30
utorak
svibanj
2006
MOJA BIVŠA PROFESORICA
Danas sam za potrebe moje Daše tražila jednu frazu na engleskom jeziku. I tako, kasnije, kad sam apsolvirala problem, sjetila sam se svojih bivših nastavnika i profesora iz engleskog jezika.
Engleski jezik bio mi je jedan od najomiljenijih predmeta i jedva sam dočekala peti razred da ga konačno počnem učiti (nekad u moje vrijeme nije bilo mogućnosti učenja jezika na tečajevima, mimo škole, bar ne u najranijoj dobi)
Moja prva nastavnica bila je školska kolegica moje tetke ( koja je također nastavnica engleskog). Otišla je u prvom polugodištu na bolovanje,
pa je stigla, mlada nastavnica puna entuzijazma ( na moju sreću ). Ona danas još predaje u školi moje kćeri. Ona me naučila osnovama. Imam dobar sluh za jezike, (talijanski dosta razumijem, ali ga ne govorim, osim osnovnih fraza ). Onda u srednjoj dobila sam profesora, koji je govorio tri jezika, ali je bio nikakav. Kod njega sam imala trojku (?!).
Onda je došla jedna super profačica koja je bila stroga i rešetala nas je. No meni je bilo super. I tako još dvije do mature.
A onda dolazi upis na faks, gdje sam upoznala profesoricu, koja je ostavila na mene najdublji dojam.
Inače je završila engleski na Oxfordu. Nikad nisam vidjela jednostavniju osobu. Bila je puna duha i humora. Govorila je pravi "purgerski" hrvatski, ali kao autohtona zagrepčanka, a ne kao oni koji nakon par mjeseci u Zagrebu pokušavaju govoriti ( što je daleko od originala ).
I tako moja profesorica, da olakša i sebi i nama, podijelila nas u dvije grupe, jednu koja zna jedva osnove i druga naprednija. Ta predavanja su bila nešto najbolje na mom faksu. I danas mi je žao što nisam upisala filozofski - jezike, jer faks ionako nikad nisam završila ( nije me zanimao ).
Obadvije godine sam položila s odličnim, ( bile su to rijetke petice u indeksu ).
Moja profesorica, kao da ju sad gledam..
Bila je srednje visine, vitka i elegantna, čak fizički jako zgodna. Crvene kose i malo čudnih usta, kao da joj zubi nisu baš štimali. Njen stil odijevanja bio je klasičan, voljela je tvid sakoe, traperice, elegantne montgomery balonere, kožne cipele, rukavice, šaleve i diskretan nakit...
Ta žena je ostavila toliko dojam na mene da je nikad nisam zaboravila. Ali donekle sam zaboravila njen savjet, koji mi je dala na posljednjem ispitu - da nikad ne zapustim engleski. Dobro, nisam ga nikada skroz zapustila ( bogu hvala na kablovskoj - Discoveryjima, Animal planetu, CNN-u, BBC-u i naravno Internetu). Ali moju profesoricu nisam nikad kasnije vidjela.
Jednom, sam pročitala u jednom ženskom časopisu da je osnovala - Zonta klub u Hrvatskoj, u Zagrebu (klub koji se bavi humanitarnim radom i članice su naše poznate glumice, pjevačice, slikarice i javne osobe). I još jednom, da je imala tešku prometnu nesreću u kojoj je jedva preživjela.
Od tada - ništa. Bilo bi mi drago da čujem gdje je i nešto o njoj.
Zove se Dubravka Majić - Trzun i osim što je predavala na faksu, radila je u školi stranih jezika u Varšavskoj. Pa ako netko nešto zna, molim da mi se javi.
komentiraj (4) * ispiši * #
28
nedjelja
svibanj
2006
REKLAME...
Prošlo je osam dana otkako nisam napisala niti jedan post. Stvarno sam lijenčina (ili bolje reći - nisam imala ništa smisleno za napisati, a ja ne volim kenjati bez veze, samo da nešto napišem). Danas poslijepodne, prilegnem (nisam znala što bi pametnije radila, jer je vani bila sparina), i okrenem program, na kojem je upravo počeo film "Namještaljka", s Jeffom Goldblumom (u njegovom najboljem izdanju - duga kosa, krupne crne oči...mmm) i Kristin Scott Thomas, jednom od onih inteligentnih glumica, koje nisu ljepotice, ali imaju finoću i produhovljenost, uz - naravno glumački talenat. Film - polukomedija o falsifikatoru-slikaru koji uz svoju djevojku - švercericu umjetničkih kopija, cijeli film upada u zgode i nezgode i isprobava njezinu iskrenost. Film nije ništa posebno, gledljiv za sparno nedjeljno poslijepodne. Ali ono što me uvijek smeta dok gledam film (osim na DVD-u ili videu), je stalno ubacivanje reklama. I još da se ubace nakon što određena scena završi, oni upadnu u pol scene. I onda dok se izredaju reklame za sve i svašta, zaboraviš o čemu se u filmu radi.
E pa nisam htjela pisati o filmu, nego baš o tim - reklamama, kojima nas obasipaju, teroriziraju, mame, vabe ili kako vam drago. Znam da se komercijalni programi financiraju iz reklama, ali što je previše...
A reklama, brate mili, ima svakojakih. Volim reklame s životinjama, one su mi nekako najprirodnije. Ona reklama za Palomu, s onom mačkicom koja napravi kolut naprijed, preko role papira, pa za Zewu, ona mica-maca koja kraj svih mekanih stvari u kući spava - na hrpi toalet papira. Pa za pseću i mačju hranu ("mene hrane samo s hranom za ljude, a njega pravom psećom hranom")...
Pa onaj "slonić" koji izlazi iz malog autića, pa klinac na WC školjci, koji poslije - sipa parfem u školjku.
Sad me oduševila ona reklama za Peugeot s one dvije bubamare - koje divlje vode ljubav na kokpitu, (kao Glenn Close i Michael Douglas u "Fatalnoj privlačnosti"), poslije zarošena stakla... Luda reklama, stvarno sam oduševljena.
No ima i onih koje me iritiraju i psujem svaki put kad ih vidim. To su, prvenstveno reklame za higijenske uloške. Nisam konzerva, ali mislim da su tamponi i ulošci - intimna stvar i da se njihova moć upijanja ne mora povlačiti po TV-u.
A ona koja me posebno iritira je ona za "Vitaseng" - Belupo. Svaka čast Vitasengu, ali onom tko je birao onog starkelju, treba pod hitno - nogom vrit, da se mene pita (no ne pita me se).
Onaj smežurani primitivac, koji se hvali svojom seksualnom potencijom stvarno nije dobra reklama. Mislim da bi mu Glumičić trebao podhitno srediti jedan face-lifting, makar - pro bono, pa ako dokaže rezultat, onda je stvarno majstor svog zanata. (no osobno mislim da frajeru ni jedan plastičar ne bi mogao pomoći).
Stvarno ne znam kome je ta tvorevina od reklame namjenjena. Ako je starijim (zlatnim godinama), mislim da većina bolje izgleda od onog "izgužvanog", a ako je mlađima, bojim se da nitko neće kupovati Vitaseng, iz straha da ne bude izgledao - tako vitalno.
Da se je mene pitalo (a nije), ja bi stavila prosijedog, šarmantnog gospodina, koji silazi s oldtimer Harleya (morao bi biti žilav i "šlang"), s boricama na licu (poput Seana Conneryja).
E sad sam se sjetila. Provala mi je reklama s Davorom Gobcem i striptizom oko štange, u leopard boksericama i starkama, s leptir mašnom. Svaka čast - pun pogodak. Sprdačina koju samo Gobac može sebi dopustiti. E ta me reklama neće natjerati na psovanje, taman da je ubace u najnapetiji ili najemotivniji trenutak filma, kad sam na rubu suza, s onom knedlom u grlu...Gobcu sve mogu oprostiti...
Dosta za večeras, neću prosuti sve bisere pred vas odjednom. Kiss...
komentiraj (5) * ispiši * #
19
petak
svibanj
2006
OSMIJEH
Postoje važne i menje važne stvari u našim životima i životima ljudi oko nas. Nekome je to - zdravlje, nekome - ljubav, nekome - novac i gomilanje materijalnih vrijednosti. Postoji jedna stvar u životu na koju rijetko mislimo i pridajemo joj važnost. To je osmijeh i njegovo darivanje, a tu sposobnost u biti ima malo ljudi. Mnogi se spremno smiješe, čak široko osmjehuju iz koristi, neki - profesionalno, no ja sam razmišljajući, zaključila da se rijetki smiju - iskreno i prirodno. I uopće, ponekad se pitam gdje je nestalo ono vrijeme kad smo se svi više i iskrenije smijali, dok su nam suze tekle iz očiju, i dok su nam se vilice kočile.
Što je tome uzrok, ne znam točno, ali mislim da ima veze s današnjim tempom života i promjenom mjerila vrijednosti. A toliko je lijepo vidjeti lijep osmijeh, koji se ne "obavlja" samo - usnama, nego viri i nadire iz svake pore na licu, iz očiju koje veselo svjetlucaju, iz sitnih borica na licu...
A smijeh, dokazano produžuje život i stvar je koja je, jedna od rijetkih potpuno -"free of charge" (besplatna, gratis, oslobođena poreza). I zašto je to ljudima toliko teško pokloniti tu rijetko, besplatnu "sitnicu". Puno je lakše pokloniti psovku, psmr, uvredu, da ne kažem i nešto još gore...
Eto večeras, začudo ničim izazvana, lamentiram filozofijom osmijeha... A u tome nema nikakve filozofije, treba se samo nasmijati - i nema toga što nećeš postići. Možda ne "do kraja", ali vrijedi se potruditi i pokušati pokloniti najbesplatniju stvar na svijetu - neštedimice i bez kalkulacije.
Zato sam sretna što se smijem - svaki dan (doduše prije mnogo više - no sad sam i starija, bože moj, ne mogu se baš svemu smijati, moram djelovati odgovorno i ozbiljno ha ha).
komentiraj (7) * ispiši * #
18
četvrtak
svibanj
2006
MIRIS ŽENE
Sinoć, legnem u krevet, orna da pogledam kakav dobar film. Nije bilo kasno, nije mi se spavalo... Pred nosom mi novi LCD, ( na starom portablu mi već oči ispadale, dok sam čitala prijevod ), ali vraga... Izem ti kablovsku... na tridesetpet programa što zemaljskih, što satelitskih - ništa za gledati. Mrzim dane kad me uhvati želja za dobrim filmom, a onda ga nema ( za razliku od dana kad se prikazuje više dobrih filmova - u isto vrijeme, a ja nemam vremena odgledati ni jedan ). I onda posegnem u svoje snimljene kazete i tamo uzmem - jedan od mojih omiljenih klasika. Nisu to ni trileri, ni horori, ni avanturistički, ni kako bi neki pomislili - borilački ( iako volim Brucea Leea, on je neprikosnoveni majstor u toj tematici ). To su drame, sa snažnim i individualističkim likovima, ljudske, tople priče, koje se mogu dogoditi u svakom kutu zemaljske kugle i za sva vremena.
I tako, ubacim u video "Miris žene", s genijalnim Alom Pacinom. On je jedan od mojih filmskih ljubimaca i iako je svaki film koji je snimio - malo remek djelo, ovaj mi je nekako - najdraži.
Gledala sam ga bezbroj puta ( kao i ostale "moje" filmiće ), ali uvijek me iznova oduševljava ta gluma i tekst ( koji već znam napamet, čak i na engleskom ). Slučajno prijateljstvo između starijeg, slijepog pukovnika, koji je bez vida ostao - pijan, žonglirajući bombama, te mladog učenika prestižnog koledža, stipendiste, koji za Dan zahvalnosti, dopunjuje svoj budžet - čuvajući tog istog pukovnika... Pacino je dokazao da je majstor svog posla - prvo izvrsno fokusiranim pogledom slijepca, pa duhovitim i sarkastičnim komentarima na sve i svakoga, britkim jezikom poštenjačine, koga su nekoliko puta "preskočili" u dodjeli generalskog čina. Staro čangrizalo odvodi mladog provincijalca u New York, gdje i sebi i njemu priušti luksuz Waldorf Astorije, Oak Rooma, vožnje limuzinom, odijela po narudžbi, vrhunske eskort dame, da bi se na kraju planirao - ubiti vlastitim pištoljem, jer smatra da mu život više nema smisla. No mladić ima problem - bio je svjedok spačke na koledžu, koju su priredili bogataški sinovi i od njega se očekuje da ih cinka, inače gubi povlašteni upis na Harvard.
U stvari - poštenjačine su i jedan i drugi, svaki na svoj način posjeduje principe kojih se drži. Vrhunske scene filma su - Pacinova rasprava u obiteljskom posjetu bratu, plesanje tanga u jednoj kavani, vožnja u kojoj je slijepac provozao svog mladog sittera Ferarrijem, natezanje Charlija i njega oko pištolja kad se konačno pokušao ubiti i na kraju - Pacinov govor u dvorani koledža pred svim studentima, kojim je "obrisao" - američki način razmišljanja i spasio jadnog Charlija od izbacivanja.
Film traje više od dva sata, ali se gleda i prati bez daha. Pun je sarkazma, duha i humora, ali i emocija koje nadiru iz svake scene. Završava - početkom pravog, dubokog prijateljstva u kojem su staro čangrizalo i zbunjeni, pošteni dječak, ustvari - spasili jedan drugoga, upoznali jedan drugoga i vezali se za cijeli život.
Eto , to je jedan od filmova - koje povremeno, ponovno pogledam kad sam - sretna, tužna ili kad - nema ništa na kablovskoj. Nekako nasmije čovjeka, dovede ga na rub suza i budi u čovjeku - optimizam u ljude i život. Nakon njega, zaspala sam kao beba...
/" target="_blank">
komentiraj (5) * ispiši * #
16
utorak
svibanj
2006
MALA TINKA
A pošto mi se Martina (Luda Marta) javila dobila sam inspiraciju. Ovaj puta ne umjetničku, nego komentatorsku. Već sam istračala par osoba na svom blogu, pa je vrijeme da spomenem i nju.
Pa eto, mala Martina je kolegica moje kćeri, starija godinu dana. Ta djevojka mi je beskrajno simpatična, otkad sam je upoznala. Ima lijep - "zdrav" osmijeh i velike crne oči. Jednostavna je i uvijek nasmijana (kao što sam već rekla). Plivaju zajedno pod "budnim" okom trenera Dražena i usudim se reći da su obje što se plivanja tiće - uporne kao mazge. Tinka je osim što je uporna i odlična učenica (ove godine završava osmi razred) i prije par dana, dobila je "zlatno pero" kao najbolja učenica svoje generacije, na školi. Izvan škole bavi se svime i svačime, hoda po takmičenjima iz svih predmeta, bavi se odbojkom i uz sve to ide već drugu godinu u glazbenu školu - solo pjevanje. Kako joj sve ide od ruku, pjevanje je samo - jedan od talenata - ali meni najdraži. Zašto? Zato, jer sam sama u njenim godinama dobro pjevala, išla u glazbenu i nije prošao dan da nisam "pustila glas. Svi su me susjedi slušali ( i nisu se žalili, baš nikad ). Snimala sam samu sebe i "miksala" dok nisam bila zadovoljna. Da sam bar imala na raspolaganju ovu današnju tehniku...No onda sam počela pušiti, sve manje pjevala - počele su druge obaveze i... Danas imam duboki alt, i raspon mi je pao na jedva - jednu oktavu, koju započinjem "iz podruma".
Zato volim Tinku slušazi kako pjeva. Na žalost, obišla je sve moguće super nova i ostale natječaje, ali se na većinu nije uspjela ugurati da je bar čuju, jer nema je tko "gurnuti" ( jadno, ali tako je to danas ). I kad god se vidimo, Tinka mi pjeva i ja je snimam, i uvijek pjeva obavezno Whitney Houston i Celine Dion. Tako da zapažam kako svaki puta pjeva sve bolje. Prošli put, pjevala mi je "Me an Bobby Mc Gee" i Mozartovu "uspavanku". Što da vam kažem. Žalosno bi bilo da takav lijep glas ostane nezapažen i "neiskorišten. No mi vjerujemo u Tinku i vjerujemo da će uspjeti, jer ona pjeva - kako samo osoba koja "živi" glazbu može pjevati. Želim da uspije u svom snu, kad ja već nisam. Fige su tu, stalno za tebe Martina!!!!!
Martina (desno) i moja Maja u Zadru
Martina (sredina), Maja i Ana
komentiraj (4) * ispiši * #
15
ponedjeljak
svibanj
2006
INSPIRACIJA
Danas me uhvatilo ono što već dugo nije, jedan od mojih talenata, koji tek povremeno zablistaju - crtanje. Crtam od malena, pod nastavom sam stalno crtuckala i svoje slike poklanjala svima redom. U našoj provinciji, nikad nije bilo prilike da se uključim u rad likovne kolonije. Ne da nisam željela, nego nikad nije bilo dovoljno zainteresiranih. I tako ja se taman ponadala - kad ono - ništa. I tako sam s vremenom odustala ( u biti nikad nisam stvarno odustala, samo sam rijetko primala papir i olovku). Onda je moja mala odrastala, pa sam sve češće kupljene blokove za crtanje nalazila išarane njenim crtežima. Pa tempere, pa pastele, B olovke...o kistovima da ne govorim.
Tako sasm pred nepunih desetak dana, naletila na knjižaru gdje sam kupila nekoliko raznih veličina blokova, mekane olovke, (pastele će mi vlasnik knjižare nabaviti i nazvati me, poziv čekam još uvijek - veli - nema zainteresiranih za suhe pastele, pa ih ne nabavlja). I tako me danas, iza ručka, nakon što sam oprala suđe, drmnula inspiracija. Željela sam nacrtati nešto nježno, graciozno, prozračno, uhvaćeno u trenutku svjetla i mog iznenadnog nadahnuća. I tako sam crtala skoro dva sata, pa dovršavala i briskala još sat vremena i - nastala je jedna - balerina, vitka i prozračna, na svjetlu koje je obasjavalo kroz veliki prozor, iza lepršave zavjese...
Zadovoljna sam crtežom, zadovoljna sama sobom (već drugi puta u tjedan dana - samo prošli put sam bila zadovoljna nečim drugim, ne sjećam se točno čime). Sutra idem izabrati okvir, već ga vidim, biti će uzak, crni ili tamnosmeđi, neupadljiv, tako da crtež dođe do punog izražaja. Baš sam sretna.
Da vidite zbog čega - stavljam crtež uz post...
komentiraj (4) * ispiši * #
14
nedjelja
svibanj
2006
DJED I DAŠA
Jučer nisam ništa napisala, a ni danas nisam baš "in the mood", ali moram. Jučer smo bili kod Djeda Nosonje, kako ga mi od milja zovemo. Slavio je 82. rođendan. Kupila sam mu vestu i zamolila ga da je ne čuva, nego nosi, po mogućnosti. Da ne prođe kao ona njegova odijela, košulje i hlače - koje mu stoje u ormaru i koja čuva. Jedino cipele manijakalno kupuje i nosi, za divno čudo. Sve u svemu dobro se drži. Malo ga muči što ne čuje, ni ne vidi dobro, što često piški, prerijetko kaki, ali sve u svemu dobro jeeeeeee. Još uvijek može smazati 11 (jedanaest) palačinki punjenih sirom i zapečenih, za večeru. No nema problema s linijom (drago mi je da sam naslijedila njegovu životnu vitalnost i hiperaktivnost, a domaćinsku crtu - dobro kuhanje i spretnost - od mame). Do prije dvije godine još je vozio auto i švercao se bez dozvole (!!). Zvali su ga "opasnost na cesti". Kad ne bi znao o kome se radi,mislio bi da se radi o nekom kamikazi na Harley Davidsonu. Onda je izletio sa sporedne ceste i puknuo ga vozač - početnik i njegova vozačka karijera - završila. Obečao je sucu za prekršaje da se više neće švercati.
Druga osoba o kojoj moram nešto napisati, a nisam dosad, je moja najdraža i najmlađa nećaka - Daša. Ona mi je bila, dok još nisam imala svoju kćer, poput vlastita djeteta, stalno je cunjala za mnom i za nama. Bila je dobro i slatko dijete, pravi mali vražićak s crnom kosom i crnim očima. Sad ima 22 godine i pitam se kad je to prošlo. Pametna je i emotivna i nikad se ne žali, sve skriva u sebi i rijetko plane, a to obično kad je netko povuče za jezik ( to me na nekoga podsjeća ). Studira predškolski i sad je pri kraju i jednog dana bit će - teta u vrtiću. E tako, a povod što pišem o njoj je 40-godišnjica folklornog ansambla "Golub". Nekad je plesala tamo i sad su je zvali da se vrati - barem na kratko, na priredbu za obljetnicu. I došli mi sinoć, a ona obučena u slavonsku nošnju, s vezenim rupcem na glavi, narumenjena, suknje podstavljene ručnicima (!!), jer nije dovoljno guzata za snašu. Snimala sam ju kamerom, jer mi je bila neobična. Obično nosi šlampavu garderobu i niske cipele, u kojima se izgubi njena lijepa figura. Eto to je tako, netko bi dao sve da izgleda kao ona, a ona se skriva u cunjama, šalevima. Sama si radi nakit i kad dođe Djedu Nosonji u vidno polje, on je prvo dobro ogleda i kaže da je malo - udarena mokrom krpom. (normalno ne kuži da su svi mladi manje-više isto udareni). Sad je nedavno nabavila dvije male skočimišice za kućne ljubimce i obožava - iguane ( no nju nije nabavila - još ). Eto to je ukratko - moja Daša.
komentiraj (4) * ispiši * #
12
petak
svibanj
2006
SRETAN DAN
Danas - ili je loša bioprognoza ili su neke loše vibre u zraku. U prometu - svi poludjeli. Išla sam na bicu dva puta u grad. Ujutro sam slušala našu lokalnu radio-stanicu, koja je tek nedavno krenula u eter ( fala bogu ima malo priče, a puno dobre glazbe, za razliku od stare). Ta naša nova se zove Radio-Terezija (valjda po Mariji Tereziji koja je našem malom mistu dala svoj osobni pečat). E tako ja danas slušam najavu nagradne igre za klince i najavu nagradne igre sponzora "Koestlina". I od zafrkancije otipkam broj i uključe me u eter. Nisam se ni snašla jer sam odustala od zivkanja na razne radio postaje, baš zbog toga što nikada ne dobijem vezu. I mogla sam birati - muzičko pitanje ili Koestlinovo pitanje. I pusti meni tip Srebrna krila. I Kalember zapjeva:O ooo, a ja iz topa odgovor. I dobila poklon paket s keksima. A moja mala desetak minuta kasnije nazvala igru za školarce i dobila poklon- bon Funky Fisha. Odmah smo se brzometno spremile i kad smo stigle do radija, nismo mogle naći zgradu(!!) Kad smo je konačno našle (srećom naišao poznati pa nas skrenuo), dok smo se uspele do potkrovlja zgradurine, crkle smo. I normalno dobile bon i do Fisha. Tamo mala izdrančila, tako da sam još morala nadoplatiti. No, bar sam pola prošla mukte.
Poslije podne smo pili kavu na suncu i ošamutilo me, da sam morala pod tuš. Onda sam morala ponovo na bic kupiti svom tati poklon za rođendan.( danas mu je rođendan - 82.!!) Tata, sretan rođendan!!!Putem sam podrapala nogavicu trenirke. To mi je već ne znam koja poderana nogavica u mjesec dana. Ti sportski bicikli imaju one zupce kraj pedale, bez zaštite - i tu kad ti zapne nogavica prvo te zakoči, a onda i podere. I tako ja zdrapana ( po deseti put ) idem kući, i onda mi ženska izleti iz sporedne ulice i presiječe mi moje pravo prednosti. To mi se stalno događa i već sam na oprezu kad vidim ženu za volanom. Znam, da bi kao žensko trebala držati žensku stranu, ali ovo je već prešlo sve granice. Ako je većina žena, igdje glupa, onda su to - za volanom. Stvarno, samo se zgledaju u prometu, jel bi, ili ne bi i onda krenu - kad ne bi trebale. Nije solidarno od mene, ali je istinito. Ali danas sam bila sretne ruke, i ništa mi nije moglo pokvariti dan. Ni poderana trenirka, ni glupa baba za volanom. Onda sam obavila kompletnu manikuru na noktima, da im se i sada još uvijek divim. I u tom divljenju idem spavati. Zadovoljna sama sa sobom.
komentiraj (2) * ispiši * #
11
četvrtak
svibanj
2006
DANAS SAM NEKAKO SJETNA...
Prekrasan dan, sunčano, toplo, mirisavo... Poslijepodne sam napravila krug oko grada s bicom, ali se nisam osjećala bolje. Onda je mala došla iz škole, isto sva nikakva, s temperaturom. Obično uleti u kuću sva puna snage i prštave energije, a danas došla ko pokislo pile. Čak je i trening propustila (što znači da joj stvarno nije dobro). Eto tako, danas sam nekako tužnjikava i sjetna. Nema za to nikakvog posebnog razloga, jednostavno - imam takovih dana. I sjetila sam se, otišla sam na stranicu Carmen Ezgete, koju sam otkrila prije nekog vremena. Prekrasna stranica - puna elegancije i emotivnosti. Tamo sam malo čitala pojedine pjesnike. Neznam kako tko, ali meni je najdraži - Sergej Jesenjin. Toliko je topao, nježan, njegove stihove nekako osjećam u srcu - najbolje i najsnažnije. Ali volim i Enesa Kiševića, pogotovo kad sam recitira svoju poeziju. Pa kako danas nisam raspoložena za humor, prepisujem jednu Enesovu pjesmu - kratku, ali dojmljivu. Strašno volim tu pjesmu. Pa evo je:
PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA
Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,Kao da ću te izgubiti,
Sad
Ovoga časa.
komentiraj (1) * ispiši * #
10
srijeda
svibanj
2006
GODIŠNJICA (M)RAKA
Noćas je taman prošlo jedan iza ponoći i gledajući datum shvatim da se za datum dana prije veže nešto poznato...Nije nikome rođendan...sjetih se konačno. Bila mi je 9. svibnja - godišnjica braka (!!). Moj zakoniti hrče u svom brlogu, na lijevoj strani (desna ga još boli od pada s bicikla prije tri tjedna a kvrga,na ključnoj kosti iskočila k'o grbi devi). Ja sam jednim okom šuljala po net-u, a uhom slušala glazbu. Skinula sam si dvanaestak dobrih stvari i prepržila na CD ( CDV ko DVD kak bi rekao Malnarov Ševa). Već sam si jednom skidala, a moja mala tinejdžerica obrisala, pa sam sad brže-bolje spržila dok ne umaknu.
E tako i prošla mi je godišnjica... bez ruže, bez bonbonijere, jedino pokoji cmok, koji ne smatram posebnim, jer nije bio udijeljen povodom te prigode. Tako ti je to kad si sa svojim zakonitim osamnaest godina ( kad su već prošle?). Sjetila sam se vjenčanja. Bilo je malo i romantično. Iz Bjelovara smo išli u metropolu jer smo se tamo prijavili za vjenčanje, da bude na pol puta između kumova i nas. I u Vrbovcu nam crk'o auto. Ovaj moj ( tad još nezakoniti ), zasukao rukave odijela i udario šrafat po paljenju, propuhivat' i pljuckat. Normalno da sam bila ljuta, onako u bijeloj haljini, nisam se htjela ni približiti autu, jer su mi još samo trebale masne, crne mrlje po djevičanskoj bjelini šantung-svile (!!). Sva sreća da je njegovo odijelo bilo tamno. Uz jedvite jade stigli smo do Općine Dubrava i tamo obavili sretan čin. Imali smo i debelog kuma (moj tetak-kum je tada težio punih 140 kg), i dva "djeverka". Poslije je auto išao kao da ništa nije bilo. Od tog događaja imam još samo haljinu u ormaru, muževo odijelo (u koje više ne stane-jer ga je "prerasao"), i nekoliko osušenih pupoljaka iz vjenčane bukete. I osamnaest godina života - sa svim lijepim i onim manje lijepim trenucima, (jer burne smo naravi oboje on-jarac, ja-strijelac). Sve u svemu,preživjeli smo. I tako on - mirno hrče, dok ja pržim CD i to je ono što imamo danas, kad smo oboje zaboravili našu godišnjicu...
komentiraj (3) * ispiši * #
09
utorak
svibanj
2006
PRIJATELJ LARGO
Već par dana intenzivno nam u posjetu dolazi naš kućni prijatelj Largo. On dolazi zaredom po par dana, a onda ga nema po mjesec-dva. Da stvar bude čudnija, stanuje malo niže nas. Normalno - Largo mu je nadimak. Dobio ga je od mojeg zakonitog kad je prodavao zvučnike Kef - Largo. On je fanatični sakupljač rijetkih primjeraka HI-FI komponenata i svojedobno je našu obitelj osvijestio glede kvalitete i rariteta istih. Inače njegova žena je moja kolegica iz djetinjstva i ona koja me povremeno ubija sa shiatsu masažom. E sad nekoliko riječi o njemu, iako ne znam odkud bih počela. On je običan, na prvi pogled nezanimljiv tip (to tvrdi njegova žena). Stalno nešto mijenja i prodaje, đora i u biti nikad ne zaradi, ali ima dobru volju. Sa ženom je hodao godinama, a onda su se jedno ljeto - potajno vjenčali,na moru, a da nisu nikom rekli, vjenčani kum mu je bio mjesni škovacin iliti smetlar. Inače za njega nas vežu brojne dogodovštine - toliko ih je da bi trebala pisati do jutra, ali sve su jednako zanimljive. Danas ću opisati nekoliko njih, koje su me tako nasmijale da mi se kočila vilica. Jednom prilikom njegov mlađi brat je preko oglasa u novinama (koji je normalno nudio veliku zaradu), otišao prodavati slike u Italiju. A Largo kao pravi, stariji brat, uplašio se i krenuo za njim, jer je mislio da se radi o švercu droge(!!). Kad tamo - stvarno, radilo se o prodaji umjetničkih slika (nekih naivaca) po ekskluzivnim restoranima. I kad je već bio tamo, odlučio naš prijatelj malo zaraditi ( normalno ja prepričavam njegovu priču ). Uvalili mu mapu sa slikama ( nakon što se smjestio u sobi bez prozora, zajedno s desetak isto tako željnih zarade ), pa su nekim lokalnim vlakićem išli od mjesta do mjesta. Inače to je Genovska rivijera ili Sestri Levante - Portofino, gdje se skuplja svjetski jet-set. I sad zamislite situaciju - naš Largo u trapericama i traper jakni, s gojzericama na nogama - ulazi u takav jetseterski restoran, ( normalno ne zna beknut ni jedan svjetski jezik, učio je ruski u školi) i jedino što zna, a što su ga podučili na brzom tečaju talijanskog, je ponavljati - "akvarello, pastello"... Iz nekih restorana su ga izbacili, u neke ga nisu ni pustili, uglavnom - tu i tamo se netko sažalio pa kupio sliku da ga se riješi. Neki su ga nešto i pitali, ali badava, kad ne zna ni crne, ni bijele... Onda išao kupovati pizzu, pa kako smo mi navikli samo na - veliku i malu, njega pitali za koliko novaca. Ispostavilo se da nije dobio dvije velike, nego hrpu komada pizze, koja se tamo važe na kile. I sad ga bilo sram vratiti, pa hodao s tom hrpom, na kartonskoj tacni. Na kraju njegov brat prodao hrpetinu slika i stvarno zaradio, a naš Largo nije vratio ni lovu za prijevoz kući, bacio mapu sa slikama u kontejner sa smećem i nazat - kući.
Jednom smo bili zajedno na moru. Kako Largo između ostalog,voli ribičiju, odvezli smo ga na jedno usamljeno mjesto - čamcem. Doduše nikad mi nije bilo jasno koji užitak mu je bilo pecanje na tom mjestu. Ja volim more i sunce, ali tamo ne bi poslala ni mazohistu. Same hrpe stijenja, šiljci od kamenja vire iz vode i - tamo on provede cijeli dan. I dogovor je bio da kad sunce zađe, dođemo po njega. Mi smo ga cijelo vrijeme gledali s plaže dalekozorom kako skakuće po šiljkastoj obali i premeće štapove. Kad je stiglo dogovoreno vrijeme, naša plaža je opustjela, moj zakoniti sakrio oba auta iza nekog drveća i mi ga gledali kroz dalekozor. Redom smo se trgali za pogled i smijali se njegovoj zabrinutoj faci. Naime skužio je da smo otišli, a po njega - nikoga. Sad je vidio vrag šalu bere i krenuo pješke okolo-naokolo, dobrih dva-tri kilometra, po kamenjaru. Normalno je da nam je stalno bio na nišanu i tak smo se smijali da su nas ljudi uokolo gledali ko debile. Ne moram ni reći da je bio ljut i da nas je sve sterao u ku..c. Putem je strgao natikaču i hodao bos, a uz to i teglio nekoliko štapova.
Kako voli stalno trgovati, jednom je dobio ponudu od tipa iz Zagreba da mu pod račun za pojačalo daje krznenu bundu u vrijednosti 1.500 DM. I on, da razveseli ženu, pozove mene ( kako mi je ujak bio krznar, kao da ja vidim jel to vrijedi zamjene ili ne ) i stiže tip iz metropole u baloneru, s kaubojskim šeširom. I ne da nosi krznenu bundu nego i - poklon uz nju. Da ne dužim, bunda je bila neka ofucana, do struka dugačka jaknica, sva olinjala, sa škarama prerezanim rupicama za dugmad, od kojih je svako bilo drugačije. A poklon - malo manje ofucana kragna od lisice. Ja sam skoro pala pod stol kad sam vidjela "bundu". Odjurila sam van i drapala se od smijeha. Eto ti Larga za mnom i pita" jel da mijenjam ili ne?". Ja mu rekla da je lud ako to čudo uzme, a on će na to da mu je neugodno da je tip kao došao iz Zagreba - za badava. A njegova žena, jadna, sva razočarana, neće s njim ni razgovarati. Na kraju je uzeo "bundu" i "poklon", a frajer odjurio glavom bez obzira, s komponentom. Poslije on pokušavao oraspoložiti ženu - " ma nije tak loša, moći ćeš je nositi na posao,po zimi, u mraku te ujutro i tako nitko ne vidi..." Ne moram posebno naglasiti da je nikad nije stavila na sebe. Baš ću je jednom pitati gdje je završila.
Eto to je par pričica, ali ne moram ni reći da je to - uživo, bio neusporedivo bolji doživljaj.
komentiraj (2) * ispiši * #
08
ponedjeljak
svibanj
2006
BLIZANKE
Evo mene - konačno. Imam malo lufta pa da napišem nešto što sam trebala još prošli tjedan. U četvrtak(?!) poslijepodne bio je prekrasan dan. Išli smo kod muževog bratića u vinograd. Inače blizu tog vinograda je naša jedina skijaška staza, pa tamo idemo zimi, a između u vinograd k Paji. Imam tri Paje oko sebe - svog zakonitog Paju, njegovog bratića Paju i kćerinog trenera Paju. Stigli mi u vinograd (usput smo "zajašili" neku grabetinu i odvalio nam se auspuh). Moj psovao sve svece, što se meni nikad ne događa (!!!),jer kad ne mogu pomoći ni ne sekiram se. Kad smo stigli, dvije blizanke (inače imaju ih zahvaljujući blagodati koja se zove umjetna oplodnja) - svaka na svom kraju travnjaka. Jedna u kanticu trpa zemlju i grumene trave, druga šulja svuda i cendra... Obadvije musave oko usta od zemlje, zubi im puni trave...Tajperiod odrastanja je daleko iza mene (prije otprilike 11 godina). A njihovi roditelji nas jedva dočekali. Inače su super par - otkačeni i vole se. Jednostavni su i ne prenemažu se,on je između ostalog i biker i kad je već bila dobrano trudna s curama, na motoru su išli na more (!!!). I tako oboje sretni, uvalili nam klinke i primili se roštilja. To je bila hiperaktivna roštiljada, nije bilo serviranja, svi smo jeli prstima,čapali iz lonca i grabili se za komade pečena špeka (kao da vratina i pileća prsa ne postoje). Tata i mama hrane sebe. usput hrane kćeri ( pri tome ne gledajući jel ove još imaju u ustima ili ne), hrana pada po podu, jedna kupi s poda i trpa drugoj u usta. Svi se nalijevamo s bambusom (osim mene, ja ne miješam crno vino s ničim). Onda moja šogorica lovi motiku i ide saditi neko cvijeće koje nikako posaditi dva tjedna. Uglavnom iskoristili nas maksimalno, jer kad su sami, ništa od njih dvije ne stignu. Dotle ove dvije male biserke hodaju oko stola i svugdje zapnu glavom, pa svako malo - cendranje. Dan je završio tako da smo svi bili musavi, djeca drečava (pospana) i krenuli svatko na svoj kraj. Da napomenem da smo na povratku proizvodili takovu buku da su se svi okretali za nama. Moja kćer se legla na stražnja sjedala ( jer ona je u fazi života kad ju je svega sram, i sve joj je blamaža). Toliko o jednom poslijepodnevu, koje je domaćica provela malo manje - bijesna.
komentiraj (4) * ispiši * #
05
petak
svibanj
2006
Petak, kao i svaki drugi...
Danas sam na nogama od šest ujutro. Doduše u posljednje vrijeme stalno se budim prije radio-ure, trebala bi buditi ja nju, a ne ona mene. Jurcala sam cijeli dan, te kao i obično shvatila da što više jurim - manje stignem. I kao za vraga kamo god krenula, sretnem nekog poznatog, pa - bla, bla tu, pa bla,bla tamo i eto ti prođe dopodne. A onda sam se skulirala, sjela, zapalila cigaretu, odbrojala do deset, s jezikom stisnutim u nepce,(ako ne znate, na taj način se možete smiriti ako ste bijesni, ili lakše skoncentrirati). I onda sam u sat vremena završila što nisam u pola dana. Čak sam i odgledala i borbu Cro-Copa, koja je bila (MIrko kao da je znao da imam posla) kratka i efikasna. Malo gruba, ali mogla sam nastaviti što sam započela. Bila sam na informacijama u školi i čula kako su djeca na "terenskoj nastavi" prošli tjedan, nalijevala u sokić - Votku. Dobro to sam i znala,ali me ponovo zaprepastilo da djeca od 13 cugaju u prisutnosti nastavnika. Onda sam dojurila kući (na mom bicu), i kad tamo naš kućni prijatelj Largo. To mu je nadimak i njemu ću posvetiti jedan poduži post jer on je nepresušna tema. Onda sam odjurila u dvoranu gdje se nisam baš strgala. Sutra malu otpremim ujutro u 5 sati u Liku na turnir i - spavam do podneva. Bar tako planiram, ali čisto sumnjam. Toliko za danas, a preko vikenda slijede duži postovi. Pisat' ću onako kako ja znam. Samo kad se zatrčim...
komentiraj (2) * ispiši * #
02
utorak
svibanj
2006
OSJEĆAM SE USRANO...
Bog poživio Shiatzu masažu. Dok sam odlazila na običnu masažu mogla sam micati ramenima, a ova proizvela učinak "sudara" s Bobom Sappom (tko ne zna to je onaj mišićavko na Prideu s 170 kg žive vage). Sad tipkam ko da sam nosila ormare na 5 kat, u zgradi u kojoj je pokvaren lift. I kaj je najgore, kad sve ormare dovučeš, onda ti - ne plate.... Dobro ja odlutala od teme k'o Malnarov Ševa. Eto ja došla na običnu masažu cijelog tijela naprijed i nazat. A maserka (inače kolegica s kojom sam se nekad igrala), mi preporučila shiatzu s uljem s Himalaje(!?). Tak me je izmasakrirala, pardon izmasirala, da su mi koščice pucale,škljocala sam na sve strane. U jednom trenutku mi je istovremeno škljocnulo u karlici i ključnoj kosti... A ja naivka mislila da sam razgibana i sva "gumena". Iako me moja Snježa upozorila da popijem tabletu protiv bolova, ja još uvijek trpim...baš da vidim dokle će...Eto toliko za prvi dan, nije neki doživljaj no vidjet ćemo, idem ponovo za tjedan dana (možda poslije ne bum mogla ni pisati)... pa pa čitaoci moji, pozdrav i priuštite si blagodati shiatzu - prvom prilikom. Uživat ćete!
komentiraj (3) * ispiši * #
01
ponedjeljak
svibanj
2006
ZAŠTO BIH JA BILA LOŠIJA OD DRUGIH...
Eto, i ja stala na kraj dugačkog blogerskog reda... Još ni sama ne znam kako će taj moj blog izgledati, no znam sebe - kad krene, vidjet ćemo. Za sada toliko...
komentiraj (3) * ispiši * #
