u ime paradoksa i blasfemije života
petak, 30.03.2007.
daleko
Drhtim i čekam tvoja vrata,da se otvore i da pronadjem izgubljeni dio sebe.Molim te ne plači,znaš da ne podnosim kada duša jeca,kada slova pišu neku tintu umočenu u moju crnu krv.Znaš da te volim,iako to dobro skrivam od sebe,ne želim hraniti gladnu podsvijest tvojim suzama,molim te ne plači.Odlazim u noć a moji koraci tupo odzvanjaju u toj prelijepoj noći,naraušavaju tišinu srca,tihi treptaji očaja.Želim samo osjetiti tvoj vrući poljubac na sebi,tvoj blagi dodir usana na mojoj trnovitoj sumnji.Ugrizi me za dušu i pusti neka poteče rijeka boli u tvojoj nepresušenoj dolini,neka se spoje naše rijeke neke zaboravljene ljubavi.Ponovno će raj gorjeti od ljubavi a pakao će plakati zbog svoje zaboravljenosti,odbačenosti.Uzmi me u svoj svijet,molim te dopusti mi da ostanem tu,skriven ispod kamena tvoga..ispod korijena velikog moćnog hrasta tvoje nesebične ljubavi.Volimo se u tišini svemira,osluhujmo zvukove univerzuma dok nam se usne spajaju u veliku zbrku harmoničnih osjećaja..plači sada..nahrani me svojom prelijepom patnjom da napokon zaboravim svoju bol......
četvrtak, 29.03.2007.
Vjetar donosi tišinu
Letim kroz dijabolične leptire kroz moru svih odbačenih snova slijepe djece koja jutrom gledaju zlatnu kišu i pozdravljaju sunce koje se budi,svaki dan,neprestano u vječnost.Ljube svoje neprežalene snove,svoje umorne majke razapete izmedju života i smrti,i iščekuju svoj poziv od neopisivog bića krajnosti.Svojim nevinim poljupcima oni stvaraju tminu u svjetlu za mene i sve one nesvrstane stvorove koji lutaju kroz košmare ove zemlje,daleko u utrobi majke zmije kotrljamo se na sva strane.Ipak mislim na nevinost,da otklonim onu tugu i bol iz srca univerzuma,mislim na te nevine,prekrasne oči koje nisu nikada vidjela zla.Radja se nada,negdje daleko u svemiru,daleko u tami,samo za mene svijetli i čeka..čeka moju dušu,dušu spremnu za svjetlosnu toplinu..svjetlo.
utorak, 27.03.2007.
Hladni vjetrovi raznose riječi u mojim mislima dok razmišljam o bogu i svome nevažnom postojanju.Ja jesam?Zar sam ikada postojao?Dali sam prestao disati,kada sam shvatio glupost i ironiju postojanja.Možda sam već odavno mrtav,ali to ne shvaćam,ne želim si priznati da sam umro,zakopan,zaboravljen u vlastitom svijetu kojeg ne želim napustiti.Lažem se da sam živ,trujem vlastitu laž izopačenom istinom o životu dok moje tijelo puno crvi trune u nekome mračnome mjestu,ljepljivoj učmaloj rupi ništavnosti.Zaboravljen...mrtav..kroz cijelu vječnost nadanja.
subota, 24.03.2007.
trip
Jadan li je ovaj svijet i sami tvorac univerzuma i svaki njegov pokušaj stvaranja još jada.Jadna li je ova vrsta zvana čovjek i svaka njihova misao o bogu jada i boli.Dok vjetrovi raznose ruševine tvoje mladosti,dok velika jalova stijena bludnosti trga zadnji list živosti,ti plači.Dižem zadnju čašu otrova u spomen sretnog djeteta,dok tvoja kaljuža izmrcvarenih tijela plovi u bezdanu ništavila,ja jačam.Čuješ tišinu,zar nije prekrasna,zar nije predivno biti tu a ne disati olovni zrak i nebo osjećaja,crno i izgoreno do beskraja.Zar nije to što nije da ne prestane šuštati u škrinjici krute dualnosti,metafizika druge spoznaje sa drveta života.Ogavna je bila ta misao o isušenoj ruci koja drži tvoj život okrenut naopako da visi kao šišmiš u tami čekajući svoj prestanak...Velika smrt,blagoslovljena bila u vječnosti.
ponedjeljak, 19.03.2007.
Ponovno se javljaju oni potisnuti crvi nagona za uništavanjem neurona u potrazi oslobodjenja od okrutnog postojanja.Kao u začaranoj dolini,obavijen nevidljivim plaštom vlastitih strahova i nemoći da ugrabim božje samopouzdanje i volju demona.Plačem,a suze se spuštaju niz umorno lice kvareći ljepotu grubog lica zaraslog u tamnoj bradi.Prestani jednom i zauvijek,želim samo da me primjetiš u ovoj velikoj masi osjećaja,kao jednu ličinku koja je vrijedna tvoga pogleda.Iritirajuća misao koja mi ne dopušta da se oslobodim od nedoumica duše u raspadu.Samo jedan pogled,ništa više ne tražim od tebe,samo taj prokleti pogled...
petak, 16.03.2007.
Oktava besmisla
Pusti crnog leptira iz svoje drhtave ruke,neka leti slobodan,pusti ga.
srijeda, 14.03.2007.
utorak, 13.03.2007.
Što napisati kada riječi gube smisao i svoje istinsko značenje,ostaje samo sjena veličanstvene ideje izmasakrirana od ravnodušnih umiručih misli.Kada svijest odlazi u tamu i korača prema ništavnoj beznačajnosti svijeta mašte,bijeg iz učmalosti i depresije u još veću depresivnost.Nikako pobjeći od samoga sebe,skriti se u šuplje drvo i prestati disati.Pogled usmjeren ka nebu,ka zvijezdama lažne svjetlosti,očekujem toplinu da ispuni moju prazninu,tu tupu prazninu.I što mi na kraju svega ostaje,samo bol i oči koje zure u vječitu prazninu,bez imalo živosti...i ta prokleta hladnoća koju osjećam u sebi,osjećam je u venama kako se kotrlja,ide gore,u cijelome tijelu,ne prestaje....
četvrtak, 08.03.2007.
drugo ja
Moj život prolazi kroz vene raspadnutog tijela ostavljenog na mjesečini da prkosi nadi,obješenog na stablu vječnosti i apsurdne logike.Sve prolazi kraj mene ne ostavljajući nikakav utisak kao odobrenje na svu patnju kojoj se divim dok ispijam otrov iz božje čaše.Uzvišeni stvoru,uzvišena i nepojmljiva gluposti,blagoslovi bol u toj krvavoj suzi,koja bez potrebe pada na dno.Ostavi jedan poljubac na tome dnu,udahni vlastitu energiju u ostavljenu lešinu,pusti vjetrove nedoumice da operu zaraženu dušu.Vječita potraga za nečim nedostižnim,čini me dostojanstvenim kada napokon shvatim svoju nepostojanost u tvome oku.
