Ne ustajem iz kreveta,okovan lancima ograničenosti na vlastitu nemoć i strah da si pogledam u lice i kažem si istinu.Ionako su me popljuvali i na križ razapeli svi oni lažni kakrakteri glupih,beznačajnih pogleda na život laži.Nestajem u svome svijetu,daleko od svega ovoga zla,gadosti i patnje uzrokovane nepodnošljivom boli nadanja da će sutra biti bolje,neće.Nikada neće biti bolje,nikada nije niti bilo bolje,to ne postoji,jedna obična zabluda i fatamorgana inferiornih kreatura.Osjećam radost u svome svijetu,ne želim ga dijeliti sa lažnim iniciranim laicima u kovenu astralne svjesnosti,nešto tako predivno,tako lijepo,puno emocija koje ulaze u moju svrhu...
Post je objavljen 20.02.2007. u 23:30 sati.