|
dodatak: našla sam ovu lijepu stranicu gdje se može zapaliti virtualna svijeća i ostaviti poruku svim poginulim braniteljima, pa ako želite... spomenik
«Nagazi! Nagazi staru mrcinu!» Vikao je Robi čvrsto stežući brata oko struka, dok je stari Tomos zavijao kao lud.
«Brže! Brže!»
«Smiri se!» Procijedi Karlo nemoćno okrećući ručicu. Odavno su postigli «najveću» brzinu. Prdava krntija upravo daje najbolje od sebe, što je bilo mizerno čak i prema jednom prosječnom Piaggiu. Robi se meškoljio kao da jaše na konju. Nije mu smetao hladan vjetar, niti je mario za moguću upalu očiju, sinusa, grla… Da ih mama vidi… Ali ne vidi.
Njegov je brat jutros ukrao djedu ključeve, a kada je starac zahrkao nakon popodnevnih kolača, jednostavno su išetali stari Tomos niz ulicu. Dalje je bilo kao u snu. Prvo je zajahao Karlo, zatim Robi, Karlo je nešto učinio i zvijer je poletjela. Robi se prvi put vozio na jednom motociklu i osjećao se poput kralja ceste.
«Juuuuhuuu» grleno poviče podižući ruke u zrak.
«Robi! Drži se, budalo! Čuješ me!» Vikao je Karlo osvrćući se prema bratu.
Anita je izašla iz parka sretno prebirući po novčanicama. Cesta ju je dijelila od obilne večere. Razmišljala je o pečenim pilićima iz izloga, kolačima iz slastičarnice pored koje je prošla, raznim sokovima koje je voljela, a teta Dunja ih je strogo branila tvrdeći da nisu zdravi za malu djecu. A nakon svega što je prošla, ona više i nije bila malo dijete. Otvori torbicu da se još jednom uvjeri kako su novci unutra. Začuje neobično treštav zvuk, te nečije –pazi!-
Podigne glavu i ugleda jureći motor kako ide ravno na nju.
Anita je bila spretna djevojčica. Munjevito se baci u stranu. Prednja strana Tomosa opasno se zaljuljala, a već u sljedećem trenutku mladi je vozač izgubio kontrolu nad motociklom. Robi je poletio uvis, u zagrljaj noćnom nebu, a zatim se meteorskom brzinom prizemljio. Srećom, pao je u travu. Njegov stariji brat strugao je nogom po asfaltu, mrcina ispod njega još je davala znakove života, dok je on osjećao kako beton nemilosrdno dere njegovu odjeću, kožu, kako mu prodire do kosti.
Robi, bilo je sve na što je mislio. Ljudi su pohitali vidjeti što se događa. Stajali su u grupicama glasno negodujući.
«Nije čudo što se takve stvari događaju, kada djeci daju motor u ruke» glasilo je mišljenje većine. Anita se prikrade dječaku.
«Jesi dobro?»
On nesigurno slegne ramenima.
«Sve me boli. Gdje je braco?»
Djevojčica se podigne na prste. Dva su muškarca pomagala Karlu da se osovi na noge.
«Mislim da je dobro.» Reče, prešutjevši poderanu nogavicu natopljenu krvi.
«Za sve si ti kriva» srdito će Robi.
«Oprosti» reče Anita povlačeći se u stranu. Čuo se zvuk sirene, kroz gomilu se probijao uniformirani muškarac, bilo je vrijeme da dade petama vjetra. Ona je skrivila nesreću. Ona i njena nepažnja. A gospođica Dunja tisuću puta je ponovila da treba dobro gledati lijevo i desno prije nego se prelazi cesta. Djevojčica potrči dublje u park. Koliko godina bi odležala zbog ovoga? Još kada bi saznali da su naušnice nađene upravo pod njezinim krevetom… Tko bi joj vjerovao da je nevina? Da je krađa djelo one glupače Lovorke. Njena mala neslana šala. Anita proguta slinu. Leden noćni zrak štipao ju je za kožu, odrvenio joj noge, sledio prstiće. Nešto šušne. Anita se ukoči. Iza sebe začuje korake. Srce joj zabubnja u grudima. Osvrne se po mračnom parku.
Mrak papa izgubljene curice pjevušio je Tino u njezinoj glavi. Nesvjesno ubrza korak. Hitala je prema dobro osvijetljenoj prometnici. I koraci iza nje ubrzaše. Anita panično vrisne. Baci se u trk svjesna da je tako malo dijeli od spasa.
Zaustavila se tek pedeset metara dalje, ispred prvog semafora, zadihana i malaksala. Neprestano se osvrtala iza sebe, ali progonitelja nije bilo. Bljesne zeleno svjetlo i djevojčica prijeđe na drugu stranu. Tek kada se uvjerila da je nitko ne progoni, pažljivo se zagleda uokolo. Sa lijeve strane pružala se slabašno osvijetljena uličica, dok na drugoj strani opazi stepenice koje su vodile u nekakve podrume. Također je primijetila da puno ljudi prolazi tim stepenicama. Stegne torbicu uz sebe i radoznalo krene istražiti kamo svi ovi ljudi hrle.
U pothodniku je vladala uobičajena predblagdanska gužva. Trgovine, male zalogajnice, pečenjarnice, kafići, mamili su šarenilom boja i bogatstvom mirisa. Anita pomisli da se nalazi u raju. Djevojčica je bez žurbe obilazila cijeli taj svijet u malom pažljivo planirajući gdje će ostaviti veći dio svoje imovine. Na nesreću, hladni vjetar liznuo bi i ovaj djelić svemira, rigajući studen dahom sjevera. Anita je pronašla utočište u trgovinama prepunim kupaca, gubeći se u masi svjetine, prepuštajući se ugodnoj toplini i veselim napjevima, sve dok ne bi privukla pažnju prodavačica koje bi je sumnjičavo upitale što želi kupiti. Tada bi se snuždeno vratila u svijet hladnoće, ali već sljedeća trgovina poslužila bi kao privremeni zaklon. Povremeno bi vadila razglednicu moleći za pomoć, ali ljudi bi je najčešće odgurnuli u stranu kako bi u miru mogli trpati kojekakve potrepštine i nepotrepštine u svoje košarice.
Restorani brze hrane posebno su plijenili Anitinu pažnju. Bez žurbe je iščitavala dnevne ponude otežući trenutak odluke, naslađujući se raznoraznim mogućnostima, premda je u glavi već izabrala divovski maxburger s plakata obližnje pečenjarnice.
Tumarala je velikim prodajnim centrom s čežnjom pogledavajući u roze čizmice postavljene krznom, kada je iz sanjarenja prene metalni glas.
«Dragi posjetioci, za petnaest minuta zatvaramo. Molimo vas da požurite s kupnjom. Hvala.»
Srce joj poskoči od strepnje. U posvemašnjem oduševljenju potpuno je smetnula s uma vrijeme. Želudac bolno zajauče opominjući je da neće čekati više ni trenutka.
«Jedan maxburger i colu» reče Anita djevojci koja je posluživala nekoliko gostiju odjednom.
«Nestalo nam je. Nešto drugo?» upita ni ne pogledavši djevojčicu.
«Kako nestalo? Tu piše…» očajnički se usprotivi Anita koja je u mislima pojela barem dva primjerka s plakata.
«Rekla sam da maxburgera više nemamo. Rasprodano. Drugo nešto, ili se gubi iz reda, vidiš da imam posla preko glave.»
Djevojčica proguta slinu. Ostala ponuda izgledala je bijedno prema okruglom pecivu višeslojno popunjenom mesom, sirom i salatama. Pokunjeno izađe. Na suprotnoj strani šarenio se naziv drugog lokala obećavajući dobru hranu za sitne novce.
Iz bogate ponude, Anita izabere supermix, meni od više vrsta jela i obaveznom colom. Doduše, potrošit će malo više nego što je predvidjela, ali želudac je bio neumoljiv.
«Jedan supermix, molim vas»
Mladić ogrnut žuto-plavom pregačom strogo je pogleda.
«Imaš li dovoljno love, mala?»
Djevojčica izvuče novčanice. On se zadovoljno osmijehe.
«OK. Slušaj, nestalo nam je paniranih odrezaka, ali ti mogu ubaciti pljeskavicu. I umjesto čokoladnih kuglica, stavit ću rum torticu. To je najviše što mogu učiniti za tebe.»
Ona tužno kimne glavom. Postalo joj je svejedno. Samo da nečim umiri želudac. Sjest će pored radijatora i polako uživati u večeri.
Mladić donese hranu upakiranu u happychristmas kutiju.
«Izvoli. Dobar tek.»
Ona nestrpljivo pruži novčanice. Napokon hrana! Krene prema stolu očiju sjajnih od uzbuđenja.
«Hej! Kuda si krenula? Zatvaramo. Ako si htjela jesti u toplom, trebala si otići u pizzeriu.»
Sad mi to kažete, gorko pomisli djevojčica zatvarajući vrata za sobom.
U pothodniku je osjetno zahladilo, ili se samo činilo Aniti kada je izašla iz tople prostorije. Lutala je pogledom u potrazi za zaklonom. Tek što je riješila jedan problem, pojavio se drugi. I to njezinom krivnjom. Umjesto što obilazi trgovine, trebala se prvo nahraniti. U želudcu začuje potmulu tutnjavu. Izvuče sendvič i proždrljivo ga stane gristi. Kruh premazan maslacem i hladna pljeskavica na kojoj je umrtvljeno ležao list salate postali su najslasniji zalogaji. Anita je uzbuđeno žvakala istovremeno trpajući tople krumpiriće u usta. Sve je to mljela sitnim zubićima uživajući u harmoničnim okusima. Mljackala je kao malo dijete neutaživo proždirući sve što se našlo u kutiji. Nekoliko prolaznika sa zgražanjem je pogledalo prema njoj, ali Aniti ništa nije moglo pokvariti ovo zadovoljstvo. Osim hladnoće. Dok je halapljivo gutala colu, činilo joj se da mrzne izvana i iznutra. Ali nije bilo važno. Jer je napokon sita. Zadovoljno podrigne. Izvuče torticu, trenutak – dva razmisli, zatim je spremi u torbicu. Ne treba se prežderavati. Sutra je novi dan.
Kada je ispila i posljednju kap iz limenke, ponovo se snuždi. Oči su joj se sklapale od umora, osjeti silnu težinu u nogama, a nije imala kamo. Trgovine su zatvorile vrata, zadovoljni kupci vratili su se svojim toplim domovima, jedino je u kafićima bilo prilično živo. Anita poželi sjesti za stol, slušati žamor i kunjati uz topli čaj…
Umorno krene dalje: pored izloga koje je razgledala nekoliko puta, pored mračnih cvjećarnica i pečenjarnica, pored zadimljenih kafića. Grupa mladih huligana sjurila se niz stepenice udarajući palicama po željeznoj ogradi, gurkajući prolaznike i dobacujući kojekakve bezobraštine. Anita se ukoči od straha. Potrči u smjeru odakle je došla moleći u sebi da je ne primijete. Ne bi mogla podnijeti još jedno maltretiranje. Uplašeno je tražila bilo kakav zaklon. Vjetar se poigravao sa praznim kutijama. Pomisli kako bi se mogla skloniti u jednu. Ali što ako je otkriju? Ili onaj visoki lupi palicom, ili nogom po njoj? Što bi bilo ako je pronađu kako se skriva? Što bi joj učinili? Našla se u nezavidnoj situaciji. Mogla se vratiti na ulicu (što nije dolazilo u obzir), ili se negdje skloniti dok mladići ne odu. Vrata zalogajnice bila su otvorena. Krv joj poleti u obraze. Nije imala vremena za premišljanje. Šmugne unutra i sakrije se u najudaljeniji separe. Zaustavi dah. Mladić koji ju je poslužio unese praznu kantu od smeća. Čula ga je kako šuška za pultom, zatim mu ugleda noge kada je gurao stolice oko stola. Mogla je čuti otkucaje vlastitog srca. On utrne radio, navuče debelu zimsku jaknu, pogasi svjetla u lokalu, i izađe u noć. U bravi dvaput škljocne, a zatim nastupi tišina. Anita raširi oči od uzbuđenja. Ovo je bilo lako! I smiono. Drhtavom rukom priguši krik. Nije mogla vjerovati što je upravo učinila. Vjerojatno kažnjivo djelo! Ali bilo je toplo i meko i Anita nije previše marila za sitne zakonske propise. Ako se uzme u obzir veliki hladnjak popunjen sokovima, salamama i ostalim finesama, te mali WC gdje se u miru može popiškiti i oprati ruke; nalazila se u raju.
Nastavlja se…
|
