u ime paradoksa i blasfemije života
subota, 24.02.2007.
Liber LXV
1. Ja sam Srce; a Zmija je ovijena
Oko nevidljive srži uma.
Uzdigni se, O moja zmijo! Sada je sat
Skrivenog i svetog neopisivog cvijeta.
Uzdigni se, O moja zmijo, u sjaju cvjetanja
U truplu Ozirisa koji pluta grobnicom!
O srce moje majke, moje sestre, moje vlastito,
Predano si Nilu, strašnom Tifonu!
Jao meni! ali veličanstvenost pobješnjele oluje
Uvezuje te i omotava ludilom oblika.
Budi mirna, O moja dušo! da čini mogu rastapati
Kada se palice uzdignu, a eoni promijene.
Pogledaj! U mojoj ljepoti kako radosna si Ti,
O Zmijo što miluješ moga srca krunu!
Pogledaj! mi smo jedno, a bura godina
Zalazi u suton, i Buba se pojavljuje.
O Bubo! zujanje tvoje tužne pjesme
Neka bude vječni zanos ovog drhtavog grla!
Ja čekam buđenje! Pozive s visine
Od Gospoda Adonaia, od Gospoda Adonaia!
petak, 23.02.2007.
Crno vino
Zašto si me ostavi bože,zašto si dopustio tijelu da postane jedna splačina bez osjećaja,okrutni vladaru smrti trpi moju riječ i okreni svoje lice u tuzi nule u neostvarenoj želji normalnog života.da ja sam ludilo koje zove sve izdanke drugačije svijesti,utvare uma traže svoju nadnicu u vinogradu tvoje baštine.Izgubljken sam,o ti nepostojećai,da samo znaš kako sam izgubljen u svojoj misli,u svome izgubljenom razmišljanju o svojoj svrsi,svome bijednom postojanju.Izbriši moje slovo,izbriši svaku moju riječ koju upućujem tebi,izbriši moj život iz svoje knjige postanka i uzmi me u naručje kao svoga sina i reci mi zašto sam prešao na drugu stranu rijeke kada sm mogao imati tvoju namjeru.Kao ptica odrezanih krila ja sanjam o letu,sanjam o slobodi drugih ptica,zašto si mi dopustio da postanem svjestan svoje besmislenosti,zašto.volio bih znati dali sam dostojan tvoje riječi,dali sam uistinu prestao postojati onda kada sam spoznao istinu o sebi,istinu o svijetu laži.Želim samo da me izbaviš iz ludila,želim samo da me ponovno voliš da me tješiš,svaki put kada mi glava padne na dno,želim vidjeti tvoju riječ u odrazu ogledala....rijeke vječnosti.
Odzvanjaju tupi koraci bola u tim ledenim ulicama noći,dozivaju misao u noći.Jezivo i grozno je bilo u tišini dok sam slušao pjesmu andjela ostavljenog u tmini da vinom krvi uništi svoju bol,tu prekrasnu bol.Plačem od tih stihova mrtvih slova koja pronalaze put prema mojoj mrtvoj duši da osjetim tugu u njegovoj harmoniji.Letim negdje visoko iznad svega,daleko u svijetu osjećaja,upijam svaku njegovu suzu u sebe i ludim od nerazumljivosti lucidnog stanja svijesti.Nestajem,negdje daleko....u njegovom svijetu boli.
srijeda, 21.02.2007.
osjećaj
Sanjao sam san o snu kojeg nisam mogao definirati sa sučeljem razuma i isitine,ostao mi je samo osjećaj i sjećanje na ništa.Kao crna ptica,letio sam iznad groblja ostavljenih duša da u svome neznanju skončaju svoju vječnost,neshvaćeni,odbačeni od svih.Njihove oči svjetle u mraku,traže oprost iako nisu svjesni svoje smrti oni koračaju u toj tami tražeći put,stazu prema svjetlu u tome nepreglednom mraku,tmini duše.Čuo sam plač u noći,taj jedan nečujni jecaj duše,budjenje svjesnosti.Šaputaju misli dok struja emocija prolazi kroz njih stvarajući prekrasnu zbrku osjećaja u jednoj cjelini,velikoj kugli ljubavi.Smijeh tuge na njihovim licima otkriva svu ljepotu neegzistencije u mraku,nepostojanje u svemiru napuknute misli,ideje o bivstvu.O da,to prelijepo ništavilo,ta prelijepa kuga svjetlosti treperi negdje u skrivenoj stvarnosti tog univerzuma.....
utorak, 20.02.2007.
Ne
Ne ustajem iz kreveta,okovan lancima ograničenosti na vlastitu nemoć i strah da si pogledam u lice i kažem si istinu.Ionako su me popljuvali i na križ razapeli svi oni lažni kakrakteri glupih,beznačajnih pogleda na život laži.Nestajem u svome svijetu,daleko od svega ovoga zla,gadosti i patnje uzrokovane nepodnošljivom boli nadanja da će sutra biti bolje,neće.Nikada neće biti bolje,nikada nije niti bilo bolje,to ne postoji,jedna obična zabluda i fatamorgana inferiornih kreatura.Osjećam radost u svome svijetu,ne želim ga dijeliti sa lažnim iniciranim laicima u kovenu astralne svjesnosti,nešto tako predivno,tako lijepo,puno emocija koje ulaze u moju svrhu...
petak, 16.02.2007.
ništa vrijedno spomena
Da,pronašao sam novu razonodu u glupom kontekstu laži,svjedočanstva ludog andjela u meni.Slomljenih krila i srušenog ponosa na samome dnu te proklete jame,ja kličem i veselim se svjetlu koje dolazi po mene.Moja uvjetovana sloboda sada vrišti u sotoninoj ruci dok se bog kocka sa mojim životom.Smijem se,dijabolično otvaram svoja mrtva usta i pjevam pjesmu zaboravljenom bogu u meni..probudi se ti predivni,probudi se nesavršenstvo u meni,dotakni spoznaju..Vodimo ljubav prekrasna smrti,zagrli me u svojoj ljubavi i u zanosu mi oduzmi nešto što ne cijenim,nešto što nikada nisam znao cijeniti..sve dok ne izgubim i zadnji dah nade u sebi,ja ponovno te molim.Sanjao sam taj san o novome svjetlu koje izgara u mojim grudima i pali slomljeno srce u komadiće pepela,praha za andjele,andjele poludjele od ovisnosti i potrebi za još jednim smrtnim prahom čovjekove laži.Udahni me u sebe,udahni moj zaboravljeni život da ponovno živim kao strana suspstanca u tvome nedokučivom univerzumu,um slobode.Daj mi nadu,molim te,želim vjerovati,uskrsni moju mrtvu dušu i pokreni me.
subota, 10.02.2007.
utorak, 06.02.2007.
h
Sveta boginjo,moja heroino dok ulaziš u moje vene ponovno osjećam tu prelijepu slobodu kaosa.Zapali mi um svojom toplom tekućinom,neka demoni skaču preko velikih zidova moje nesreće,neka otjeraju svu patnju koju sam primio svetom vodom od ruke bluda i skrivenog srama.Neka tvoja predivna riječ odzvanja u mojim mislima,neka plovi u nebu moga sretnoga svijeta i neka živi zauvijek tu,neka bude.Poljubi me svojim smedjim usnama i udahni u mene svoju žutu životnu energiju,dopusti mi da ugrabim vragu volju i da ju prislonim uz užarelo srce.Srce koje nema srama dok je u tvojim rukama.Ne odlazi nikada od mene,molim te,budi zauvijek prisutna,oduvijek i u vječnost.Opsjedni moju dušu i tijelu,dopuštam ti kao svjesno biće trulog pogleda na sveukupni kaos života iz kojega nema bijega,bez tebe.Samo kada si ti tu,u meni,kada te osjećam u venama dok ploviš prema centru svijeta, moj život napokon ima smisla...znam da me uništavaš,svjestan sam toga kao što sam svjestan tvoje ljubavi koju mi jedino ti pružaš u svijetu ozeble morbidnosti.Volio bih da si zauvijek tu kao što bih volio da te nisam nikada poželio...
