USIJANA SUBOTA U KARLOVCU

Iako je subota dva dana iza mene, ja sam tek sada dobila inspiraciju za post. Ustvari dobila sam je čitajući Danielin post. Dobila sam ideju da pišem o temi, o kojoj još nisam pisala. Pa evo uživajte...
Ove dane na visokim temperaturama, svi smo svjedoci raznih "isparavanja" naših tijela. Pogotovo u zatvorenim prostorima... A sad zamislite skup od 400 djece razne dobi, pa skoro još toliko odraslih - na mjestu pokrivenom limenim krovom i staklom, bez ventilacije, od jutra 9 do poslijepodneva 18 h.
E pa na takvom mjestu sam ja provela prošlu subotu, u Karlovcu, na taekwondo turniru "Ivanjski krijes". Prvo se sastajemo djeca, treneri i roditelji, pa se tumbamo jedni drugima u automobile, da rasporedimo težinu. A onda do Vrbovca se tačkamo jer je cesta puna traktora i drugih smetala. A onda ulazimo na auto cestu i počinje jurnjava. Nadobudni očevi hvale se svojim "konjima" tj. kilovatima. A u njih spada i moj zakoniti ( kojeg, naša kćer i ja zovemo od nedavno "oče naš" ). On jednostavno ne može podnijeti da je netko ispred njega. Kaže da mora malo ispuhati motor od gradske vožnje (!?). Meni to lagano (kako starim) počinje ići na živce, no što je tu je. A u našoj maloj koloni od desetak automobila, je nekoliko policajaca specijalaca, koji se voze na "šrajtoflin" ( tako zovu svoju policijsku iskaznicu ). Tako nemamo problema sa saobraćajnom policijom. Nije zgodno da to kažem, ali to ionako svi znaju...
Stižemo u Karlovac za sat i pol. Parkiramo se po mogućnosti u hladovini, a onda klinci na vaganje, a mi svi - napad na WC-e i zauzimanje pola kafića. U cijeloj toj grupi, jedino smo moj zakoniti i ja pušači i stršimo među svima njima ( ostavit ću cigaretu uskoro ).
Nakon toga jurimo na ždrijeb, da proučimo koliko borbi imaju naši klinci, s kime se bore... Pa zauzimamo cijeli red u dvorani i i i - onda počinje - mazohizam.
Prvo postrojavanje po klubovima, pa himna, pa organizator drži govor ( veći je pljesak ako je govor kratak ). Onda počinju borbe. Kako sam godinama u ovom sportu još uvijek je za mene novo iznenađenje, gledati roditelje kako navijaju za svoju djecu. Neki (rijetki doduše) posmatraju mirno i ne pokazuju emocije, a većina ih zdušno navija ( od laganog povikivanja do deranja, dok su im lica potpuno zajapurena i izobličena). Da ne govorim o psovanju. A ja sam jedna od rijetkih, koja zna da ta djeca dolje na borilištu, sve to uopće ne registriraju, jer su prepuštena svojoj borbi i svojim strahovima i uglavnom su usredotočena na protivnika. Tate i mame dijele s tribina savjete ( iako većina nema pojma i kroje pravila po svome, a većina ih je s mnogo kilograma viška i nikad se nisu bavili sportom). To je veoma zanimljiva situacija, jer barem polovica ne bi uspjela pretrčati ni 100 metara, a kamo li na toj vrućini pod opremom (kimono, kaciga, štitnici za ruke i noge, suspenzor i guma za zube) uopće zamahnuti.
No, poznato je da roditelji svoje propale ambicije iskaljuju na djeci, pa ni ovaj sport nije izuzetak. A to je živa propast.
Klinci se prije borbe zagrijavaju ( lupaju u fokusere, istežu se i oblače opremu).
Ja sam iskoristila vrijeme da prošetam do Korane, koja je sto metara dalje, divota uz vodu ( nisam ponijela kupaći - ljuta sam na sebe ko pas ). Usput sam obišla, u ratu devastirani hotel "Korana" i skoro se rasplakala. Hrpa razbitih stakala, nekad lijepih terasa, zaraslih u korov, sve puno grafita i smeća. Zjapi kao poslije atomskog rata...Katastrofa...
Bliži se borba, ne dijelim savjete svojoj kćeri. Inače ona voli ovaj sport i ne propušta ni jedan trening. Da bi postigla maksimum, treba još nekoliko godina iskustva i da joj se neke stvari poslože u glavi. Neki puta je traljava, ali doduše sve rjeđe i znam da mora doći na svoje. Ni jedan trud nije uzaludan i mora se kad-tad vratiti. Jedino što me ljuti je da se nekim klubovima borci švercaju na kilaži, pa vam dijete dobije protivnika težeg čak i dvije kategorije. Neznam samo kome to ide u korist, najmanje toj djeci.
Zauzimam mjesto visoko, s kamerom ( snimam borbe pa ih poslije na miru komentiramo, što valja, a što ne valja ). Moj zakoniti ( bavio se sličnim sportom pa mu mogu tolerirati savjete s tribine ), unatoč pušenju ima dobar kapacitet pluća, pa ga se dobro čuje. Mene se čuje na snimci onako - iz pozadine, već sam rekla da ću staviti flaster na usta. Svi klinci iz kluba urlaju i navijaju, na povratku kući su promukli. Borbe prolaze, u predahu jedemo sendviče i nalijevamo se sokovima ( a neki i "karlovačkim" ). Konačno dočekujemo u kasno poslijepodne i podjelu medalja ( mala je dobila zlato, nije da se hvalim ).
Da spomenem i medvjeda pandu Banija - maskotu kluba iz Karlovca. To je jedan član njihovog kluba, koji se šeće cijeli dan, obučen u krzneni kostim pande, naslikava s djecom, zaletava u borilišta i radi kolut naprijed i nazat, zadirkuje suce... To me nasmijalo i svaka mu čast. Meni je bilo za poludjeti u kratkoj odjeći, a kako je bilo njemu u onom kostimu.
Vraćamo se iza šest popodne, umorni, gladni kuhane hrane, zalijepljeni od znoja. Vozimo se kući, polagano, penzionerski ( moj štedi na gorivu, pa sad nadoknađuje ono što je potrošio na dolasku ). Odozada, moja kćer i još dvije cure, pozaspale, a ja slušam CD s Morriconeovom glazbom iz filmova.
Toliko o dojmovima, iako se pravi dojam može dobiti samo na licu mjesta...

Borilišta


Gubljenje ravnoteže


Čestitke na zlatu


Pod punom opremom na +35