|
Moja draga Katridica obavijestila me je da sam upala u drugi krug na Webfestivalu. Prvo se nisam mogla sjetiti o čemu to ona piše, zatim sam posjetila navedenu stranicu i shvatila da se radi o natječaju koji sam svojevremeno objavila na svojim stranicama. I baš sam sretna i malo ponosna na sebe! Ako me želite podržati kao svog favorita, ne morate se sramiti:)). Imate link sa strane.
Kako god da bilo i kako god da prošla, priča ide dalje, kao i život i vrijeme i rijeke, i autobusi i mravi, stonoge:))...
Ljudi moji, poništili su sve glasove!!!! Sada opet sve iz početka!
-nastavak
Na zaslonu malog prijenosnog računala blistale su brojke magičnoga sjaja, neodoljive poput šest golišavih manekenki što dugim prstima pozivaju na neslućene užitke. Markus pomiluje glatku površinu ekrana ispod glasa ponavljajući astronomski iznos. Rukom, koja je podrhtavala od uzbuđenja, pritisne tipku enter, a cifra od šest znamenki nađe se na vrlo tajnom i vrlo privatnom računu. On zadovoljno protrlja ruke. Iz malog, metalnog sefa izvuče flašu Martella, skupog francuskog konjaka, vršnjaka po godinama, čuvanog za izuzetne prilike; a preprodati dionice i zaraditi petsto tisućica bio je vraški dobar razlog za slavlje.
«Uzdravlje, moj daleki prijatelju. I nemoj misliti da je ovo kraj. O, ne, ne, očekuje nas još puno vratolomnih avantura, he, he, he» nazdravljao je američkom partneru koji mu je jednim pozivom priskrbio hrpu love. Ushićeno je buljio u iznos na računu. Da nema ovih prokleto dosadnih blagdana, do prvoga siječnja bio bi ponosni vlasnik svog prvog milijunčića američkih novčanica. Ali nije imao razloga za nezadovoljstvo. Uskoro će kasica prasica vrvjeti od šarenih valuta zarađenih krajnje sumnjivim kanalima. A u svijetu businessa, on je bio ugledan broker, investicijski savjetnik sa zavidnom klijentelom i još ljepšim sumama koje su se slijevale u fond. Plaćom je mogao pokriti bilo koji trošak, kupiti bilo koji auto, zavesti bilo koju curu. «Zlatni dečko» nazivali su ga kolege. O, kada bi samo znali koliko zlatni! Odlučno zaklopi računalo. Kazaljke na skupocjenom Rolexu upozoravale su ga da je trebao biti na drugom kraju grada. Direktor je priredio predbožićnu večeru za šačicu najuspješnijih brokera i nekoliko najutjecajnijih partnera, a među njima se našlo i Markusovo ime. A, usput, direktorova zgođušna kćer, slučajno je zaručnica ovog perspektivnog mladića. Mirjam, njegova vjerna ruka desnica, kupila je skupu, blještavu narukvicu sa puno sitnih dragocjenih kamenčića nad kojom su hipnotički uzdisale sve boljestojeće žene u gradu. On gurne duguljasti paketić u unutrašnji džep Armanijevog sakoa, zamišljajući Stelino lice i sve ono što će zahvalna djevojka učiniti kako bi ublažila osjetan gubitak na njegovoj kartici. Navuče kožni kaput podstavljen krznom, prebaci šal oko vrata, zovne spremačicu i laka se koraka zaputi prema parkiralištu.
Morat će još skoknuti u vinariju po kakvu buteljicu za domaćina, u Galeriji Ella čekala su na njega dva buketa za dame, sve je teklo kao po špagi. Ni zapuh ledenog vjetra nije mogao pomutiti Markusovo duboko zadovoljstvo.
«Gospodine» učinilo mu se da čuje. Otključa vrata sportskog BMW-a. Dogodine će voziti crveni Ferrari, sam je sebi dao riječ. Netko ga povuče za rukav. Markus se naglo okrene. Pored njega je stajala djevojčica svijetle kose, okruglih plavih očiju, obraza rumenih od studeni, odjevena u laganu vestu boje maka i plave hlačice koje su poput zastave vijorile oko slabašnih nogu. Njegovo se lice iskrivi od zaprepaštenja. Iz očiju mu sukne plameni oganj.
«Još jednom me takni, i ruku ću ti strgati. Ovaj kaput vrijedi više od tebe i cijele tvoje usrane familije. Gubi se dok nisam pozvao policiju!»
Anita je stajala kao okamenjena zgranuta njegovim gnušanjem. Sjaj u njenim očima gasio se poput dogorjele uljanice. Vjetar se poigravao razglednicom koju je djevojčica nesvjesno stezala među prstima. On iznervirano tresne vratima, okrene ključ, te uz škripu guma odjuri u svoj siguran i dobro organizirani svijet. Djevojčica se rasplače. U svojoj djetinjoj glavi nije mogla dokučiti čime je izazvala gnjev nepoznatog čovjeka, niti zbog čega se ljudi neprijateljski odnose prema njoj. A sve što je trebala, bila je obična informacija. Zašto su ljudi ovoga grada tako drugačiji od mještana mog Lošinja? Pitala se u čudu. Činilo joj se kao da je pala na neprijateljsku planetu iz omiljenih joj SF filmova.
Noge je ponesu naprijed, premda više nije znala kamo poći i koga zamoliti za pomoć. Rukom nespretno obriše suze pohranjujući nemili događaj u pretince utisaka koje će Ivanu podastrijeti čim ga pronađe. Odjednom joj čaroban miomiris zagolica nosnice. Nesvjesno pretrči cestu i nađe se ispred izloga trgovine gdje su se lijeno okretali rumeni pilići. Čeznutljivo dotakne staklo koje ju je dijelilo od božanske gozbe. Bilo je toplo, mirisalo je na slasne zalogaje, Anita je mogla osjetiti kako joj se komadići prepečenog batka tope u ustima… Nesvjesno priljubi nosić proždirući očima hrskave komade. Iz trgovine istrči muškarac u bijelo pregači.
«Gubi se mala! Tjeraš nam goste!»
Anita se naglo odvoji od izloga. Grupica ljudi iza njenih leđa prasne u smijeh. Odmahivali su glavama glasno negodujući.
«Gdje su joj roditelji?»
«Ovu bi trebalo prijaviti socijalnoj.»
«Možda je pobjegla od kuće, ili je skitnica…» Komentirali su prisutni. Anita šmugne u sporednu ulicu. Slutila je da će zaključak prijateljskog čavrljanja biti da je najbolje pozvati policiju.
Ledeni vjetar pomodrio je njene promrzle ručice, osjećala ga je u svakom djeliću svoje nutrine, u želudcu joj je pjevalo na sav glas. U mračnom kutku ulice, opazi dvije žene kako grozničavo kopaju po kontejneru punom smeća. Anita mahne glavom. Ne, nije spala na kopanje po smeću. Mora krenuti dalje, jer drugog izbora nije imala. A kada napokon pronađe zgradu, kada dođe, Ivanova dobra teta vjerojatno će nešto složiti za jelo. Oči joj se rašire od pomisli na kajganu sa slaninom, ili pečene krumpiriće i komadić salame… Stegne želudac koji je stenjao od boli. Morat će brzo nešto staviti u usta. Usta. Činilo se da glad nije njen najveći problem, jer sve je snažnije osjećala i žeđ, a hladan je vjetar njene usne pretvorio u dva ispucana komada drveta. Izvuče razglednicu pomno proučavajući izgled građevine. Nalazila se pored nekakvog parka, u pozadini se jasno vidjela prometnica, a u kutu pročelje neke druge zgrade. Osvrne se oko sebe. Dvije žene otišle su tko zna kamo ostavivši ružan trag smeća za sobom. Ulica je bila pusta, a ona nije imala puno vremena. Osim ako ne želi provesti noć na cesti. Srce joj uznemireno poleti. U kutu očiju zlokobno se stadoše nakupljati suze. Ne smije se prepustiti panici. Ma koliko željela sjesti i plakati, mora poći dalje. Prije mraka. Napeto oslušne. Sa sjeverne strane dopirao je žamor, zvuk automobila, škripa kočnica. Usprkos vjetru koji joj je šibao lice, odlučno krene naprijed. Pronaći zgradu. Pronaći Ivana. Jer on je bio njena jedina šansa da preživi u ovom surovom gradu.
nastavak slijedi...
|
