|
Nakon zamračenja blogosfere, kaosa i kojekakvih peripetija koje su svima zagorčale ovo lijepo virtualno druženje, čini se da je sve sjelo na svoje mjesto. Nadam se da su komentari dostupni (Cordelija, do tebe se nisam uspjela probiti:), da će se sve uskoro vratiti u ugodnu kolotečinu protoka informacija, lijepih želja i veselih susreta. Primijetila sam da su se javili prvi nezadovoljnici pozivajući ostale na bojkot, na prelazak kod drugog operatera (da li se to tako kaže?). Nisam baš za radikalne promjene, ali ako se krene, javite, kud svi, tud i mali Mujo.
Priča se nastavlja, pa tko je raspoložen, neka se slobodno posluži:))))
Dva dana prije Božića
Noć je bljedila poput stare izlizane fotografije premazane sivim filtrom ustajalosti, polako umirući u drhtaju novoga dana. Daničina krupna figura stenjala je pod teretom teškog kaputa, vunenog šala i debelih buca jedva navučenih preko otečenih gležnjeva. Otključala je vrata zalogajnice razmišljajući o neobičnom snu koji je usnula. Dugo već nije sanjala nešto tako stvarno i ugodno istovremeno. Kanila je odmah zaviriti u debelu sanjaricu, ali sat pored kreveta neumoljivo je otkucao dvadeset minuta previše i Danica je jedva imala vremena navući radnu odjeću, baciti u usta ostatak pileta koji je nekim čudom «preživio» jučerašnji dan i uhvatiti autobus za Centar. Srećom, uspjela je stići na vrijeme, tako da se mogla počastiti šljivovicom koju je gazda držao ispod pulta.
Oslobodi se kaputa, iznese pribor za čišćenje, zatim nazdravi novome danu žedno povlačeći iz staklene flaše. Tijelo joj se zatrese od žestine, ali i od ugode. Uključi radio prebirući po programima, sve dok se lokalom ne prolome zvuci prpošnog narodnog pjesmuljka.
Ona me je ostavilaaaa zavijao je tugaljiv muški glas, a ubrzo mu se pridružio i njezin alt, jednako žalopojno tugujući za onom što ode bez riječi i pozdrava.
Anita skoči iz separea nasmrt preplašena iznenadnom bukom. Zbunjeno se osvrtala oko sebe pokušavajući dozvati jučerašnji dan u sjećanje. Udovi su je boljeli zbog skučenog prostora, drhturila je od hladnoće, u grlu je osjećala čudno peckanje, a glazba koja je treštala s radija izazivala je mučninu u želudcu. Iz stražnjeg dijela izroni krupna prilika sijede raščupane kose, orlovskoga nosa, živih plavih očiju i malih srcolikih usana smještenih u usjeku između dva salasta brežuljka koji su se slijevali u rol kragnu tamnoplave flanel haljine.
Na tren, njih se dvije pogledaše u nijemom kriku iznenađenja. Danica ispusti kantu s vodom trljajući oči u nevjerici. Anita je grozničavo tražila izlaz, ali da bi se dočepala vrata, morala je proći pored žene-tenka.
«Molim vas» preklinjući izusti.
«Znači, ne priviđa mi se. Tko si ti? Što radiš ovdje?»
«Tu sam prespavala. Tražim jednog prijatelja… pokazat ću vam…» Anita priđe ženi izvlačeći razglednicu iz torbice.
«Možda znadete gdje se nalazi ova zgrada?»
Žena se zagleda u fotografiju.
«Ovu zgradu tražiš? Jesi li sigurna?»
Anita kimne glavom.
«Da, ovdje živi moj prijatelj. Moram ga pronaći.»
Žena uzdahne.
«Nisi odavde?»
Djevojčica odmahne glavom.
«Molim vas, ako znate…»
Danica blago pomiluje Anitu po glavi.
«Prvo ćemo popiti čaj. Sva drhtiš. Nemoj mi reći da nemaš kaput ili nešto?»
Anita pocrveni.
«Došla sam iz Lošinja. Tamo je toplo, mislila sam…» Zastane u neprilici.
«Iz Lošinja kažeš? Znaš li možda za Dom u Lošinju?»
Anitino lice ozari se radošću.
«Kako ne bi znala! Ja sam iz Doma!»
«Iz Odgojnog doma?»
Djevojčica kimne glavom.
Danica je blago primi za ruke.
«Vidim ja, ti si dobra djevojčica i zato ću ti pomoći. Ali ćemo prvo napraviti sendvič. Sjest ćeš ovdje i jesti dok ja ne pospremim. Zatim ću te odvesti do zgrade koju tražiš. Sve će biti dobro. Nećeš vjerovati, ali i ja imam nekoga u Domu.»
Anita odahne s olakšanjem. Imala je osjećaj kao da je naletjela na staru prijateljicu.
«Recite mi kako se zove. Ja poznajem svu djecu u Domu!» Reče glasom ispunjenim ponosom. Danica se tajanstveno osmjehne.
«Sve ću ti reći, ali prvo ćemo popiti čaj. Znaš, mogle bi svratiti u moj stan. Imam jednu crvenu jaknu… taman za tebe. Kako se zoveš?»
«Anita. I ne treba mi ništa, hvala. Samo me odvedite do Ivana. Mislim, zgrade.»
«Znači, Ivan se zove. Hm. Kako hoćeš. Samo, noćas je napadalo snijega, vani je oluja, smrznut ćeš se.»
«Snijeg? Pravi snijeg?» Anitine oči sjale su poput dragulja.
«Divno!»
Žena se osmjehne. Donese šalicu iz koje se pušilo.
«Čekaj samo da izađemo. Još ćeš me moliti da te odvedem k sebi.»
Anita srkne iz šalice. Voćni okusi razbude njeno uspavano nepce. Čeznutljivo pogleda prema hladnjaku.
«Napravit ću ti sendvič, samo da sklonim ove stolce. Moram sve obrisati, mogla bi malo pomoći.»
Anita zadovoljno kimne glavom.
«Naravno. Samo recite što da radim.»
Netko pokuca na staklo izloga. Žena mahne prema krupnom muškarcu. Djevojčica se ukoči.
«Ne smije me vidjeti. Ne smije…» Mrmljala je uplašeno.
«Danice, zvjezdice, baš tebe tražim» zagrmi visok, snažan policajac skidajući kapu. Žena ga vedro povuče za sijedi brk.
«Onda si na pravom mjestu. Dođi, imam nešto što će te zagrijati» izusti kroz smijeh.
Anita se digne od stola i istog trena kada se policajac odmakao od vrata, ona izjuri van.
«Što je to bilo?» Upita on u čudu navirujući se za djevojčicom. Danica tužno slegne ramenima.
«Uplašio si malu.»
«Kakvu malu?»
S njegovog izboranog lica nestane svaki trag ljubaznosti.
«O kakvoj se maloj radi? Danice, sjećaš se što je bilo zadnji put kada si dovukla djecu?»
Ona se snuždi.
«Nisam ja kriva! Gadovi mali sve su izmislili! Ja nikome ne bi naudila! Bar ti to znaš!»
On se namršti.
«A opekotine na licu? A krvavi zglobovi? Ti si bolesna, draga. Ne smiješ biti u blizini djece. Znaš i sama, ako se ono ponovi, nema ti spasa. Zatvorit će te, a to ne želimo.»
Ona se stisne uza zid. Lice joj se izobliči u jecaju. Brzo odmahne glavom.
«Ne… ne želim više tamo. Jakove… ne želim…»
Policajac je zagrli.
«U redu je, draga. Sada mi reci tko je mala?»
Žena slegne ramenima brišući oči.
«Nemam pojma. Našla se tu, tražila je nekoga… nešto… Jakove, tražila je Staru damu.»
On u čudu podigne obrve.
«Jesi sigurna?» Žena nervozno kimne glavom.
«Aha. Tražila je Staru damu… htjela sam joj pomoći…»
On se zabrinuto okrene prema vratima.
«Sranje. Idem za njom, prije nego upadne u nevolje. Ti si dobro?»
«Jesam. Samo ti idi.»
Danica je tupo zurila za policajcem, kada u glavi začuje zvonki smijeh. Zaklopi oči mašući rukama kao da tjera mušice od sebe, ali zvukovi se pojačaše i ona je jasno mogla čuti njihova došaptavanja. Rugali su se njenom izgledu, papučama u obliku zeca i kućnom ogrtaču šarenih pruga. Nazivali su je debela, pljuvali joj u lice, smijali se njenoj nemoći…
«Prestanite! Odlazite! Gadovi mali, odlazite! Odlazite!» Vrištala je u sumorno jutro sklupčana uza zid male zalogajnice.
nastavlja se…
|
