subota, 06.09.2008.
HRVATSKA PRIPADA NJENIM GRAĐANIMA
|
Zaduženost hrvatskih građana dosegla je najviše ikad zabilježene razine. Vijest je alarmantna i nemamo se pravo na nju oglušiti. Kako je moguće da narod radi, stvara, prodaje svoju djedovinu, uzima od svojih potomaka, troši i zadužuje se. Da kažemo u narodnom žargonu: tu debelo nešto ne štima! Blagostanje naroda vremenom mora rasti, ne padati. Blagostanje dobro vođenog naroda mora se vremenom povećavati. Ako se to ne događa narod nije dobro vođen. Ponavljam: narod čije blagostanje vremenom opada nije dobro vođen narod. Treba li tu daljnjih komentara. Ne, ne treba. Naravno da ne treba, pa to je svakome jasno i razumljivo. Ili možda, ipak, nije? Nije jasno kako naše vođe mirno promatraju ovu situaciju osiromašenja naroda, ništa ne poduzimaju da se ta situacija popravi, ništa javno ne komentiraju to stanje i na koncu, oni kao odgovorni odmah ponude ostavke na svoje funkcije, kojima je zadatak bio baš povećanje blagostanja naroda. Ostavka je u toj situaciji posve moralni čin. Svi bi ju pozdravili i ocijenili vrhunskom kvalitetom ličnosti onog nosioca funkcije, koji bi tako postupio. To hrvatski narod do sada nije vidio, a uvjeren sam i da skoro neće vidjeti. Naprotiv, svi odgovorni se ponašaju posve obranaški. Oni, naravno, nisu krivi jer je porasla cijena nafte na svjetskom tržištu, jer su porasle cijene hrane, oni nisu krivi što je prethodni režim donio zakone koje i oni danas moraju provoditi, jer da je po njihovom bilo bi posve drugačije. Oni bi još više povećali sebi plaće, pa ne bi bili ovisni o mitu i korupciji, oni bi prigrabili još koju socijalističku tvornicu, koja je nekada dobro poslovala, a sada ima prekrasnu lokaciju za izgradnju vrhunskih stanova i vila na najprikladnijim mjestima, pa bi shodno tome odgovorni povećali svoje prihode, a naravno, ako su bogati pojedinci, bogata je i država (toga smo se naslušali kad je trebalo do apsurda obogatiti podobne predsjednikove suradnike; ne ovog već onog predsjednika). I na koncu naše vođe nalaze da se za naredne predsjedničke izvore najbolje baš njima kandidirati za vođene države, usprkos posve pogoršanom stanju života naših građana. Kako je to moguće? E, pa lijepo. Oni su Bogom dani da vode svoje nijemo stado u obećanu zemlju, u kojoj ih čeka blaženstvo, u kojoj ih čeka puno obećanja kojih su se već naslušali, ali opet će povjerovati i izaći na izbore i zaokružiti baš one koji su više puta omanuli u obećanjima. Ali mi smo se u svojoj sredini deklarirali sljedbenici baš te stranke, pa kako onda izaći pred susjede koji to dobro znaju i glasovati za bilo koga drugoga, do li za svog kandidata, usprkos svim promašajima koje je do sada napravio. Ta, pobogu, on je ipak naš, a susjedi Ivanki se i više dopada nego onaj drugi, makar je i mlađi. Tako zaokružujemo našeg kandidata. Spremni smo s njime i u nove poraze, u još manje blagostanja, samo da susjedi ne bi bili veseli radi poraza našeg kandidata. I, rezultat je pobjeda našeg kandidata, koji nije imao nikakvu viziju razvoja ove zemlje, već je samo pripadao stranci koja nas je iz totalitarizma uvela u bijedu. Dokle tako? Zašto se ne kaže da će predsjednik zemlje biti onaj koji ponudi razvoj, perspektivu, izlazak iz bijede u koju smo zapali. Dakle, onaj koji može pred građanima obraniti svoje napredne ideje, uvesti nas u blagostanje, osigurati miran, radom oplemenjen život dostojan svakog vrijednog građanina. Onaj koji će istaći da ova zemlja pripada njenim građanima, neovisno o ideologijama, bojama i simbolima kojima im se maše pred nosom, neovisno o spolu, uzrastu, vjeri i čak boji kože. Građani su stvarali ovu zemlju i ona samo njima pripada. Političari, vođe, mogu istaći svoje jasne ciljeve. Ako dobiju povjerenje građana trebaju se žrtvovati za ostvarenje tih ciljeva, a ne politikanstvima doći do vladajućih pozicija i zlorabiti vlast, ne bi li sebi i svojima osigurali svijetlu budućnost. Ta budućnost ne može biti niti svijetla, niti samo njihova, ako to nije i budućnost svih građana ove zemlje. |
