Premda je sjeverac odnosio sve pred sobom, u gradu je bilo živo. Trgovine, okićene šarenim svjetiljkama, polarnim djedicama, bliještećim reklamama i blagdanskim sloganima, mamili su kupce da ostave što više novca na blagajnama. Razlijegala se prigodna glazba, ljudi su hrlili kao da je Posljednji dan, izlazeći zatrpani šarenim paketima, torbama ispunjenim potrepštinama za raskošan blagdanski stol. Trgovci su zadovoljno trljali ruke svjesni da će još dva dana potrajati kupovna groznica u kojoj najviše dobivaju oni.
Anita je djetinje pružala razglednicu moleći slučajne prolaznike za trenutak pažnje.
«Gubi se, mala! Skoro sam pala preko tebe!» vikala je korpulentna gospođa manevrirajući gomilom paketa kako bi izbjegla sudar. Anita se povuče u stranu. Nekoliko ljudi okrzne je pogledom negodujući. Djevojčica se okrene prema izlogu kroz koji joj se smiješio plastični anđeo držeći u rukama proizvode trgovine obućom, vjerojatno namijenjene cijeloj Isusovoj obitelji. Anita sa zebnjom pogleda u svoje izlizane tenisice. Jedna se pri vrhu odlijepila, a hladnoća je prodirala kroz tanke bijele čarape. S čežnjom pomisli na Dom, na Lošinj gdje je vrijeme bilo kudikamo ugodnije. Mislila je na gospođicu Dunju koja je u ovo doba uvježbavala igrokaz (Anita je imala manju ulogu) za Božićni program. Nakon toga će Olga održati probu zbora, ravnateljica će ih počastiti toplim čajem i kolačićima koji se peku od početka tjedna. Na Badnji dan trebali su prodavati te iste kolačiće ispred mjesne crkve (za potrebe djece u Domu), zatim nastupiti na polnoćki. Anita nesvjesno otare suzu s lica. Željela se vratiti u svoju toplu sobu, popiti čašu vrućeg mlijeka, zamoliti gospođicu Dunju za oprost… Kakav oprost! Ti si lopov i čeka te zatvor! Možeš zaboraviti sobu i toplo mlijeko! Podrugljivo dobaci glasić u njenoj glavi. Anita zaklopi oči. Ona je imala jasnu predodžbu o tome kako jedna kaznionica izgleda: mračno, crno zdanje bez prozora, sa teškim željeznim vratima i jednom drvenom klupicom. Nema struje, nema vode, nema nigdje nikoga… Otme joj se jecaj kroz cvokotave zube. Čvrsto stegne razglednicu. Pored nje je prolazila žena vodeći za ruku djevojčicu njezine dobi. Ona odlučno stane pred njih.
«Oprostite» jedva protisne kroz suho grlo. Gospođa srednjih godina svrne pogled sa čizmica u izlogu na promrzlu Anitu. Razdražljivo odmahne rukom kao da tjera dosadne komarce.
«Nećemo ništa kupiti. Gubi se. Kakvi su to roditelji koji puštaju djecu da sama lutaju gradom?! Sramota! Dođi, Marina, moram probati ove čizme.»
Djevojčica je slijedila majku tužno pogledavajući prema Aniti.
Nekoliko veselih mladića pjevali su na sav glas teturajući ulicom. Flaša skrivena u smeđem papiru kolala je među njima. Jedan od njih sagne se prema Aniti.
«Na, mala, potegni. Ugrijat će te. He, he, he, mogla bi s nama!»
Njegove plave oči mutnoga sjaja gledale su nekamo u daljinu, dok mu je dah bazdio eksplozivnom kombinacijom različitih vrsta ispijenog pića. Anita nesigurno ispruži ruku. Bila je žedna i promrzla… samo da pokvasi grlo… Netko grubo istrgne flašu iz njegove ruku.
«Jesi normalan!? Daješ djeci alkohol! Još ćeš nam i murju natovariti na vrat!»
Vikne jedan od njih, povlačeći prijatelja prema sebi. Mladić pošalje Aniti poljubac, zatim produži dalje u veselom društvu. Ona se snuždi. Poput duha je lutala ulicom, nevidljiva očima prolaznika koji su žurili zaokupljeni svojim sitnim, nevažnim problemima.
Djevojčica je tumarala ulicama teška koraka, umorna od cjelodnevnog hodanja, od neljubaznih lica, od grubih primjedbi. Noge su je boljele, u grlu peklo, glad i žeđ tjerali su joj suze na oči, ruke i noge više nije osjećala. Zastane ispred parka bolno svjesna tamnih večernjih boja. Uskoro će pasti mrak, a mrak popapa izgubljene curice, rekao bi njen prijatelj Tino. Sve je manje vjerovala da će pronaći Ivana. Sve je manje vjerovala da će preživjeti ovu noć. Sjedne na klupu prepuštajući se strahovima, malodušnosti, suzama koje su se slijevale niz lice. Nema više smisla biti hrabra. Ionako neće dočekati jutro.
«Hej, gdje si krenuo? Dođi, dušo, pokazat ću ti kako izgleda raj! Vrati se! Nisam ti sve pokazala! Idiote!» Čuo se povišeni ženski glas. Anita podigne glavu. Između ogoljelih stabala opazi dvije djevojke odjevene u kratke bundice od lažnoga krzna, još kraće kožne suknjice, te cipele iznimno visokih potpetica. Djevojčica se prikrade bliže. Postariji muškarac žurno je prolazio parkom. Žena vatrene kose dočeka ga široko se osmjehujući.
«Gospodine dragi, želite li vi doživjeti malo raja? Ovo tijelo odvest će vas tamo gdje još niste bili.» On htjede prijeći na drugu stranu ceste, ali djevojka ga nije ispuštala.
«Što je? Čemu žurba. Evo, nudim vam i moju prijateljicu. Zamislite kako vruće mora biti s nama! Onda, hoće li biti akcije?»
Druga djevojka stajala je malo podalje duboko udišući dim cigarete. Nervozno je pogledavala na sat, cupkajući na mjestu da se ugrije, vrteći malom srebrnom torbicom i radeći velike ružičaste balone žvakaćom gumom koja je odavno izgubila svaki okus i miris.
Gospodin se uspije osloboditi djevojčinog stiska, uvuče se u ovratnik debelog kaputa i trčećim korakom prijeđe na drugu stranu. Vatrenokosa gospođica bijesno se okrene svojoj kolegici.
«Krasno! Baš ti hvala, Mia! Ovaj bi pao ko kruška, da se dama udostojila podržati moje riječi. Ovako ćemo cijelu noć provesti na cesti!»
Njena prijateljica samo okrene očima.
«Što si ti umišljaš? Da si Julia usrana Roberts, da će ti Richard usrani Gere dojahati sa ružom među zubima? Da si Zgodna žena? Ha, ovo posljednje sigurno nisi. Nas smo dvije obične ofucane kurve koje hitno trebaju nečiju sobu da se ugriju i nečije tijelo koje će platiti troškove ovog usranog života.»
Jedan se auto uz škripu kočnica zaustavi pored njih. Crvenokosa raširi usne u širok osmijeh, nasloni se na odškrinuta vrata velikodušno pokazujući svoje raskošno poprsje.
«Tražiš put u raj? Dušo, na pravoj si adresi. Zovu me Čarobnica za muškarce. Ali prvo da vidim pare.»
Već u sljedećem trenutku cupkala je do druge strane auta veselo mašući «prijateljici».
«A ti čekaj princa, ako se prije ne smrzneš, ha, ha!»
Druga djevojka razdražljivo ugasi dogorjeli opušak. Nervozno je mahala bokovima izazovno pogledavajući prema automobilima koji su trubili njoj u čast. Ali nitko nije stao. Anita se odvažno približi djevojci stežući razglednicu među prstima.
«Oppprostttite, znate li možda gdje sse nalazi ova zzzgrada?»
Djevojka se uplašeno trgne.
«Mala! Što ti radiš ovdje? Zar ti nije hladno?» Anita proguta odgovor. Uporno je pružala djevojci sliku Ivanovog prebivališta. Ona se zagleda u fotografiju. Polako odmahne glavom.
«Žao mi je. Ovdje živim tek nekoliko mjeseci i ne poznajem grad baš najbolje. Ali ti se moraš skloniti od zime, smrznut ćeš se! Gdje su ti roditelji?»
Djevojčica obori pogled. Mia je nježno pomiluje po kosi.
«Odakle si?»
«Iiiz Loššinja.»
«I tražiš ovu zgradu? Mislim, tražiš nekoga?» Djevojčica kimne glavom. Mia podigne pogled. Njene oči premazane debelim slojem boja rašire se od straha.
«Bježi, malena, bježi. Dolazi Kosta, a njega ne želiš upoznati.»
«Kkkosta?» Cvokotavo ponovi Anita. Djevojka je blago gurne na stazu.
«Dolazi jedan grozan čovjek. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da te se dočepa. Na, kupi si nešto, izgledaš jezivo. A sada briši.»
U Anitinim se rukama nađe par šuškavih novčanica. Oči joj se rašire od uzbuđenja.
«Hvala, ppppuno hvala!»
«Nemaš vremena, odlazi.»
Anita potrči. Kada se okrenula, vidjela je muškarca bez dlake na glavi, u crnoj kožnoj jakni, kako grubo gura djevojku u auto. Anita sjedne na klupu ushićeno brojeći novce. Imala je dovoljno za veeliki sendvič (ili pizzu!), nekakav sok, a možda dotraje i za doručak. Spusti se stazom prema trgovinama jedva svjesna oštrih fijuka vjetra i tame koja se meko spuštala nad grad.
Post je objavljen 12.11.2006. u 20:09 sati.