Što napisati kada riječi gube smisao i svoje istinsko značenje,ostaje samo sjena veličanstvene ideje izmasakrirana od ravnodušnih umiručih misli.Kada svijest odlazi u tamu i korača prema ništavnoj beznačajnosti svijeta mašte,bijeg iz učmalosti i depresije u još veću depresivnost.Nikako pobjeći od samoga sebe,skriti se u šuplje drvo i prestati disati.Pogled usmjeren ka nebu,ka zvijezdama lažne svjetlosti,očekujem toplinu da ispuni moju prazninu,tu tupu prazninu.I što mi na kraju svega ostaje,samo bol i oči koje zure u vječitu prazninu,bez imalo živosti...i ta prokleta hladnoća koju osjećam u sebi,osjećam je u venama kako se kotrlja,ide gore,u cijelome tijelu,ne prestaje....
Post je objavljen 13.03.2007. u 16:09 sati.