18

utorak

srpanj

2006

SMIJEŠNA SUBOTA

Dugo nisam ništa napisala. No, nije da nisam imala ideja, ali kad ja dođem na red za svoj post ( od moje tinejdžerice ), komp je već "zakuhao", a ja mrtva umorna. Dani su mi nalik jedan na drugi i ništa se zanimljivo ne događa, a još manje uzbudljivo. No, prošla subota, koja je trebala biti jedna obična "natjecateljska", postala je za mene dan kada su mi u nekoliko navrata počele curiti suze od smijeha, a sve zahvaljujući mojem talentu da žalosnu i deprimirajuću situaciju, preokrenem na humor i sveopće veselje. Kad vidiš da ne možeš promijeniti svijet, okreni na šalu i lakše ćeš živjeti ( i usput dobiti bore od smijeha ).
Te sunčane subote, konačno je bilo natjecanje u našoj provinciji i naša djeca nikuda nisu trebala putovati. A ja nisam trebala dan prije pakirati klopu, sokove i nekoliko sati se taljigati u autu do odredišta. Bazen se tirkizno plavio i ljeskao na ranom suncu (bez žaba i lopoča), sve je bilo pripremljeno još dan prije. Ja se namazala "debelim" zaštitnim faktorom, jer ne izlazim na sunčanje i kupanje prije 15 h. Parkirali smo ceker s klopom na staro mjesto, zauzeli busiju. Bazen je vrvio klincima. To je tzv. B-prvenstvo u plivanju, naše regije, u koju pripadaju slavonski gradovi Vinkovci, Đakovo, Virovitica, naša provincija i do prošle godine Osijek (koji je inače u tu skupinu zalutao, jer njihovi plivači plivaju cijelu godinu, a naši samo dva mjeseca), koji je obavezno pokupio sve medalje. Naša djeca su zbog toga zamrzila osječane i bila sva sretna što su ih konačno ubacili u A-prvenstvo. Ali prerano se djeca poveselila. Umjesto njih došli nam gosti iz susjedne Mađarske Szigetvara i Harkanyja. Mađarski, onako milozvučan i neprevodiv po nikakovoj logici, razmilio se i osjećala sam se kao u toplicama.
I onda, kad sam se najbolje priredila da uletim u mali bazen koji je bio slobodan i prazan, stiže zadatak - na prepad (koji sam doduše mogla elegantno odbiti, da sam na vrijeme skužila o čemu se radi). Tražila se jedna mama s "malo slobodnog vremena" da markerom ispisuje imena na diplome. Čas posla, dečko na računalu ispiše ti liste s imenima zlato, srebro, bronca za pojedine discipline, a ti "samo ispišeš imena". Taj mali poslić potrajao je od 10 dopodne do skoro 15 poslijepodne. Nije baš da sam bila stalno zauzeta, ali nisam mogla mrdnuti, jer kad sam već pristala, 'ko mi je bio kriv...
Srećom, priskočila mi je jedna mama, koja je pet minuta prije mene elegantno odbila, ali poslije mi je priskočila u pomoć. Ukratko- diplome nerazvrstane, zbrda-zdola, na računalu neki jadni dečko sav zbunjen, na razglasu neka jednako smotana ženskica, koja je na svako naše pitanje odgovarala s "ne znam", ko da je o oblaka opala. Na računalo su ubacili, također, na prepad - jednog tatu. A šefica parade je bila - supruga lokalnog tajkuna, visokoobrazovana, sa velikim talentom za organizaciju, naročito drugih. I tako, ona nas je sve dobro organizirala, izdala zapovijedi uz veliki, očaravajući osmijeh (usput je napravila par glupavih lapsusa o plivanju, s kojima vas neću zamarati, iako je to bilo prvo gdje su mi suze počele curiti). I onda je odšetala u debelu hladovinu oraha, na terasu, jer je tamo imala već spreman "babinjak" (naoružan jezicima i viškom kilograma, s pogledima punim mržnje prema mladim curama u minicama i s bakrenom puti. Napominjem da su sve moje vršnjakinje, a neke i mlađe, a ja baš nemam ništa zajedničko s njima, ni u kom pogledu, već samom činjenicom da još uvijek nosim bikini). I tako babinjak se smjestio, a mi dvije nadobudne mame bacile se na posao. Borile smo se sa vjetrom, diplomama, markerom. Ja sam ispisivala prvo na spužvastoj ležaljci, onda sam dobila stolac pored zvučnika i na njemu pisala. Nisam ni skužila da sam pisala na zvučniku dok se ona "s kruške opala" nije javila grlenim glasom da mi je srce stalo. Za svaka tri imena, morale smo pretraživati hrpu diploma i nismo smjele zaribati ni jednu, jer nije bilo praznih. To nam je "šefica" naročito naglasila. Najviše smo imale posla s mađarskim imenima i prezimenima, koje mi je "poslovna suradnica" diktirakla slovo po slovo, nadvikujući se s razglasom i vikom djece.
Ja sam u jednom trenutku opsovala sočno Mađare i onog tko ih je tu doveo, jer je prezime bilo kilometarsko i puno onih uzlaznih crtica, kad pored mene stoji mali Mađar široka osmijeha i velikih dječijih, plavih očiju. Pokazuje na ime s kojim sam se toliko borila i kaže " to sam ja ". Bilo mi ga je žao i nadala sam se da nije razumio što sam opsovala. (toliko o gostoprimstvu i ksenofobiji).
Nakon sat vremena moja suradnica i ja odlučile popiti kavu na svoj račun. No morale smo prije negdje ostaviti papire da ih vjetar ne odnese (već smo se spremile potražiti neku ciglu, ali ja se dosjetila moje litrene termos-boce i stavila je preko svega na zvučnik. No nitko nije smio piti iz nje, jer bi sve letilo posvuda). To vama možda ne izgleda smiješno, ali bila je to sve tako glupa situacija. Nas dvije smo jedine shvatile sve to ozbiljno. Ali shvativši da drugi nisu, počele smo iz svega raditi sprdačinu i na svoj i na tuđi račun.
Sjele smo popiti kavu i naišla je još jedna mama. Šefica nas je počastila litrom Fante (birale smo između Fante i Coca-Cole, jer oboje bi bilo previše). A nakon što smo se previše opustile, diskretno nas je pitala da li smo sve ispisale. Bilo je vrijeme da se primimo posla.
A onda dok smo čekale ispis imena za dalje, ustanovilo se da se zbunjator na kompu zeznuo i dao nam pogrešna imena, pa je šefica organizirala potjeru za korektorom. Cijelo to vrijeme dok je moja mala plivala trku, ja sam skakala po kameru i uspjela čak i snimiti nešto.
Na kraju naše velike cure osvojile prvo mjesto na štafeti i nismo im napisale diplome, jer je za stolom sve "puklo". Nije se više znalo tko pije tko plaća.
Napokon sam predala sve papire i smjela pomaknuti termosicu.
Nakon svega hoću reći, roditelji su jedini koji podržavaju svoju djecu, dolaze i potiću ih, zajedno s trenerima, a o svemu ostalom brinu se ljudi koji o svemu tome pojma nemaju. Samo ne znam koji račun nalaze u tome da se brinu o nečemu što ih u biti ne zanima.
Uglavnom, subota je završila, ja se još uvijek smijuckam kad se sjetim, kako sam digla dva prsta za dozvolu da idem na WC, na koji na kraju nisam otišla do poslijepodneva - kod kuće. A ni namočila se nisam, pokraj bazena. Treba mi čavao u glavu zabiti. Ali sam se nasmijala. Samoj sebi i drugima.

<< Arhiva >>