U stvari, našla sam odličnu podlogu, ali je treba prilagoditi, tj, ubacivati kodove slika, a to je malo povelik zalogaj za mene. Nakon što sam dva puta fulala, nemam snage za još jedan promašaj. Ako se netko od mojih dragih prijatelja kuži u te stvari, toplo se preporučam:))))
Nekako nemam volje smišljati tekstove dok ne sredim blog kako treba. Ili se radi o stvaralačkoj krizi? Ne znam. Stvar je u promjenama, a meni uvijek treba malo vremena...
No, da se ne bi osjećali zakinuti, ostavljam vam jedan tekst napisan nakon smrti našeg dragog Pape, kada su isplivala kojekakva apokaliptična proročanstva, a ja sam uzvaratila "udarac" onako kako sam najbolje znala. Pošto je nisam nikada objavila, ovo je PREMIJERA. Uživajte.
Power of love
U posljednje vrijeme do uha mi dopiru razna predskazanja o propasti svijeta. U stvari, od devedesetih prošloga stoljeća, proriče se kraj, propast, neki su čak vjerovali da sudnji dan nastupa 1.1.2000. god. Činjenica je da otkada je svijeta i proroka, svaki naraštaj vjeruje da je kraj blizu.
Prvi Kršćani mislili su da žive u posljednjim danima, jer su bili svjedoci propasti svjetova, progona, ratova, propasti rimskog carstva… Mračni, srednji vijek, činio se kao posljednji. I eto, mic po mic, dogurasmo do 2006., živi i zdravi (više-manje). Sada je najaktualnija prognoza da nakon ovog divnog Pape kojeg je svijet volio, dolazi neki mračnjak koji će nas sve odvesti u crnilo pakla. Kažu,: mržnja, pohlepa, ubojstva i razbojstva će vladati, a ljubav će se zatirati zajedno s Bogom. Pa kako i ne bi, ako je Bog =ljubav.
Onda ja, profesorski Baltazarski mislim i mislim o svim aspektima prorečene nam budućnosti koja još nosi sa sobom i ratove (kao da ih već nema previše!), boleštine, zlo, zlo, zlo, a kao šlag na sve, neka vatra sa nebesa pada na nas malene i sprži ono što se nije pobilo. Moram priznati da su me prognoze zgrozile. Mislim, imam obitelj, ne želim svoje klince ostaviti jednog dana u nekom paklu gdje će proklinjati dan kada su se rodili. Nije fer! A i ne mora biti da će se sva ta zlokuga proročanstva ispuniti! Možda je sve to stoljećima daleko od nas. I opet mislim, bez obzira na sve, zašto bi se ikada ispunilo nešto tako grozno? Otkako je čovjeka i vijeka, od Adama na dalje, grijeh nas prati kao i svetost. Svi mi imamo ljubavi u sebi, ali i onog vraga koji nas nagovori da okrenemo glavu od prijatelja, da se narugamo nečijoj nespretnosti, da maznemo nešto što nije naše. A Bože, takvi smo! Rijetki su oni stvarno zli, puni mržnje (poput negativaca u sapunicama) ili oni bezgrešni, sveti, kojima je samo ljubav i dobro na pameti. Život je šaren, baš kao i mi. Pitam se: gdje se nalazi sve zlo ovoga svijeta? U svemiru? Oko nas? Ne, zlo je u čovjeku. U nama samima. Čovjek okine obarač, čovjek navuče na drogu čovjeka, ova naša zemljica popularno nazvana «dolina suza» takva je jer smo je mi takvom učinili. Oni koji plaču od sreće su uvijek u manjini. Pa, mislim dalje, što JA mogu učiniti sada? Ovoga trenutka. I sine mi. Nema više straha, niti zlokugih proroka! Treba samo izabrati ljubav. Ljubav prema sebi, ljubav prema drugima. I sjetim se divnog vremena sretne zaljubljenosti! Ah, kako je bilo lijepo! Ovo moje propadajuće tijelo bilo je prožeto samo jednim – tim divnim, lakim osjećajem od koje nam se dižu dlačice na rukama, zjenice nam se šire, osmjeh se ne skida s lica, kada smo dobri prema svima, bez obzira zaslužili oni to ili ne, jer jedino što nam je na pameti i u srcu je Ljubav.
Kažu, ljubav je slijepa. Pa šta! Možda je zato tako lijepa! Ljubav nas oplemenjuje, ispunja optimizmom, radošću i nadom. I ona slatka neizvjesnost! Proljepšava nas, zračimo, primijećeni smo, svi bi nekako željeli biti u našoj blizini, jer prepoznaju ono što je u nama. Koliko smo željni ljubavi! Svi mi, od zloga do najboljeg, bez razlike.
I mislim si, ako svjesno izbacim zlo i svjesno odlučim voljeti ljude oko sebe, sada, odmah, ako otvorim uši za ono što mi netko priča, ako u sebi učvrstim ljubav, pa tako potaknem drugoga pored sebe na ljubav, onda zlu nema mjesta. Nema pakla, nema uništenja. Kako se vragu nasmijati u lice? Ljubavlju! Što mi možeš ako te volim? Tko mi može nauditi dok lebdim nekoliko koraka od zemlje nošena vlastitim osjećajima? Upravo ta lepršavost razlikuje pravu ljubav od bolnog, zagušujućeg osjećaja kojeg se često brka sa ljubavi. «Ako me ostaviš, ubit ću se. Ili tebe.» To nije ljubav, to je bolest. To je suprotnost ljubavi, razarajuće ludilo. Ljubav je laka kao zrak, ništa ne traži, ništa ne očekuje. Samo se nada da će biti uzvraćena. Pa ako i ode onaj koga volimo, prava ljubav će razumjeti i u svojoj će tuzi pronaći kutak oprosta, iskreno poželjevši sreću onome koji nas ostavlja. A zatim će plakati. To je ljubav. Samo to. I vraćam se početku. Kako se suprotstaviti zlokugim proročanstvima? Obasipat ću sve ljubavlju. Smijehom ću sušiti suze ove naše doline.
Moram završiti riječima slavnog Ericha Fromma koji je u svojoj knjizi Umijeće ljubavi sjajno obradio ovu temu, pa kaže:
Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga što volimo.
~kraj~
... i nemojte me pitati da li se držim odluka... trudim se... trudim...
Post je objavljen 24.10.2006. u 19:42 sati.