Moj život prolazi kroz vene raspadnutog tijela ostavljenog na mjesečini da prkosi nadi,obješenog na stablu vječnosti i apsurdne logike.Sve prolazi kraj mene ne ostavljajući nikakav utisak kao odobrenje na svu patnju kojoj se divim dok ispijam otrov iz božje čaše.Uzvišeni stvoru,uzvišena i nepojmljiva gluposti,blagoslovi bol u toj krvavoj suzi,koja bez potrebe pada na dno.Ostavi jedan poljubac na tome dnu,udahni vlastitu energiju u ostavljenu lešinu,pusti vjetrove nedoumice da operu zaraženu dušu.Vječita potraga za nečim nedostižnim,čini me dostojanstvenim kada napokon shvatim svoju nepostojanost u tvome oku.
Post je objavljen 08.03.2007. u 23:51 sati.