Na brodu je vladao metež. Max se naginjao preko palube dozivajući Tinu.
«Dođi Tina! Čekam te, mala!» Čula je kako doziva.
«Ne, siđi ti na obalu! Tamo je prevelika gužva!»
On odmahne glavom.
«Ne razumiješ! Ovdje JEDINO možemo razgovarati! Imam svoju kabinu! Hajde, popni se!»
«Što čekaš, glupačo? Vidiš da te zove!» Obrecne se Lorna. Tina nesigurno krene prema brodu. Cijela joj se situacija nije ni malo sviđala, ali morala je raščistiti svoj odnos s Maxom, jednom zauvijek. Ela je privuče k sebi.
«Nešto ovdje smrdi. Ne idi gore. Postoji legenda…»
«Samo malo, Max! Odmah se vraćam!» Vikne Tina. Njegovo se lice iskrivi od bijesa.
«Sjetila sam se stare, mornarske priče. Navodno, postoji brod mrtvih. Zovu ga i brod izgubljenih duša. Plovi olujnim noćima loveći žrtve, sve dok ne popuni mjesta. Mornari koji su se sreli s tim brodom, bili su nasmrt preplašeni. Opisivali su ga baš ovako. Crne boje, šareno osvijetljen, glazba. Tvrdili su da onoga trena kada takneš brod, postaješ njihov. Kažu da su znali izgubiti cijelu posadu. Navodno, nitko ne preživi dodir smrti, tako su oni to zvali. Ako sam u pravu, izgubljena duša te zove da joj se pridružiš.»
Tina nikada nije čula nešto slično. Uplašeno se obazre prema brodu. Kapetan je spuštao stepenice u more. Max ispruži ruke prema njoj.
«Penji se, što čekaš?»
Ona se namršti.
«Prvo dođi po mene!» Vikne. Lice mu se smrači.
«Ne budi kuja! Dolazi već jednom! O, Tina! Zaboravio sam ti reći, našao sam Marina! On je odmah došao svome tati!»
Djevojka se lecne. Maxovo lice ozari pobjednički osmijeh.
«Dođi, ponovo ćemo biti obitelj! Možda te ovaj put i oženim!» Doda blažim tonom.
«Želim vidjeti Marina! Čuješ li me? Marina!»
«Tina, Max laže! Mali je na sigurnom!» vikala je Ela.
«Da, na sigurnom je, kod svog tatice!»
«Lažeš! Dokaži!» Poviče Tina na rubu suza.
Max nestane u gužvi. Djevojka je mislila da će joj srce iskočiti iz grudi. Netko je grubo odgurne u stranu. Bila je to Lorna. Ispruženih ruku brzala je prema brodu.
«Milo! Milo! Znala sam da ćeš doći!»
Na palubi je stajao mladić nevjerojatno sličan Maxu.
«Bila sam u pravu. Ovo JE brod izgubljenih duša! Milo, Lornin brat, dugo je mrtav. Bježi, Tina, bježi odavde!»
«Mamiceee!» prolomi se vrisak.
«Marine! Moj Bože, Ela, našao je Marina! Marine!»
Dječak se propinjao na prstiće da bi je bolje vidio.
«Mamice, dođi mi! Zima mi je! Trebaš mi!»
Djevojka potrči prema brodu. Nije osjećala hladnoću niti strah. Žurno je napredovala prema stepenicama, slušajući najslađi glasić na svijetu kako je doziva. Nije bilo važno je li dječak živ ili mrtav, trebao ju je, samo to je znala. Morski valovi nosili su je naprijed. Pokuša dohvatiti ručku brodskih stepenica kada je nečija ruka snažno povuče natrag. Djevojka izgubi ravnotežu i padne u more. Brzo se osovi na noge. Bijesno odgurne muškarca od sebe.
«Što ti ovdje radiš!? Makni se, moje dijete me treba!»
«To nije tvoje dijete! Sve ovo je laž! Oni će se pretvoriti u bilo što samo da te dovuku na brod! Zar ne razumiješ? To nisu ljudi, to su samo duše koje mogu mijenjati oblik po želji!» Muškarac je zgrabi oko struka. Tina se koprcala.
«Pusti me, ili ću te izgristi! Čuješ li me, pusti me! Moj sin me treba!»
On je iznese na pijesak, no nije je ispuštao iz zagrljaja.
«Gledaj, samo gledaj» reče mirno.
«Koji vrag ti radiš!?» poviče Lorna.
«Pusti ovu ženu da ide svojoj obitelji! Obavi ono što sam ti rekla!?»
«Obavljeno, gospođo. Sad smo kvit. Došao sam po nagradu.»
«Oh, ova jadnica!? To je tvoja nagrada!? Žalim, ali nju sam obećala vratiti tamo gdje pripada. Čuvaj se Duško, ako mi ovo upropastiš, pakao će biti nula u odnosu na ono što ću ti napraviti.»
«Gle, neki te čovjek treba» mirno odvrati Duško. Lorna se okrene. Milo je pružao ruke prema njoj, lica ozarena od radosti. Marin je plakao držeći se za ogradu i dozivajući svoju mamicu. Tinino srce pucalo je od boli. Ma koliko se otimala, Duško nije popuštao. Držao ju je s lakoćom, kao da je lutka. Oglušio se o njena preklinjanja, molbe, obećanja. Djevojka se meškoljila dok nije zauzela najbolji položaj. Tada ga svom snagom opali među noge. Duško je istog trena ispusti iz ruku previjajući se od bolova. Tina potrči u more.
«Požuri se mamice!» dopiralo joj je do ušiju.
«Tu sam, tu sam, još malo i bit ćemo zajedno! Ne boj se, Milo, ja ću te spasiti! Bit ćemo zauvijek zajedno! I Max će biti s nama! Milo, Milo moj!» čula je Lornu koja je stajala tik uz brod pružajući ruke prema gore. Muškarac je glasno jecao. Još dva-tri koraka i bit će sa sinom. Osjeti kako je netko gura u stranu. Ponovo izgubi ravnotežu i padne u more.
«Plati za sve što si počinila!» začuje Elin povik.
«Pazi!» istovremeno upozori Milo.
Ela snažno gurne Lornu prema brodu. Žena izgubi ravnotežu, zanjiše se naprijed - nazad, a zatim instinktivno ispruži ruke i primi se za brodske stepenice. Ljudi oko njih kao da su čekali samo na to, potrče dozivajući svoje voljene, dok su ih oni odozgo ohrabrivali. Činilo se da nitko ne primjećuje Lornu koja je vrištala lica iskrivljenog od boli. Tina i Ela su zaprepašteno gledale kako njeno njegovano tijelo pada u vodu, kako se more pjeni, vrije oko nje, pretvarajući ženu u sivu masa, nalik na oblak. Lorna odlebdi na brod. Milo pobjednički krikne, a zatim se i njegovo «tijelo» počne raspadati. Ubrzo se raspline i nestane bez traga. Tina se primi za usta. S užasom u očima okrene se Eli.
«Mislim da si mi život spasila. Hvala ti, Ela.»
Žena slegne ramenima.
«Eto, Lorna, ispunila sam ti želju. Uživaj sa svojim bracom!» Vikne prema brodu. Tinine oči bile su prikovane uz Marina. Uplašeno se pitala je li njezin sin među živima ili mrtvima?
«Mama, mamice!» Vrištao je na sav glas. Djevojka se rasplače rastrgana između čežnje za sinom i spoznaje da je sve ovo privid.
«Ne mogu, oprosti, Marine, ali ne mogu!» Zdvojno poviče. Ela joj čvrsto stegne ruku.
«Dolazi ovamo, kujo jedna!» izađe iz dječakovih usta, zatim i on počne mijenjati oblik.
«Marine!» Vrisne Tina. Ela je zagrli.
«Bila je to samo iluzija, samo priviđenje.» Pokušavala je utješiti djevojku. Ljudi oko njih u općem su kaosu grabili prema brodu, natječući se koji će prije otići u smrt. Svi su oni vriskom završili život, prelazeći na brod izgubljenih duša, da vječito plove nemirnim morima. Tina opazi Duška.
«Hvala što si me spasio. Da me nisi izvukao, završila bi kao Lorna.»
On se samo naceri.
«Kasnije ćeš mi zahvaljivati, sad imamo posla.»
Djevojku obuzmu crne slutnje. Duško je izvuče na suho.
«Idemo».
Ela ih je pokušavala sustići, no mladić je bio brži. Zaustavio se tek na uzvisini. Mahne glavom prema brodu. Na licu mu je titrao osmjeh pun prezira.
«Gledaj ih, gledaj budale. Meni su se rugali. A gle ih sada. Idioti! Idioti!»
Tina se nakostriješi. Duško ju je plašio. Luđački pogled u njegovim očima nije slutio na dobro.
Kada se posljednji putnik «ukrcao», oglasi se zvuk sirene i brod krene po nemirnom moru, ploveći sve brže, a zatim se izgubi u tami. Istog trena kiša prestane padati, vjetar rastjera oblake i na nebu se pojave prve zvijezde.
«Spusti me, Duško, prošlo je.»
On se nasmije.
«O, ne, tek počinje.»
Nosio ju je prema svjetioniku. Na pola puta se osvrne, promatrajući barke razasute po moru. Čekali su na znak. On zadovoljno promrmlja:
«Srećom, više ih je pametnih nego budala.»
Tina je znala da govori o onima na moru.
«Kuda me vodiš?» upita zabrinuto. On kao da je nije čuo. Podigne glavu prema nebu.
«Pogledaj gore.»
Djevojka tiho krikne. Crna «rupa» koju je promatrala s Danielom, sada se vidjela prostim okom.
«Duško, ide ravno na nas!» poviče. On se nasmije.
«Naravno, samo što ne ide NA nas, već PO nas. Vidiš, tamo te vodim.»
Ona se stane divlje opirati. Nije znala je li je gore završiti na onom brodu, ili biti usisan u prijeteću crnu rupu. Borila se za vlastiti život. Tražila je pogledom Elu, ali ona kao da je u zemlju propala. Uzalud je Tina zvala, od Ele ni traga.
«A što i da dođe? Misliš da te može osloboditi od mene? Miruj, neću te povrijediti. Vodim te sa sobom, kad bi znala kamo, shvatila bi kakvu ti čast ukazujem.» Pomirljivo će Duško.
«Bila bi još sretnija da tu čast ukažeš nekome drugom. Uostalom, znaš dobro da će me Daniel potražiti. A s njim nema zezancije.»
On se razdragano smijao.
«Tvoj dragi više nikome nije opasan, ja sam ga sredio. Shvaćaš? Imaš samo mene. Uskoro ćeš se i sama uvjeriti.»
Njeno srce stegne se od straha. Preplavi je osjećaj krivnje što nije poslušala instinkt i potražila Daniela prije nego je pristao onaj prokleti brod.
«Što si mu učinio?» Upita bez daha.
«Ništa, samo sam mu pokazao tko je gazda. Šteta što je prekasno shvatio» razmetao se Duško. Ona pokrije rukama uši. Nije željela čuti više ni riječ. Morala je pronaći Daniela, živog ili mrtvog. Ne, nije mrtav. Ne može biti mrtav! Očajnički je ponavljala u sebi.
nastavlja se...
Post je objavljen 27.09.2006. u 18:25 sati.