Kristijan se zavlačio u najmračnije kutove crkve tražeći dnevnik svog davnog prethodnika. Grebao je po zidovima nadajući se kakvoj pukotini, zaporci, putu u tajno skrovište. «Možda je upravo ovdje zakopavao dječicu» grozničavo pomisli. Što je više razmišljao, to je bio sigurniji da su leševi negdje u crkvi.
«Za miloga Boga, što to radiš?!»
Na vratima je stajala Mara sumnjičavo promatrajući svećenika.
«Maro, koliko dugo radiš za crkvenjake?» upita Kristijan.
«Ne znam, valjda cijeli život. I mama je pomagala crkvi.»
«A baka?»
Mara se namršti.
«Valjda, ne znam. Zašto?»
«Je si li ikada primijetila nešto neobično? Recimo, kad si čistila crkvu, da li si negdje primijetila kakav prolaz, nešto skriveno, ili nešto čudno što ti je zapelo za oči?»
«Šta to pričaš?! Ovo je hram Božji, ako ima nešto čudno, to je zato što Bog tako hoće.»
Odrješito će žena vidno uznemirena. Kristijan se ugrize za jezik. Trebao je biti taktičniji.
«Imaš pravo. Nego, Maro, htio bi razgovarati s mještanima. Kako da ih okupim?»
Ona ga pogleda kao da je sišao s uma.
«Morate samo dugo zvonit. Ljudi će znat šta to znači.»
Htjede krenuti, no Kristijan je zaustavi.
«Ti znaš što se noćas sprema?»
Mara oprezno kimne glavom.
«To nije tvoja briga. Bolje da se ne miješaš.»
«Moram, Maro, jer ste vi moji župljani i idete ravno u smrt. Koliko treba da se svi okupe?»
«Ne znam, zadnji put su zvona zvonila kada je izbio požar na masliniku. Čekaj, pa ćeš vidjet. Samo se bolje požuri, jer kad se smrači, više nikog nećeš zateć.»
«Hvala ti. Vidimo se kasnije?»
Ona potvrdi. Kristijan ostane sam. Neko je vrijeme klečao ispred oltara, zatim se popne na zvonik. Zvonio je dugo pozivajući ljude. U glavi je razradio cijeli plan. Vrijeme je prolazilo, Kristijan se ushodao pred ulazom sve više uvjeren da se nitko neće pojaviti. Nestrpljivo je pogledavao na sat, dok mu je u duši rasla malodušnost. Sve je bilo uzalud. Sav njegov trud, čvrsta vjera, želja da ispravi davno učinjenu nepravdu. Na kraju je ostao sam. Beskoristan.
«Što je hitno, velečasni?» začuje nečiji glas. On poskoči od iznenađenja. Ispusti uzdah olakšanja. Kroz nadsvođeni crkveni ulaz pristizali su mještani. Uz žamor, crkva se polako popunjavala. Ljudi su mrmorili između sebe. Kristijan je promatrao njihova lica. Većinu je poznavao. Neke je vjenčao, nečije bližnje pokopao, s nekima bi «bacio na karte» u dugim zimskim danima, a sve je ispovjedio, barem jednom. Crkva se ispunila do posljednjeg mjesta. Svećenik podigne ruke. Žamor utihne. Sve oči bile su uprte u njega.
«Moram vam ispričati jednu staru priču kako bi shvatili zašto sam vas pozvao.» započne Kristijan pa nastavi:
«Nekada davno, puno prije nego smo se mi rodili, na ovom otoku, u ovoj crkvi, službovao je svećenik imenom Don Mateo.»
Na spomen bivšeg svećenika ljudi se uznemire. Kristijan ih utiša i nastavi priču koju je čuo od starice. Žamor i neodobravanje bivali su sve glasniji. Kristijan se nije dao smesti. Sve glasnije pričao je o nevinoj djeci ubijenoj nizašto.
«Pronašli smo crvenu knjigu!»
Nasta muk. On porumeni od uzbuđenja. Osjećao je ogromnu odgovornost. Pred Bogom i pred ovim ljudima koji su naivno išli u smrt.
«Poznato mi je što se sprema. Uz pomoć prijatelja (žamor) uspio sam pročitati sve što piše. A ne piše vam se dobro. Ljudi moji, zajedno smo, koliko? Dvije, tri godine? Ja vama propovijedam o Bogu, vi se molite Njemu i ispovijedate svoje grijehe. A zašto? Da život završite kao nevjernici? Kako se možete pouzdati u Božju pomoć, a istovremeno vjerovati u bogove iz knjige? Zar ste zaboravili? JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ I NEMAJ DRUGIH BOGOVA UZ MENE!»
Ljudi su nezadovoljno mrmljali.
«Ona knjiga je laž. Priča, bajka, izmišljotina čovjeka! Ne vjerujete valjda u priče o bogovima i žrtvovanjima!? Zar mislite da možete ubiti nevine ljude i otići u nebo?! Što vam vaši vođe nude? Život bez života? Razmislite malo. Zar uistinu želite biti ni živi, ni mrtvi, ni na nebu ni na zemlji? Gdje je to mjesto kamo ste krenuli? Znade li itko?»
Mnoštvo obori pogled.
«Tko vam obećava život vječni? Da, Bog dragi! A vaše vradžbine sigurno ne vode k Njemu. Ljudi, otvorite oči! Cijela knjiga, sve je to plod nečije mašte! Put do uništenja! Kaže, nikada sretni! Zar takvu budućnost želite za sebe?! Oprostite, gospodo, ali meni to liči na pakao. Ja ne želim takvu budućnost za vas. Došao sam na otok kako bi vam približio kraljevstvo nebesko i ništa me neće spriječiti u tome. Svi smo griješili. Vi, Don Mateo koji je posijao sjeme zla na ovom otoku, ja griješim, nema bezgrešnih u ljudskome tijelu.»
Činilo se da je Kristijan pridobio njihovu pažnju. U crkvi je vladao muk.
«A što da radimo?» oglasi se muški glas. Svećenik odahne.
«Ništa. Ostanimo ovdje, u crkvi, zajedno. Molit ćemo cijelu noć jedni za druge, ostalo prepustimo dragome Bogu. A sutra neka bude fešta! Proslavimo Bartolomejevo kao nikada do sada!»
Ljudi su se pogledavali odobravajući svaku Kristijanovu riječ.
«Polako, pastiru! Zašto lažeš svoje stado? Reci im, koje je mjesto tvoj Gospodar namijenio ovim ljudima? Sam kažeš, prolila se nevina krv. Svi oni znali su za to i sudjelovali na svoj način. Ako ne drugačije, šutnjom. Dakle, gdje će završiti stado tvoje? U raju? Ha, ha, ha. Čak ti se onaj gore smije. Reci im, reci cijelu istinu.»
Sve glave okrenu se prema začelju crkve. Mnoštvo se polako razmakne, a Kristijan ugleda Lornu, ljepšu nego ikada, kako stoji na vratima u izazovnoj crnoj haljini. Masa se uskomeša.
«Lorna. Odavno si dušu predala vragu. Pogledajte, ljudi, tko joj je povratio mladost? I po koju cijenu? Ne bi me iznenadilo da vas je sve prodala za malo izvanjske ljepote. Istina, bilo je grijeha i krvi, no Bog je jasan: iskreno se pokajte i grijesi će vam biti oprošteni. Još nije kasno. Oprostite jedni drugima, oprostite sebi, zamolimo Boga za oprost i dao Svevišnji da se nikada više ne ponovi!»
Lorna zaplješće.
«Kako dirljivo! Samo, ovi se ljudi ne kaju. Boje se za svoje guzice, to, da, ali pokajanje… Ne poznaješ nas dobro kao što misliš. Svi znamo da će nas male krijesnice povesti u vječnost. Ne tvoju, svečeniće, već jednu bolju, stvarniju. Bit ćemo nedodirljivi i Bogu i vragu! Bit ćemo gospodari svemira, to te muči?»
Neki ljudi glasno su povlađivali Lorni.
«Odlazi od mene sotono!» Vikne svećenik. Lorna se nasmije.
«Ne pali, žao mi je.»
Kristijan opazi kolebanje među pukom. Morao je nešto poduzeti prije nego ih izgubi. Molio se Gospodinu za duhovnu snagu, za mudrost i providnost, jer sam nije mogao izaći na kraj sa čistim zlom. Svetom vodom poškropi prisutne usrdno moleći za njih. Ruku podignutih u zrak molio je za spas njihovih duša.
«Kris» začuje u glavi. Uplašeno otvori oči.
«Tu sam, Kris» začuje ponovo.
Gotovo se sruši od iznenađenja kada na Lorninom mjestu ugleda djevojku koja ga je navela na grijeh, razlog zbog kojeg je prispio na otok. Stajala je u svoj svojoj ljepoti na vratima crkve, zavodljivo se osmjehujući.
«Došla sam po tebe. Dosta si trunuo u ovoj rupi. Pođi s nama, Kristijane. Pridruži nam se. Tamo nema dobrog niti lošeg. Tamo smo slobodni od predrasuda, osuda, odobravanja; svega što je uništilo čovječanstvo. Zar ne misliš da bi sretnije živjeli da nema onog strogog pogleda koji nas neprestano procjenjuje? Zamisli, Kris, ti i ja, intelektualni razgovori, šetnje gdje god poželimo, dodiri koje nitko više neće vrednovati kao dobre ili loše…»
«Ines» dahne on. Ponovo, nakon toliko vremena, osjeti okus njenih usana na svojima, do nosnica mu dopre miris njenog tijela. Ona krene prema njemu sitnim, zavodljivim korakom, njišući bokovima. Ljudi su zbunjeno promatrali obrat situacije. Njezin umiljat glasić kao da je dopirao jedino do svećenika. On je stajao paraliziran novonastalom situacijom.
«Dođi, Kris, ovaj put ostat ću s tobom. Zauvijek. Ne mogu ti reći koliko sam patila kada si otišao. Ljudi su bili užasni prema meni. Uspomena na tebe i naš jedini poljubac dala mi je snagu. Sjećaš se našeg poljupca? Hajde, daj mi ruku, ovaj put bit će drugačije.»
«Velečasni! Što ćemo mi?» prene ga glas iz gomile. Kristijan zatrese glavom, protrlja oči tražeći pogledom djevojku, no nje više nije bilo. Samo je Lorna mirno stajala na mjestu na kojem je bila, pobjednički se osmjehujući. Kristijan se prestraši. Ova žena imala je ogromnu snagu. Morat će upotrijebiti svu vjeru, svo teološko znanje, ukoliko želi spasiti sebe i narod. U dnu srca osjeti trunku žaljenja što je Ines iščezla. Kao da mu čita misli, Lorna progovori:
«Ako nam se pridružiš, i ona će biti s tobom. To je najmanje što mogu učiniti. Dođi Kristijane i povedi nas.»
Umjesto odgovora, Kristijan stade mrmljati molitve. Sklopljenih očiju usrdno je molio Gospodina za ovaj narod, za njihovo spasenje, za snagu duha koja mu je bila prijeko potrebna. Što je usrdnije molio, to je manje bio svjestan gomile. Njegov um odlutao je u posebno stanje, u ono što ljudi nazivaju trans. Ljudi pognu glave u strahopoštovanju. Lorna osjeti promjene na sebi. Primi se za lice. Osjećala je pod prstima kako zategnuta koža gubi čvrstinu.
«Vidim da si ojačao, no još si slab. Želim vam svima reći ono što svećenik uporno taji od vas! Svi imamo previše grijeha da bi došli tamo gdje vam on obećava! Ono što nas čeka na kraju našeg puta je stvarno! Vječnost i sloboda da budemo gdje hoćemo, da uživamo kako nam je drago, da se sve smrti s naših ruku jednom zauvijek obrišu! Žene, ponovo ćete biti sa svojom djecom! Kako znam? Zato što mene moje dijete čeka!»
Neki ljudi glasno su odobravali, dok su se drugi u nevjerici zbili oko svećenika. Lorna osjeti kako joj slabi moć. Izađe u dvorište pozivajući ljude da joj se pridruže u pohodu koji će im donijeti vječitu slavu. Kristijan nije prestajao moliti. Otočani se podijeliše. Jedni pobjegoše za Lornom, šačica ostane uz njega. Na posljetku, on ih pogleda i reče:
«Sada smo sigurni. Sile zla više ne mogu stupiti na ovo tlo.»
Žene i muškarci postavljali su razna pitanja i on je nastojao odgovoriti na što više njih. Ohrabrivao ih je u odluci da ostanu vjerni Gospodinu. Tada začuje glas u svojoj glavi:
«Kristijane, vrijeme je. Moraš hitno na svjetionik. I ponesi svetu vodu, trebat će ti.»
Dobro je znao kome pripada taj glas.
Ljudi okupljeni oko svećenika tiho su razgovarali, prestrašeni slijedom događaja. On je klečao ispred oltara moleći za sve njih.
«Požuri, nemamo vremena» začuje ponovo u glavi. Kristijan se uspravi.
«Slušajte, moram otići na trenutak. Za dobro svih nas. Lenka, ti povedi molitvu. Ne bojte se, brzo ću se vratiti.»
Krene prema sakristiji, kada ga zaustavi odrješit ženski glas.
«Stani!»
On se okrene.
«Ne možeš nas sad ostavit! Prvo nas uvjeriš da te slušamo, da ne idemo za Lornom ili vragom ili šta ti ja znam, a sad nas samo tako ostavljaš same! Prvo kažeš da moramo ostati s tobom, sad tvrdiš da hitno moraš otići! Kako da ti vjerujemo? I što ako se Lorna vrati kad vidi da te nema?»
Drugi su glasno odobravali. Kristijan se zagleda u prestrašena lica svojih vjernika. Osjeti njihovo nepovjerenje.
«Oprostite mi, ali ovo moram obaviti. Vjerujte, ovdje ste sigurni, zato ne izlazite iz crkve. Ja ću se vratiti čim završim. I molim vas, nikada, baš nikada ne sumnjajte u Gospodina. On vas je doveo ovamo, On će vas čuvati, bio ja prisutan ili ne.»
Ljudi su uznemireno mrmljali između sebe. Svećenik ih poškropi svetom vodom, zatim krene put svjetionika.
Na Vučjoj Glavi vladala je sumorna atmosfera. Tina je pokušavala izvući iz Ele kamo je odvela dječaka, Daniel je nastojao skrenuti pažnju na ono što predstoji, a Ela je mirno sjedila za stolom uvjeravajući ih da se ne opterećuju nevažnim stvarima.
«Sve će doći na svoje, vidjet ćete. Jedino vam to mogu reći.»
Od pogleda na Tinino izmučeno lice, Danielu se srce stezalo. Bojažljivo predloži da se njih dvije odvezu na sigurno, prije nego ludnica počne. Obadvije se žestoko pobune. Barem su se u nečemu slagale. On nervozno ustane od stola.
«Ako smo već tu, ne možemo samo sjediti i čekati. Treba nešto poduzeti.»
«Tina» zovne. Nije se pomakla. Daniel se sagne do nje.
«Hej, ljepotice, probudi se» reče i blago je prodrma. Ona podigne oči crvene od suza. Daniel nije znao što bi rekao. Svaka utjeha zvučala bi šuplje.
«Dođi, Tina, idemo obaviti svoj dio zadatka. Nemamo puno vremena.»
Ona nevoljko ustane. Uputi dug pogled prema Eli. Žena tužno slegne ramenima. Tina istrči van. Danile je sustigne na puteljku. Nježno je obgrli oko ramena. Popnu se na uzvisini. Elinog brodića više nije bilo. Poslala je Marka na Mulo. Daniel se pitao zašto je ona ostala. Bio je siguran da će se upravo ovdje dogoditi nešto važno. Nešto jako važno. Tina se rasplače.
«Daniele, vrati mi Marina, molim te.» On je čvrsto zagrli.
«Znaš da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Ali moramo prvo naći onu djecu. Jesi li uz mene?»
Ona nesigurno kimne glavom. Bila je na samom rubu.
«Znaš, razmišljao sam, možda bi se trebao vratit na mjesto zločina, u onu šumu, tamo je sve počelo.»
Djevojka ga iznenađeno pogleda.
«Zar nakon svega što ti se desilo? Ne znam, ako baš hoćeš…»
«Ti se možeš vratiti u kuću. Eli.» Zaštitnički će Daniel. Ona prkosno odmahne glavom.
«Sam ne ideš. Ako ti se nešto desi, bolje da budemo zajedno.»
On je zahvalno pogleda. Držeći se za ruke, krenu u šumu.
nastavlja se...
Post je objavljen 16.09.2006. u 01:07 sati.