Hladni vjetrovi raznose riječi u mojim mislima dok razmišljam o bogu i svome nevažnom postojanju.Ja jesam?Zar sam ikada postojao?Dali sam prestao disati,kada sam shvatio glupost i ironiju postojanja.Možda sam već odavno mrtav,ali to ne shvaćam,ne želim si priznati da sam umro,zakopan,zaboravljen u vlastitom svijetu kojeg ne želim napustiti.Lažem se da sam živ,trujem vlastitu laž izopačenom istinom o životu dok moje tijelo puno crvi trune u nekome mračnome mjestu,ljepljivoj učmaloj rupi ništavnosti.Zaboravljen...mrtav..kroz cijelu vječnost nadanja.
Post je objavljen 27.03.2007. u 01:18 sati.