Na, mala, potegni. Ugrijat će te. He, he, he, mogla bi s nama!»
Njegove plave oči mutnoga sjaja gledale su nekamo u daljinu, dok mu je dah bazdio eksplozivnom kombinacijom različitih vrsta ispijenog pića. Anita nesigurno ispruži ruku. Bila je žedna i promrzla… samo da pokvasi grlo… Netko grubo istrgne flašu iz njegove ruku.
«Jesi normalan!? Daješ djeci alkohol! Još ćeš nam i murju natovariti na vrat!»
Vikne jedan od njih, povlačeći prijatelja prema sebi. Mladić pošalje Aniti poljubac, zatim produži dalje u veselom društvu. Ona se snuždi. Poput duha je lutala ulicom, nevidljiva očima prolaznika koji su žurili zaokupljeni svojim sitnim, nevažnim problemima.

Djevojčica je tumarala ulicama teška koraka, umorna od cjelodnevnog hodanja, od neljubaznih lica, od grubih primjedbi. Noge su je boljele, u grlu peklo, glad i žeđ tjerali su joj suze na oči, ruke i noge više nije osjećala. Zastane ispred parka bolno svjesna tamnih večernjih boja. Uskoro će pasti mrak, a mrak popapa izgubljene curice, rekao bi njen prijatelj Tino. Sve je manje vjerovala da će pronaći Ivana. Sve je manje vjerovala da će preživjeti ovu noć. Sjedne na klupu prepuštajući se strahovima, malodušnosti, suzama koje su se slijevale niz lice. Nema više smisla biti hrabra. Ionako neće dočekati jutro.
«Hej, gdje si krenuo? Dođi, dušo, pokazat ću ti kako izgleda raj! Vrati se! Nisam ti sve pokazala! Idiote!» Čuo se povišeni ženski glas. Anita podigne glavu. Između ogoljelih stabala opazi dvije djevojke odjevene u kratke bundice od lažnoga krzna, još kraće kožne suknjice, te cipele iznimno visokih potpetica. Djevojčica se prikrade bliže. Postariji muškarac žurno je prolazio parkom. Žena vatrene kose dočeka ga široko se osmjehujući.
«Gospodine dragi, želite li vi doživjeti malo raja? Ovo tijelo odvest će vas tamo gdje još niste bili.» On htjede prijeći na drugu stranu ceste, ali djevojka ga nije ispuštala.
«Što je? Čemu žurba. Evo, nudim vam i moju prijateljicu. Zamislite kako vruće mora biti s nama! Onda, hoće li biti akcije?»
Druga djevojka stajala je malo podalje duboko udišući dim cigarete. Nervozno je pogledavala na sat, cupkajući na mjestu da se ugrije, vrteći malom srebrnom torbicom i radeći velike ružičaste balone žvakaćom gumom koja je odavno izgubila svaki okus i miris.
Gospodin se uspije osloboditi djevojčinog stiska, uvuče se u ovratnik debelog kaputa i trčećim korakom prijeđe na drugu stranu. Vatrenokosa gospođica bijesno se okrene svojoj kolegici.
«Krasno! Baš ti hvala, Mia! Ovaj bi pao ko kruška, da se dama udostojila podržati moje riječi. Ovako ćemo cijelu noć provesti na cesti!»
Njena prijateljica samo okrene očima.
«Što si ti umišljaš? Da si Julia usrana Roberts, da će ti Richard usrani Gere dojahati sa ružom među zubima? Da si Zgodna žena? Ha, ovo posljednje sigurno nisi. Nas smo dvije obične ofucane kurve koje hitno trebaju nečiju sobu da se ugriju i nečije tijelo koje će platiti troškove ovog usranog života.»
Jedan se auto uz škripu kočnica zaustavi pored njih. Crvenokosa raširi usne u širok osmijeh, nasloni se na odškrinuta vrata velikodušno pokazujući svoje raskošno poprsje.
«Tražiš put u raj? Dušo, na pravoj si adresi. Zovu me Čarobnica za muškarce. Ali prvo da vidim pare.»
Već u sljedećem trenutku cupkala je do druge strane auta veselo mašući «prijateljici».
«A ti čekaj princa, ako se prije ne smrzneš, ha, ha!»
Druga djevojka razdražljivo ugasi dogorjeli opušak. Nervozno je mahala bokovima izazovno pogledavajući prema automobilima koji su trubili njoj u čast. Ali nitko nije stao. Anita se odvažno približi djevojci stežući razglednicu među prstima.
«Oppprostttite, znate li možda gdje sse nalazi ova zzzgrada?»
Djevojka se uplašeno trgne.
«Mala! Što ti radiš ovdje? Zar ti nije hladno?» Anita proguta odgovor. Uporno je pružala djevojci sliku Ivanovog prebivališta. Ona se zagleda u fotografiju. Polako odmahne glavom.
«Žao mi je. Ovdje živim tek nekoliko mjeseci i ne poznajem grad baš najbolje. Ali ti se moraš skloniti od zime, smrznut ćeš se! Gdje su ti roditelji?»
Djevojčica obori pogled. Mia je nježno pomiluje po kosi.
«Odakle si?»
«Iiiz Loššinja.»
«I tražiš ovu zgradu? Mislim, tražiš nekoga?» Djevojčica kimne glavom. Mia podigne pogled. Njene oči premazane debelim slojem boja rašire se od straha.
«Bježi, malena, bježi. Dolazi Kosta, a njega ne želiš upoznati.»
«Kkkosta?» Cvokotavo ponovi Anita. Djevojka je blago gurne na stazu.
«Dolazi jedan grozan čovjek. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da te se dočepa. Na, kupi si nešto, izgledaš jezivo. A sada briši.»
U Anitinim se rukama nađe par šuškavih novčanica. Oči joj se rašire od uzbuđenja.
«Hvala, ppppuno hvala!»
«Nemaš vremena, odlazi.»
Anita potrči. Kada se okrenula, vidjela je muškarca bez dlake na glavi, u crnoj kožnoj jakni, kako grubo gura djevojku u auto. Anita sjedne na klupu ushićeno brojeći novce. Imala je dovoljno za veeliki sendvič (ili pizzu!), nekakav sok, a možda dotraje i za doručak. Spusti se stazom prema trgovinama jedva svjesna oštrih fijuka vjetra i tame koja se meko spuštala nad grad.

Moja draga Katridica obavijestila me je da sam upala u drugi krug na Webfestivalu. Prvo se nisam mogla sjetiti o čemu to ona piše, zatim sam posjetila navedenu stranicu i shvatila da se radi o natječaju koji sam svojevremeno objavila na svojim stranicama. I baš sam sretna i malo ponosna na sebe! Ako me želite podržati kao svog favorita, ne morate se sramiti:)). Imate link sa strane.
Kako god da bilo i kako god da prošla, priča ide dalje, kao i život i vrijeme i rijeke, i autobusi i mravi, stonoge:))...

Ljudi moji, poništili su sve glasove!!!! Sada opet sve iz početka!

-nastavak


Na zaslonu malog prijenosnog računala blistale su brojke magičnoga sjaja, neodoljive poput šest golišavih manekenki što dugim prstima pozivaju na neslućene užitke. Markus pomiluje glatku površinu ekrana ispod glasa ponavljajući astronomski iznos. Rukom, koja je podrhtavala od uzbuđenja, pritisne tipku enter, a cifra od šest znamenki nađe se na vrlo tajnom i vrlo privatnom računu. On zadovoljno protrlja ruke. Iz malog, metalnog sefa izvuče flašu Martella, skupog francuskog konjaka, vršnjaka po godinama, čuvanog za izuzetne prilike; a preprodati dionice i zaraditi petsto tisućica bio je vraški dobar razlog za slavlje.
«Uzdravlje, moj daleki prijatelju. I nemoj misliti da je ovo kraj. O, ne, ne, očekuje nas još puno vratolomnih avantura, he, he, he» nazdravljao je američkom partneru koji mu je jednim pozivom priskrbio hrpu love. Ushićeno je buljio u iznos na računu. Da nema ovih prokleto dosadnih blagdana, do prvoga siječnja bio bi ponosni vlasnik svog prvog milijunčića američkih novčanica. Ali nije imao razloga za nezadovoljstvo. Uskoro će kasica prasica vrvjeti od šarenih valuta zarađenih krajnje sumnjivim kanalima. A u svijetu businessa, on je bio ugledan broker, investicijski savjetnik sa zavidnom klijentelom i još ljepšim sumama koje su se slijevale u fond. Plaćom je mogao pokriti bilo koji trošak, kupiti bilo koji auto, zavesti bilo koju curu. «Zlatni dečko» nazivali su ga kolege. O, kada bi samo znali koliko zlatni! Odlučno zaklopi računalo. Kazaljke na skupocjenom Rolexu upozoravale su ga da je trebao biti na drugom kraju grada. Direktor je priredio predbožićnu večeru za šačicu najuspješnijih brokera i nekoliko najutjecajnijih partnera, a među njima se našlo i Markusovo ime. A, usput, direktorova zgođušna kćer, slučajno je zaručnica ovog perspektivnog mladića. Mirjam, njegova vjerna ruka desnica, kupila je skupu, blještavu narukvicu sa puno sitnih dragocjenih kamenčića nad kojom su hipnotički uzdisale sve boljestojeće žene u gradu. On gurne duguljasti paketić u unutrašnji džep Armanijevog sakoa, zamišljajući Stelino lice i sve ono što će zahvalna djevojka učiniti kako bi ublažila osjetan gubitak na njegovoj kartici. Navuče kožni kaput podstavljen krznom, prebaci šal oko vrata, zovne spremačicu i laka se koraka zaputi prema parkiralištu.
Morat će još skoknuti u vinariju po kakvu buteljicu za domaćina, u Galeriji Ella čekala su na njega dva buketa za dame, sve je teklo kao po špagi. Ni zapuh ledenog vjetra nije mogao pomutiti Markusovo duboko zadovoljstvo.
«Gospodine» učinilo mu se da čuje. Otključa vrata sportskog BMW-a. Dogodine će voziti crveni Ferrari, sam je sebi dao riječ. Netko ga povuče za rukav. Markus se naglo okrene. Pored njega je stajala djevojčica svijetle kose, okruglih plavih očiju, obraza rumenih od studeni, odjevena u laganu vestu boje maka i plave hlačice koje su poput zastave vijorile oko slabašnih nogu. Njegovo se lice iskrivi od zaprepaštenja. Iz očiju mu sukne plameni oganj.
«Još jednom me takni, i ruku ću ti strgati. Ovaj kaput vrijedi više od tebe i cijele tvoje usrane familije. Gubi se dok nisam pozvao policiju!»
Anita je stajala kao okamenjena zgranuta njegovim gnušanjem. Sjaj u njenim očima gasio se poput dogorjele uljanice. Vjetar se poigravao razglednicom koju je djevojčica nesvjesno stezala među prstima. On iznervirano tresne vratima, okrene ključ, te uz škripu guma odjuri u svoj siguran i dobro organizirani svijet. Djevojčica se rasplače. U svojoj djetinjoj glavi nije mogla dokučiti čime je izazvala gnjev nepoznatog čovjeka, niti zbog čega se ljudi neprijateljski odnose prema njoj. A sve što je trebala, bila je obična informacija. Zašto su ljudi ovoga grada tako drugačiji od mještana mog Lošinja? Pitala se u čudu. Činilo joj se kao da je pala na neprijateljsku planetu iz omiljenih joj SF filmova.
Noge je ponesu naprijed, premda više nije znala kamo poći i koga zamoliti za pomoć. Rukom nespretno obriše suze pohranjujući nemili događaj u pretince utisaka koje će Ivanu podastrijeti čim ga pronađe. Odjednom joj čaroban miomiris zagolica nosnice. Nesvjesno pretrči cestu i nađe se ispred izloga trgovine gdje su se lijeno okretali rumeni pilići. Čeznutljivo dotakne staklo koje ju je dijelilo od božanske gozbe. Bilo je toplo, mirisalo je na slasne zalogaje, Anita je mogla osjetiti kako joj se komadići prepečenog batka tope u ustima… Nesvjesno priljubi nosić proždirući očima hrskave komade. Iz trgovine istrči muškarac u bijelo pregači.
«Gubi se mala! Tjeraš nam goste!»
Anita se naglo odvoji od izloga. Grupica ljudi iza njenih leđa prasne u smijeh. Odmahivali su glavama glasno negodujući.
«Gdje su joj roditelji?»
«Ovu bi trebalo prijaviti socijalnoj.»
«Možda je pobjegla od kuće, ili je skitnica…» Komentirali su prisutni. Anita šmugne u sporednu ulicu. Slutila je da će zaključak prijateljskog čavrljanja biti da je najbolje pozvati policiju.
Ledeni vjetar pomodrio je njene promrzle ručice, osjećala ga je u svakom djeliću svoje nutrine, u želudcu joj je pjevalo na sav glas. U mračnom kutku ulice, opazi dvije žene kako grozničavo kopaju po kontejneru punom smeća. Anita mahne glavom. Ne, nije spala na kopanje po smeću. Mora krenuti dalje, jer drugog izbora nije imala. A kada napokon pronađe zgradu, kada dođe, Ivanova dobra teta vjerojatno će nešto složiti za jelo. Oči joj se rašire od pomisli na kajganu sa slaninom, ili pečene krumpiriće i komadić salame… Stegne želudac koji je stenjao od boli. Morat će brzo nešto staviti u usta. Usta. Činilo se da glad nije njen najveći problem, jer sve je snažnije osjećala i žeđ, a hladan je vjetar njene usne pretvorio u dva ispucana komada drveta. Izvuče razglednicu pomno proučavajući izgled građevine. Nalazila se pored nekakvog parka, u pozadini se jasno vidjela prometnica, a u kutu pročelje neke druge zgrade. Osvrne se oko sebe. Dvije žene otišle su tko zna kamo ostavivši ružan trag smeća za sobom. Ulica je bila pusta, a ona nije imala puno vremena. Osim ako ne želi provesti noć na cesti. Srce joj uznemireno poleti. U kutu očiju zlokobno se stadoše nakupljati suze. Ne smije se prepustiti panici. Ma koliko željela sjesti i plakati, mora poći dalje. Prije mraka. Napeto oslušne. Sa sjeverne strane dopirao je žamor, zvuk automobila, škripa kočnica. Usprkos vjetru koji joj je šibao lice, odlučno krene naprijed. Pronaći zgradu. Pronaći Ivana. Jer on je bio njena jedina šansa da preživi u ovom surovom gradu.
nastavak slijedi...

Nakon male pauze i danonoćnog razmišljala čime popuniti postove, vraćam se ja sebi.
Glupo mi je pisati o životnim temama, jer to već Ledena radi besprijekorno. Duhovnu stranu života Aquarija jednako odlično obrađuje, za ifnormativne događaje besprijekorno se pobrinuo Gajo, kod Franca je kao u kafiću, smijeha, zabave... Da ne nabrajam sve moje drage blogere svake pažnje vrijedne, na kraju sam zaključila da je najbolje vratiti se pričama, jer, na kraju krajeva, tako se i zove moj blog. Priča za laku noć.
I tako sam počela smišljati nešto novo, exkluziv, samo za vas. Možda neće biti dobro kao roman br 1, jer sam na njemu dosta radila, a ovo ide demo, live, zato molim vas, budite obzirni s kritikama:)))))
Radni naslov ovoga djela glasio bi

POD KAPOM NEBESKOM

uživajte...



Tri dana prije Božića

Sunce je blistalo nad kristalno čistim gradom. Hladni sjeverac pomeo je ulice i trgove, otpuhao prašinu sa drevnih spomenika, ogolio parkove i zagospodario krajem donoseći okrepljujuću svježinu.
Anita je stajala na izlazu iz kolodvora, promatrajući razjapljenih usta visoka pročelja zgrada. U svome desetogodišnjem životu najveća zgrada koju je vidjela bio je raskošan hotel na obali mora, ali niti on nije prelazio impozantnih pet katova. Nesigurno se obazre prema peronu gdje je stajo vlak kojim je doputovala. Neugodan vjetar s lakoćom se probio kroz laganu vestu prodrijevši do srži njenog bića. Strese se. Mogla bi se vratiti na more… Ne, povratak više nije bio moguć. Ne nakon epizode sa gospođicom Dunjom i njenim usranim naušnicama. Netko joj je smjestio, to je bilo jasno, a pogađala je i tko, no sada ionako više nije bilo važno. Jer je gospođica Dunja jasno rekla da će lopova strpati u zatvor, u najtamniju tamnicu, gdje će imati priliku dobro razmisliti o svojim grijesima, a slučaj, ili Lovorka, teško je sada reći, je htio, da upravo ispod njezinog madraca teta Olga pronađe dva zlatna kružića sa privjeskom od lažnih dijamanta.
Mladić u debeloj zimskoj jakni zatrčao se prema njoj, gotovo je srušio na pod, a zatim, bez isprike, produžio prema blagajni. Anita se uplašeno obazre za njim. Iz smjera perona nadolazila je grupa putnika. Djevojčica stegne torbicu u koju je na brzinu utrpala majicu, najdražeg konjića, dvije žvakaće, nekoliko novčanica i razglednicu. Razglednica je bila najvažniji dio njezinog inventara. Polako je izvuče, zatim zamišljeno zaokruži pogledom trg. Ne, ovo definitivno nije bilo mjesto koje je tražila. Dva su policajca lijeno šetala kolodvorom. Ona se uplašeno trgne, duboko uzdahne, zatim izađe na cestu.
Taksisti su se uz škripu kočnica zaustavljali pred Kolodvorom iznoseći prtljagu zakašnjelih putnika. Ljudi su užurbano prolazili, ne obazirući se na djevojčicu izgubljenu u nepoznatom gradu.
Anita zastane na trgu okupanom suncem napeto promatrajući prolaznike. U ruci je i dalje stiskala razglednicu, dok je pogledom tražila prikladnu osobu kojoj će se obratiti.
«Makni se, mala, kvariš mi posao» obrecne se na nju Ciganka koja je sjedila na trotoaru pružajući ruke prema prolaznicima.
«Oprostite» Zbunjeno će djevojčica.
«Odlazi odavde. Iš! Ne vide me od tebe.»
Djevojčica pokaže razglednicu.
«Znate li možda gdje je ova zgrada? Tražim prijatelja.»
Ciganka letimično pogleda u fotografiju. Polako se osmjehne.
«Nisi odavde?» Anita slegne ramenima.
«A ovdje ti živi prijatelj? Zašto nije došao po tebe?»
Djevojčica pocrveni.
«Nije znao da dolazim» dahne u neprilici.
«A gdje su ti roditelji? Kako te puštaju da hodaš sama po nepoznatom gradu?»
Ciganka je pokazivala sve veće zanimanje. Što od hladnoće, što od nelagode, Anitine se oči napune suzama.
«Nemam ih. Imam samo njega.»
«Njega?»
«Ivana. Imam samo Ivana.»
«A on ne zna da dolaziš?»
Djevojčica obori glavu. Tek sada je postala svjesna idiotske situacije u kojoj se našla.
«Čuj, mala, sigurno si gladna. Imam prijatelja koji ti može pomoći. On zna sve i svakoga u ovom gradu. Dođi, odvest ću te k njemu. A nabavit ćemo i neki kaput.»
Anita nije bila od jučer (izraz koji su često upotrebljavali u Domu). Nepovjerljivo zaškilji prema Ciganki. Doduše, našla se u nezavidnoj situaciji, bilo čija pomoć dobro bi joj došla, no vrlo je rano naučila da ne treba vjerovati strancima (koji drogiraju djecu i čine im grozne stvari, rekla bi gospođica Dunja).
«Hvala, ali sama ću se snaći.»
Ciganka je primi za zapešće.
«Mala, ne treba mi kugla da vidim da si u govnima. Ne boj se. Imam kćer tvojih godina. Zajedno ćemo nešto pojesti, pozvat ću Izidora, a on će ti kaže gdje da nađeš prijatelja.»
Anita se obazre oko sebe. Iako je na trgu bilo kao u košnici, nitko nije ni svrnuo pogled prema njima. Ciganka se osovi na noge. Prebaci torbu preko ramena, ne ispuštajući djevojčičinu ruku.
«Ajmo»
«Čekajte, ne treba… pustite me…» zamuckivala je Anita cupkajući za Cigankom.
«Hej! Kuda vodiš malu?! Policija! Uhvatite je!» Poviče mladić koji je do tog trenutka mirno promatrao natezanje između djevojčice i Ciganke. Žena sočno opsuje, ispusti Anitinu ruku i potrči u sporednu ulicu. Anita se zahvalno okrene prema spasiocu, no u tom trenu opazi policajca koji je brzao prema njoj. Prestrašeno potrči za Cigankom. Samo policija ne. Bojala se i pomisliti što će biti s njom kada je pronađu, odvedu natrag na Lošinj, kada im gospođica Dunja kaže za naušnice… zatvor…
Uličica je bila prazna. Od Ciganke ni traga. Djevojčica odahne. Barem se jednog zla riješila. Zastane pred vratima stare, oronule zgrade. Osvrne se lijevo, desno, zatim brzo šmugne unutra. Sjedne na stepenicu grozničavo razmišljajući o situaciji u kojoj se našla. Morat će što prije naći zgradu sa razglednice, zatim će kupiti nešto za pregristi, pozvoniti Ivanu na vrata…
I što mu reći? Da je pobjegla iz Doma zbog Dunjinih naušnica? Da je Lovorka svima rastrubila kako je Ivan umro, navodno je to pročitala u nekim novinama koje je, usput, samo Lovorka vidjela? Da je pobjegla s Lošinja kako bi se spasila od zatvora i svima dokazala da je Ivan živ i zdrav i da mu je super kod tete? Ispusti dug uzdah. Ivan će razumjeti. Mora. Uvijek je razumio, ponekad bolje nego što je ona sama sebe mogla shvatiti.
I što će biti dalje? Zlobno se javi drhtavi glasić razuma. Ona zatrese glavom. Nije željela razmišljati toliko unaprijed. Ivan će već nešto smisliti. Ivan je bio njezin heroj. Uvijek bi pronašao najbolje rješenje, najprikladnije riječi, nabacio najbezbrižniji osmjeh, kojim bi joj dao do znanja da ništa nije nemoguće, da nema nerješivih problema.
Visoko iznad glave začuje lupu vratima, zatim nečije užurbane korake. Uplašeno se priljubi uza zid. Zaustavi dah. Klinac u šarenoj jakni, sa vunenim šalom oko vrata, protrči pored nje i izgubi se na cesti. Anita uzdahne. Morat će poći dalje. Zimi se rano mračilo, a ona još nije znala gdje se nalazi Ivanova zgrada. Izađe na ulicu. Ledeni vjetar presječe joj dah. Željela se vratiti u siguran zaklon, ali morala je nastaviti dalje. Opazi na drugoj strani ceste mladića koji je zaključavao auto.
«Oprostite! Gospodine!» vikne slabašnim glasom. On užurbano spusti ključeve u džep, podigne ovratnik, prijeđe nekoliko koraka i nestane u tamnom hodniku. Anita nemoćno spusti ruku. Povuče krajeve lagane vestice i krene pustom uličicom. Žurila je prema velikoj prometnici tresući se od hladnoće. Na trenutak zastane ispred male trgovine. Mogla bi pojesti sendvič, cijeli dan nije ništa jela. Otvori ulazna vrata. Val topline prožme je poput najnježnijeg dodira, najljepše pjesme. Licem joj se razlije smiješak.
«Sendvič, molim.»
Iz torbice izvuče novčanicu. Prodavačica ju je sumnjičavo promatrala. Punila je debelu žemlju salamom ne skidajući pogled sa djevojčice.
«Evo. Još nešto?» Anita odmahne glavom. Pruži novac. Zatim, malo razmislivši, pokaže razglednicu.
«Znate li možda gdje se nalazi ova zgrada?»
Ženin pogled nije bio ni malo topliji od hladnog sjeverca na cesti.
«Ako je to sve, završili smo. Zbogom, mlada gospođice.» Reče neljubazno. Anita pocrveni. Promrmljavši pozdrav, izađe u hladan dan.
«Usrani prosjaci. Okreneš im leđa i pola ti dućana fali» tiho će prodavačica sama sebi, ljutito brišući pult.
Anita je neodlučno stajala ispred trgovine. Nije joj bilo do jela. Grubo ponašanje prodavačice boljelo je jednako kao ova studen. Do ušiju joj dopru glasovi. Naviri se preko ograde susjednog dvorišta i opazi nekoliko dječaka. Sjedili su na iscijepanim drvima, razgovarali i pušili. Flaša piva kružila je među njima. Anita otvori škripava vrata. Svi munjevito okrenu glave. Cigarete u trenu nestanu, a flaša se otkotrljala u travu ostavljajući pjenušavi trag. Ugledavši Anitu, bijesno opsuju.
«Šta ti ovdje radiš? Što hoćeš?» Svadljivo upita dječak za glavu viši od nje. Ona uplašeno ustukne.
«Oprostite, trebam pomoć. Tražim ovu zgradu, znate li možda kako da dođem do nje?» Upita pružajući mu razglednicu.
«Ovdje nema nikakve zgrade. Gubi se, mala!» Srdito će drugi.
«Hej, stanite malo. Vidite da curi treba pomoć. Daj da vidim.» Javi se bubuljičav dječak. Ona mu pokaže razglednicu.
«Vidi, Silvek, kaj to nije tvoja gajba? He, he, od prije dvadeset godina.» Debeljuškasti mladić lijeno se dogega do prijatelja.
«Hm, da, mogla bi biti. He, he, he, pas mater, stvarno bi mogla biti.» Prijatelj ga tresne laktom pod rebra. Silvek se nakašlje.
«Je, baš tu živi moja stara. Mala, danas je tvoj sretan dan. Ako daš koju pinku, osobno ću te odvesti.» Reče široko se osmjehujući.
«Pinku?»
«Lovu, cash, money, money, novce… Hajde, na sunce s lovom.»
Anita ustukne. Grozničavo je razmišljala kao pobjeći dječacima.
Bubuljičav mladić istrgne joj sendvič iz ruke.
«Mmmm, klopa. Hvala, curo.» Djevojčica se nije ni snašla, a već je ostala bez torbice.
«Da vidimo, što imamo unutra?»
«Ostavite to! Upomoć!»
Silvek se više nije smijao. Grubo je tresne u želudac. Anita padne na tur boreći se za zrak.
«Začepi, mala. Dužna si nam za cigarete, a gle, prolili smo i pivu zbog tebe… Sve nam to moraš nadoknaditi. Da ne spominjem troškove informacije.»
«Mala je dekintirana. Ovo će nam jedva pokriti pljuge i pivkana. Hoće netko kaugumu?» Javi se dječak koji je ljubazno ponudio pomoć.
«Vratite mi to! To je sve što imam!» Plakala je Anita. Silvek se nabaci torbicom.
«Na, ionako nam ne treba. Idemo, dečki.»
Anita je ostala plakati. Pored nje je ležala prazna torbica, majica je bila, zajedno s konjićem, bačena preko ograde, novce su odnijeli, a razglednica je ležala pogažena u travi. Ona je nježno obriše i spremi. Polako se osovi na noge. Morat će što prije naći Ivana. Bila je gladna i žedna, i bez prebite pare u džepu. A mračak se polako lovio ponad krovova hladnoga grada.