Morala sam promijeniti podlogu, nešto se dogodilo sa onom koju sam imala... nadam se da ću je uspjeti popraviti...
Prije nego nastavim s romanom, moram reći (napisati) da čitam jednu zanimljivu knjigu. Radi se o meni jako dragom autoru, doktoru Williamu Glasseru, inače psihijatru po struci, utemeljitelju teorije kontrole i Realitetne terapije, dva vrlo značajna pravca u psihijatriji (psihologiji), koji umjesto doživotnog kljukanja tableturinama nudi ozdravljenje od psihičkih ili duševnih bolesti. S Glasserovim radom upoznala me prijateljica psihologica s kojom sam radila u neka davna vremena. Na žalost, životi su nam se otkotrljali na različite strane, tako da nismo više u kontaktu, ali ostala sam trajno zaražena umotvorinama doktora Glassera. Trenutno čitam knjigu imena "Psihijatrija može biti opasna za vaše mentalno zdravlje" i podastrijet ću vam jedan ulomčić koji sam sinoć pročitala i odmah ga poželjela podijeliti s vama. Dakle:
Mentalno ste zdravi ako uživate biti s većinom ljudi koje poznajete, osobito s ljudima koji su važni u vašem životu, kao što su obitelj i prijatelji.
Općenito, volite ljude i više ste negoli spremni pomoći nekom nesretnom članu obitelji, prijatelju ili kolegi da se bolje osjeća. Uglavnom vodite život oslobođen napetosti, puno se smijete i rijetko trpite bol koju tako puno ljudi prihvaća kao neizbježni dio života. Uživate u životu i nemate nikakvih poteškoća privatiti da su drugi ljudi drukčiji od vas. Posljednja stvar koja bi vam mogla pasti na pamet je nekoga kritizirati ili pokušati bilo koga promijeniti. Kreativni ste u onome što pokušavate činiti i u stanju ste uživati u svojim potencijalima više nego što ste ikada prije pomislili da je moguće. Konačno, čak i u teškim situacijama, kada ste nesretni - nitko ne može cijelo vrijeme biti sretan - znat ćete zbog čega ste nesretni i pokušat ćete nešto u vezi s tim učiniti. Možete biti i osoba s tjelesnim invaliditetom, pa ipak udovoljavati navedenim kriterijima.
Ako se sada nalazite upravo na toj točki, pozdravljam vas. Ne zato što trebate ono što ja nudim, već zato jer ste tip osobe koja je potrebna ovom svijetu...
Bit će doktora Glassera još na mojim stranicama, a sada, ako ste još raspoloženi, slijedi nastavak romana...
Vjetar je otkidao bijele krpe sa nebeskoga svoda, rasuo ih po trgovima i naseljima, po parkovima i ulicama, kreveljeći se pospanim licima. Anita je zadivljeno promatrala gusti snijeg koji se uz fijuk sjeverca sunovraćao na njeno lice.
«Snijeg!» zaneseno poviče.
Nekoliko sanjivih prolaznika počaste je mrkim pogledom. Djevojčica se oprezno naviri preko ramena strahujući. Mogao bi naići policajac… Zakorači u meki pokrov. Istoga trena osjeti silnu hladnoću. Njene lagane tenisice naprosto su upijale vlagu i studen. Anita zaustavi dah. Pokuša se rukama obraniti od naleta hladnoga vjetra. Zarije prste u vestu. Željela se vratiti u pothodnik, popiti još jedan topli čaj, otići možda po jaknu koju je gospođa obećala, a zatim pokucati Ivanu na vrata. O, kako bi to bilo lijepo! Da nije policajca. Oči joj se ispune suzama. Krene ulicom boreći se sa vjetrom, pahuljama koje bi se zalijepile za oko, ili nos; sa osjećajem panike koji je sve glasnije upozoravao da je njena misija totalni promašaj. S lijeve strane opazi parkić. Krošnje zimzelenog drveća bile su okićene snijegom, kao i vijugava staza i drvene klupe. Odjednom joj sine ideja. Pritajit će se dok policajac ne ode, a zatim će otići natrag u pothodnik i zamoliti gospođu da je odvede k Ivanu. Puna nade, sakrije se iza velikog grma odakle je imala pogled na stepenice. Stisne zube da ne zaplače kada se snijeg sklopio oko njenih koščatih gležnjeva. Nije znala da hladnoća može boljeti. Do sada. Navirivala se između grana cupkajući na mjestu, ne bi li se barem malo ugrijala. Ljudi su ulazili i izlazili. Anita je drhtala cijelim tijelom. Samo da izađe. Molim te, Bože, samo da izađe već jednom. Napokon opazi krupnog muškarca na vrhu stepenica. Čovjek se okretao na sve strane kao da nekoga traži. Anita proguta slinu. Tražio je nju, naravno. Da je odvede na sud, da je zatvore kao što su njenog tatu zatvorili. Srce joj zaleprša poput leptirića na cvjetnoj livadi. U jednom trenu joj se učini da policajac gleda ravno prema njoj. Baci se na koljena. Presiječe je val hladnoće. Oprezno se naviri. Muškarac nije znao na koju bi stranu krenuo. Kružio je oko pothodnika poput jastreba, zatim se uputi prema njoj. Anita pomisli da će se onesvijestiti. Priguši jecaj grozničavo razmišljajući gdje će se skloniti. Uplašeno virne prema cesti. Neki muškarac trčao je prema policajcu. Malo su razgovarali, a zatim prijeđu na drugu stranu ceste. Anita je promatrala kako nestaju iza vrata jeftinog kafića. Željela je što prije pobjeći natrag u pothodnik, ali ako se ona dvojica smjeste uz prozor, sigurno će je primijetiti. Premještala se s noge na nogu, dašćući u promrzle prste. Pogled joj odluta niz puteljak. Kada bi samo znala kojim putem krenuti. Ili kamo vodi ova staza… Pažnju joj privuče škripa kočnica i nervozno trubljenje vozača. Jedan je auto zapeo ispred semafora, a iza njega se stvorila kolona vozila. Dva kamiona zaklonila su pogled prema kafiću. Anita nije puno razmišljala. Potrči koliko su je noge nosile, u spas, pravac pothodnik. Mislila je da će joj srce iskočiti, ali nije smjela stati. Niti se osvrnuti. Jer da ugleda policajca kako trči za njom… Noga joj sklizne niz stepenicu i ona se stropošta, bezuspješno pokušavajući dohvatiti rukohvat.
«Je li dobro?» upita netko.
«Ova djeca nemaju kulture! Mogla je srušiti nekoga!»
«Divljaci. Jure ko muhe bez glave. Ma jeste li vidjeli!?»
«Balavica, skoro je prek mene opala»
Čula je komentare dok je polako ustajala s blatnjavog poda. Stariji gospodin zabrinuto se sagne prema njoj, ali ga nečija ruka povuče u stranu.
«Idemo, Štef, još će reći da si je ti gurnul.» Mrmljala je njegova žena.
Anita je vukla noge dok joj je u leđima sijevalo, a od boli u bedrima, jedva se uspijevala pomaknuti. Stisne zube bezuspješno pokušavajući zadržati suze. Samo da se domogne zalogajnice i gospođe koja će joj pomoći.
Danica se opraštala od mlade djevojke koja je navlačila žuto-plavu pregaču. Anita se puna nade pritaji pored vrata čvrsto stežući torbicu. Još malo i bit će na sigurnom. Sjedit će pored tople peći i cijelu avanturu ispričati Ivanu i njegovoj teti. Sretno se osmjehne. Nestrpljivo zirne u lokal. Danica je zakopčavala kaput savjetujući djevojci da kratku suknjicu zamijeni toplim hlačama. Anita protrlja ruke. Nije se obazirala na upitne poglede. Još malo, tako malo…
Žena izađe prebacujući šal preko ramena. Anita se stvori ispred nje.
«Vratila sam se. Žao mi je što sam pobjegla…»
«Odlazi, mala. Gubi se.» Prosikće Danica.
Djevojčica raširi oči u čudu.
«To sam ja!»
Izvuče razglednicu.
«Rekli ste da ćete me odvesti do zgrade. Sjećate se?»
Žena je grubo primi za ruku.
«Koje zgrade? Šta hoćeš od mene? Tko te je poslao? Sigurno ona mala čudovišta. Oni su te nagovorili da mi se rugaš? Gdje su? Kaži mi, gdje su?»
Bilo je nečega čudnog u njenom pogledu, Anita je osjećala da mora privesti kraju ovaj razgovor.
«Samo tražim prijatelja. Ako mi ne možete pomoći, pustite me» molećivo izusti. Ženin stisak popusti.
«Odlazi. Ako me vide s tobom, zatvorit će me.»
Anita pocrveni do korijena kose. U nelagodi obori pogled.
«Ali, nisam ja kriva. Lovorka ih je podmetnula. Kunem se, nisam ih ja ukrala.»
«Što? Ti kradeš!?»
Nekoliko prolaznika osvrne se prema njima. Anita se istrgne i potrči na drugu stranu. Bol u nogama natjera joj suze na oči. Gorak okus poraza gušio ju je. Bila je tako blizu, a sada je ponovo na početku. Zaustavi se na drugoj strani pothodnika teško dišući. Gospođa je vjerojatno otišla, policije nije bilo na vidiku, mogla je barem malo predahnuti.
Mlada žena isprobavala je krznom presvučene rukavice. Na pultu je ležalo desetak parova sličnih, dok je proćelav muškarac pored nje nervozno lupkao cipelom u pod.
«Hm, mislim da su ove dobre. Što kažeš, Joško? Da, mislim da će odlično ići uz sivi kaput. Samo da uzmem torbicu… Tako. Ne izgleda loše. Ha? Što ti misliš? Ili da probam plave?
Joško! Ove ili plave? Zaboga, reci već jednom!»
On letimično pogleda u njene ispružene ruke.
«Dobre su. Idemo?»
«Grozan si. Dobro, uzet ću ove. Ali dajte i plave, nek se nađu. Ha, ha, ha. Znate kakve smo mi žene. Detalji su najvažniji. Detalji. Zar ne, Joško?»
On odsutno kimne glavom. Žena izvadi karticu.
«Izvolite. Dakle,» nastavi okrećući se prema suprugu
«Kao da sam drvo povela. Zar nisi mogao izraziti svoje mišljenje? Nekakvo. Bilo kakvo. Stojiš ovdje kao komad namještaja. Ovo je zadnji put da s tobom idem u kupovinu.»
Prodavač joj pruži vrećicu uz lagani naklon.
«Dođite nam opet.»
«To sigurno. Kada promijenite vlasnika. Vaše su torbe, da ne govorim o ostalim stvarima, totalni demode. Nisam vidjela niti jednu svjetsku marku.»
«Gospođo, sve je ovo ručni rad» u neprilici će prodavač.
«Onda se preselite na plac. Ili otvorite rukotvorine. Ne možete se nazivati Elegance i prodavati ovakvu kramu. Idemo, Joško.»
Muškarac je spuštene glave slijedio suprugu.
«Koji idiot! Misli da sam ja neka seljača pa ne znam razliku između krokodila i skaja. Danas svatko može otvoriti dućan. Ama baš SVATKO.»
«Dušo, moramo požuriti, obećao sam mami…»
«Aaaa, mama. Naravno! Trebala sam znati da se sinčić žuri mamici u zagrljaj.»
«Prestani. Dobro znaš koliko joj znači naš dolazak.»
«Hoćeš reći TVOJ dolazak. Stara vještica me nemre smislit. Ali ne ljutim se, jer ni ja nju ne podnosim. Zadovoljan?»
On zatrese glavom.
«Gle, dobili su čizmice. Joško, moram probati one bordo. Znaš da ih tražim po cijelom gradu. Molim te, dragi, samo pet minuta!»
On nemoćno slegne ramenima. Svaka rasprava s njegovom ženom završila bi urnebesnom svađom, stoga je odavno naučio šutjeti.
«A kad smo već kod tvoje mame» nastavi ona
«dabogda joj prisjeo ručak kao što će meni prisjesti ovaj Božić.»
On zgranuto pogleda u nju.
«Sandra! Mama je bolesna, možda joj je ovo posljednji blagdan među nama.»
«O, kao i prošli i pretprošli i onaj iza! Svaki put kada mi uplatimo odmor, ona se smrtno razboli. Bože, kako si slijep! Gadiš mi se i ti i tvoja majčica!»
«Oprostite, možda znate gdje se nalazi…» pred njima se stvorila Anita, promrzla i mokra do gole kože. Žena prostrijeli Joška pogledom.
«Šta si se ukipio? Vidiš da je mala gladna! Bože, tebi sve treba nacrtati.»
Anita se propne na prstiće pokazujući razglednicu.
«Možda znadete…»
«No, požuri, nemamo cijeli dan vremena. Mamica čeka. Cicija. I ja s takvim moram živjeti. I trpjeti njegovu vječito bolesnu mamu. Dušo, dobro pazi za koga ćeš se udati. Da ne naletiš na kretena kao ja. Gle, sada broji sitno. Daj joj sve, nećeš propasti za to malo.»
Muškarac nemoćno istrese nekoliko kovanica Aniti na ruku.
Ona mahne razglednicom.
«Ova zgrada… ako znate gdje je…»
«Mala, nećemo ništa kupiti. Imamo i čestitke, i razglednice i sve što nam treba… i ne treba, znaš na koga mislim. Idemo, Joško, moram probati vražje čizme, ili ništa od ručka s majčicom. Biraj.»
On pokunjeno uđe u trgovinu. Anita je zbunjeno zurila za njima. Netko je udari po ruci, a novčanice se otkotrljaju na pod. Ona se s mukom prigne, u leđima joj sijevne, ali dečko sa smiješnom kapom na glavi bio je brži i spretno ih pokupio njoj ispred nosa. Drsko joj se osmjehne, zatim nastavi prema stepenicama. Anita stisne zube. Bedra su joj bila natučena, a stopala promrzla. Umjesto da krene za njim, uđe u toplu knjižaru. Zatvori oči prepuštajući se ugodi. Muškarac koji je upravo slagao knjige u izlogu, okrene se prema njoj.
«Trebaš nešto?» Upita strogim glasom.
Anita odmahne glavom. Njegov pogled bio je više nego jasan. Ona pokunjeno izađe iz trgovine. U ruci je stezala razglednicu, dok je pogledom tražila sućutno lice.
Nastavlja se…
Post je objavljen 24.11.2006. u 20:02 sati.