21
petak
srpanj
2006
AKVIZITERI
Danas je paklen dan. Polako nas zahvaća toplinski udar koji hara danima po Evropi. Vani se ne da disati, a unutra je donekle podnošljivo, jer je zamračeno i rade ventilatori. Pokušala sam se malo osunčati vani, ali sam ubrzo odustala... Televizijski program ne gledam danima, jer nemam vremena ništa ni započeti gledati, a ako i kasno navečer započnem - zaspim. Izuzetak je bio "Hanibal", sinoć. Taj film me naprosto oduševljava. Vjerojatno mislite da sam bolesna, ali Hanibal mi je "mrak". Inteligencija na visini, esteta, dobar odgoj, vrhunska opća kultura... no malo čudne prehrambene navike, ha ha...
No da ne bi zalutala na putu kuda sam krenula, nastavljam... Kako nisam imala što pametno raditi, ( a što bi se to pametno moglo raditi na toj vrućini? Uzgred, na termometru na terasi, mi je trenutno +40 ),šetala sam daljincem po programima i na HTV 1, započinje film... Privuklo me ime Helen Mirren. Napravila sam si cappuccino i... vjerujte, bilo bi mi žao da nisam pogledala taj film.
Istinita priča o Billu Portmanu, dugogodišnjem akviziteru za američku firmu Watkins (www.billportman.com), oboljelom od celebralne paralize. Priča obuhvaća period od početka šezdesetih godina do 1997. Bill živi s majkom, oduzeta mu je desna ruka, teško hoda, a ne želi živjeti od socijalnog dodatka, nego želi sam zarađivati, radeći kao terenski trgovac. Film se zove "Od vrata do vrata" (Door to door). Tako topla ljudska priča, koja budi u meni nadu da su Ameri - i ljudska bića i da nisu samo svjetski policajci. Bill je jedva iskamčio posao u firmi, prvo nailazio na zatvorena vrata, pa čak i na pritužbe da plaši djecu. Vrhunska gluma Williama H. Macyja, usporediva s Dustinom Hoffmanom u "Kišnom čovjeku" i Seanom Pennom u "Ja sam Sam".
Ovaj film je totalno promijenio moje viđenje trgovaca na terenu (iako su kod nas još u povojima). Bill ide od vrata do vrata, u početku sporo, a za dvadesetak godina postaje - trgovac godine u kompaniji. Usput razvija prijateljstva i gotovo obiteljske odnose sa svojim kupcima, zna sve njihove probleme i intimne priče. Doživljava čak da mu dječak, koji ga se u početku uplašio, kasnije kao novinar - napiše članak - životnu priču. Nakon četrdesetak godina, Billa pregazi napredak, prodaja se vrši preko Interneta i TV-a, mobiteli su svakodnevica. No on ostaje i nakon mirovine terenski trgovac i postaje zaštitni znak kompanije, održavajući im tradiciju.
I nasmijala sam se i gotovo rasplakala, raznježila... Koliko su ljudi u biti, teško spremni prihvatiti ljude s fizičkim i psihičkim manama. A ponekad su ti ljudi normalniji od nas, nazovi "normalnih i zdravih".
Poznajem jednog dječaka, od samog rođenja. Ista priča - povreda kod poroda... ima 22 godine i bio je prije tri mjeseca dokumentarac o njemu na HTV-u. Taj dječak je pravi mali borac. Jedva je preživio, kasnije je pohađao sve moguće vježbe na Goljaku. Završio je srednju školu i upisao Pravni fakultet. Teško hoda i teško govori. Na terapijskom jahanju je pronašao svoju životnu ljubav. Već je bio na jednoj Parolimpijadi i sprema se za drugu. Konji su mu najveća životna radost, a uz njih pas vučjak. Redovito vježba ruke u teretani i pun je energije. Mogli bi se uz njega posramiti svi oni klinci koji vrijeme provode u zadimljenim kafićima, s pićem i cigaretom u rukama, besprizorni, koji svoju nakupljenu energiju - troše na trganje klupa u parku i razbijanje svega što im se nađe na putu. Zato je Slaven uzor bez obzira na svoje fizičke mane.
Pa kad vidim neke majke (to se najbolje vidi na plažama i kupalištima jer imam najviše vremena od dosade), kako vrište na djecu, opale im pljusku zato što su isfrustrirane i ustale na lijevu nogu, na radoznalo dječje pitanje - obrecnu se i odgovore - dosadan si, zašuti već jednom, pusti me na miru, idi se igrati i daj mi mira... (ovisi o bogatstvu vokabulara). A s druge strane vidiš majke retardirane ili teško bolesne djece, koje život posvete da bi im olakšale, žrtvuju se i vole ih, kakvi bili da bili. Ponekad mi dođe da vrištim. Dijete je stvarno "dar Božiji" i kako im daješ, tako i dobivaš ( uz rijetke izuzetke).
Ja se raspisala, otišla u širinu i izvan teme, no tako mi danas došlo...na +37...udarilo me sunce, vrućina. Idem popiti nešto hladno...Pozdrav!!!
Slaven
Pozdrav 
komentiraj (12) * ispiši * #
18
utorak
srpanj
2006
SMIJEŠNA SUBOTA
Dugo nisam ništa napisala. No, nije da nisam imala ideja, ali kad ja dođem na red za svoj post ( od moje tinejdžerice ), komp je već "zakuhao", a ja mrtva umorna. Dani su mi nalik jedan na drugi i ništa se zanimljivo ne događa, a još manje uzbudljivo. No, prošla subota, koja je trebala biti jedna obična "natjecateljska", postala je za mene dan kada su mi u nekoliko navrata počele curiti suze od smijeha, a sve zahvaljujući mojem talentu da žalosnu i deprimirajuću situaciju, preokrenem na humor i sveopće veselje. Kad vidiš da ne možeš promijeniti svijet, okreni na šalu i lakše ćeš živjeti ( i usput dobiti bore od smijeha ).
Te sunčane subote, konačno je bilo natjecanje u našoj provinciji i naša djeca nikuda nisu trebala putovati. A ja nisam trebala dan prije pakirati klopu, sokove i nekoliko sati se taljigati u autu do odredišta. Bazen se tirkizno plavio i ljeskao na ranom suncu (bez žaba i lopoča), sve je bilo pripremljeno još dan prije. Ja se namazala "debelim" zaštitnim faktorom, jer ne izlazim na sunčanje i kupanje prije 15 h. Parkirali smo ceker s klopom na staro mjesto, zauzeli busiju. Bazen je vrvio klincima. To je tzv. B-prvenstvo u plivanju, naše regije, u koju pripadaju slavonski gradovi Vinkovci, Đakovo, Virovitica, naša provincija i do prošle godine Osijek (koji je inače u tu skupinu zalutao, jer njihovi plivači plivaju cijelu godinu, a naši samo dva mjeseca), koji je obavezno pokupio sve medalje. Naša djeca su zbog toga zamrzila osječane i bila sva sretna što su ih konačno ubacili u A-prvenstvo. Ali prerano se djeca poveselila. Umjesto njih došli nam gosti iz susjedne Mađarske Szigetvara i Harkanyja. Mađarski, onako milozvučan i neprevodiv po nikakovoj logici, razmilio se i osjećala sam se kao u toplicama.
I onda, kad sam se najbolje priredila da uletim u mali bazen koji je bio slobodan i prazan, stiže zadatak - na prepad (koji sam doduše mogla elegantno odbiti, da sam na vrijeme skužila o čemu se radi). Tražila se jedna mama s "malo slobodnog vremena" da markerom ispisuje imena na diplome. Čas posla, dečko na računalu ispiše ti liste s imenima zlato, srebro, bronca za pojedine discipline, a ti "samo ispišeš imena". Taj mali poslić potrajao je od 10 dopodne do skoro 15 poslijepodne. Nije baš da sam bila stalno zauzeta, ali nisam mogla mrdnuti, jer kad sam već pristala, 'ko mi je bio kriv...
Srećom, priskočila mi je jedna mama, koja je pet minuta prije mene elegantno odbila, ali poslije mi je priskočila u pomoć. Ukratko- diplome nerazvrstane, zbrda-zdola, na računalu neki jadni dečko sav zbunjen, na razglasu neka jednako smotana ženskica, koja je na svako naše pitanje odgovarala s "ne znam", ko da je o oblaka opala. Na računalo su ubacili, također, na prepad - jednog tatu. A šefica parade je bila - supruga lokalnog tajkuna, visokoobrazovana, sa velikim talentom za organizaciju, naročito drugih. I tako, ona nas je sve dobro organizirala, izdala zapovijedi uz veliki, očaravajući osmijeh (usput je napravila par glupavih lapsusa o plivanju, s kojima vas neću zamarati, iako je to bilo prvo gdje su mi suze počele curiti). I onda je odšetala u debelu hladovinu oraha, na terasu, jer je tamo imala već spreman "babinjak" (naoružan jezicima i viškom kilograma, s pogledima punim mržnje prema mladim curama u minicama i s bakrenom puti. Napominjem da su sve moje vršnjakinje, a neke i mlađe, a ja baš nemam ništa zajedničko s njima, ni u kom pogledu, već samom činjenicom da još uvijek nosim bikini). I tako babinjak se smjestio, a mi dvije nadobudne mame bacile se na posao. Borile smo se sa vjetrom, diplomama, markerom. Ja sam ispisivala prvo na spužvastoj ležaljci, onda sam dobila stolac pored zvučnika i na njemu pisala. Nisam ni skužila da sam pisala na zvučniku dok se ona "s kruške opala" nije javila grlenim glasom da mi je srce stalo. Za svaka tri imena, morale smo pretraživati hrpu diploma i nismo smjele zaribati ni jednu, jer nije bilo praznih. To nam je "šefica" naročito naglasila. Najviše smo imale posla s mađarskim imenima i prezimenima, koje mi je "poslovna suradnica" diktirakla slovo po slovo, nadvikujući se s razglasom i vikom djece.
Ja sam u jednom trenutku opsovala sočno Mađare i onog tko ih je tu doveo, jer je prezime bilo kilometarsko i puno onih uzlaznih crtica, kad pored mene stoji mali Mađar široka osmijeha i velikih dječijih, plavih očiju. Pokazuje na ime s kojim sam se toliko borila i kaže " to sam ja ". Bilo mi ga je žao i nadala sam se da nije razumio što sam opsovala. (toliko o gostoprimstvu i ksenofobiji).
Nakon sat vremena moja suradnica i ja odlučile popiti kavu na svoj račun. No morale smo prije negdje ostaviti papire da ih vjetar ne odnese (već smo se spremile potražiti neku ciglu, ali ja se dosjetila moje litrene termos-boce i stavila je preko svega na zvučnik. No nitko nije smio piti iz nje, jer bi sve letilo posvuda). To vama možda ne izgleda smiješno, ali bila je to sve tako glupa situacija. Nas dvije smo jedine shvatile sve to ozbiljno. Ali shvativši da drugi nisu, počele smo iz svega raditi sprdačinu i na svoj i na tuđi račun.
Sjele smo popiti kavu i naišla je još jedna mama. Šefica nas je počastila litrom Fante (birale smo između Fante i Coca-Cole, jer oboje bi bilo previše). A nakon što smo se previše opustile, diskretno nas je pitala da li smo sve ispisale. Bilo je vrijeme da se primimo posla.
A onda dok smo čekale ispis imena za dalje, ustanovilo se da se zbunjator na kompu zeznuo i dao nam pogrešna imena, pa je šefica organizirala potjeru za korektorom. Cijelo to vrijeme dok je moja mala plivala trku, ja sam skakala po kameru i uspjela čak i snimiti nešto.
Na kraju naše velike cure osvojile prvo mjesto na štafeti i nismo im napisale diplome, jer je za stolom sve "puklo". Nije se više znalo tko pije tko plaća.
Napokon sam predala sve papire i smjela pomaknuti termosicu.
Nakon svega hoću reći, roditelji su jedini koji podržavaju svoju djecu, dolaze i potiću ih, zajedno s trenerima, a o svemu ostalom brinu se ljudi koji o svemu tome pojma nemaju. Samo ne znam koji račun nalaze u tome da se brinu o nečemu što ih u biti ne zanima.
Uglavnom, subota je završila, ja se još uvijek smijuckam kad se sjetim, kako sam digla dva prsta za dozvolu da idem na WC, na koji na kraju nisam otišla do poslijepodneva - kod kuće. A ni namočila se nisam, pokraj bazena. Treba mi čavao u glavu zabiti. Ali sam se nasmijala. Samoj sebi i drugima.
komentiraj (7) * ispiši * #
10
ponedjeljak
srpanj
2006
KOSTOLOMAC
Danas dan kao svaki drugi. Jurnjava od jutra...U subotu dobila gošću, mala bila u Vinkovcima na natjecanju u plivanju. Dobila zlato na 50 kraula, a na 200 mješovito zapela na delfinu iz jednog vrlo neobičnog razloga. Sudarila se sa - žabom i to ne malom žabicom, nego odurnom, debelom žabetinom. Od šoka je zaboravila zamahnuti rukama i dobro je da je nisu diskvalificirali. Ali je zato izgubila vrijeme i zbog žabe došla - četvrta. Bila je ljuta, jer je četvrto mjesto, najnezahvalnije mjesto. Sigurno ćete se zapitati što rade žabe u olimpijskom bazenu, ali djeca su se već navikla na Vinkovačke žabe koje su neizostavan inventar. Ali nije važno, glavno da djeca plivaju, i te žabe ih svaki puta dobro zabave. Jučer sam se nakon nedjeljnog, cjelodopodnevnog kuhanja, uputila na kupanje. I taman zauzela mjesto, svoje uobičajeno, kad ono - nebo se natmurilo i pocrnilo i počelo potmulo grmjeti. Pa par kapi i mi svi pod sjenicu od trstike. Razišli se ljudi i ostalo pedesetak nas nadobudnih. A kad ono za dvadesetak minuta - nebo plavo, sinulo sunce i još sam se stigla i oznojiti. Da ne govorim kako smo po prvi puta ove sezone imali bazen za sebe.
Večeras sam nakon jurcanja cijeli dan, ponovo otišla na bazen, iskupala se i osjećam se kao leptirić-šarenčić. A onda je došao od nikuda - kostolomac. Kostolomac ( naziv je moj interni - od milja ),je kiropraktičar koji dolazi radi jedne naše klupske plivačice i najavili su ga još prošli tjedan, ali nije došao. Moj zakoniti, kojeg je prije dva mjeseca u prestizanju - srušila s bicikla, mog Gecka ( sramota za bivšeg bajkera ), nadobudna vozačica, pao je na desno rame, koje mu poslije na kirurgiji nisu namjestili, nego samo imobilizirali. Poslije se ustanovilo da je trebalo namjestiti odmah i da sad može riješiti tu povredu samo operativno. Tri puta hura za naše kirurge!!!
Sad mi je žao što ne živimo u nekoj zapadnoj, demokratskoj zemlji, gdje bi tužio bolnicu i dobio odštetu s šest nula, tako da bi sad trljali ruke mi - cijela familija i naš odvjetnik. Ali budući da nismo u zapadnoj demokraciji, sad ćemo se eventualno zadovoljiti sitnom lovicom od osiguranja, a bolnicu nećemo tužiti, jer bi nam ( ne daj Bože ), mogla, nikad ne znaš - zatrebati, pa nam možda, osvete radi ne bi pružili adekvatnu zdravstvenu uslugu. (Iako mislim da su nam se i sad za nešto osvetili, tj. mom zakonitom ).
I tako preostalo mu je da se prepusti vještim rukama kiropraktičara, kojeg je sam Bog donio na bazen. Danas je došao - na prepad, a moj zakoniti se nije stigao ni prirediti, a ovaj ga je stao tretirati na pola metra od ruba bazena. Kako su ( mi žene to znamo najbolje ) muški - macho, samo kad ih ništa ne boli, ja sam sadistički uživala, vidjevši kako je problijedio, kad mu je kostolomac počeo opipavati rame ( koje budi rečeno prilično neprirodno izgleda, jer mu je završetak ključne kosti dobio kvrgu, koja strši ). Na njemu je sve puckalo i škljocalo, čak mu je rekao da ima i kičmu malo u stranu - lumbalni dio ( što zna od ranije ). No ja sam bila sretna, samo mi je bilo žao što nisam imala kameru pri ruci, da ovjekovječim taj zbunjeno-nesretno-prestrašeni izraz lica. Mislim da sam si večeras namirila sve one trudove ( koji su istina trajali samo sat vremena, ali tih sat je nezaboravno ).
Sutra ide na drugi tretman i već je sad za večerom bio zamišljen, iako je priznao da mu vrat više ne škljoca dok okreće glavu ( tako mu je naglo zakrenuo glavu da sam mislila da je iza nas, na drvetu pukla grana ). A uz to sam se sjetila dr. Ante Pavlovića koji je vezao ljude za noge i objesio ih, pa pustio vučjaka na njih ( to je navodno bio jedan od vrhunskih tretmana kiropraktike). Samo ne znam da li su ti isti bolesnici došli na slijedeću terapiju vučjakom. Tko zna što je s njime, posljednje što sam čula da je izlupao neke ljude zato što su mu udarili autom u ogradu kuće, pa ih naganjao motorom do lokalne birtije i natukao ih ( inače ima crni pojas u karateu ). Bravo kolega!!!
Kad sam se toga sjetila, počela sam se smijati i morala se maknuti, jer me kostolomac počeo čudno gledati.
Tako sam ja imala uzbudljivu večer, zlurado se osvetila za događaje od prije trinaestak godina i mislim da ću noćas spavati kao - ponovno rođena - born again... Laku noć
komentiraj (12) * ispiši * #
05
srijeda
srpanj
2006
KING-KONG FAMILIJE
Stvarno dugo nisam napisala niti jedan post. Ona vrućina me ubila, a onda je prenaglo zahladilo, pa sam bila pospana. Pa sam bila bez ideja, pa preumorna i uvijek neki izgovor (zlata vrijedi).
A jučer sam dobila ideju, ali nisam odmah napisala.
Bila sam neki dan na bazenu i sjedila uz rub. Oko mene klinci (od 13 do 17 god), troše energiju neštedimice, skaču, guraju i navlače jedan drugoga u vodu, hrvaju se na suhom... Bila sam ljuta, jer je oko nas bilo i male djece. Prije toga sam se izderala na nekog klinca, koji mi je po deseti put pretrčao preko ručnika i stresao se kao pes u tom pretrčavanju i usput mi skoro nagazio na kičmu. I onda, dok sam sjedila na rubu bazena, neka poznata glava virila je iz vode kraj mene. Velike plave oči, pozdrav... I sjetih se. Mali Marin, jedan od dvojajčanih blizanaca, rođenih desetak dana iza moje Maje. Njihova mama i ja smo u rodilištu posljednje išle u sobu, na spavanje. Ona je jedva čekala da se "istrpa", bila je šira nego dulja, a ja sam bila u bedu, jer mi nisu malu nosili na dojenje, zbog žutice.
No kad je mali izašao iz bazena, više nije vrijedilo ono "mali". Dijete od 13 godina, više za glavu od mene i teško barem 90 kg. Uskoro sam vidjela i sestru blizanku - normalno ona je već - žena. Nisam mogla doći k sebi. I pitala sam se ostatak dana što ta djeca jedu i koji su to geni. Njihova mama je inače super žena. Umirala sam od smijeha u rodilištu, a nisam se baš mogla s guštom smijati, jer sam bila šivana, pa me šav pri svakom napadu smijeha zatezao. Ja sam se smijala njoj, a ona tome, što sam se stalno nakretala na suprotnu stranu pri smijanju, da napravim ravnotežu između smijeha i šava. Poslije smo se ćesto sretale s klincima ( ima još dvoje prije blizanaca ). Još u rodilištu mi je pričala kako je ona svoje AMG lonce spremila na tavan, jer njenoj familiji ne odgovara "zdrava" hrana, skuhana na kapi ulja, jer oni onda nemaju u što kruh umakati. Vjerojatno u tome leži tajna njihovih gena rasta - u širinu i duljinu.
Znam još jednu familiju, ali oni su još malo rastom viši i kilogramima teži. Tata je visok otprilike 190 i nešto i ima stotinjak i nešto kg, mama malo niža i lakša, najstariji 206 i bavi se košarkom, srednji ima nepunih 17 godina (još mu pravo ni brada ne raste) ima 2 metra i sto kila. Najmlađi je završio drugi osnovne i visok je kao ja. Srednji - Vedran, trenira taekwondo s mojom kćeri, pun je snage i nema u klubu dostojnog sparing partnera. Jednom prilikom se tako zanio s udarcem, da je udario leđima u vrata od dvorane, izvalio bravu i udario leđima u vrata svlačionice preko puta. Pitam se što bi bilo da se netko u tom trenutku našao iza vrata. "Mali" Vedran trenira u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske i iza sebe ima zapažene rezultate, bio je viceprvak Europe prije godinu dana, a sad se sprema za Svjetsko prvenstvo. Jednom prilikom pričao nam je njegov tata, bili su u Stuttgartu na natjecanju i izlazili iz WC-a - on, mali Vedran i naš stari trener, a sva trojica gromade. A vani stajala kineska reprezentacija i slikali ih fotoaparatima i čudili se. To da mi je bilo vidjeti.
Voljela bih iz prikrajka zaviriti, što te king-kong familije jedu i koliku količinu hrane ima treba prirediti da svi ustanu siti od stola. I sad zamislite biti visok dva metra, imati sto kila i crni pojas? Ubitačniju kombinaciju ne možeš zamisliti. A lice mu ima gotovo dječje crte. Ludo.
Eto toliko o našim provincijalnim familijama sa zdravim genima. Što čini čisti zrak i poljoprivredni kraj.
Mali Vedran, prvi s lijeva, prije godinu dana kad je bio samo 190 cm
komentiraj (7) * ispiši * #
01
subota
srpanj
2006
ANA I KRALJ I "NAŠI KINEZI"
Danas se malo lakše diše i odmah sam živnula. Opet me bilo po svugdje. Obletila sam trgovine, mala otišla po ocjene. Nisam razočarana, ali bilo mi je žao nje. To su joj prve četvorke koje ima u svjedodžbi. A u biti, ruku na srce koliko je učila ovo polugodište, super je proći samo s 4 četvorke.
Onda sam navečer sjela bez određenog cilja uz televizor, nemajući pojma što ima. Nogometa mi je lagano već dosta. A kad ono - "Ana i kralj" s Jodie Foster. Normalno, odgledali smo svi troje, cijeli, dva i pol sata dugački film i bili oduševljeni.
Volim Jodie Foster. Oduševila me još kao djevojčica u onom mafijaškom filmu s Tatum O' Neal, sa šlag-mašinkama. Ona je tip žene kojoj se divim. Sitna je, inteligentna, ali u isto vrijeme - odlučna i hrabra. Sve uloge koje je glumila, bile su različite, ali sve su sadržavale te iste osobine. Volim glumce koji glume pogledom, izrazima lica, kojima se svi osjećaji koje uloga zahtijeva - ogledaju na mimikama , osmijehu, grču lica, tuzi ili sreći u očima...
"Ana i kralj" je jedan od filmova koje iznova volim pogledati i svaki put ih gledam kao prvi. Inače volim mistiku dalekog istoka, njihovu kulturu, pred kojom se osjećaš sitan i jadan, začahuren u sitne jali i zlobe, našeg zapadnjačkog svijeta.
Sudar dviju kultura - zapadnjačke i istočnjačke, popraćen divnom, vizualnom slikom, naprosto me očarao. Ponekad mi se čini da osjećam mirisne štapiće i lotosov cvijet, a one sve boje i bogatstvo prirode i arhitekture, svilene odore i beskrajna mistika, jednostavno me obore s nogu.
A onda , iako baš i nije skroz povezano, sjetim se "naših" Kineza, koji nam polagano ali sigurno naseljavaju kontinent, tj. našu državu tj. naš grad. Nekima je svejedno, neki brundaju (a to je većina), a rijetki su otvoreni prema njima, kao i uostalom prema svima koji dođu izvana i nastane se kod nas.
Jedna naša poznanica, koja je na robi iz Turske koju je isprva prodavala na placu, zaradila cijelo bogatstvo, pa jedan dućan, pa drugi, pa treći... čak je u lokalnom, gradskom listu javno istakla kako im Kinezi upropaštavaju posao - nekvalitetnom robom. A zaboravila je kako je ona prodavala robu ( i još uvijek je prodaje ) loše kvalitete, a daleko skuplju. Kod nas ima desetak kineskih dućana u gradu. Neki su opskrbljeniji ,neki su skoro bih rekla - jadni, no tko voli nek izvoli. A onda sam jednom prilikom vidjela tu istu poduzetnicu, kako kopa po grudnjacima i gaćicama u kineskoj trgovini, i kad me je ugledala, najradije bi u zemlju propala i uvukla se u najveći broj grudnjaka. Pocrvenila je i meni je bilo drago što sam je vidjela baš na tom mjestu.
Meni su najsimpatičniji "moji" Kinezi s vrha ulice. Naš vrli susjed im je iznajmio mali lokalčić, bez grijanja ( u kojem po zimi sjede u debelim jaknama) i vjerojatno - dobro naplatio. Slabo im je opskrbljen, i nema baš mnogo kupaca jer nije u prolaznoj zoni. Ćesto svratim k njima, imali su prije godinu dana dobre klasične, svilene pidžame u pastelnim bojama. Bile su meke i lepršave i ugodne za nošenje. Na etiketi sam vidjela da su iz Češke (?!). Nakupovala sam svima nama po nekoliko komada i još uvijek su kao nove. Uvijek kupim po neku sitnicu. Oboje ( bračni par) su mi beskrajno simpatični. On izgleda kao Jackie Chan u punijem izdanju, a ona crvenkaste kose i uvijek nasmijana. Vrlo dobro govore hrvatski. ( sjetila sam se, jednom smo se smijali kako je kineskinja na računu napisala "ričinik" za ručnik, a naš prijatelj kaže - samo se smijte, napiši ti "ručnik" - na kineskom ). Imaju i malog psića s kojim ćesto šeću. Svakodnevno ih srećem u dnevnoj kupovini u "Billi" i uvijek se pozdravimo. Od svih, oni su mi najdraži, jer su se nekako najbolje prilagodili. Uvijek se jave, nasmijani su i mašu mi izdaleka. To je dokaz da i njih ima svakakovih, kao i nas. Neki su natmureni i mrki, sjede za kasom u trgovini i samo broje lovu ( taj me uvijek podsjeti na tipove iz kineskih četvrti iz krimi-filmova), neki su tihi i poslovni, ne smetaju vam u trgovini, ali drže vas na oku. A naši ljudi su najsmješniji. Kupuju ko ludi sve što im treba i netreba, čak i neke stvari za koje ni ne znaju čemu služe. Natežu s hrpa komade robe, na sniženju, isprobavaju one plastične cipele i tenisice i lažno-čipkaste majice, što gore izgleda to se bolje prodaje. A ja se zabavljam i naravno kupujem stvari koje ne mogu kupiti nigdje drugdje da i hoću. Tamo sam jedino pronašla šalice za kavu kakove sam željela, steznike za stopala i laktove (za 20 kuna - par, a iste takove, ništa bolje kvalitete su u apoteci jedan komad od 120 kn pa čak do 250 ), čak i novčanik od prave kože, elegantan, za samo 40 kuna.
Evo, obradila ja temu dalekog istoka, od Ane i kralja pa do "naših" Kineza. A o Shaolinu ću neki - drugi put.
komentiraj (5) * ispiši * #
