26
ponedjeljak
lipanj
2006
ČIK...
Vrijeme je kao što već svi znate, za poblesaviti. Jutros mi je ispod natkrivenog dijela u hladu bilo +34, a poslijepodne je bilo + 37. U kući struju trošimo za ventilatore, frižider, komp i muziku. Jučer sam skuhala mladu kokicu u loncu od tri litre, pa tako imamo juhe, i glavnog jela za dva dana. Hura!!!!! Najsretnija sam kad ne moram kuhati jedan dan, a prekosutra ću zmuljati ručak sa sirom i vrhnjem i paradajzom, pa malo špeka i mirna sam do četvrtka...
Sad kad sam opisala svoju strategiju kuhanja po vrućini, idemo dalje. Što da pišem... Slabo mi radi mozak ove dane, jučer sam provela poslijepodne na bazenu i opet nisam zaplivala do pod kraj. A onda me je razveselio dolazak našeg prijatelja Čika. On je jedan poseban tip, da ga nema trebalo bi ga izmisliti. Čik mu je nadimak, a ime i prezime kao u jednog našeg šlager-pjevača starije generacije, pjevao je pjesmu o jorgovanima, mislim...E tako, Čik ima punih 56 (pedesetšest) godina i izgleda super za svoje godine. Zakleti je roker i ima svoj mali bend, s kojim nastupa po svugdje. U stvari dobro pjeva i svira, pogotovo kad opali po stvarima od Stonesa i Zeppelina. U biti je jadno da tako talentiran, nije dalje dogurao. Otac je troje djece i od prije šest godina - udovac. Žena mu je bila prekrasna, od vanjskog izgleda do svega ostalog - kuhanja, šivanja, štrikanja, crtanja, nije bilo toga čega se nije primila. Normalno, ostala je neprežaljena i nikad zaboravljena.
E pa Čik je zakleti nepušač, pa se kod njega puši samo vani preko ljeta, a zimi po jedna cigareta uz kavu. Već sam mislila da će mi dan proći u dosadi, kad evo ga - stiže...
Već na ulasku prigovara na glas, kako on nikad ne bi dozvolio kupanje na bazenima u šuškavim hlačama do koljena. Veli :"doma suši livadu, a onda ih dođe oprati na bazen". Onda je skočio u vodu, otplivao par puta gore-dolje i nastavio varijecije na temu :" ovi s brda uopće ne režu nokte, sad me jedan odrapio ko s mačetom, u vodi", onda priča kako je sve bilo bolje nekad, kad je vladao red, rad i disciplina. Ja se valjam od smijeha, ljudi ga gledaju...Ko ga pozna, se ne čudi, a klinci (nove generacije), ga posmatraju ko aliena. Sjećam se, lani je nekog klinca, nasumce - poslao da mora oprati svoje "japanske noge" pod tušem. Klinac je ribao noge, jadan i ogledao se kad da šmugne u bazen. Čik ga je naravno, zaboravio istog trena kad ga je poslao pod tuš. Poslije sam ga pitala - što su mu to "japanske noge", a on je odvratio da mu je to - prvo palo na pamet.
Cijeli dan, danas, mi se mota po glavi i prisjećam se stvarno nezaboravnih trenutaka koje smo proveli zajedno u društvu. Jednom smo prije Božića išli u šoping u Mađarsku. Nosio naš Čik 700 DM. Pa nije mijenjao u mjenjačnici, pa ga frajer na cesti preveslao, dao mu manje forinti, odmah je u startu popušio sto maraka. Moj zakoniti i ja uvijek u šoping idemo s popisom i obavimo kupnju za čas, pa smo tako i tada. A onda smo sjeli na klupu, s pogledom na unutrašnjost trgovine, kroz staklo... A tamo naš prijatelj trpa u kolica, sve što mu treba i ne treba. Leta po dućanu ( a dugački kaput za njime ), onda još za to sve kupljeno lovi i kartonske kutije, kojih naravno - nema. Na kraju posudio od nas lovu, jer je našao nešto zgodno ( to zgodno nisam nikad vidjela da je koristio ), pa na kraju vidio špajz-servis za 50 maraka, ali više nismo imali love ni mi. Kukao je, jer je već vidio sebe kako jede Božićnu sarmu, iz lijepih bijelih tanjura s crnom grančicom. No kako je u šopingu teško naći nekoga s viškom love, morali smo nazat, bez špajz-servisa. Onda je kukao do kuće, a mi dvije ( njegova žena i ja ) smo jele suhe kobasice na stražnjem sjedalu. On je prigovarao ženi što je nakupovala desetak limenih piksi s poklopcima, a mogla je za iste novce kupiti limene pikse s keksima i imati i kekse uz njih. Ona se opravdavala da su prazne pikse bolje, jer su bijele, s crvenim gljivicama i obrnuto, i da će ih biti lijepo vidjeti u kuhinji pune kolačića. No njega je teško bilo uvjeriti da su prazne bolje od punih...
A jednom se za sinov prvi rođendan malo nacvrcao i krenuo nazivati rodbinu u Šibenik. Stalno je dobivao neku jadnu stariju ženu i ona mu je uzalud objašnjavala da ima krivi broj. A on je nju uporno uvjeravao da se ona javlja s tuđeg telefona. Kad je već stvar prešla granicu, žena mu iskopčala telefon iz zida. A cijelu stvar je susjed snimao s kamerom, da nije ni znao. To je bio živi šou.
Sad je trenutno usredotočen da svog juniora ( koji ide s mojom malom u razred ) - priredi da bude glavni frajer. Mali je simpa i inteligentan i tata-Čik ima prvu i osnovnu stvar riješenu. Sad mali s njime ide na sve moguće koncerte u lijepoj našoj, Austriji, Mađarskoj i stjeće glazbeno obrazovanje u rokerskom pogledu. A u školi je odličan i ima povijest ( zamisli povijest ) u malom prstu. A njegovi štosevi i komentari zabavljaju cijeli razred. Eto tako mi je jučerašnji susret s prijateljem Čikom ponovo vratio inspiraciju za post i vratio lijepa sjećanja kad smo se svi više i slađe smijali.
A sad idem popiti nešto hladno i čalabrknuti nešto fino, mmmm mljac već sam gladna. Ostajte mi pozdravljeni, oznojeni i preznojeni, jer zašto bi vama bilo bolje nego meni...
komentiraj (4) * ispiši * #
20
utorak
lipanj
2006
VRUĆINA...
Kad se sjetim, kao da je jučer bilo -15, grijali smo kuće i oblačili toplu garderobu. A sad - užas... No ja volim ljeto iako su stupnjevi malo podivljali. Ne volim klimu, pa je u kući ni nemamo. Kako kaže jedan naš prijatelj Čik - 50 godina sam živio bez klime, neću je ni sad. Jest da je ugodno ući u klimatizirani prostor, ali poslije izaći na + 35 je šok koji te može stajati srčanog udara. Jedino ako uopće ne izlaziš van, ili reguliraš na manju razliku.
I tako danas, ja odlučila otići na bazen, koji se svečano otvorio u subotu. Cijeli vikend bio free ulaz i ja naravno nisam otišla. Otišla mala u nedjelju, jer sad čeka treninge plivanja, kao ozebla sunce. Ne znam što bi ona da nema tih treninga. Umirala bi od dosade. Ona jednostavno nije dijete koje može cijeli dan provesti na miru ili za računalom. Ako nije na biciklu onda je na rolama, ako nije u dvorani, onda je na bazenu i pere dva puta dnevno po 3000 metara. Pitam se na koga je takova. (ha ha) Neka ide ako je to veseli. I tako danas došli na bazen iza 3 sata poslije podne. Bila je tolika gužva da sam požalila što sam došla. I onda još - "moje mjesto" kod tuševa - zauzeto. No dobro, smjestila se ja i onako penzionerski otišla do bazena i namakala se malo, po malo, kao penzionerka. A onda skočila, ali neš ti plivati samo tako. Par metara i netko od klinaca ti se zaplete u noge. Onda sam sjela i nabila slušalice u uha i natakla svoje maskirne naočale za sunce. To je divota - gledaš kud hoćeš i koliko hoćeš i nitko ne zna kuda gledaš. Volim na kupalištima i na plaži posmatrati ljude. Dapače, to me silno zabavlja. Svašta vidiš i čuješ. Danas sam se modno osvijestila što se nosi od kupaćih kostima. Uz to, vidjela sam poznate i većina njih se dobrano nakitila s kilogramima preko zime. Debeli ko tuljani. Znam da sam zlurada i da to nije lijepo, ali jednostavno ne mogu zamisliti kako netko može nabiti 10 - 20 kg viška, a da mu se ne upali crvena lampica za uzbunu, prije toga. Kad se sjetim prije 20 i više godina... moje generacije na bazenu...a sad ta ista generacija ima klince koji se već ljube na tom istom bazenu. Bože, ja sam stara...
No što je, tu je, nema pomoći. Moja klinka navršila prije tri mjeseca 13 godina. Kad se je sjetim kako je gola trčkarala na tom istom mjestu...pa škola za neplivače - bila je mršava, dugačka, s čvornatim koljenima...pa škola plivanja, pa mali plivači, pa sad veliki...
Mala obukla roskasti bikini, pocrnila i digla nos - nebu pod oblake. Sva je važna, skače u vodu, roni, nagurava se s dečkima. A njihova genaracija dečkiju izgleda bar 3 godine mlađe od njih. Svi nekakvi mršavi, kao onaj žgoljo što reklamira "Mr. Muscolo". Mene normalno na bazenu ne šljivi, dođe samo kad treba lovu i nešto za prigristi, jer ja vučem sa sobom klope za troje ljudi, za tri dana. Onda kupim u pekari - lisnato s čokoladom ( koje se rastopi na suncu, pa sam musava kao malo dijete ). Jednom sam smazala tri komada za redom, a neki me frajer gledao sa strane i pitao - kuda to sve trpam.
Već je skoro jedanaest, a još uvijek je vruće. A kiše ni na vidiku...Nekako mi humor danas ne ide, ili danas ne gledam svijet sa smiješne strane. Mislim da je bolje da prekinem. ( p.s. moj se gospodin odvjetnik još nije javio, mora da mu je prevruće da traži Nosonjin spis ). Laku noć, stvarno mi ne ide danas s pisanjem...
komentiraj (6) * ispiši * #
19
ponedjeljak
lipanj
2006
USIJANA SUBOTA U KARLOVCU
Iako je subota dva dana iza mene, ja sam tek sada dobila inspiraciju za post. Ustvari dobila sam je čitajući Danielin post. Dobila sam ideju da pišem o temi, o kojoj još nisam pisala. Pa evo uživajte...
Ove dane na visokim temperaturama, svi smo svjedoci raznih "isparavanja" naših tijela. Pogotovo u zatvorenim prostorima... A sad zamislite skup od 400 djece razne dobi, pa skoro još toliko odraslih - na mjestu pokrivenom limenim krovom i staklom, bez ventilacije, od jutra 9 do poslijepodneva 18 h.
E pa na takvom mjestu sam ja provela prošlu subotu, u Karlovcu, na taekwondo turniru "Ivanjski krijes". Prvo se sastajemo djeca, treneri i roditelji, pa se tumbamo jedni drugima u automobile, da rasporedimo težinu. A onda do Vrbovca se tačkamo jer je cesta puna traktora i drugih smetala. A onda ulazimo na auto cestu i počinje jurnjava. Nadobudni očevi hvale se svojim "konjima" tj. kilovatima. A u njih spada i moj zakoniti ( kojeg, naša kćer i ja zovemo od nedavno "oče naš" ). On jednostavno ne može podnijeti da je netko ispred njega. Kaže da mora malo ispuhati motor od gradske vožnje (!?). Meni to lagano (kako starim) počinje ići na živce, no što je tu je. A u našoj maloj koloni od desetak automobila, je nekoliko policajaca specijalaca, koji se voze na "šrajtoflin" ( tako zovu svoju policijsku iskaznicu ). Tako nemamo problema sa saobraćajnom policijom. Nije zgodno da to kažem, ali to ionako svi znaju...
Stižemo u Karlovac za sat i pol. Parkiramo se po mogućnosti u hladovini, a onda klinci na vaganje, a mi svi - napad na WC-e i zauzimanje pola kafića. U cijeloj toj grupi, jedino smo moj zakoniti i ja pušači i stršimo među svima njima ( ostavit ću cigaretu uskoro ).
Nakon toga jurimo na ždrijeb, da proučimo koliko borbi imaju naši klinci, s kime se bore... Pa zauzimamo cijeli red u dvorani i i i - onda počinje - mazohizam.
Prvo postrojavanje po klubovima, pa himna, pa organizator drži govor ( veći je pljesak ako je govor kratak ). Onda počinju borbe. Kako sam godinama u ovom sportu još uvijek je za mene novo iznenađenje, gledati roditelje kako navijaju za svoju djecu. Neki (rijetki doduše) posmatraju mirno i ne pokazuju emocije, a većina ih zdušno navija ( od laganog povikivanja do deranja, dok su im lica potpuno zajapurena i izobličena). Da ne govorim o psovanju. A ja sam jedna od rijetkih, koja zna da ta djeca dolje na borilištu, sve to uopće ne registriraju, jer su prepuštena svojoj borbi i svojim strahovima i uglavnom su usredotočena na protivnika. Tate i mame dijele s tribina savjete ( iako većina nema pojma i kroje pravila po svome, a većina ih je s mnogo kilograma viška i nikad se nisu bavili sportom). To je veoma zanimljiva situacija, jer barem polovica ne bi uspjela pretrčati ni 100 metara, a kamo li na toj vrućini pod opremom (kimono, kaciga, štitnici za ruke i noge, suspenzor i guma za zube) uopće zamahnuti.
No, poznato je da roditelji svoje propale ambicije iskaljuju na djeci, pa ni ovaj sport nije izuzetak. A to je živa propast.
Klinci se prije borbe zagrijavaju ( lupaju u fokusere, istežu se i oblače opremu).
Ja sam iskoristila vrijeme da prošetam do Korane, koja je sto metara dalje, divota uz vodu ( nisam ponijela kupaći - ljuta sam na sebe ko pas ). Usput sam obišla, u ratu devastirani hotel "Korana" i skoro se rasplakala. Hrpa razbitih stakala, nekad lijepih terasa, zaraslih u korov, sve puno grafita i smeća. Zjapi kao poslije atomskog rata...Katastrofa...
Bliži se borba, ne dijelim savjete svojoj kćeri. Inače ona voli ovaj sport i ne propušta ni jedan trening. Da bi postigla maksimum, treba još nekoliko godina iskustva i da joj se neke stvari poslože u glavi. Neki puta je traljava, ali doduše sve rjeđe i znam da mora doći na svoje. Ni jedan trud nije uzaludan i mora se kad-tad vratiti. Jedino što me ljuti je da se nekim klubovima borci švercaju na kilaži, pa vam dijete dobije protivnika težeg čak i dvije kategorije. Neznam samo kome to ide u korist, najmanje toj djeci.
Zauzimam mjesto visoko, s kamerom ( snimam borbe pa ih poslije na miru komentiramo, što valja, a što ne valja ). Moj zakoniti ( bavio se sličnim sportom pa mu mogu tolerirati savjete s tribine ), unatoč pušenju ima dobar kapacitet pluća, pa ga se dobro čuje. Mene se čuje na snimci onako - iz pozadine, već sam rekla da ću staviti flaster na usta. Svi klinci iz kluba urlaju i navijaju, na povratku kući su promukli. Borbe prolaze, u predahu jedemo sendviče i nalijevamo se sokovima ( a neki i "karlovačkim" ). Konačno dočekujemo u kasno poslijepodne i podjelu medalja ( mala je dobila zlato, nije da se hvalim ).
Da spomenem i medvjeda pandu Banija - maskotu kluba iz Karlovca. To je jedan član njihovog kluba, koji se šeće cijeli dan, obučen u krzneni kostim pande, naslikava s djecom, zaletava u borilišta i radi kolut naprijed i nazat, zadirkuje suce... To me nasmijalo i svaka mu čast. Meni je bilo za poludjeti u kratkoj odjeći, a kako je bilo njemu u onom kostimu.
Vraćamo se iza šest popodne, umorni, gladni kuhane hrane, zalijepljeni od znoja. Vozimo se kući, polagano, penzionerski ( moj štedi na gorivu, pa sad nadoknađuje ono što je potrošio na dolasku ). Odozada, moja kćer i još dvije cure, pozaspale, a ja slušam CD s Morriconeovom glazbom iz filmova.
Toliko o dojmovima, iako se pravi dojam može dobiti samo na licu mjesta...
Borilišta
Gubljenje ravnoteže
Čestitke na zlatu
Pod punom opremom na +35
komentiraj (3) * ispiši * #
16
petak
lipanj
2006
ODVJETNICI
Dugo nisam ništa napisala, već sam izašla iz štosa. Ovaj tjedan sam imala posla, a i vrijeme se popravilo, pa me nekako ne drži mjesto. A i Mundijal počeo, pa gledam tekme koje me zanimaju i one koje me ne zanimaju. A i imala sam jedan mali zadatak, koji odgađam i sad sam se posramljena odlučila uhvatiti toga.
Moj tata - Nosonja, ima neki pravni slučaj koji je predao odvjetniku, i kako on ima najviše povjerenja u "poznate", izabrani odvjetnik, bio je sin njegovog kolege iz djetinjstva. I kao što to obično biva, totalna pogreška. Gospodin odvjetnik, uzeo je papire, uzeo punomoć i stavio sve to uredno u - ladicu. I vrlo vjerojatno zaboravio. Povremeno ga je Nosonja podsjetio preko trećih osoba ( kako je gluh ne razgovara na telefon, a mobitel je za njega naučna fantastika ). Dakle, povremeno ga podsjetio da je živ i da očekuje od njega da nešto poduzme u svezi njegove tužbe.
Inače, gospodina odvjetnika znam od djetinjstva, dijete prosvjetnih radnika, odlikaš...Poslije je pustio dugu kosu i djelovao mi je grozno...Onda je upisao faks, pa zapeo, pa odhrlio preko velike bare, u veliku jabuku, kod strica i ostao neko vrijeme. A onda se vratio, pa zapeo u nekom "posliću" s drogom, pa ga čopila murija, pa ga izvukli...Prionuo na ispite i vidi vraga - postao odvjetnik. Na sreću ili na žalost?
Pa kako mi je već glupo da taj spis stoji kod njega godinu dana, ja odlučila otići do njega da vidim u kojoj je fazi sva ta priča.
I tako, prošli četvrtak, ja sjela na mog "Gecka" ( moje omiljeno prometalo ) i krenula u akciju. Došla i - poljubila vrata. Uredovno vrijeme je, naime u ponedjeljak, utorak i petak, od 18 do 20 sati. Ništa, ja se ne predajem tako lako, pa navratila drugi dan. I u 18.00 opet - poljubila vrata. Sreća upisala si u mobitel broj kancelarije i mobitela i zovem. U kancelariji zvoni, normalno nitko se ne javlja. Onda na mob. i javi se dotični gospodin. Predstavih se i kad je konačno skužio tko sam ( trebala sam se predstaviti djevojačkim prezimenom), kaže on meni da je na sastanku i da dođem u utorak u 18 h.
i tako ja došla u utorak, a njega ni u panju. Ja zvonim (zvonjim), a iz kuće se čuje cucak kako laje, nigdje nikoga. Bilo mi malo lakše, kad je naišla još jedna stranka - neka starija žena. Veli da joj je njezin stari odvjetnik koji je otišao u mirovinu - preporučio svog mladog kolegu. Jedino joj je problem što ga lovi već dva tjedna, nikako da ga konačno ulovi... Skoro sam se odvalila od smjeha.
Kako mi se nije dalo s njom razglabati, ja odvezla još jedan krug oko grada.
Vratim se i začudo, ured otvoren. Parkiram Gecka, zaključam ga (nek se vrag vara) i uletim da mi ne ispari kroz dimnjak.
Kad sam ušla, nisam mogla vjerovati svojim očima. Sve pretrpano papirima, spisima, registrima...Sjela ja na krajičak stolca i - turom srušila hrpu papira. Ovaj se voza na pokretnom stolcu od računala do natrpanog stola ( valjda da napravi utisak da je zatrpan poslom, ha ha - i zatrpan i pretrpan ).
Ja odmah prešla na stvar i skužila da ovaj pojma nema o čemu se u stvari radi. Kad se kao, dosjetio rekao je da mi ne može ništa reći, jer prvo mora pronaći (!!!) predmet, za koga trenutno ne zna gdje je. Ja se na to, bezobrazno ogledala oko sebe, po onom kršu od papirologije i rekla:" to ti vjerujem". Malo je pocrvenio i rekao je da će ga do petka naći i javiti mi kada da dođem, ali da ga podsjetim sms porukom da ne zaboravi. Onda je uletila jedna stranka, kojoj je još na vratima rekao da ima puno posla, a poslije toga ide gledati utakmicu ( Hrvatska - Brazil ).
I tako, ja poslala sms i sad čekam.
Ma bilo bi to i smiješno da ja nisam ustanovila da je cijeli predmet još u veljači - pao u zastaru. Bijesna sam i najradije bih vrištala od muke. Sad se spremam na posljednji okršaj - pokupiti spis i onda ću ga izvrijeđati. Bar ću se malo olakšati.
Muž mi se smije, veli mi da to ovaj odugovlači i da mi hoće preko sms-a zakazati spoj. I sad si ja razmišljam, kako je to u stvari jadno. Koliko ljudi gubi parnice i slučajevi padaju u zastaru zbog nesavjesnih odvjetnika, sudaca i ostale "pravosudne elite". I zazebe me oko srca od pomisli, što bi bilo da čovjeku stvarno nešto ozbiljno i hitno zatreba i da ovisi o ovakovom "profesionalcu"?
komentiraj (2) * ispiši * #
06
utorak
lipanj
2006
PUTOVANJA
Bila sam u posjeti, na jednom simpatičnom blogu, gdje se opisuje bračno putovanje - krstarenje. U prvim godinama svoje veze sa budućim "zakonitim", stalno smo laufali. Stalno sam bila "na gotovs" i u roku desetak minuta sam spremila torbu i - put pod gume. Krajevi koje smo prošli bili su i prekrasni i manje prekrasni ( neki su me razočarali ). Mogla bih satima pisati o zakutcima gdje smo se zaustavljali, onako kako samo možeš putovati bez organizacije. Znali smo samo krajnje odredište, a put do tamo, bio je naš izbor. Vjerujte, to je tisuću puta ljepše nego uplatiti gotov aranžman ( dobro moj je darling još pri tome spojio ugodno s korisnim, jer mu je to bio posao ).
No sjetila sam se i svojih putovanja sa roditeljima, jer i tata mi je radio posao koji je iziskivao putovanja, pa sam na spoj ugodno-korisno navikla odmalena. Naravno, kako je mama bila suvozač, ja sam imala prostor na stražnjem sjedalu samo za sebe i svoju komociju - uz hrpe hrane, voća i sokova... Između spavanja i hranjenja uživala sam u prirodi i kraju kroz koji smo prolazili. Pa ću tako opisati jedno putovanje na koje su, osim mojih roditelja i mene išle - moja starija sestra i njena, tada još jedina kćer ( Daša je došla poslije).
Moj tata nas je polovicom lipnja ( taman je završila školska godina - sedmi razred ), poveo na jedno lijepo vikend putovanje, tamo gdje još nismo bili - preko Banja Luke, Tešnja, Sarajeva, pa do mora i nazat kroz Slavoniju. Sve je bilo dobro isplanirano, no nije baš i tako ispalo. To nam je kasnije služilo kao vječna šala ( zvali smo ga - putovanje u Debrc, a zašto tako, objasnit ću kasnije ).
Moj tata, Nosonja ( kako ga od milja zovemo radi - naravno njegova, kukastog nosa, od kojeg sam nešto i ja naslijedila, doduše srećom više mamin, ali moja sister je naslijedila "sav njegov", pa je zbog kompleksa u srednjoj školi otišla Padovanu na plastičnu. Nije joj bilo lako, zbog primjedbi "makni nos da vidim crkvu" ). Kako ništa nije prepuštao slučaju, bilo je provjereno ulje i voda u motoru, rezervna guma, svjećice, gorivo, uredno složene stvari u prtljažniku...
Ali uz svu njegovu pedanciju, zamazao je košulju pa ju je mama prala i peglala zadnji čas ( jer mu je ta bila najugodnija ). Mo'š mislit - posljednja stvar koju radiš prije puta - peglanje.
I krenusmo na otprilike + 30 i nešto stupnjeva, put Bosne. Prvi dio puta bio je civiliziran. Kad smo zašli u brdovitije krajeve, vrućinu je bilo lakše podnositi. Odlučili smo prespavati u Tešnju, malom gradiću, prilično izgrađenom za ondašnje doba. Hotel je bio B kategorije, uredan i čist, bio je užitak otuširati se nakon cijelog dana u autu ( da sam znala otuširala bi se tri puta ). Prošetali smo, večerali i polijegali. Kad pred jutro, još se nije razdanilo - dreka pod prozorom. Moja mama jadna, koja je cijelim putem bila u nedoumici - da li je iskopčala peglu ili ne, i uzdisala kad god se sjetila, dežurala je na prozoru, ispod kojeg se se svađala dva tipa, jedan drugom brojeći sve po spisku. Bilo je tu i prijetnji čakijom, pa je moja mama uz brigu s peglom imala još i tu da se ova dvojica ne pobiju pod prozorom. Naravno, od te cijele galame nije bilo ništa i ono što me začudilo bilo je, da su se razišli bez intervencije sa strane i maltene izljubili.
Osvježeni, nakon dobrog doručka, krenusmo u nova osvajanja teritorija. Sreća imali smo auto-kartu, najnovije izdanje, za koju smo nakon što smo prvi puta zalutali, shvatili da nam i nije od neke pomoći. Naime, vozili smo se kilometrima okolo-naokolo po nekoj planini, gdje je Bog rekao laku noć, da bi došli pred stijenu do koje je uredno vodio asfaltni put, ali - nema dalje. Odlučili smo baciti kartu i pitati ljude usput, ali lakše reći nego učiniti, nigdje živa čovjeka. Napokon nas neki deda uputio na glavnu cestu, koja je navodno bila desetak kilometara daleko. No prošli smo trostruko i počeli se penjati dublje u planinu i surovi kamenjar s mnogo borovine. Sreća što je usput bilo mnogo hladnih izvora, pa smo se bar hladne vode napili i napunili termosice. A onda prvi maler - pukla guma na drumu ( asfalta više ni na vidiku ). Sreća naletjeli smo na vojsku, dobro skrivenu u šumi, bivša JNA. Čudili su nam se, mo'š misliti što su si pomislili vidjevši nas slijepljene od znoja, prašnjave. Još su se više čudili što smo na - izletu. Pokrpali nam gumu, popili smo sviježu tursku kavu ( bila su to vremena kad je JNA služila svim narodima bivše Juge ) i na karti zacrtali dalji put.
Onda je moja mama uz brigu o pegli, ostavila na izvoru i naočale, pa smo se vraćali ( ako ništa onda zbog Silhouette okvira ). Tata, vidno nervozan, rušio je sve po spisku. Tako nas je ulovio i prvi sumrak, šuma i - zasvijetlila je lampica za gorivo. Opet nas je neki domorodac uputio da je grad na desetak km, a ono nikad kraja šumi. Tata je psovao naglas - Bosnu, ljude i bosanske kilometre, koji su bar tri puta dulji od naših. I napokon, počeli smo se spuštati i ugledali - "svijetla velegrada".
Doduše, nije bio grad u koji smo trebali doći, a ni velegrad, ali mi smo bili sretni. Bilo je to Valjevo, a mi krenuli prema jugu. Sestra i ja smo se počele svađati koja će prva u kupaonu, moja mama je bila još zabrinuta za peglu. Prvi hotel je bio u adaptaciji. Preostao je još jedan - "Beli narcis". Veliki, osvjetljen, s velikom terasom i živom muzikom...ali... nema soba. Bio je to trik recepcionera, to smo na žalost shvatili tek drugi dan. On nas pun iskrene brige, uputio na privatnu adresu svoje tetke.
To je vjerojatno bila adresa, na koju je uputio brojne lakovjerne jadnike, kao što smo mi. Samo što nam je ovaj put dreka pijanaca iz Tešnja zamjenjena s lavežom kere, koja je cijelu noć lajala svezana za neku šupu. Naša svađa oko kupaone bila je besmislena, jer smo dobili - limeni lavor i pumpu u dvorištu, na kojoj smo se izredali, perući se Christian Dior sapunom (sjećam se, zvao se Miss Dior i mirisao na đurđice ), jedinom blagodati iz civilizacije. Tata je spavao u sobi s tetkinim podstanarom, mama i ja u jednom krevetu, gdje posteljina nije mijenjana mjesecima, pa smo ispod glave stavile ručnike, a sestra s malom nećakom u nekoj dvorišnoj sobici. Džukela nije bila gostoljubiva, pa se trgala s lanca do jutra. Ujutro, naravno nismo dobili doručak, jer nismo ni bili u hotelu. Ali zato je tetka dežurala pred vratima, jer je moj tata rano autom otišao na pumpu i pronaći vulkanizera. Sve skupa nam je naplatila skuplje nego noćenje večer prije. A što se tiće "Debrca", poslije smo u nekom ženskom časopisu čitali, da kraj Valjeva postoji "javna kuća" gdje "dame" preko dana kopaju kukuruz, a na večer zabavljaju goste, a vlasnica je bila pljunuta - tetka. A javna kuća zvala se "Debrc".
I tako završilo naše putovanje. Bili smo tamo gdje nismo ni namjeravali ići, a nismo mora ni vidjeli. Vratili smo se najkraćim mogućim putem, bez stajanja, prašnji, znojni i prljavi ("Ružni, prljavi, zli" ).
I odlučili više nikad - na tu stranu. A pegla nas je čekala - uredno iskopčana iz utičnice. Ali bar smo saznali da bosanski kilometri nisu kao naši i da ne treba baš uvijek vjerovati recepcioneru i - auto-karti.
komentiraj (4) * ispiši * #
03
subota
lipanj
2006
TUGA - S RAZLOGOM
Po prirodi sam vesela i optimistična, uvijek u svakoj negativnoj stvari nalazim nešto pozitivno...Ali postoje dani, kad jednostavno ne možeš naći ništa, ali baš ništa pozitivno. A danas je jedan od takovih dana.
Jučer sam čula nešto što me potreslo, ali ono, baš uzdrmalo. Završio je jedan mladi život, a da nije ni počeo. Dječak, koga ne poznajem, ali nije ni važno, takovih je oko nas na tisuće. Na tisuće mladih, veselih, nasmijanih, vragolastih, punih radosti i onog entuzijazma koji mogu imati samo u toj - neponovljivoj dobi. Jer jednom, kad se uhvate u koštac sa životom i svim onim, što ta bitka nosi sa sobom - to će im biti - najljepše i najbezbrižnije doba.
Ne mogu da se ne stavim u kožu tih roditelja, jer sam i sama majka. I teško mi je, teško, što ovaj puta ne mogu naći ništa pozitivno, ni vedro, ni optimistično...
Pitam se što može biti utjeha u tim trenucima? Što može biti nada i radost, ocu i majci koja su izgubila dijete koje su podigla do samog kraja osnovne škole?
Prošlo mi je kroz glavu sve - od trudnoće, poroda, od onih pelena, prvih izgovorenih riječi, plača koji me uznemiravao ( bez razloga, ali ipak ), prvih koraka, razbijenih koljena i laktova, prvih dana u školi, prvih svjedodžbi i natjecanja, prvih medalja...
Ali pomisao da izgubiš sve to u jednom trenu, da nikad više taj uzbudljivi potok života neće nastaviti teći...
Rijeke ljudi danas pred podne, slijevale su se mojom ulicom, roditelji, nastavnici, školska djeca. Kroz otvoreni prozor čula se truba na groblju ( koje mi je na stotinjak metara daleko). Nebo tmurno, kišica sipi, plače...
Tužna sam i znam da će proći, kao što sve ružno prolazi i onda dolazi toplo sunce, koje nas oporavlja i daje nam nadu...
Malo prije toga, slušala sam Mahaliju Jackson, u završnoj sceni "Imitacije života" i sve se poklopilo i pukla sam totalno. Plakala sam kao što nebo plače cijeli ovaj tjedan.
Prazna sam i tužna. Znam, proći će, ali ne mogu si pomoći...
komentiraj (4) * ispiši * #
