Letim kroz dijabolične leptire kroz moru svih odbačenih snova slijepe djece koja jutrom gledaju zlatnu kišu i pozdravljaju sunce koje se budi,svaki dan,neprestano u vječnost.Ljube svoje neprežalene snove,svoje umorne majke razapete izmedju života i smrti,i iščekuju svoj poziv od neopisivog bića krajnosti.Svojim nevinim poljupcima oni stvaraju tminu u svjetlu za mene i sve one nesvrstane stvorove koji lutaju kroz košmare ove zemlje,daleko u utrobi majke zmije kotrljamo se na sva strane.Ipak mislim na nevinost,da otklonim onu tugu i bol iz srca univerzuma,mislim na te nevine,prekrasne oči koje nisu nikada vidjela zla.Radja se nada,negdje daleko u svemiru,daleko u tami,samo za mene svijetli i čeka..čeka moju dušu,dušu spremnu za svjetlosnu toplinu..svjetlo.
Post je objavljen 29.03.2007. u 22:21 sati.