Da li vas je tresla apstinencijska kriza? Priznajte, jeste li se ublogirali u Mojblog, kako ne bi trpili više ova bolna odvajanja? Ja moram reći, malo mi je falilo, ali nisam imala inspiracije...
A sada, kada smo ponovo svi na okupu, priča se nastavlja.......................................
Malena barka pristane u uvali. Muškarac iskoči na obalu ne obazirući se na ženu pored sebe. Na uzvisini ga je čekalo društvo.
«Onda?»
«Sve je sređeno. Našao sam ih. Gdje si dovraga bio? Tražim te satima!»
Muškarac pokaže u čamac.
«Išao sam po nju. Nisam je mogao ostaviti.»
Pogleda u nebo, a zatim u sat na ruci.
«Dobro. Imamo još malo vremena. Zašto je ona s tobom?»
«Nagrada, sjećaš se?»
«Lorna?»
«Otplovila je.»
«Odlično. Nikad mi se nije sviđala. Daj znak ljudima i pobrini se da svaki čamac bude na svom mjestu. Ja idem po njih.»
«Žao mi je, ali ne možeš ih prenijeti. Osim ako ne misliš kopati po truleži. He, he. Ostavio sam svjetioničara da ih pazi...»
«?»
«Sredio sam ga. Čuva kosti da ne pobjegnu.»
«Prestani. Reci gdje su, još bolje, odvedi me.»
«Neka i ona pođe s nama. Možda bi se htjela oprostiti od dragog.»
Roko slegne ramenima. Tina je glasno protestirala tražeći objašnjenje, što Duška natjera na grohotan smijeh.
«Svjetlo?»
«Nisam ga stigao ugasiti.»
«Da?» podrugljivo upita Roko pogledavajući u Tinu.
«Htio si što prije uzeti nagradu, ili si se sjetio našeg dogovora?»
Prilazeći spremištu začuju glasove. Roko se zguri uz zid. Tina vrisne.
Kristijan i Daniel poskoče od iznenađenja. Uplašeno se okrenu prema ulazu.
«Tina!?» vikne Daniel.
«Ššš» tiho će Kristijan. Napeto su osluškivali.
«Tko je tamo?!» vikne Kristijan. Roko ljutito opsuje.
«Svećenik, zaboravio si njega, glupane. A čini se da je svjetioničar još živ. Nadam se da se neću pokajati što sam ti dao ovaj zadatak» reče šapatom Dušku koji se borio sa Tinom. Ispod košulje izvuče pištolj priprijetivši djevojci.
«Šššš, još malo pa će sve biti gotovo.»
Ona sijevne očima. Roko naglim pokretom odgurne vrata uperivši cijev u dva prijatelja.
«Dobra večer, momci. Gle, gle, čini se da nas je malo previše. Daniele, zašto zaboga nisi ostao tamo gdje te Duško spremio? A ti, pope, zar nemaš pametnijeg posla nego lunjati po otoku? Trebao si ostati sa stadom. Ovako, doći će vuk i pojesti i tebe i ovce tvoje he, he, he. Onda, gospodo, ima li dobrovoljaca. Tko želi otići prvi?» zabavljao se Roko. Tina nogom zamahne na Duška, no on se izmakne.
«Možeš me prevariti samo jednom, lutko.» Tiho dobaci, a zatim je gurne prema vratima.
«Tina!» Vikne Daniel. Ona je kolutala očima sretna što ga vidi živoga.
«Makni joj ruke s lica, ili se bojiš onoga što će reći, kukavico» izazove Duška dobro poznavajući njegovu narav. Muškarac bijesno povuče ruku.
«Kukavica te sredila danas! Da nije ovog popa, crko bi dolje. Ali još se stignem obračunati s tobom. Roko, daj da ga upucam!»
Daniel se zabrinuto obrati djevojci:
«Kako si?»
«Hvala Bogu što si živ! Umirala sam od straha! Duško se cijelo vrijeme hvali da te je uspio likvidirati! Sad se više ničega ne bojim.»
«Dobro za tebe, jer vam se bliži kraj, gospodo» mirno će Roko. Pogleda na sat.
«Pretpostavljam da su tamo kosti naše djece» obrati se Dušku koji ponosno potvrdi glavom.
«Stavi nešto na usta, ugušit ćeš se od smrada.»
On hladno odmahne glavom.
«Priroda mi je uskratila osjet mirisa. Eto, svako zlo za neko dobro.»
Daniel i Kristijan stajali su kao okamenjeni. Daniel je još bio slab, a Kristijan jednostavno nije znao što bi poduzeo. Dozivao je u mislima staricu koja je obećala biti uz njega, no ona se nije odazivala. Duško je stajao pored vrata držeći čvrsto Tinu uza se, dok se Roko navirivao prema otvoru.
«Gle, deka mog sina još nije istrunula.»
«Kako znaš da je to deka tvog djeteta?» čudila se Tina.
«Jer je on bio posljednji, a ja sam ga zamotao baš u tu deku, prije nego su ga odveli.»
«Znao si da će ti ubiti dijete?» u nevjerici upita Tina.
«Ti ništa nisi shvatila! Znaš li koliko ih je unutra? Točno 1999! Toliko ih treba da Gospodar ponovo oživi i povede nas sa sobom. Nisam smio riskirati. Do danas je sve trebalo biti spremno. Marin je trebao upotpuniti zbirku. Njegova smrt ojačala bi Gospodara. Da nisi sakrila malog, mogla si s nama. Bio bi to najljepši poklon Gospodaru. Ovako, umri zajedno s njima. Duško, pripremi ljude na pučini. Neka se postave kako smo se dogovorili. Hajmo, na posao. Gospodo, ovo je kraj. Zbogom»
«E, nećeš!» poviče netko iz mraka. Svi se u čudu okrenu. U spremište uleti Cecilija. Iza nje se navirivala Ela. Cecilija žustro priđe mužu, istrgne mu pištolj iz ruke i nacilja u njega. Sve se odigralo toliko brzo, da nitko nije stigao reagirati. Stajali su zaprepašteni razvojem događaja, gledajući zadihanu ženu izbezumljenog izraza lica, koja je držala na nišanu svog supruga.
«Djecoubojico!»poviče ona, i bez imalo razmišljanja povuče okidač. Roko je nekoliko sekundi stajao sa izrazom zaprepaštenja na licu, a zatim se sruši na pod. Glava mu padne u rupu. Začuju hropac. Cecilija klekne do njega.
«Pogledaj, gade, pogledaj, tu leži tvoja krv, dio tebe i mene! Zašto si ga napravio? Da ga pogubiš na rođenju? Monstrume jedan! Čudovište! Jadno moje dijete! Leži u ovoj truleži, u ovoj hladnoći!» Cecilija je zapomagala neprestano dozivajući svoje djetešce. Kristijan se sagne do Roka. Pokušavao je napipati puls, no uzalud. Radijski voditelj bio je mrtav. Nježno primi Ceciliju za ramena.
«Nije sve gotovo. Ja ću pomoći ovoj dječici da iz mraka izađu u svjetlost. Na njih čeka kraljevstvo nebesko.» Reče mirnim, uvjerljivim glasom. Ona je neutješno plakala. Daniel pogleda prema vratima i shvati da u cijelom metežu nitko nije obraćao pažnju na Duška.
«Duško je pobjegao! I odveo Tinu! Moram za njima!» poviče. Ela krene za Danielom.
«Samo idite, ja ovdje imam posla. Sad mi je sve jasno.» Mirno će svećenik. Cecilija je drhturila pored njega.
« A moram se i za tebe pobrinuti» reče blago otirući joj suze s lica.
nastavlja se...
Post je objavljen 02.10.2006. u 12:41 sati.