Sanjao sam san o snu kojeg nisam mogao definirati sa sučeljem razuma i isitine,ostao mi je samo osjećaj i sjećanje na ništa.Kao crna ptica,letio sam iznad groblja ostavljenih duša da u svome neznanju skončaju svoju vječnost,neshvaćeni,odbačeni od svih.Njihove oči svjetle u mraku,traže oprost iako nisu svjesni svoje smrti oni koračaju u toj tami tražeći put,stazu prema svjetlu u tome nepreglednom mraku,tmini duše.Čuo sam plač u noći,taj jedan nečujni jecaj duše,budjenje svjesnosti.Šaputaju misli dok struja emocija prolazi kroz njih stvarajući prekrasnu zbrku osjećaja u jednoj cjelini,velikoj kugli ljubavi.Smijeh tuge na njihovim licima otkriva svu ljepotu neegzistencije u mraku,nepostojanje u svemiru napuknute misli,ideje o bivstvu.O da,to prelijepo ništavilo,ta prelijepa kuga svjetlosti treperi negdje u skrivenoj stvarnosti tog univerzuma.....
Post je objavljen 21.02.2007. u 23:33 sati.