Prošlo je osam dana otkako nisam napisala niti jedan post. Stvarno sam lijenčina (ili bolje reći - nisam imala ništa smisleno za napisati, a ja ne volim kenjati bez veze, samo da nešto napišem). Danas poslijepodne, prilegnem (nisam znala što bi pametnije radila, jer je vani bila sparina), i okrenem program, na kojem je upravo počeo film "Namještaljka", s Jeffom Goldblumom (u njegovom najboljem izdanju - duga kosa, krupne crne oči...mmm) i Kristin Scott Thomas, jednom od onih inteligentnih glumica, koje nisu ljepotice, ali imaju finoću i produhovljenost, uz - naravno glumački talenat. Film - polukomedija o falsifikatoru-slikaru koji uz svoju djevojku - švercericu umjetničkih kopija, cijeli film upada u zgode i nezgode i isprobava njezinu iskrenost. Film nije ništa posebno, gledljiv za sparno nedjeljno poslijepodne. Ali ono što me uvijek smeta dok gledam film (osim na DVD-u ili videu), je stalno ubacivanje reklama. I još da se ubace nakon što određena scena završi, oni upadnu u pol scene. I onda dok se izredaju reklame za sve i svašta, zaboraviš o čemu se u filmu radi.
E pa nisam htjela pisati o filmu, nego baš o tim - reklamama, kojima nas obasipaju, teroriziraju, mame, vabe ili kako vam drago. Znam da se komercijalni programi financiraju iz reklama, ali što je previše...
A reklama, brate mili, ima svakojakih. Volim reklame s životinjama, one su mi nekako najprirodnije. Ona reklama za Palomu, s onom mačkicom koja napravi kolut naprijed, preko role papira, pa za Zewu, ona mica-maca koja kraj svih mekanih stvari u kući spava - na hrpi toalet papira. Pa za pseću i mačju hranu ("mene hrane samo s hranom za ljude, a njega pravom psećom hranom")...
Pa onaj "slonić" koji izlazi iz malog autića, pa klinac na WC školjci, koji poslije - sipa parfem u školjku.
Sad me oduševila ona reklama za Peugeot s one dvije bubamare - koje divlje vode ljubav na kokpitu, (kao Glenn Close i Michael Douglas u "Fatalnoj privlačnosti"), poslije zarošena stakla... Luda reklama, stvarno sam oduševljena.
No ima i onih koje me iritiraju i psujem svaki put kad ih vidim. To su, prvenstveno reklame za higijenske uloške. Nisam konzerva, ali mislim da su tamponi i ulošci - intimna stvar i da se njihova moć upijanja ne mora povlačiti po TV-u.
A ona koja me posebno iritira je ona za "Vitaseng" - Belupo. Svaka čast Vitasengu, ali onom tko je birao onog starkelju, treba pod hitno - nogom vrit, da se mene pita (no ne pita me se).
Onaj smežurani primitivac, koji se hvali svojom seksualnom potencijom stvarno nije dobra reklama. Mislim da bi mu Glumičić trebao podhitno srediti jedan face-lifting, makar - pro bono, pa ako dokaže rezultat, onda je stvarno majstor svog zanata. (no osobno mislim da frajeru ni jedan plastičar ne bi mogao pomoći).
Stvarno ne znam kome je ta tvorevina od reklame namjenjena. Ako je starijim (zlatnim godinama), mislim da većina bolje izgleda od onog "izgužvanog", a ako je mlađima, bojim se da nitko neće kupovati Vitaseng, iz straha da ne bude izgledao - tako vitalno.
Da se je mene pitalo (a nije), ja bi stavila prosijedog, šarmantnog gospodina, koji silazi s oldtimer Harleya (morao bi biti žilav i "šlang"), s boricama na licu (poput Seana Conneryja).
E sad sam se sjetila. Provala mi je reklama s Davorom Gobcem i striptizom oko štange, u leopard boksericama i starkama, s leptir mašnom. Svaka čast - pun pogodak. Sprdačina koju samo Gobac može sebi dopustiti. E ta me reklama neće natjerati na psovanje, taman da je ubace u najnapetiji ili najemotivniji trenutak filma, kad sam na rubu suza, s onom knedlom u grlu...Gobcu sve mogu oprostiti...
Dosta za večeras, neću prosuti sve bisere pred vas odjednom. Kiss...
Post je objavljen 28.05.2006. u 22:57 sati.